Što je Josip Broz mislio sam o sebi?
Kako je Josip Broz Tito sebe doživljavao i identificirao? Polako se pomalja odgovor: posve suprotno svim političkim definicijama u Srbiji i Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Zato se vjenčani list s Jovankom Budisavljević iz 1952. godine, pričinja kao senzacionalno otkriće jedne dobro čuvane tajne: niti se prilikom ženidbe izjašnjavao kao Jugoslaven, nego Hrvat, niti je svoju školsku spremu obojio klasnim odrednicama bravarskoga radnika. Interpretacija o navodnom otkriću, pak, ništa ne govori o lažnom javnom predstavljanju samoga Josipa Broza.
Izjava sa suđenja iz 1928. godine (FOTO: Titoville)
Izdajnički otkriva, naprotiv, da su novi medijski naraštaji zaglibili u floskule svojih anti-titoističkih prethodnika o sumnjivim i kompromitirajućim misterijama njegovoga života, kako političkoga, tako i radno-aktivnoga. Ali budući da se, nakon biološke smrti, konačno završava njegovo simboličko smaknuće, priča o Josipu Brozu Titu polako se vraća svojim realnim korijenima na početak austro-ugarskoga 20. stoljeća - u apolitično seljačko društvo Zagorja uz rijeku Sutlu koja Hrvatsku danas dijeli od Slovenije.
Papir koji je navodno izazvao šok i vjevericu (FOTO: Muzej istorije Jugoslavije)
Gotovo sve je o tome zabilježeno crno-na-bijelom, samo se valja zagnjuriti u požutjele stranice njegovih izgubljenih biografija, uz razumijevanje dramatičnoga preobražaja ovdašnjega kmeta u industrijskoga najamnika.
Balkanski ratovi
„Mene su čak zadirkivali zbog toga što sam Hrvat i što želim pobjedu Srbije i drugih balkanskih naroda“, pripovijedat će Vladimiru Dedijeru 1952. godine, sjećajući se 1912. godine, Balkanskih ratova. Uzgred rečeno, u oktobarskoj Rusiji nakon 1917. godine, kao gost Vladimira Iliča Lenjina boravio je također Stjepan Radić, šef HSS-a. Ukratko, mnoštvo je istih „grijehova“ u jednoj generaciji koji su kasnijim alkemijskim zahvatima političke povijesti navaljeni isključivo na pleća Josipa Broza.
Tito u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata (FOTO: Titoville)
U tom trenutku kada se pred javnošću i nadležnim institucijama izjašnjavao kao Hrvat, Josip Broz zatekao se u Beču, kao radnik tvornice Greidel koja je konstruirala mostove. Austrijski kolege kojima su slavenski jezici teško prianjali u uho, nazivali su ga „Krobot“.
Strojobravar
Što se profesije tiče – nju je teško opisati današnjim formalno-stručnim nazivljem. U dobi od 15 godina, Josip Broz u Sisku je započeo učenje zanata koji je u sebe svakako uključivao bravariju. Ali je to bilo najmanje. Praktični dio učenja odvijao se u radionici majstora Krausa, dok je nešto metalurgijske teorije učio nakon cjelodnevnoga šegrtovanja u večernjoj školi. Završni ispit još dan-danas dokazuje da je do svoje 18 godine Josip Broz Tito naučio puno više od modeliranja i ugradnje zasuna i ključeva, iskovavši „nagizdanu“ željeznu ogradu oko tadašnjega Kotarskoga suda. S istom naobrazbom upustio se u bijeli svijet, tragom sviju hrvatskih gastarbajtera svojega vremena, mahom seljaka koje nije mogao prehraniti domaći grunt. Lunjajući od Zagreba i Ljubljane, do Trsta i Praga, popravljao je bicikle, mlinarska postrojenja, poljoprivredne naprave, prskalice za vodu, krovne oluke, postajući u konačnici automehaničar u češkoj tvornici „Škoda“ i probni vozač njezinih automobila.
Ograda koju je napravio Tito (FOTO: Titoville)
„Ja sam Josip Broz, strojobravar“, tako se predstavljao 1921. godine tadašnjim sindikalnim vođama, čije su aktivnosti uvelike starije do Brozove radničke pojave. U arhivi brodogradilišta u Kraljevici za uvijek je sačuvana crtica iz 1925. godine.
„Broz Josip, rođen 1892. godine, mjesto Kumrovec, oženjen, mjesto stanovanja Kraljevica, zanimanje strojobravar, satna nadnica 6,5 dinara“, evidentirano je u poslovne knjige nakon njegovoga otpuštanja, jer je kolege huškao na štrajk.
U vrlo slabašnoj industrijalizaciji po austro-ugarskom univerzumu, njegova je profesija još bila raritetna i cijenjena. Kao nešto modernija industrijska avangarda, važili su metalski trudbenici u radionicama Željeznice.
Iz vremena ilegale: inženjer Ivan Kostanjšek (FOTO: Titoville)
Dakako da se profesionalna nomenklatura drastično promijenila do 1952. godine, pa je doista bilo teško identificirati klasno-profesionalnu pripadnost Josipa Broza. Tako se danas za njegov radni staž najčešće primjenjuje pojam „metalac“.
Kako je posthumno postao ustašoid
De-titoizacija je započela devedesetih u Srbiji, ne zbog Bleiburga koji je desetkovao poraženu vojsku i sljedbenike NDH. Kao dokaz latentne prirode zagorskoga „ustašoida“ u novinama se počelo pisati o Golom otoku, kazamatu za staljiniste u kojemu su dominantnu većinu činili Crnogorci i Srbi. „Šloser“, govorili su srbijanski akademici, rugajući se Brozovoj niskoj naobrazbi.
Nijemci ga tražili živog ili mrtvog (FOTO: Titoville)
Onda je oživljeno sjećanje na Bleiburg iz kojega je proizveden zaključak da su Brozovi motivi proizašli iz njegove naravi izroda i izdajnika: premda etnički Hrvat, navodno, izjašnjavao se kao „Jugosloven“. Da stvar bude kompliciranija za internetske medije, nakon raspada Austro-Ugarske Broz se doista ponekad tako predstavljao. Uostalom, što bi danas rekla Kolinda Grabar Kitarović nekom Europljaninu ili Amerikancu: da je Primorka ili Hrvatica?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikipedia
druze zlatane, vas infantilan i jugonacijonalisticki obojen, pomalo patetican upis niti ne triba komentirati. ponajprije zato sto smo mi hrvati sigurni kako ce vas, jugoslavena, na slijedecem popisu stanovnistva biti daleko vise od 32, koliko "vas je sada". sretno, druze zlatane. i vama i drugu titu, kao i engleskoj kraljici. njoj pogotovo.