Niccolo Ammaniti, "bez sumnje, jedan od najboljih talijanskih pisaca današnjice", prema Le Mondeu, suvremeni Dickens kako ga često nazivaju, gostujući u Hrvatskom narodnom kazalištu ovih dana u sklopu projekta Filozofski teatar, rekao je i ovo: "Kada pišem, moji su protagonisti obični ljudi, kojima se dogodi da se nađu u neobičnim situacijama, trebaju napraviti nešto što nisu navikli činiti, i malo po malo i sami postaju neobični ljudi..." To, kako se obični ljudi mogu preobraziti u neobične, vječna je tema književnosti, one pripovjedne pa tako i dramske, a predstave 29. izdanja Gavellinih večeri, što se u GDK Gavella, u Frankopanskoj ulici, nekoliko stotina metara dalje od mjesta gdje je govorio Ammaniti, održavaju od 10. do 23. prosinca, to itekako potvrđuju.

Do unazad nekoliko mjeseci domaća javnost nije gotovo ni čula za TTIP oko kojeg se u EU sve glasnije lome koplja, a rijetko tko je saznao da je Sabor RH o tome održao i svoju prvu tematsku sjednicu. Osim što sporazum, koliko se sada može nazrijeti, uvodi niz presedana koji demontiraju demokratske instrumente kod donošenja zakona i dodatno obespravljuju građane (pa i njihove parlamentarne zastupnike) da utječu na odluke te pored toga što omogućuje transnacionalnim korporacijama da lako napune svoje račune, čak i kada se uvjeti za posao promijene, on, upozorava se, donosi i niz konkretnih negativnih učinaka na mogućnosti trgovine u Europskoj uniji i njenim zemljama članicama, ali i na zdravlje ljudi, okoliša, na radne uvjete.

Kažu da niko nije primijetio kada je Zoran Tadić, čitava dva sata ranije nego obično, napustio ured. Kažu još, mada taj iskaz potire prethodni, da je na izlazu zastao i u znak pozdrava, nekako tužno, mahnuo sekretarici Ivani Marković. Ona to nije mogla potvrditi jer, kako je rekla, toga popodneva nije mogla glavu dići od posla, pa su kraj nje mogli proći svi anđeli i svi vragovi. Zoki, bogalj koji se obično vrzma po Cvjetnom, toga se dana zadesio ispred zgrade u kojoj se nalazio Tadićev arhitektonski biro. Ispričao mi je, Zoki, da mu je Tadić dao milostinju koja je prevazilazila sve čemu se ikada mogao nadati.

U sklopu promocije časopisa Nepokoreni grad u Travnom povjesničar umjetnosti Vladimir Tatomir ispripovijedao je neke potisnute činjenice vezane za urbanizam Novoga Zagreba. Iako je Zagreb južno od Save i dalje u izvrsnom stanju kada je riječ o zelenim površinama ili prometnim rješenjima, zanimljivo je da su postojali i planovi koji nikada nisu ostvareni. Na toj se lokaciji trebala uzdići zgrada javne namjene, prema zamislima progresivnog arhitekta Vinka Uhlika, čije su ideje došle dvadesetak godina prije svjetskih trendova u arhitekturi i oblikovanju gradova, temeljene na orijentiranosti "prema pješaku" umjesto "prema automobilu".

Sportsko-rekreativni centar Svetice oduvijek služi za rekreaciju građana u Zagrebu. Točnije, koristi ga oko 3.000 odraslih i djece godišnje. Bude li centar prepušten Hrvatskom nogometnom savezu, krenut će naplata korištenja tih prostora, koje je HNS dobio bez javnoga natječaja. Inače, kampovi nogometnih reprezentacija obično se izmještaju iz gradova, negdje gdje su nekretnine jeftinije, a mir zagarantiran, kako bi se sportaši mogli posvetiti radu. Međutim, Šukerov HNS ne odustaje, a u tome ga bodri gradska vlast. Odluka pada u ponedjeljak.

Uoči kumuliranih blagdana i praznika - Božić, pa Silvestrovo/Nova godina - tih dugoočekivanih i vazda istih fešta VELIKOGA ŽDERANJA i OPIJANJA, mojoj malenkosti ne preostaje drugo nego braniti se odavno lansiranom krilaticom: "Ja sebi moram oduzimati od usta, da bih dobro jeo!" Pa, što onda, reći će mnogi koji u ova vremena recesije jedva spajaju kraj s krajem, pa i mi tako postupamo, najprije se odričući/štedeći, da bismo se onda mogli razuzdati, obilno blagovati i napijati se!? Da, ali ovo sam bio 'izvalio još prije 1990. godine, dok smo (žena mi) Slavica i ja sklapali "Bračnu kuhinju" (I. izd. GZH, 1989.!), smatrajući da su dobar okus i ukus - najbolja osveta.