Nikad nam nitko nije zakazao sastanak na Trgu maršala Tita. Ako se sastajemo na gradskim ulicama, obično se sastanak zakazuje na Trgu bana Jelačića, kod sata ili "kod Krleže", a u posljednjih nekoliko godina "kod Tesle" ili kod Preradovićevog spomenika na Cvjetnom. Pošteno govoreći, u svakodnevnom razgovoru Trg maršala Tita gotovo se i ne spominje. Ako se nešto i događa na toj gradskoj plohi, a uglavnom se ne događa, mjesto radnje markiramo prizivajući kao orijentir zgradu Hrvatskog narodnog kazališta. U četvrtak poslijepodne imali smo prvi sastanak zakazan na Trgu maršala Tita, a tko će nas i koliko će nas njih tamo čekati - nismo znali, niti smo se usudili prognozirati.

Za taj sastanak već ste čuli, vidjeli ste ga na televiziji, pročitali nešto u novinama, na internet portalima ili čuli na radiju. Kod HNK smo se sastali ne (samo) da obranimo ime trga, nego da obranimo uspomenu na lik i djelo jedne od najvećih ličnosti hrvatske i jugoslavenske povijesti - Josipa Broza Tita. Zahtjev za promjenu imena trga pred gradske vlasti postavila je marginalna politička stranka, okupljena oko dvoje po svemu beznačajnih povjesničara, čija imena zaista nisu bitna, a koji su trag u hrvatskom društvu naumili ostaviti djelujući u političkom polju kao zastupnici biračkog tijela kojem je od vođe antifašističkog pokreta Josipa Broza Tita daleko bliži i draži Hitlerov saveznik Ante Pavelić.

Trg maršala Tita u Zagrebu (FOTO: wikipedia)

Kako je povod za naš sastanak bio taj trg, točnije ime trga, za početak recimo ponešto o njegovoj povijesti. Ovdje ćemo u pomoć prizvati pedantnu sh.wikipediju, koja bilježi da je Trg maršala Tita današnji izgled dobio u razdoblju od 1855. do 1964. godine. Počelo je gradnjom velika neoromaničke palače, projektirane za potrebe bolnice Milosrdnih sestara, a završilo gradnjom Željpoha, donedavno poznatog kao zgrada Ferimporta, a odnedavno prilagođenog za potrebe Muzičke akademije.

Na prostoru Trga, nekoć davno, prije nego će se početi ocrtavati njegove današnje konture, održavan je stočni sajam, na što i danas znaju podsjetiti povremena okupljanja aktivista udruge "Krug za Trg", točnije okupljanja sljedbenika spomenutih dvoje povjesničara čija imena će biti pomnožena sa svemirskom nulom. Zbog stočnog sajma, Trg je najprije nosio naziv Marveni, a potom Sajmišni trg. Nakon što je u današnju zgradu Pravnog fakulteta 1882. godine preseljeno Sveučilište, gradske vlasti preimenovale su ga u Sveučilišni trg.

Potom je, 1919. godine trg dobio novo ime, po američkom predsjedniku i idejnom začetniku Lige naroda Thomasu Woodrowu Wilsonu. Zagrebačke gradske vlasti potom će, 1927. godine, trgu dati ime jugoslavenskog kralja Aleksandra I., a ustaške će vlasti 1941. godine iz imena samo izbaciti Aleksandra pa će Zagrepčani tako dobiti - Trg I.. Ustaški poglavnik Pavelić i njegovi sljedbenici će iz opravdanih razloga 1945. godine u žurbi napustiti Zagreb, a već od iduće 1946. godine trg će ponijeti ime maršala Tita, kako se do današnjeg dana zove.

Ustaše marširaju na Trgu I. (FOTO: pinterest)

Devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se moderna, neovisna Hrvatska obračunavala sa svojom antifašističkom prošlošću, Trg maršala Tita ostat će jedan od rijetkih trgova kojem nije promijenjeno ime. Na takvom imenu trga inzistirao je Franjo Tuđman, Titov general koji će se stjecajem (geo)političkih okolnosti u hrvatsku povijest upisati kao prvi predsjednik nezavisne Republike Hrvatske. Malicioznost bi rekla da je starog psa teško naučiti novim trikovima, ali to zasigurno nije bio jedini razlog zbog kojeg je Tuđman uzeo u zaštitu ime svog vrhovnog komandanta.

Prvi predsjednik moderne Hrvatske, naime, dobro je znao Titovu političku težinu, odnosno političku vrijednost hrvatskog antifašizma u očima međunarodne zajednice. Također, Tuđman nije iz vida gubio niti vlastitu antifašističku prošlost. Potpuni i otvoreni obračun s antifašizmom ne bi zaobišao niti njegovu biografiju. Tuđman je zato balansirao: s jedne strane prostor je otvorio crnokošuljašima, koji su na hrvatskim ulicama neometano pjevali ustaške budnice i dizali u zrak "manje važne" antifašističke spomenike, dok je u preambulu Ustava hrvatski antifašizam upisao kao jedan od temelja hrvatske državnosti.

