Ljudi, izrabljuju nas! Radnička prava su centralna ljudska prava
U sklopu programa Human Rights Film Festivala o poslovnom sektoru i ljudskim pravima, u suradnji sa zakladom SOLIDARNA - za ljudska prava i solidarnost donosimo intervju s Mariom Ivekovićem, predsjednikom Novog sindikata, članom globalne mreže i kampanje Clean Clothes. Iveković je jedan od sudionika okruglog stola na ovu temu koji će se održati u četvrtak, 8. prosinca, u 18 sati u dvorani Müller u Kinu Europa u Zagrebu, čemu u 16 sati prethodi projekcija dokumentarnog filma „Prava cijena“ o industriji „brze mode“ i njezinim alternativama – fokusu kampanje Clean Clothes.
Što je Clean Clothes?
- Clean Clothes je globalna mreža udruga, sindikata i pojedinaca koja se bavi smanjenjem razlika u uvjetima rada na globalnoj razini. Fokus Clean Clothes kampanje su radnici u najslabije plaćenim industrijama (tekstilnoj, proizvodnji obuće, u zadnje vrijeme to je i proizvodnja igračaka) u zemljama u kojima je proizvodnja najintenzivnija, a to su takozvane zemlje trećeg svijeta, zemlje u razvoju, najviše u Aziji. Kroz podršku radnicima koji rade u najtežim uvjetima i najmanje zarađuju, pokušava se podići standard svih radnika te spriječiti globalni trend relokacije industrija koje, koristeći se isključivo loše plaćenom radnom snagom, pokušavaju ostvariti što veći profit. Clean Clothes djeluje kroz kampanje podizanja svijesti u potrošačkim zemljama. Na taj se način nastoji izvršiti pritisak na proizvođače da poboljšaju radne uvjete i povise cijenu rada. To se radi kroz razne akcije, pa i pozivom na bojkot u najtežim slučajevima. Također, nastoje se aktivno uključiti i sindikati aktivni u tvrtkama koje su vlasnici tvornica ili proizvode kroz svoje partnere i kooperante bazirane u tim zemljama. Clean Clothes aktivno zagovara slobodu udruživanja, dostojanstvenu plaću (living wage), zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu te prava na pristup sudovima i pravednoj zaštiti sudskim putem.
Clean Clothes kampanja (FOTO: Solidarna)
Kako i zašto se Novi Sindikat uključio u Clean Clothes?
- Novi sindikat se u Clean Clothes uključio prije nekih deset godina kada je kampanja počela širiti svoj fokus na zemlje Istočne Europe. U Hrvatskoj je nažalost tekstilna industrija gotovo nestala, ali je živa na ovom području - Bugarska i Rumunjska pravi su El Dorado, nešto toga ima u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Albaniji, posljednjih godina se u Srbiju počela vraćati industrija obuće… Plaće su relativno niske, a situacija nije sjajna kako bismo očekivali. U Bugarskoj, primjerice, postoji pravi problem sa "home-based" radnicima - proizvođači su zatvorili tvornice kako bi radnici nosili posao kući i tako srušili cijenu rada dvostruko, ako ne i više - stvari koje su teško zamislive u jednoj zemlji Europske unije. Uglavnom, kako cijeli sindikalni rad počiva na ideji solidarnosti, ideja nam se odmah svidjela, kao i koncept da se kroz civilno društvo daje podrška radnicima u proizvodnim zemljama. Odmah smo se uključili u istraživanja o stanju tekstilne industrije u Istočnoj Europi. Upravo planiramo nove aktivnosti u Makedoniji i Bugarskoj za jačanje kapaciteta kampanje i što učinkovitiju podršku radnicima. Nedavno smo u sklopu međunarodne delegacije išli utvrđivati stanje na terenu kod jednog talijanskog proizvođača obuće s tvornicom u Srbiji - radilo se o zabrani sindikalnog organiziranja i doista neprihvatljivim uvjetima rada u kojima radnicima nije bilo dozvoljeno ići na WC za vrijeme radnog vremena. Nakon našeg posjeta preko talijanske Clean Clothes kampanje uslijedio je poziv na razgovor od središnjice. Drago nam je što je naš rad prepoznat i što kroz Clean Clothes kampanju dobivamo priliku promovirati vrijednosti radničkog pokreta.
Zagovaračke aktivnosti Clean Clothesa na globalnoj razini su dobavaljački lanci?
- Globalni dobavaljački lanci jedna su od najvažnijih tema kojom se Clean Clothes bavi proteklih 15 godina. Između trgovine u potrošačkoj zemlji i tvornice u Bangladešu postoji čitav logistički lanac - shvatili smo da puno možemo napraviti ako ga pratimo. Ideja Clean Clothes kampanje je da se u globalne kolektivne ugovore uključi minimum prava za sve radnike koji sudjeluju u dobavljačkom lancu. Clean Clothes surađuje s globalnim sindikatima (IndustriALL, UNI Global Union) pri sklapanju takvih ugovora. Nekoliko brendova ih je već sklopilo, no njihova implementacija, kažu iskustva iz Indije, ide jako teško. Stvari se, međutim, ipak pomiču. Međunarodna organizacija rada je ove godine, nakon Konferencije na koju su bili pozvani i predstavnici Clean Clothes kampanje, prvi puta izdala rezoluciju kojom se poslodavce potiče na prekogranično pregovaranje. Globalizacija je dosada vrijedila za sve osim za radnike i sindikate - dok kapital prolazi preko granica bez problema, za nas su one zatvorene. U cijenama na zapadnom tržištu ima prostora i za bolje uvjete rada i za više plaće u Hrvatskoj: prostor za pregovaranje o cijeni rada zatvoren je kad menadžment tvrtke s vlasnicima u Njemačkoj dogovori minimalnu cijenu proizvoda. Situacija bi bilo bitno drugačija da se pregovara direktno s vlasnicima u Njemačkoj.
Clean Clothes kampanja - Badidas (FOTO: Solidarna)
Prioritet Clean Clothes kampanje – dostojanstvene plaće?
- Razlike u uvjetima rada na globalnoj razini već su smanjene - postoje neki indikatori koji ukazuju na to. Prije nego što je Clean Clothes počeo svoje djelovanje u Aziji, postojale su države u kojima nije bilo definirane minimalne plaće. Danas gotovo sve države imaju uvjet minimalne plaće, a vode se i specifične kampanje za living wage - plaću od koje se može pristojno živjeti ili dostojanstvenu plaću. Dostojanstvena plaća je ljudsko pravo zajamčeno na razini cijele Europe ustavima i međunarodnim dokumentima (npr. Europska socijalna povelja). Dostojanstvena plaća ne postoji u praksi, već se kao mjerilo koristi minimalna plaća - administrativno određena crkavica, koja je više zaštita poslodavcu od nelojalne konkurencije no što se približava dostojanstvenoj plaći koja bi po definiciji trebala biti dostatna za uzdržavanje cijele obitelji. Po tom se pitanju puno napravilo u Aziji od strane Clean Clothes kampanje i njihovih sindikata na koje bismo se trebali ugledati - u Maleziji je postotak minimalne plaće u dostojanstvenoj plaći 56 posto, radnici u Kini su vrlo blizu 50posto. Hrvatska sa 38 posto relativno dobro kotira u Istočnoj Europi, no alarmantna je činjenica da je situacija prije deset godina bila drastično drugačija. Tema dostojanstvene plaće tema je na koju itekako imamo što za raditi u Hrvatskoj, počevši od razvoja metodologije koja bi uopće omogućila da se living wage mjeri kad je već kategorija u Ustavu.
Clean Clothes kampanja (FOTO: Solidarna)
Što poslodavci mogu napraviti za zaštitu ljudskih i radničkih prava?
