Plaće su dobre, kad računamo enormne menadžerske prihode
Gotovo nijedan od vodećih medija u Hrvatskoj nije prošle subote s lica mjesta izvijestio o protestnom skupu radnika poduzeća A1 i pridruženih kolega iz drugih telekomunikacijskih kuća. Samo to lice bilo je najcentralnije moguće: strogo središte Zagreba. Inače, odatle novinari izvještavaju subotom već po inerciji, o redovnim klečavcima ili modnim rješenjima s metropolske špice. No, medijska roba preuzeta je naknadno s Hine, fakturirana i plasirana u svom generičkom obliku, dok su razlike zabilježene samo u naslovima. A javnost naša takozvana, ona je neizbježno ostala u razmjernom neznanju oko događaja, s informacijom upakiranom marginalno, reklo bi se neatraktivno, i još bez očite poante, jer bi se pregovori između sindikalnih predstavnika radništva i uprave imali nastaviti tek u srijedu.
Na raspolaganju nam je dakle sasvim dovoljno vremena da pojasnimo neke relacije. Uglavnom je šire poznato jedino to da se A1 mučenički davi u profitu, kao i njegov glavni konkurent Hrvatski Telekom - zapravo njemački, ali neka im bude – te kao i sve ostale telekomunikacijske firme u ovoj zemlji i globalno. S tim da je konkurentnost u toj branši veoma uvjetna, znamo li da je potonja u pojedinim segmentima praktično kartelizirana, bez mnogo naporne državne regulative, mada ovdje trguje kvalitativno sumnjivim proizvodom.
Ono pak što je manje znano, jest činjenica da petina od približno dvije tisuće radnika A1 prima osnovnu neto plaću u iznosu 590 eura. Zato su se i pobunili, tražeći povišicu od iritantno skromnih 100 eura, uz nastavak pregovora o kolektivnom ugovoru kojim bi se riješilo neka dodatna prava. S obzirom na faktičnu opću neinformiranost, moglo bi se pomisliti da traže previše, onako kao što lagodno poručuje uprava firme interesno sljubljene s medijima, u simbiozi koja ustvari predstavlja okosnicu medijskog poslovanja danas. Zahvaljujući tome smo mogli na više mjesta čitati i čuti da pobunjeni radnici već imaju ono što traže, jer im plaća iznosi bitno više od kazanih 590 eura, a ni ostali radni momenti nisu tako loši.
Tek izvan središnje medijske struje, međutim, dalo se naći priloge koji otkrivaju integralno činjenično stanje ovog predmeta. Vesna Mamić, predsjednica Hrvatskog sindikata telekomunikacija, rastumačila je da A1 prezentira podatke o plaći s eventualnim dodacima koje uprava ionako uplaćuje kad i ako želi. Saznali smo i ponešto na temu napadnih komparativnih prednosti zaposlenja u matičnoj, austrijskoj kompaniji A1, što će iz hrvatske uprave objasniti time da pripadajuće firme u svakoj zemlji uređuju odnose sukladno zakonima i tržištima država u kojima posluju.
Poruka poslodavcu je upućena i na njemačkom jeziku, vjerojatno za slučaj da poslodavac ne razumije dobro hrvatski (FOTO: HST)
Drugim riječima, da ne bismo okolišali, razlika se svodi na cijenu lokalne radne snage i političku snagu državnog regulatora koji je u Hrvatskoj odavno i općepoznato popustio telekomunikacijskim profiterima, te onome njemačkom još prepustio dotad javnu infrastrukturu, a kasnije odobrio i poneki dodatni ustupak. Valjda baš zato sad mogu obmanjivati najširi publikum izmišljotinama o ne baš tako niskoj plaći, pogotovo kad ističu onu prosječnu koja se na određenu pristojnu razinu penje isključivo zbog uračunavanja enormnih menadžerskih primanja. No, ide se i dalje, pa smo uoči subotnjeg prosvjeda suočeni s njihovom objavom u vezi s kolektivnim ugovorom, o tome kako se nadaju da će se sindikalci vratiti za pregovarački stol, itd.
Ipak, u petak je Faktograf donio nešto više informacija o tome što stoji iza zaustavljenih pregovora, nakon godinu dana pokušaja da se maknu s mrtve točke, a gdje saznajemo kako je A1 od sindikalista tražio potpisivanje izjave tj. ugovora o povjerljivosti. Odnosno, da šute o tome što tamo budu čuli o financijskim pokazateljima i sličnom. Tako ne bi smjeli, u krajnjoj liniji, o samoj suštini pregovora govoriti ni svom vlastitom članstvu, kamoli široj javnosti, e da bi već startno bili gurnuti u naglašeno inferioran pregovarački status.
