Glamur nam pristaje kao - prasici sedlo! Već deset godina mrmljam tako sebi pod bradu prateći, izdaleka, uglavnom posredovanjem televizijskih izvještaja, koja se smiješna gungula tijekom novogodišnjih dana zbiva na brdašcu ponad Agrama, u grčevitim, opetovanim pokušajima da "jedan obični, pomalo dosadni grad na rubu Europe" (M. Jajčinović u "Večernjem listu"; 7. siječnja 2015. g.) postane - što, zar? - "svjetskim središtem". Citirani, uvaženi kolega iz "Večernjaka" spjevao je zapravo odu na čast i slavu jednoga čovjeka (zagrebačkog gradonačelnika), koji je entuzijastičkim naporima u naš grad "dovabio svjetsku skijašku i mondenu elitu".

Niti dva dana nakon što je Köln izvojevao pobjedu nad islamofobima pokreta Pegida, presvučenim u moderni patriotizam i zaštitu europskih vrijednosti, u Parizu se dogodila tragedija. Dvanaestero ljudi, od kojih deset članova redakcije satiričkog lista Charlie Hebdo, ubijeno je zbog ismijavanja s vjerskim svetinjama. No, kako se stvari često znaju pervertirati u ovom ciničnom svijetu - ispostavit će se da oni nisu umrli za slobodu govora, satiru ili borbu protiv vjerskog ekstremizma. Njihova smrt, vjerojatnije je, poslužit će novom valu mržnje prema muslimanima, a napad braće Kouachi se neće titulirati kao djelo luđakâ i otpadnika.

Na internetskoj stranice francuskog magazina Charlie Hebdo i danas se nalazi tek crna pozadina s natpisom „Je suis Charlie“ (ja sam Charlie), a iz cijelog svijeta još uvijek pristižu reakcije na, prezira vrijedan, brutalni pohod religijskih fanatika koji su jučer iza sebe u redakciji satiričkih novina ostavili 12 leševa. Od samih svojih početaka Charlie Hebdo je trn u oku brojnim čistuncima i raznim religijskim skupinama – od katolika preko židova pa sve do muslimana. Oštri satiričari društvenih anomalija nisu štedjeli nikoga i svojim su britkim perima ismijavali sve redom. Nakon što su svojevremeno francuske vlasti zabranile magazin, "Charlie" se vratio još jači, a nadamo se da će tako biti i nakon ove tragedije.

Zgađen svim onim što se, oko njega ali i u njemu, događa, glavni junak, Krešimir Horvat, iz svoje će gradske redakcije krenuti na selo, tu mitsku Arkadiju gdje će ozdraviti i početi novi život. No, vrlo će se brzo pokazati, želje su jedno, a surova stvarnost nešto sasvim drugo, od tog izmaštanog sna u sukobu s javom neće preostati uskoro baš ništa. Predstava "Vučjak", prema istoimenoj drami Miroslava Krleže, premijerno je izvedena u zagrebačkom HNK na isti datum kada i praizvedba, davne 1923. godine. I tada je bila postavljena na pozornicu matične nacionalne kuće i trajala je kao i ova današnja - oko četiri sata. Novoga "Vučjaka", kao redatelj, potpisuje Ivica Buljan, čija zaokupljenost Krležom nije upitna.