MALEN MI JE OVAJ GROB

Priča o Mladobosancima važna je i nakon sto godina

ritn by: Mladen Bićanić | 28.12.2014.
MALEN MI JE OVAJ GROB: Priča o Mladobosancima važna je i nakon sto godina
"Osnova sjećanja je zaborav. Sjećanje uspijeva da probije male rupe u zaboravu. U pitanju jeste sjećanje, ali ono je neznatno prema masi zaborava koja prekriva sve što smo živjeli. Ostaju samo djelići, male rupe, zahvaljujući sjećanju." Tako o fenomenu sjećanja i zaborava govori francuski romansijer Patrick Modiano, dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, koji je i nagrađen, kako to stoji u obrazloženju Nobelovog komiteta, upravo zbog te "umjetnosti sjećanja koja je oživjela gotovo nedokučive ljudske sudbine" tako prisutne u njegovim knjigama. Na tragu tih suodnosa sjećanja i zaborava našle su se i brojne predstave netom završenih 29. Gavellinih večeri.

O tome redatelj Dino Mustafić, čije su dvije predstave igrale u natjecateljskom programu, kaže: "Naša sjećanja nisu ni povijesni naslovi, niti memoari, niti enciklopedija, već intimna memorija svih ovih godina i života koje su pojele svakojake povijesne turbulencije od kojih nam se zavrtjelo u glavi da više ne znamo ni tko smo ni gdje smo.".

Istraživanjem protiv zaborava i mistifikacije povijesnih događaja i to kazališnom fikcijom krenulo se u koprodukcijski projekt "Mali mi je ovaj grob"Biljana Srbljanović, srpska dramatičarka autorica je teksta, redatelj je Dino Mustafić, dramaturgiju predstave potpisuju Željka Udovičić i Božo Koprivica, scenografiju Dragutin Broz, kompozitor je Draško Adžić, a nosioci projekta Bitef teatar, Hartefakt i Testament films iz Beograda, Kamerni teatar 55 i Festival Mess iz Sarajeva te Kazalište Ulysses s Brijuna. Fikcija je, dakle, bila polazna točka te kazališne avanture, to, znači, nije historijska čitanka niti nešto što bi trebalo razriješiti povijesne nedoumice ili zablude ili naprosto otkriti skrivena mjesta oko tog događaja ne tako davne povijesti - Sarajevskog atentata - što je može se reći sudbinski utjecao na tok povijesti na ovim, ali i širim prostorima.

U njegovom temelju jesu povijesni događaj i historijske ličnosti, stvarni, nekada živi ljudi, no sve je to ipak prije kazališna imaginacija i teatarski čin nego čvrsto historijsko svjedočanstvo, pojašnjava Mustafić: "Cijela drama je priča o tim mladim zanesenjacima, romantičarima, (Mladobosancima), iz današnje perspektive utopistima, koji su ostali vjerni svojoj utopiji. U predstavi govorimo jezikom umjetnosti, a to je jezik emocija, dilema, sumnji, na ljudski način pričamo o toj mladosti... A utopija je veoma važna zbog osjećaja nade koja je bitna struktura ljudskog bića..."


Kazališna imaginacija i teatarski čin (FOTO: Gavella.hr)

Ta neizmjerna i neuhvatljiva utopija u koju su uronjeni ti mladi zanesenjaci, njihova "mladenačka naivna srca" ono je na čemu predstava počiva i, paradoksalno, u toj odbjeglosti i iskliznuću iz dnevne politike, tvrdoglavim odbijanjem da se s njom poistovjeti i upadne u njene zamke, njena je neporeciva kazališna angažiranost, ali i spona sa vremenom i društvom danas i ovdje. Predstava "Mali mi je ovaj grob", proglašena za najbolju unutar korpusa bosanskohercegovačkih predstava na nedavno završenim 31. Susretima kazališta/pozorišta u Brčkom i kao takva odabrana za Gavelline večeri, stoga i jeste prvenstveno kazališni čin, plod snoviđenja jedne talentirane i vrsne dramske spisateljice i redatelja nesklonog kompromisima kada je u pitanju temeljna misao i ideja komada kojim se bavi. 

