Pet dana trajalo je putovanje obespravljenih tuzlanskih radnika prema hrvatskoj granici. Četiri noći spavali su po školama i sportskim dvoranama, a zadnja dva dana putovanje im je bilo osobito teško zbog niskih temperatura i snijega. Kada su konačno stigli na granični prijelaz u Orašju, dio njih nije mogao prijeći zbog neispravnih dokumenata. Radnici Fabrike obuće „Aida“, „Dite“, „Livnice“ i „Konjuha“ odlučili su se vratiti u svoj grad, jer se nisu htjeli razdvajati. Vlada Tuzlanskog kantona je nakon višednevnog mozganja smislila isplatiti im 220 konvertibilnih maraka materijalne pomoći i 180 KM u prehrambenom paketu. Milostinja, kako se čini, neće biti dovoljna da zaustavi njihov prosvjed.

"Osnova sjećanja je zaborav. Sjećanje uspijeva da probije male rupe u zaboravu. U pitanju jeste sjećanje, ali ono je neznatno prema masi zaborava koja prekriva sve što smo živjeli. Ostaju samo djelići, male rupe, zahvaljujući sjećanju." Tako o fenomenu sjećanja i zaborava govori francuski romansijer Patrick Modiano, dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, koji je i nagrađen, kako to stoji u obrazloženju Nobelovog komiteta, upravo zbog te "umjetnosti sjećanja koja je oživjela gotovo nedokučive ljudske sudbine" tako prisutne u njegovim knjigama. Na tragu tih suodnosa sjećanja i zaborava našle su se i brojne predstave netom završenih 29. Gavellinih večeri.

"Kao da sam znala. Djecu sam jutros spakirala za spavanje kod kume. Nije prošlo ni 20 minuta, došao je čovjek na vrata i rekao da će nam procijeniti kuću. Bez teksta smo ostali", priča nam Milena Planinac iz Negoslavaca. Njoj je tako započeo dan nakon Božića - stranac im je došao u kuću i počeo mjeriti prostorije koje će se uskoro naći na dražbi zbog stambenog kredita, kojeg su, prije nego što su oboje ostali bez posla, otplaćivali i stigli do tri četvrtine posuđenog iznosa. Oni već godinama žive u strahu, neizvjesnosti i neimaštini - preživljavaju od 600 kuna dječjeg doplatka, posuđivanja i pomoći.

Predsjednik jedne velike države prekvalificiran za konobara i/ili razvozača automobila pred hotelom? Je li to moguće, smiješno, žalosno, istinito? Ili: predsjednik jedne male, ali već bivše, danas samo fantomske državice, prekvalificiran za pomagača u jednom domu za starije? Je li i ovo smiješno, tragikomično, istinito? U ovo predizborno čušpajz vrijeme - dok naše pučanstvo, građanstvo, seljaštvo, "radništvo" iliti djelatnici, pa i ono nešto malo preostale "poštene inteligencije", muku muči ne bi li se odlučilo za kojega će kandidata glasati na skorašnjim predsjedničkim izborima u "lijepoj našoj" - ne bi bilo loše svakome od njih staviti na uvid, da ne kažem gurnuti pod nos, kakva ih sudbina može snaći, jednom, kad se kao novoizabrani ustoliče na tom položaju.