"U svojoj kući mogu raditi što hoću" kaže Fabrizio Pedroni, vlasnik FIREM-a, talijanske tvrtke koja je 50 godina poslovala u mjestu Formigine pored Modene da bi doslovce preko noći, dok su radnici bili na kolektivnom godišnjem odmoru, preselila strojeve u Poljsku gdje će nastaviti proizvodnju ostavivši za sobom 32 nezaposlenih i njihovih obitelji. Gotovo cijeli radni kolektiv zatekli smo u srijedu pred ulazom u tvornicu u kojoj čuvaju posljednji preostali kamion opreme nadajući se da će time ipak osigurati svoja radna mjesta i sigurnost za svoje obitelji u vremenima kada Italija gubi bitku s ekonomski konkurentnijim zemljama. Sklanjajući se sa sunca dvadesetak radnika s osmjehom dočekuje vijest o hrvatskim novinarima i gotovo nam uglas poručuju: "Ovo je posljedica globalne ekonomije. Ovo je posljedica slobodne trgovine ljudi i roba. Hrvati ovo i vas čeka u budućnosti".

Dok automobili prolaze kroz industrijsku zonu Formiginea gdje je i proizvodna hala FIREM-a, u kojoj su se donedavno radili dijelovi za električne grijalice, malim korakom, ali s velikim osmjehom prilazi nam 53-godišnja Maria Teresa Fiore koja, usprkos svemu, kao i ostali radnici FIREM-a, pokazuje neobično puno razumijevanja za poslovne probleme vlasnika Fabrizia Pedronija. No, ne i za način na koji se ponio prema radnicima.

Radnici čiji je posao preko noći preselio u Poljsku nadaju se boljem sutra (FOTO: Lupiga.Com)

„Što da vam kažem, sve je ovo ono što vjerojatno možete očekivati i u Hrvatskoj. Ja sam u ovoj tvrtki deset godina, no ima tu ljudi koji ovdje rade i dvostruko duže. Uvijek je bilo posla, pa mi radimo za gotovo sve velike talijanske firme, imamo i narudžbe iz Švicarske... No, kako tvrdi vlasnik, njegov je problem država i njeni porezi te visok trošak rada. Sigurno je da to nije laž, međutim u svemu nisu pomogle niti njegove loše investicije i, na kraju krajeva, za to ne trebaju plaćati radnici svojim radnim mjestima“, objašnjava Maria Teresa dodajući kako se jedini pad proizvodnje dogodio na početku globalne krize 2009. godine kada su neki od radnika morali na prisilni godišnji odmor dok su drugi radili po dva tjedna mjesečno. Ipak, i to je završilo već nakon godinu dana te su od 2010. godine svi radnici u punom pogonu.

Maria Teresa s radnim kolegama neobično je i sasvim neočekivano puna razumijevanja za vlasnika tvrtke (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovdje nije riječ o nekom lakom poslu. Tu se radi u hali bez klima uređaja na plus četrdeset. No, svi mi radimo s obje ruke i gulimo prekovremene sate jer znamo da 15-og u mjesecu na te izmučene ruke sjeda plaća. Bez obzira što su nam na toj vrućini, uz pauze za ručak, dozvoljena tek dva petominutna odmora. Čak su i automati za kavu tempirani da rade od 10 do 10:05 sati, pa sad: tko mora u toalet, tko će pušiti cigaretu, a tko popiti kavu, sve se u pet minuta ne može stići. Nerijetko je dolazila prva pomoć jer bi se svako malo netko onesvijestio. Umjesto klime, svatko od nas si je donio od kuće ventilator i uz njega radio prekovremene sate, jer ukoliko bi odbio, premjestili bi ga na neko teže radno mjesto. Ali, eto, ni to nije bilo dovoljno“, prepričava žustro naša sugovornica, napominjući kako je operaciju kuka odgodila za godišnji odmor ne bi li se produktivnost zadržala, a s njom i firma.

„No, što sam za to dobila? Nogu u guzicu, da oprostite na izrazu“, sada se već ozlojeđeno prisjeća radnica FIREM-a, a u razgovor se uključuje predstavnik sindikata industrijskih radnika FIOM, Cesare Pizzola, pojašnjavajući kako je sindikat telefonom obaviješten o čudnim aktivnostima u krugu tvornice.

Ako hoće posao neka se presele u Poljsku (FOTO: Lupiga.Com)

„Čim smo dobili poziv u noći 13. kolovoza krenuli smo ovamo i na samom izlazu iz kruga tvornice zatekli posljednji kamion natovaren strojevima i repromaterijalom koji je trebao krenuti za Poljsku, gdje je vlasnik tvrtke naumio preseliti proizvodnju dok su 32 radnika bila na godišnjem odmoru. Od tada su tu i blokiraju ulaz dok se ne pronađe rješenje. U međuvremenu, 24. kolovoza, Fabrizio Padroni radnicima je poslao pisma u kojima ih obavještava da se izvole pojaviti na poslu u Poljskoj“, prenosi nam događanja sindikalni predstavnik, a Maria Teresa se odmah nadovezuje, pojašnjavajući plan vlasnika kako da se riješi radnika.