"Logično mjesto za susret"

U sklopu pak zagrebačkih predstava, Nataša Govedić odabrala je i dvije produkcije nastale u zagrebačkom Teatru&TD. Predstavu "Logično mjesto za susret" u koprodukciji &TD-a i Umjetničke organizacije Mašina potpisuju autorice koncepta, dramaturginja Nina Gojić i redateljica Morana Novosel, a njeni korijeni su u dokumentarnim filmovima Wernera Herzoga: "Susreti na kraju svijeta", "Čovjek grizli" i "Spilja izgubljenih snova".


Logično mjesto za susret (FOTO: Gavella.hr)

Postupak gradnje predstave na tim osnovama obrazlažu: "Iz filmova smo, osim dokumentarističkog tipa izlaganja, preuzeli temu dobrovoljne izolacije u formi samoisključenja iz ljudske zajednice i postavljamo pitanje koje su implikacije geste napuštanja društva za samo društvo." Teatar &TD nastupio je i s predstavom "Ko rukom odneseno" autora i redatelja Bobe Jelčića, izuzetno smislenom, dobro zamišljenom i bravurozno izvedenom komornom dramom, prepunom svakodnevne klaustrofobije, nesnalaženja i nerazumijevanja odnosa među pojedincima-protagonistima, u njihovim ne baš potpuno sretno zaokruženim životima. 

Neoplanta iliti Novi Sad

Predstava što se očekivala s nekim posebnim nestrpljenjem i uzbuđenjem pobjednica je s ovogodišnjeg 59. Sterijinog pozorja u Novom Sadu. Riječ je o "Neoplanti", komadu temeljenom na istoimenom romanu Laszla Vegela, režiju i koncept potpisuje Andras Urban, jedan od utemeljitelja nove vojvođanske kazališne poetike i estetike, a dramaturginja predstave je Kata Gyarmati.

"U novi roman Laszla Vegela stao je celi prošli vek. Pripovedač, nekada pisac u pokušaju, i njegov sagovornik, stari fijakerista, pričaju svoje životne priče, kao i sudbine ljudi s kojima su živeli u Neoplanti... Duhovitost, najjače piščevo oružje, uspešno razbija krupnu temu. Fina ironija, (pre ona koja nastaje iz nemoći, nego iz nadmoći) daje romanu osnovnu boju", recenzira roman književni kritičar Mića Vujičić. U svom pak promišljanju i čitanju Vegelovog romana Urban zadržava neke od tih ključnih junaka, fijakeriste, recimo, a ne odbacuje ni duhovitost niti ironiju, sve zaogrće velom groteske i neke sasvim iščašene komike koja ne preza ni od pamfleta pa ni, povremeno, karikature.


Neoplanta jeste Novi Sad (FOTO: Gavella.hr) 

Ali je on zato razoran i silan, kazališno tako jasan i čitljiv u svojoj demistifikaciji povijesti Novog Sada, jer Neoplanta jeste Novi Sad, i to od onoga trenutka kada ga je kraljica Marija Terezija, 1748. godine, proglasila slobodnim kraljevskim gradom. Urban nema milosti ni samilosti prema bilo kome od njegovih žitelja – Srbi, Mađari, Nijemci, partizani, komunisti, okupatori, starosjedioci i "dođoši", drugovi i gospoda – svi su oni u istom vještičjem kotlu tek sastojci od kojih se kuha ono što najčešće zovemo "historijom" jednoga grada, podneblja, vremena i naroda. "Najbitnije je bilo", kaže u programskoj knjižici predstave redatelj, "osvetliti licemerne trenutke koji postoje u odnosu na Novi Sad i Vojvodinu uopšte, na život u višekulturalnoj zajednici, suočiti se sa raznim odnosima u okviru nacionalnih razlika, odnosom većine i manjine, ne samo nacionalne već i seksualne, intelektualne, umetničke... I ne radi se ovde samo o dekonstrukciji romana, već istovremeno i rekonstrukciji, koja omogućava rađanje nove priče, novog prostora koji komunicira sa publikom... Tu leži priča koja je inspiracija za jedan novi prostor, prostor u kojem ljudi pokušavaju da žive. Mi imamo sliku ove sredine kao multikulturalne, ali je vreme da se suočimo i sa onom slikom koja to ne sadrži." 