Takav zahtjev opravdali su time što je Vesna Mamić zaposlena u Hrvatskom Telekomu, njihovu mitskom konkurentu, inovirajući praksu specifičnog neutraliziranja sindikalaca koja bi lako mogla pasti na um vodstvima poduzeća u raznim drugim fahovima. Mamić je zatim ponudila da se povuče iz pregovaračkog tima ako zauzvrat odstupi i šef pregovarača A1, odvjetnik Marijan Ruždjak koji zastupa Hrvatski Telekom u radnim sporovima, što je odbijeno. Naravno da je odbijeno, jer konkurentnost tih kompanija postoji samo za jednu stranu priče, ali ne i stalno, suštinski te obuhvatno. Osim toga, dok se bori s radnicima, taj isti odvjetnik realno zaista vrijedi objema firmama, a sindikalistkinja, također stvarno, jednoj i drugoj itekako smeta.
Cinizam tog ranga moguć je, rekosmo, pogotovo zato što mediji surađuju na podinformiranju i dezinformiranju javnosti. Za kontrast, sjetimo se izvještavanja iz Osijeka, s demonstracija radnika Drave International, nestale u toksičnom dimu izgorjele plastike, ali koji su se okupili u znak podrške – gazdi. Izvještaji nisu bili posve lišeni ironije, prilika je bila savršena za sprdnju nad radničkim kontradiktornostima, pa su se novinari očekivano sjatili da poprate i to čudo, ne otvarajući nikakav analitički pretinac kojim bi ga razjasnili.
To je bila prigoda u svakom slučaju više nego atraktivna, u žanru ekološke i zdravstveno-sigurnosne katastrofe, ali nitko se viđeniji ni čitaniji nije mimo senzacije pozabavio fatalnim ucijenjenostima radnika koji očajnički brane svoje radno mjesto. Više je pažnje osvojilo etničko šarenilo okupljenog kadra, s dijelom onih koji su čak imali smještaj – ni to nije posebno tematizirano – u skladišnom prostoru firme. Zaredali su tako po televizijama iskazi na više jezika, kako poduzeće mora nastaviti s radom, a vlasnika da se pusti na miru. No, ako nema mjesta za objašnjavanje potpore gazdi, ne treba se u konačnici čuditi ni zaobilaženju izvještavanja protesta kontra gazde u primjeru A1. Ili, po telekomunikacijskom naravoučeniju Danila Bate - 'oće centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HST
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Dezinformacija je medijska manipulacija koja može sadržati činjenično netočne tvrdnje. To je medijski izvještaj koji u sebi sadrži miks činjenica i netočnog ili poluistinitog sadržaja, koji se koristi kako bi se izvukli pogrešni zaključci. Dezinformacija se može smatrati blažim oblikom lažnih vijesti, a u nekim slučajevima je rezultat nepreciznog ili nepotpunog prenošenja vijesti, čime se mijenja njeno izvorno značenje i navodi na pogrešne zaključke o temi ili pojavi o kojoj se izvještava.
Ali, podinformacija je, mislim vrhunska manipulacija.
Svakodnevno to vidim u mojoj zemlji. Recimo, kod protesta: o kojem se god radi, snit je isti: reporterka nas obavjestava o mjestu i vremenu demonstracija, broju demonstranata i to po njenoj procjeni, a zatim gura mikrofon pred rudare, prosvjetne radnike, lijecnike, svejedno.I pocinje socijala: uvijek ista, uvijek plitka, uvijek su to zalbe i prijetnje.Zatim ide snimak izjave nekog sindikaliste ili direktora, rjedje politicara.Reporterka se odjavljuje i tu je kraj. Nemamo informaciju! Izostaje informacija koja bi rasvijetlila zakonska rjesenja, istrazila uzroke takvog stanja, ili cak detektirala odgovorne.
To jeste podinformacija jer je suzena na prizemnu percepciju ocitih dogadjanja,i njihovonprepricavanje, te joj je dat okvir iz kojeg ne moze.
Je li u pitanju nestrucnost ili poluznanje, ili je to autocenzura i cenzura, ne znam.
Ali znam da cudjenja nema; samo svijesti o medijima, koji su uprkos tehnologiji, mozda na najnizoj razini ikada.