Što je Josip Broz mislio sam o sebi?
Kako je Josip Broz Tito sebe doživljavao i identificirao? Polako se pomalja odgovor: posve suprotno svim političkim definicijama u Srbiji i Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Zato se vjenčani list s Jovankom Budisavljević iz 1952. godine, pričinja kao senzacionalno otkriće jedne dobro čuvane tajne: niti se prilikom ženidbe izjašnjavao kao Jugoslaven, nego Hrvat, niti je svoju školsku spremu obojio klasnim odrednicama bravarskoga radnika. Interpretacija o navodnom otkriću, pak, ništa ne govori o lažnom javnom predstavljanju samoga Josipa Broza.
Izjava sa suđenja iz 1928. godine (FOTO: Titoville)
Izdajnički otkriva, naprotiv, da su novi medijski naraštaji zaglibili u floskule svojih anti-titoističkih prethodnika o sumnjivim i kompromitirajućim misterijama njegovoga života, kako političkoga, tako i radno-aktivnoga. Ali budući da se, nakon biološke smrti, konačno završava njegovo simboličko smaknuće, priča o Josipu Brozu Titu polako se vraća svojim realnim korijenima na početak austro-ugarskoga 20. stoljeća - u apolitično seljačko društvo Zagorja uz rijeku Sutlu koja Hrvatsku danas dijeli od Slovenije.
Papir koji je navodno izazvao šok i vjevericu (FOTO: Muzej istorije Jugoslavije)
Gotovo sve je o tome zabilježeno crno-na-bijelom, samo se valja zagnjuriti u požutjele stranice njegovih izgubljenih biografija, uz razumijevanje dramatičnoga preobražaja ovdašnjega kmeta u industrijskoga najamnika.
Balkanski ratovi
„Mene su čak zadirkivali zbog toga što sam Hrvat i što želim pobjedu Srbije i drugih balkanskih naroda“, pripovijedat će Vladimiru Dedijeru 1952. godine, sjećajući se 1912. godine, Balkanskih ratova. Uzgred rečeno, u oktobarskoj Rusiji nakon 1917. godine, kao gost Vladimira Iliča Lenjina boravio je također Stjepan Radić, šef HSS-a. Ukratko, mnoštvo je istih „grijehova“ u jednoj generaciji koji su kasnijim alkemijskim zahvatima političke povijesti navaljeni isključivo na pleća Josipa Broza.
Tito u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata (FOTO: Titoville)
U tom trenutku kada se pred javnošću i nadležnim institucijama izjašnjavao kao Hrvat, Josip Broz zatekao se u Beču, kao radnik tvornice Greidel koja je konstruirala mostove. Austrijski kolege kojima su slavenski jezici teško prianjali u uho, nazivali su ga „Krobot“.
Strojobravar
Što se profesije tiče – nju je teško opisati današnjim formalno-stručnim nazivljem. U dobi od 15 godina, Josip Broz u Sisku je započeo učenje zanata koji je u sebe svakako uključivao bravariju. Ali je to bilo najmanje. Praktični dio učenja odvijao se u radionici majstora Krausa, dok je nešto metalurgijske teorije učio nakon cjelodnevnoga šegrtovanja u večernjoj školi. Završni ispit još dan-danas dokazuje da je do svoje 18 godine Josip Broz Tito naučio puno više od modeliranja i ugradnje zasuna i ključeva, iskovavši „nagizdanu“ željeznu ogradu oko tadašnjega Kotarskoga suda. S istom naobrazbom upustio se u bijeli svijet, tragom sviju hrvatskih gastarbajtera svojega vremena, mahom seljaka koje nije mogao prehraniti domaći grunt. Lunjajući od Zagreba i Ljubljane, do Trsta i Praga, popravljao je bicikle, mlinarska postrojenja, poljoprivredne naprave, prskalice za vodu, krovne oluke, postajući u konačnici automehaničar u češkoj tvornici „Škoda“ i probni vozač njezinih automobila.
Ograda koju je napravio Tito (FOTO: Titoville)
„Ja sam Josip Broz, strojobravar“, tako se predstavljao 1921. godine tadašnjim sindikalnim vođama, čije su aktivnosti uvelike starije do Brozove radničke pojave. U arhivi brodogradilišta u Kraljevici za uvijek je sačuvana crtica iz 1925. godine.
„Broz Josip, rođen 1892. godine, mjesto Kumrovec, oženjen, mjesto stanovanja Kraljevica, zanimanje strojobravar, satna nadnica 6,5 dinara“, evidentirano je u poslovne knjige nakon njegovoga otpuštanja, jer je kolege huškao na štrajk.
U vrlo slabašnoj industrijalizaciji po austro-ugarskom univerzumu, njegova je profesija još bila raritetna i cijenjena. Kao nešto modernija industrijska avangarda, važili su metalski trudbenici u radionicama Željeznice.
Iz vremena ilegale: inženjer Ivan Kostanjšek (FOTO: Titoville)
Dakako da se profesionalna nomenklatura drastično promijenila do 1952. godine, pa je doista bilo teško identificirati klasno-profesionalnu pripadnost Josipa Broza. Tako se danas za njegov radni staž najčešće primjenjuje pojam „metalac“.
Kako je posthumno postao ustašoid
De-titoizacija je započela devedesetih u Srbiji, ne zbog Bleiburga koji je desetkovao poraženu vojsku i sljedbenike NDH. Kao dokaz latentne prirode zagorskoga „ustašoida“ u novinama se počelo pisati o Golom otoku, kazamatu za staljiniste u kojemu su dominantnu većinu činili Crnogorci i Srbi. „Šloser“, govorili su srbijanski akademici, rugajući se Brozovoj niskoj naobrazbi.
Nijemci ga tražili živog ili mrtvog (FOTO: Titoville)
Onda je oživljeno sjećanje na Bleiburg iz kojega je proizveden zaključak da su Brozovi motivi proizašli iz njegove naravi izroda i izdajnika: premda etnički Hrvat, navodno, izjašnjavao se kao „Jugosloven“. Da stvar bude kompliciranija za internetske medije, nakon raspada Austro-Ugarske Broz se doista ponekad tako predstavljao. Uostalom, što bi danas rekla Kolinda Grabar Kitarović nekom Europljaninu ili Amerikancu: da je Primorka ili Hrvatica?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikipedia
Taj je ko moj pokojni muz