„Organiziraju se štrajkovi, prosvjedi. Ljudi se izgalame, ali nakon toga se ništa ne dogodi. Idući put, na prosvjed dođe još manje ljudi jer vide da od akcije nema neke koristi. Mi se možemo polomiti u analizama i pisanju naših primjedbi, a razumijevanja u Hrvatskoj nema, nema općeg odgovora radnika i njihovih obitelji na cijeli niz tema koje ih se tiču i to je ono što frustrira“ smatra Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Domaći sindikati pokušavaju u pregovorima s poslodavcima i Vladom sačuvati, ili unaprijediti, prava onih koji rade i onih koji će tek ući na tržište rada, ali nerijetko će reći kako je taj dijalog samo formalan.

Nema te diktature niti demokratske zemlje koja oponente nije slala u - ludnicu. Od srpskih kraljeva, talijanskih fašista i njemačkih nacista preko američkih demokrata do sovjetskih komunista, uključujući i sve one između. Premda takva praksa često nije sistematska i dugotrajna - političkog protivnika poslati u ludnicu nerijetko je efikasnije rješenje od progona ili ubojstava. Masovnih zatvaranja u ludnice više nema, no moćni, bilo ekonomski ili politički, od opasnih ideja još uvijek se štite koristeći diskutabilne kvalifikacije. Najutjecajniji izvori u psihologiji ostavljaju pak dovoljno prostora da se i danas gotovo svakoga proglasi ludim i pošalje na liječenje ukoliko je to nekome u interesu.

Kod Bećkovića je situacija potpuno obrnuta u odnosu na biblijske proroke, on sa hrišćanstvom ima veze isto koliko i vladike SPC, dakle nimalo. Bećković je propovednik druge religije, nacionalizma i etnofiletizma (što je, usput budi rečeno, jeres osuđena još u XIX veku), religije koja je na mesto boga stavila idol obogotvorene Nacije i opravdava sva zla počinjena u ime svog kumira. Blaga vest koju je sveti Matija objavio svetu, odnosno njegovom srpskom odsečku, ima sasvim jednostavan sadržaj: “Ćeraćemo se još”.

No loše stvari su se događale, i dogodit će se ponovno, pa ostaje pitanje: Kako to spriječiti da se ponovno dogodi? Zato se barem meni nameće jedna od mogućih interpretacija ovog romana, tj. čini mi se da se Karakaš dijelom i obračunava s popularnim mitom apolitičnosti, i uništava ga. Mit govori o mogućnosti svrhovitog egzistiranja apolitičnog ljudskog bića koje ignorira društveni kontekst i stvari koje se događaju oko njega. Je li takav osobni modus operandi pravedno usporediti s guranjem glave u pijesak, ili je to nešto blaži životni koncept – nedosanjani san o čovjeku kao autonomnom i neokaljanom entitetu, koji nikad nema stvarne potrebe proviriti kroz prozor i nešto pomisliti, učiniti, pokušati promijeniti? No, taj mit se možda slama i u ovoj priči, i očigledno je problematičan, jer kad-tad svo to neznanje, izbjegavanje ili ignoriranje prošlosti i sadašnjosti dolazi na naplatu.

Za sve one kazališne preživare, kojima činjenice nisu važnije od osobnih animoziteta i jala, Vitomira Lončar je ovaj tjedan isporučila novi plast svojih intelektualnih otkosa koje krdo, barem sudeći po anonimnim komentarima, zadovoljno konzumira pod stajskim naslovom Slamka spasa u Večernjem listu. Koseći selektivno, vrla Vitomira je odlučila, dosljedna kakva već jest, stigmatizirati jedno dijete i njegove roditelje, a sve u cilju rušenja aktualne uprave HNK Ivana pl. Zajca koja joj, ups, nije uzela predstavu na gostovanje.

Osumnjičeni u slučaju Štrpci su u pritvoru, a država još nije stigla ni da pobroji šta sve duguje njihovim porodicama; u svakom slučaju, ne znaju se, navodno, svi počinioci, ili se njihova imena ne saopštavaju; nema detalja eventualne istrage protiv visokih funkcionera Vojske, MUP-a Srbije, Resora državne bezbednosti, Železnice. Njome je rukovodio Milomir Minić, broj 2 u hijerarhiji Miloševićevih socijalista, Srpske radikalne stranke (tadašnji visoki funkcioner današnji je premijer, Vojislav Šešelj je haška epizoda koja traje) i izostavljeni su brojni manje značajni, ali nezaobilazni delovi zločinačkog mehanizma. Nema posmrtnih ostataka, izuzev dvojice nesrećnih putnika, porodicama nije priznat status civilnih žrtava rata čiji se završetak još ne nazire.