Iako su radnici produktivniji nego ikada, odnosno, u istoj jedinici vremena proizvode više nego je to do sada bio slučaj, njihove plaće ne odražavaju ovu produktivnost. To pak znači da sve manje osjećaju blagodati ekonomskog rasta te od njega sve veću korist imaju vlasnici kapitala. Izvještaj UN-ove Međunarodne organizacije rada samo je jedan u nizu sada sve veće hrpe studija koje redom potvrđuju kako mali broj bogatih ne može pogoniti ekonomiju ako je većina stanovnika siromašna. Prirodni je to put profita koji ima neobičnu naviku da se množi tamo gdje ga već ima. To nipošto ne znači da je milenijski kapitalizam u krizi. Gospodarski podaci gotovo bez greške bilježe rast, ako to i ne važi za građane - potom gore za njih.

Dok ovih dana naš javni i medijski prostor naizmjence ispunjavaju (novo)otkrivene afere i kampanja onih koji će idućih pet godina obavljati predsjedničku funkciju, nezamjetno i u ovim krajevima bez ikakvih komentara, u Limi protječe još jedna UN konferencija o klimatskim promjenama. No tome nije tako zbog toga što je naša javnost upućena i zna da je ova konferencija već unaprijed dobila atribut pripreme za iduću konferenciju 2015. godine u Parizu, u koju se već sada projiciraju najbitnija očekivanja oko većeg i solidarnijeg globalnog angažmana po pitanju zaštite klime. Nije ni zato što je jedan od najglasnijih klimatskih skeptika u Hrvatskoj, akademik Vladimir Paar, uspio uvjeriti javnost da globalno zagrijavanje ne postoji i da ćemo uskoro ući u ledeno doba.

Gej Slaveni, kako bi to napisali Rusi i Ukrajinci, ili Hej Slováci, kako glasi original, čudnovata je pjesma koju na ovim prostorima često pogrešno smatramo dugogodišnjom himnom SFRJ. Dok se u Hrvatskoj smatra jugokomunističkim reliktom mračnih vremena u rodnoj Slovačkoj ova pjesma ima posve drugu konotaciju. Tamo je simbol nacionalizma i sjećanja na vremena kada je Slovačka bila saveznica Trećeg Rajha. Kod nas su ju popularizirali Iliri, a komunistički režim, ne mogavši pronaći pjesmu koju bi pjevali Srbi i Hrvati zajedno, uveli su je kao privremenu himnu sve do 1988. godine kada tek postaje službenom svečanom pjesmom SFRJ.

Zagreb je nekad imao tvoje lice, besramno je pokazivao baš tvoje sise i isturao tvoju zadnjicu pred moju polusvijest i sada, kad me je netko nagovorio da se sjetim Zagreba, ja sam se sjetio tvojih sisa i dupeta, i tvog lica, nekakvog nejasnog spokoja koji ti nikad nisam uspio opisati, a onda je, sve to skupa, nestalo u melasastoj magli na Savskom nasipu i ja opet ne znam što sam kanio reći ni kuda bih otišao, ni što je sada, ni što je bilo prije i sve sad ispada tako tužno, ali nisu li sve životinje, netko se to jednom zapitao, tužne nakon snošaja? Znaš, i danas sam lud za tvojim sisama, ali to, definitivno, nije ljubav niti razlog da se sretnemo niti čak da ti pišem. S erekcijom umjesto poštovanja, besramno kao i uvijek, Tvoj M.

U krajnjem cilju osvajanja novog mandata, Ivo Josipović dosjetio se genijalne metode – izricanja potpune i svjesne laži. Naime, u rijetkom primjeru političkog cinizma, aktualni predsjednik ustvrdio je da je Franjo Tuđman bio istaknuti antifašist i „demokratskiji nego što to danas predstavljaju ili čine vodstva nekih od stranaka“. Tvrditi nakon svega proživljenog da je Tuđman bio istaknuti antifašist, otprilike je jednako utemeljeno kao tvrdnja da je Mussolini bio socijalist. Da, Tuđman je bio aktivan u antifašističkom pokretu, jednako kao što je Mussolini bio aktivan u socijalističkom. Riječ je o čovjeku koji je mrtav-hladan govorio da izbjegli Srbi nisu stigli ponijeti ni prljave gaće na štapu i koji se hvalio što mu žena nije Srpkinja, ni Židovka…

Premda bi valjda radije otišao u pakao nego u neko kazalište, nepoznati je Hrvat ipak pokazao da nije posve nepismen kada se intendantu riječkog Hrvatskog narodnog kazališta, Oliveru Frljiću, obratio uz nekoliko klempavih "U" na zidu HNK Ivana pl. Zajca. Nije trebalo dugo čekati da se o intervenciji vandala oglasi i intendant Frljić, izražavajući zgroženost ovim događajem. U priopćenju navodi kako očekuje reakciju ne samo institucija, već i kulturnjaka koji su, kako kaže, raspirivali mržnju spram umjetničkog programa ove kazališne kuće. Kao posebno zaslužne za ovaj vandalizam Oliver Frljić ističe riječki HDZ, Večernji list, Vitomiru Bucku Lončar, Snježanu Banović i Slobodana Prosperov Novaka.