Početkom novog milenija Tuđman je umro, a crnokošuljaši i njihova ideologija su ostali prisutni u hrvatskom društvu. Izvikivanje ustaškog pozdrava "za dom spremni" s tribina nogometnih stadiona sportski komentatori u najgledanijim prijenosima nazivali su "krasnom atmosferom", drugorazredni tabloidi predstavljeni kao ozbiljni tjedni listovi donosili su nam novi pogled na život i rad poglavnika Ante Pavelića, a u hrvatskim zabitima (neo)ustaštvo je bujalo kao moderan politički trend, kojim se dokazuje ljubav prema domovini i otpor prema sve omraženijem političkom mainstreamu.

 Detalj s prosvjeda (FOTO: Lupiga.Com)

Malo po malo, pobjedu u ratu za neovisnost, vođenom početkom devedesetih, simpatizeri ustaštva uspjeli su prikazati kao vlastitu zaslugu. Hrvatski antifašizam je gurnut na marginu, gdje će ostati do današnjeg dana. Anemična hrvatska politička scena pratila je ove trendove, cupkajući u ritmu pjesama Marka Perković Thompsona: Za dom! Spremniiiiiiii...!

Govoriti protiv takvog stanja značilo je svjesno primiti etiketu izdajnika, komunjare, udbaša... Takvoj atmosferi u društvu podlegla je i takozvana hrvatska ljevica, reprezentirana u oportunističkoj politici SDP-a, navodno socijaldemokratske stranke, koja je puteve lijevih ideja zamijenila srednjom, neoliberalnom strujom u sferi ekonomije te svjetonazorski koketirala s crnokošuljašima, nalazeći u svojim redovima pokojne djedove sa slovom U na vojničkoj kapi.

U posljednjih desetak godina gotovo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati primjeri kad je SDP stao u zaštitu uspomena na partizanski pokret. Da se stvari neće promijeniti na bolje dao je na znanje i aktualni predsjednik SDP-a, koji je pristao na desničarsku mantru o dva totalitarizma, iako jugoslavenski socijalistički režim niti izbliza ne odgovara definiciji i karakteristikama totalitarnog režima. Sve su prilike da u takvim političkim i društvenim okolnostima hrvatski partizani, odnosno simboli pod kojima su se oni borili i službeno izvan zakona nisu stavljeni samo zahvaljujući sretnom slučaju da antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu dijelimo s europskim i svjetskim silama koje diktiraju prilike (i) u našem dijelu svijeta.

Ipak, umiveni fašizam, koji je u posljednjem desetljeću digao glavu u cijeloj Europi, u Hrvatskoj je pao na vrlo plodno tlo. Na političkoj sceni pojavili su se igrači poput Tomislava Karamarka, više nego spremni dovršiti obračun s antifašizmom i antifašističkim naslijeđem, započet u devedesetima. Iako je obilato umivano svetom vodicom Katoličke crkve, lice neofašizma u Hrvatskoj još uvijek je vrlo musavo te je kao takvo ozbiljnim političkim igračima na geopolitičkoj pozornici još uvijek nepoželjno i barbarsko. Nož međunarodne zajednice Tomislavu Karamarku u dlan je urezao brzu političku smrt, ali sluzavi repovi njegovog kratkoročnog upravljanja Hrvatskom demokratskom zajednicom još uvijek se vuku iza dvoje osrednjih povjesničara, koje ovih dana traže preimenovanje Trga maršala Tita.

Tamo se nije branilo puko ime Trga (FOTO: Lupiga.Com)

Zbog svega navedenog u četvrtak navečer požurili smo na sastanak zakazan na Trgu maršala Tita. Tamo se nije branilo puko ime Trga. Tamo se branilo pravo na mišljenje izvan okvira bog - domovina - nacija. Tamo se branilo pravo na zastupanje lijevih ideja, odavno prognanih iz hrvatske političke prakse. Tamo se branila sekularnost države. Tamo se zastupala socijalna pravda. Tamo se branilo pravo na jednake šanse svakom čovjeku u ovoj zemlji. Tamo se pružao otpor.

Da budemo iskreni, na sastanku smo očekivali stotinu, najviše dvije stotine poznatih sumnjivaca. Međutim, čekalo nas je ugodno iznenađenje. Najmanje dvije tisuće ljudi pod crvenim zastavama, onima Radničke fronte, ali bogami i onima komunističke partije, koja je u vrijeme kad je to bilo najpotrebnije organizirala antifašistički otpor u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Na Trgu maršala Tita čekali su nas ljudi koji druge ne ocjenjuju po nacionalnosti, religioznosti, boji kože, seksualnom opredjeljenju. Tamo nas je čekao Zagreb koji smo kroz minula dva desetljeća izgubili iz vida. Pjevale su se partizanske pjesme, držali se antifašistički govori i podsjećalo na svijetlu stranu hrvatske povijesti, koja bi bila bitno drugačija bez Josipa Broza Tita i antifašističkog otpora što ga je on s čela Komunističke partije Jugoslavije organizirao. Zbog toga je zaslužio da Trg nosi njegovo ime, zbog toga smo branili Trg.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: Lupiga.Com