Nema te diktature niti demokratske zemlje koja oponente nije slala u - ludnicu. Od srpskih kraljeva, talijanskih fašista i njemačkih nacista preko američkih demokrata do sovjetskih komunista, uključujući i sve one između. Premda takva praksa često nije sistematska i dugotrajna - političkog protivnika poslati u ludnicu nerijetko je efikasnije rješenje od progona ili ubojstava. Masovnih zatvaranja u ludnice više nema, no moćni, bilo ekonomski ili politički, od opasnih ideja još uvijek se štite koristeći diskutabilne kvalifikacije. Najutjecajniji izvori u psihologiji ostavljaju pak dovoljno prostora da se i danas gotovo svakoga proglasi ludim i pošalje na liječenje ukoliko je to nekome u interesu.

Kod Bećkovića je situacija potpuno obrnuta u odnosu na biblijske proroke, on sa hrišćanstvom ima veze isto koliko i vladike SPC, dakle nimalo. Bećković je propovednik druge religije, nacionalizma i etnofiletizma (što je, usput budi rečeno, jeres osuđena još u XIX veku), religije koja je na mesto boga stavila idol obogotvorene Nacije i opravdava sva zla počinjena u ime svog kumira. Blaga vest koju je sveti Matija objavio svetu, odnosno njegovom srpskom odsečku, ima sasvim jednostavan sadržaj: “Ćeraćemo se još”.

No loše stvari su se događale, i dogodit će se ponovno, pa ostaje pitanje: Kako to spriječiti da se ponovno dogodi? Zato se barem meni nameće jedna od mogućih interpretacija ovog romana, tj. čini mi se da se Karakaš dijelom i obračunava s popularnim mitom apolitičnosti, i uništava ga. Mit govori o mogućnosti svrhovitog egzistiranja apolitičnog ljudskog bića koje ignorira društveni kontekst i stvari koje se događaju oko njega. Je li takav osobni modus operandi pravedno usporediti s guranjem glave u pijesak, ili je to nešto blaži životni koncept – nedosanjani san o čovjeku kao autonomnom i neokaljanom entitetu, koji nikad nema stvarne potrebe proviriti kroz prozor i nešto pomisliti, učiniti, pokušati promijeniti? No, taj mit se možda slama i u ovoj priči, i očigledno je problematičan, jer kad-tad svo to neznanje, izbjegavanje ili ignoriranje prošlosti i sadašnjosti dolazi na naplatu.

Za sve one kazališne preživare, kojima činjenice nisu važnije od osobnih animoziteta i jala, Vitomira Lončar je ovaj tjedan isporučila novi plast svojih intelektualnih otkosa koje krdo, barem sudeći po anonimnim komentarima, zadovoljno konzumira pod stajskim naslovom Slamka spasa u Večernjem listu. Koseći selektivno, vrla Vitomira je odlučila, dosljedna kakva već jest, stigmatizirati jedno dijete i njegove roditelje, a sve u cilju rušenja aktualne uprave HNK Ivana pl. Zajca koja joj, ups, nije uzela predstavu na gostovanje.