Teško je, gotovo nemoguće, povjerovati da Angele Merkel, Wolfgang Schäuble i njihovi partneri ne razumiju kako je Grčki dug neodrživ. Da mjere štednje Grčku guraju još dublje u krizu i da u tim uvjetima, sve i da hoće, dug ne mogu vratiti. Nemoguće je i da su samo slijepo dosljedni moralnom imperativu kako se dug bez pogovora mora vratiti jer ni sami materijalne dugove za reparacije poslije Drugog svjetskog rata nikada nisu vratili. Da jesu, i svijet i Europa i Njemačka danas bi drugačije izgledali. Moguće da bi još uvijek bili u dva dijela. Ako im je pak jasno da Grčka dug ne može vratiti, čemu treniranje strogoće prema Grcima? Nema sumnje, ulozi su veliki. Ako EU popusti Grčkoj neće proći puno vremena pojavit će se i drugi dužnici, pojaviti će se potreba da se čitava premisa o krizi u kojoj grca EU, u dogledno vrijeme promijeni. Dolaskom nove grčke vlade promijenili su se odnosi u EU i više ne postoji unisoni stav oko mjera štednje. Ukoliko se pak mjere štednje neće provesti u Grčkoj, a neće barem ne onako kako je to potpisala prošla grčka vlada, onda one ne mogu vrijediti ni u ostalim zemljama. No, zašto bi Njemačka odustala od svojih zahtjeva kada pred njom stoji tek mala, do grla zadužena Grčka? 

Kratko rečeno, zato jer joj se to isplati. Prema studiji Bertelsmann Stiftung 2013/1 Nijemci bi, u slučaju da izađu iz Eurozone ili se ona raspadne, do 2025. godine izgubili 1,2 trilijuna eura ili trećinu godišnjeg BDP-a. Ukoliko se nekome čini malo, to je otprilike onoliko koliko je izgubila Grčka od početka krize. Uvođenjem eura Njemačka je profitirala kao nitko drugi. Pri tome ne mislimo na Nijemce od kojih svaki peti živi na rubu siromaštva, odnosno s manje od 60 posto prosječnih primanja. Onih koji pak rade, a zarađuju manje od dvije trećine prosjeka, trenutno je oko tri milijuna što čini oko 12 posto zaposlenih. O čemu se zapravo radi najbolje opisuju statistike Europske središnje banke (ECB) o bogatstvu kućanstava iz 2013. godine. Paul De Gauwe s London School of Economics iz podataka ECB-a ispravno zaključuje kako se radi o iznimno bogatoj zemlji u kojoj novac ne drže kućanstva već je on raspoređen među korporacijama.

Jedan od petorice Nijemaca na rubu siromaštva (IZVOR: Eurostat)

Upravo su korporacije te koje su najviše profitirale uvođenjem eura i zbog kojih je Njemačka, ne i Nijemci, bilježila rast. Dakako, Nijemci su vrijedan narod. Toliko vrijedan da se tamo i Hrvati pretvore u radilice, pa što bi onda vrijedni Nijemci plaćali lijene Grke, Talijane i ostale južnjake? Istina je da su Nijemci radišni, ali i jedan od pet radišnih Nijemaca, vidjeli smo, živi na rubu siromaštva čak i kada tamo vlada gotovo puna zaposlenost.

Kako pojašnjava Jože P. Damijan, sa Sveučilišta u Ljubljani, nije problem u radišnom Nijemcu i lijenom Grku već u eurozoni. Naime, plaće koje u Njemačkoj stagniraju već desetljeće i zajednička valuta u eurozoni povećavali su privlačnost njemačkih proizvoda i pospješili izvoz. Prije izbijanja krize Njemačka je rasla, između ostaloga, i na račun zemalja poput Grčke. Novac od izvezenih proizvoda završavao je na računima u njemačkim bankama koje su ga potom posuđivale, između ostalih i Grcima, kako bi ovi mogli kupiti još više njemačkih proizvoda.

Novac zarađen izvozom njemačke banke plasiraju na jug (IZVOR: WorldBank)

Da su Grci imali svoju valutu ogromni uvoz brzo bi se zaustavio obzirom da bi velika potražnja za njemačkom izvoznom robom stala kada bi njemačka marka toliko ojačala u odnosu na drahmu da bi im bilo neisplativo kupovati njemačku robu. Smanjena vrijednost drahme u odnosu na marku učinila bi pak Grčku prihvatljivom za izvoz dok se sve ne bi stabiliziralo. Ovo vrijedi i za ostale zadužene zemlje. Obzirom da se pak radi o eurozoni, području jedne valute, njemačke banke nagomilani novac plasirale su tamo gdje se najbrže mogao oploditi, financirajući još izvoza. Dok je trajalo bilo je svima dobro. 

Eurostat je jučer predstavio podatke o rekordnom trgovinskom višku u eurozoni za koji je najzaslužnija dakako, Njemačka. Iako rekordni trgovinski suficit zvuči dobro, to i nije baš tako. Kako tumače u Centru za europske reforme, "nakon desetljeća stagnacije plaća, njemački su proizvodi iznimno podcijenjeni u odnosu na ostatak eurozone. To njemačke proizvode čini umjetno jeftinima", zaključuju John Springford i Simon Tilford iz CEF-a. Ovakav damping cijena iznimno je štetan za ostatak Eurozone jer se proizvođači iz ostalih zemalja ne mogu natjecati s njemačkim konkurentima. Ovo pak vodi do stagnacije ekonomije i još težeg oporavka od krize. Jer, gdje god bi netko nešto radio, Nijemci ga dampingom onemogućavaju držeći čitavu Europu kao taoce mjera štednje.

Ovo je najbliže što statistika može doći do ljudske tuge (IZVOR: The Economist)

Obzirom da zemlje pod "fiscal compactom" štede, ogromni viškovi Njemačke stvaraju golemi nesrazmjer u trgovinskoj razmjeni. "Kako se deficit u zemljama eurozone smanjuje, nalazimo se pred ogromnim viškom u razmjeni što dovodi do rasta cijene eura. To pak loše utječe na izvoz eurozone, posebno na izvoz proizvoda koji su osjetljivi na promjenu cijene kao što su to proizvodi članica eurozone s juga", tvrde Springford i Tilford dodajući da njemački višak u robnoj razmjeni dodatno utječe na deflaciju nikakvom domaćom potražnjom potaknutom dugogodišnjom stagnacijom plaća. U kolopletu uzroka i posljedica upravo ta dugogodišnja stagnacija plaća u Njemačkoj jedan je od ključnih faktora zbog čega i njemački kapital odlazi izvan granica financirajući dodatno zaduživanje drugih država za novi ciklus njemačkog izvoza. 

Interes njemačkog kapitala i tamošnje vlade jest da se zadrži postojeće stanje visokih prihoda od izvoza koji se potom plode na financijskim tržištima. Stagnirajuća potražnja Njemačke i minimalne investicije na domaćem tržištu te deflacija u eurozoni vode do još jedne zamke. Naime, manje cijene proizvoda znače i manji prihod u BDP-u što znači još teže poštivanje "fiscal compacta" i još više problema za Europu.

Teško je, gotovo nemoguće, povjerovati da Merkel, Schäuble i njihovi partneri ne razumiju da bez rasta čitave Europe ni rast Njemačke nije ništa održiviji od grčkog duga koji samo sjedi na vrhu gomile dugova Italije, Španjolske, Francuske. Nema sumnje, samo što se nisu dogovorili.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Scott Smith/Flickr