- Dostojanstvena plaća je područje u kojem poslovni sektor sigurno može direktno utjecati. Veliku ulogu po tom pitanju u Aziji je odigrala višedionička koalicija Asia Floor Wage, u kojoj su uz lokalne vlasti, sindikate i udruge sudjelovali i poslodavci - svi su shvatili da situacija nije dobra i da iskorištavanje radnika ne vodi nikud. Sinergija je jedino rješenje i sinergija uvijek daje rezultat. Nijedan sindikat ne može ništa riješiti bez poslodavca, a poslodavac bez vlade. Kod nas su nažalost problem narušeni odnosi. Na Gospodarskom socijalnom vijeću možete čuti samo disonantne tonove - Vlada želi provesti neku svoju agendu, sindikati žele povećati minimalnu plaću, a poslodavac se poziva na konkurentnost. No konkurentnost se ne može graditi kršeći jedno od ljudskih prava. Suradnja bi trebala funkcionirati na način da raspravljamo kako da dođemo do nivoa dostojanstvene plaće, u kojem roku i što možemo učiniti u međuvremenu - kako da ljude privremeno zaštitimo, prebacimo i zbrinemo ako se neki sektori proizvodnje moraju zatvoriti. Vlada bi se tu trebala savjetovati s jednima i s drugima. Poslodavac svakako ima interesa surađivati i sa sindikatima (organizacijom koja organizira njegove radnike) i s udrugama civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih i radničkih prava. Sve ozbiljnije kompanije jako drže do zadovoljstva svojih radnika. U krajnjoj liniji kome je najviše stalo da tvrtka dobro radi? Radniku, kojem rad omogućava sigurnu egzistenciju. Dobri odnosi poslodavca sa svim dionicima u procesu mogu samo dati dodanu vrijednost. Radnička prava danas postaju centralna ljudska prava.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
To se tako spooooro krece jer jos uvijek imamo vladu monopolista. Trenutno je crno svim radnicima u svijetu, ali se stvari mijenjaju, cini se na bolje.
Danas mladi imaju zdraviji pogled na posao.
Mladi napustaju posao i prebacuju se s jednog na drugi jer ih nista ne veze za to. Za to su si krivi poslodavci jer ocekuju da se mladi ponasaju kao njihovi roditelji. Poslodavci se zale na nelojalnost, neposlusnost, ne zainteresiranost mladih. Najvecim dijelom su si sami poslodavci krivi za takav stav mladih. Poslodavac proba ustedjeti jos vise, zaposljavajuci na odredeno vrijeme i na par sati u toku dana, pa na taj nacin izbjegava troskove za uposlenika. Mladi su se uvjerili i kroz iskustva svojih roditelja, da lojalnost i zagrijanost za posao nisu karakteristike povoljne za njih. Mladi su danas bolje informirani , uvidjeli su koliko je i vrh zao i koristoljubiv, pa se ne osjecaju da su duzni dati postovanje poslodavcu, vec samo pitaju : sto tu ima za mene ? zaintrigiraj me s necim da imam inters raditi. Mladima je ocito da posao nije karta za obogacivanje, nije karta za socijalnu adekvatnu ni dugotrajnu pomoc, nije znak da te nece izbaciti van s posla kad budes star, sve je neizvjesno. Pa zasto bi se trgao.
U buducnosti ce se sve vise gledati uspjeh firmi na bazi zadovoljstva radnika, ne samo zarada. Najnoviji trend je kako ljude zabaviti dok rade ( da se osjecaju kao obitelj na poslu, citaj sarena laza) jer se covjek osjeca zabavljen a ne uposlen jer mora. Na tom bi radnistvo moglo pasti, kad dodu u starosnu dob. Zabava je ok ukoliko ne izgubis iz vida neovisnost I osiguranje za starost.
Pojacana je i briga o tome kakvo je dusevno stanje uposlenika jer se puno trosi na lijecenje ljudi koji obole ili su s nekim dusevnim poremecajima (sto je najcesce posljedica nepravdi u podjeli zarade i priznanja, proteziranje podobnih, sto je vec kao uobicajen rad u bilo kojoj tvtki bilo kojoj zemlji). Ako se napravi atmosfera pravicnosti I dosljednosti , problemi bi bili minimalni.
Novi svjetski poredak ne bi smio zazivjeti prije nego se ostvare uvijeti za jednakost radnika u svim zemljama, iste nadnice, isti uvijeti rada. I naravno srusiti sve drzavne granice. Bez tih uvijeta ne treba nam lopov koji sebe zove 'one world government'. Sindikati su buduci posrednici , a u procesu razvijanja ce postati samo produzena ruka nwo-a. Na taj ce nacin ponovno radniku biti crno. Problem je po mome dozvoljavanje I opravdavanje monopola svugdje. Riba uvijek smrdi od glave, ne od repa.