Izlazna vrata tvrtke danas su samo poligon za vješanje poruka "gazdi" (FOTO: Lupiga.Com)

„Negdje u proljeće najavio nam je da se firma spaja s jednom poljskom tvrtkom. Nitko nije bio sretniji od nas jer to znači više posla u ovim nesigurnim vremenima. U međuvremenu neki su poljski radnici došli ovamo na obuku, neki naši su pak otišli u Poljsku kako bi prenijeli znanje ostalima. Među njima trebala sam biti i ja, ali krajem kolovoza stigla su ta famozna pisma kojima nas se obavještava da se bukvalno moramo preseliti u Poljsku ako želimo zadržati posao. On je znao da se preko noći ljudi, sve i da hoće, ne mogu odlučiti na takav drastičan potez i planirao nas je otpustiti zbog kršenja ugovora“, govori nam Maria Teresa. Ipak, sindikat je ta pisma blokirao i radnici su barem dobili pravo na socijalnu pomoć u trajanju od godine dana koja je dogovorena u suradnji s općinom. Da pisma nisu blokirana ostali bi i bez toga.

Čuvaju sve što im je preostalo od podzeća - jedan jedini kamion s materijalom (FOTO: Lupiga.Com)

„Pravi se poduzetnik bori za ono što je stvorio njegov djed. Ne bježi kad zagusti, posebno ne bježi kao lopov pod okriljem noći. Uostalom, on se ne mora boriti sam. Radnici su pomagali kad god je trebalo dizati produktivnost, kad god je trebalo raditi prekovremeno, kad god je trebalo raditi duple smjene... Za posao se treba boriti, a ne bježati. Posao je ono što čini čovjeka, daje mu dostojanstvo“, zaključit će Maria Teresa. Svoja promišljanja s Lupiginim novinarima podijelit će i njen vrlo mladi kolega. Kaže da se zove Andrea Passarella i da ima 25 godina.

Nada umire posljednja i još vjeruju u opciju da će dio proizvodnje i radnika ostati ovdje (FOTO: Lupiga.Com)

"Kada bi se svi tako ponašali, pa u Italiji za godinu dana više ne bi bilo posla. Ovdje su porezi za poduzetnike uistinu veliki i jasno je da, ukoliko pronađu jeftiniju radnu snagu, bježe. Ako to i jest rješenje za njih nekoliko desetaka tisuća, to sigurno nije rješenje za nas nekoliko desetaka milijuna. To se mora zaustaviti politički. Možda jesam mlad, možda se za politiku i nisam zanimao prije ovoga, no iskustvo koje proživljavam naučilo me da se i teške situacije mogu riješiti na više načina. Ovo što je napravio vlasnik FIREM-a nije rješenje. Barem ne za 99 posto radnika u Italiji. Kada se nađeš bez posla našao si se u jednoj gadnoj situaciji. Em nemaš novaca, em je situacija takva da ćeš novi posao teško pronaći“, u jednom dahu će 25-godišnjak, kojem je posao u FIREM-u prvo radno mjesto. Slušajući kolegu prilaze nam 30-godišnji Pietro i sedam godina mlađa Vincenza koji su u toj tvrtki deset, odnosno četiri godine.

Em nema novaca, em teško da će pronaći novi posao - Andrea Passarella (FOTO: Lupiga.Com)

„Tu smo se upoznali, tu smo se vjenčali, tu smo dobili i dijete koje danas ima četiri godine. Posljednju plaću dobili smo u srpnju, nisu nam isplaćene plaće za kolovoz, nije nam isplaćena nadoknada za godišnji, a već smo u rujnu. U međuvremenu, vlasnik je svima u dva dijela dao akontaciju od 650 eura jer su se radnici kolektivno odlučili propustiti repromaterijal koji im je hitno trebao u Poljskoj. Sada nam se gazda smije i govori da smo popustili za 'tričavih' 650 eura. Međutim, naše kolege to nisu uradile jer su glupe ili maloumne. Pristali su na to jer imaju srce i znaju da postoje obitelji koje imaju malu djecu. Znaju da postojimo mi koji četverogodišnjem djetetu ne možemo objasniti da je mami i tati posao otišao kamionom 1.500 kilometara od kuće. Znaju da nama tih 650 eura znači mnogo premda sa stajališta obrane tvornice to nije bio pametan potez“, objašnjava mladi par, neprestano nadopunjavajući jedno drugo.

Cijela obitelj bez posla - Pietro i Vincenza (FOTO: Lupiga.Com)

Radnike FIREM-a ostavili smo ispred tvornice u iščekivanju 13. rujna kada se očekuje predstavljanje plana kojim bi, nakon dogovora sa sindikatom FIOM, vlasnik Fabrizio Pedroni, trebao pokazati volju da dio proizvodnje i barem dio radnika FIREM-a ostavi na području Modene. No, u trenutnoj situaciji bahata rečenica s početka – „u svojoj kući mogu raditi što hoću" - drži vodu i po zakonu teško će ga išta zadržati u Italiji. Napokon, nije on jedini.

Tvrtka Dometic u blizini Forlija te Hydronic iz okolice Milana također su preko noći nestale dok se nagađa kako će spajanje Chryslera s Fiatom ovaj talijanski gigant zauvijek preseliti u SAD. Prema važećim zakonima, prema slobodnom protoku roba i kapitala, prema logici slobodnog tržišta, tvrtke će se sve više seliti u jeftinije, ekonomski liberalnije i konkurentnije zemlje gdje su profiti veći i gdje su radnici spremni raditi za manje.

Bezbrižni smiješak na licu sina jednog od zaposlenih - premlad da bi shvatio surovu realnost (FOTO: Lupiga.Com)

Dok je FIREM danas tek jedan primjer u Italiji, već sutra će se pojaviti i četvrti i peti, a prekosutra će i u Hrvatskoj osvanuti prvi. Jasno je da se ovakva politika mora zaustaviti jer ako se nastavi, države koje više ništa ne proizvode više neće ni postojati, a kada kapital napokon i službeno osnuje prvu državu i posljednji radnik i zadnji anarhista će zaplakati.

Lupiga.Com