Osloboditelji i okupatori

A u tom suočavanju, u tom građenju slike koju ne želimo, najčešće, vidjeti, Urban je strasno beskompromisan, može vas na trenutke podsjetiti na Olivera Frljića i njegove provokacije teatrom - ne promiče mu niti jedan detalj, niti jedna pojedinost iz burne povijesti Neoplante, ništa se ne prepušta zaboravu, sjećanjem se nastoji doprijeti do najskrovitijih tajni i zagonetki proživljenih vremena. Bilo da se radi o trenucima i događajima iz ratne historije, kada na pozornici zorno predočuje sve strahote zločina, ubojstava i torture okupatora, bez obzira iz kojeg naroda dolaze, ali i osloboditelja, ništa manje inovativnih u maltretiranju stanovništva. Ne kaže se bez razloga, odmah na početku: "Svi smo mi kukavice, govorimo o hrabrosti, a nas netko uvijek oslobađa". Ili je pak u pitanju mirnodopsko doba, od prvih poratnih godina, kolektivizacije, pa sve do nedavnih, novih "događanja naroda" i života u tranziciji. Pjesme o Titu, hvalospjevi Staljinu, sjetne uspomene i žal za Hortijem, ruske romanse, parole i pamfleti puni poziva na istrebljenje, mržnje i zla, zastave svih boja i grbova, fašizam, nacizam, komunizam, Kosovo, Vojvodina, Srbija, antibirokratska revolucija, genocid, ubojstva, silovanja, položaj manjine prema većini, pitanje jezika i kulture, Europa i njene vrijednosti i sumnje u neki "viši cilj" – ništa od toga Urbanu nije strano ili nedohvatljivo, od ničega on ne preza da bi u punoj jasnoći prikazao, kazališnim jezikom vrlo uvjerljivo, svu laž i zatucanost u kojoj živimo, sve ono što prekrivamo koprenom zaborava, mistifikacije i obmane.


Urban pripovijeda užas svijeta oko nas (FOTO: Gavella.hr)

Jednostavnim, a funkcionalnim rješenjem scenskog prostora, koje on sam potpisuje, u "Koštani" Bore Stankovića to je bilo par redova stolica, ovdje su dodana dva stola i nešto scenskih rekvizita, ništa više, a također kao u "Koštani" insistirajući na kolektivnoj igri i scenskom minimalizmu, gdje sve nosi pokret, glas i tišina, koristeći mikrofone i megafone, uz odličnu muzičku pratnju uživo, Urban pripovijeda užas svijeta oko nas. Ali i užas unutar nas kada se konačno suočimo s pravom slikom svijeta u kojem živimo.

"Svi slave domovinu, a kradu gdje stignu", čujemo negdje pri kraju izvedbe i to je opet ona slika koju svi prepoznajemo, Marija Terezija pojavljuje se i na samom kraju u haljini od euro-novčanica, ništa ne ostaje nedorečeno: izvanredno uigran i kompaktan glumački ansambl, šest glumaca i pet glumica Novosadskog narodnog pozorišta, u sat i pol igre rasprostiru pred nama sve bogatstvo i složenost Vegelovog proznog predloška i raskoš Urbanove kazališne inscenacije. 

Kao i svaki kazališni festival koji drži do sebe i Gavelline večeri dodjeljuju nagrade najboljim sudionicima: prosudbeno povjerenstvo u sastavu Mira Muhoberac, Samo M. Strelec i Goran Grgić odlučili su gotovo sva odličja dodijeliti predstavi kojom je smotra započeta. Tako je "Amerika" Franza Kafke", u koprodukciji GDK Gavella iz Zagreba i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke neprikosnoveni laureat ove godine: proglašena je za najbolju na 29. Gavellinim večerima, Janusz Kica najbolji je redatelj, a Živko Anočić, u ulozi Karla Rossmana u istoj predstavi, najbolji je glumac. Nagrada za najbolju žensku ulogu jedina je otišla van Zagreba – glumici Nini Ivanišin za rolu Lenke u nezaboravnoj "Svadbi" Rudi Šeliga u režiji Jerneja Lorencija i produkciji SNG Drame Ljubljana. Naravno, kao uvijek, odluke žirija ne komentiram.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella.hr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  3. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije