Na moje insistiranje da mi kaže tačan iznos koji mu je Tadić udijelio, namignuo mi je i rekao: to je moja poslovna tajna. Pružio sam mu pet kuna i ponovio: koliko? Sto, rekao je Zoki, ne bez ponosa. Jebi ga, rekao sam mu, tako ti je kad žicaš na Cvjetnom, gdje sjede ljudi koji imaju para ali ne i sućuti – sto kuna ti je plafon. Daj onda ti više, rekao je. Pa i ja pijem kafu na Cvjetnom, rekao sam mu.

Šta se toga dana desilo uglednom arhitekti Zoranu Tadiću? Čistačica Đula Hasani ispričala mi je da je, ribajući hodnik, i nehotice vidjela da je Tadić, napuštajući ured, u ruci nosio zgužvan komad papira. Bilo je to pismo, držala je gospođa Hasani. Učinilo joj se da Tadić rida. To me je začudilo, dodala je, gospodin Zoran mi je oduvijek izgledao kao stabilan čovjek, spreman na sve što život može donijeti. Interesovalo me je kako to da je sve to primijetila pa ipak mi je, kada smo prvi put razgovarali, i ona rekla kako nije zapazila da je Tadić ranije napustio ured. To ti je jednostavno, nasmijala se: primijetila sam da je napustio ured, ali ne i da ga je napustio ranije, razumiješ? Đula je zasluživala da bude više od čistačice, toliko sam razumio.

(FOTO: Pixabay)

Još dvojica Tadićevih radnika pomenuli su pismo koje je ovaj, navodno, pročitao, pa zaplakao. Je li to pismo moglo biti motiv njegovog nesvakidašnjeg ponašanja? 

Tadićevo nesvakidašnje ponašanje, doduše, počinje i završava ranijim izlaskom s posla i ekscesivnom milostinjom koju je tutnuo u ruke Zokiju, ništa što je docnije toga dana učinio ne može se nazvati nesvakidašnjim, tvrdili su moji prijatelji iz policije. Uzalud kopaš, nema tu ničeg, rekli su mi.

Tadić je, prije nego što će poći na počinak u isto vrijeme kao i svakog dana, posjetio mjesta koja je svakodnevno posjećivao. Bio je čovjek rituala. 

Kao i svakog dana, na putu s posla kući svratio je u Pif na kafu i crni Johnnie Walker. Šanker ga je uslužio, a da ga i nije pitao što želi popiti. Uto je u kafe ušla mlada žena, sjela za šank stolicu odmah desno kraj vrata i, kako se gostima Pifa činilo, bez povoda stala ridati. 

Djevojku je ostavio mladić. Pošao je sa drugom. Nije znala zašto. Nije znala ni kako će sada ona, sama. Voljela ga je i još ga voli. Bila je sigurna da i on voli nju. Ali čovjek ne može biti siguran, ponajmanje u one koje voli. Jer volimo ljubavlju zbog koje zaboravimo na naše iskustvo sa ljudima, uvijek loše iskustvo sa ljudima, tako je rekla, rekao mi je umorni šanker. Zbog ljubavi smo neoprezni, stoga i ranjivi. Šta joj preostaje? Da se nada da će zaborav doći brzo. Da će biti potpun. Tadić se, usred njenog monologa, udaljio od šanka, pozdravio sve u kafani i otišao ka Ilici.

Da sam tada krenuo za njim, kao što činim u ovoj rekonstrukciji posljednjih sati njegovog života, zatekao bih ga kod Mlinara gdje je, kao i svakog dana, kupio baget. Vidio bih ga kako, vidno uzbuđen, nešto objašnjava prodavačici. Ona je u čudu, jer Tadića zna kao čovjeka od malo riječi. Uto u pekaru ulazi Ciganka koja u naručju nosi dijete. Udijeli nešto, Bog ti dao zdravlja, tebi i tvojima, kaže ona i pruži ruku. Na te riječi Tadić zaplače. Ciganka razumije da joj dobro ide, poslije takvog uleta mora pasti neka para. Ima troje djece, govori. Ovo koje nosi u naručju najmlađe je od njih. Muž je umro, nema tome pola godine. Djeca su bolećiva: najstarije ima šećer, mlađe je invalid a ovaj nesretnik – na te riječi Ciganka kao štrucu hljeba dijete pruži Tadiću – ima leukemiju. Veliki me je jad snašao, moj gospodine, kaže ona. A ljudi su danas surovi, niko ne mari za tuđi jad. Ali vi, rekla sam sebi čim sam vas ugledala – vi ste drugačiji. Vi ćete me razumjeti i dati koju kunu, da mi djeca ne umru gladna, kad im već spasa nema. Hvala vam, dragi gospodine, rekla je kada je zgrabila Tadićevih dvadeset kuna i gurnula ih u džep, hvala vam, znala sam da ste dobar čovjek. To „dobar si čovjek“ je, čini se, naročito pogodilo Tadića koji je doslovce istrčao iz Mlinara. 

Vratio se u Pif i tamo na brzinu popio još tri viskija. Stalni gosti kafane ovako su mi opisali njegovo ponašanje: gledao je kroz izlog i tiho jecao; tog čovjeka je težak teret pritisnuo, vjerujte mi kad vam kažem, jer ako se u nešto razumijem, to je ljudska muka; izgledao je kao da ga je život pregazio, kao da u njemu nema snage da nastavi dalje; u ruci je držao papir, neko pismo, vjerovatno; trenutak-dva zadržao bi pogled na papiru a onda brzo podigao pogled i zagledao se kroz izlog.

(FOTO: Pixabay)

Ekipa iz Pifa – to su bili posljednji ljudi koji su Tadića vidjeli živog. Kada se ujutro nije pojavio u uredu, sekretarica Ivana ga je pokušala dobiti na telefon. Kako ni do podneva nije bilo glasa od njega, pozvala je policiju. Ovi su polomili vrata stana i u spavaćoj sobi pronašli Tadićevo tijelo. Još jedan koga je izdalo srce, zaključio je mrtvozornik. 

Te bi riječi sve objasnile. To bi bilo sve, da na stolu u kuhinji nije pronađen papir na kojem je Tadić, pet puta, rukopisom drhtavim kao kardiogram, ispisao riječi: ne mogu više. U kupaonici je pronađena otvorena bočica bensedina. Nedostajale su samo dvije tablete. Premalo za smrt, dovoljno za dobar san. 

Ali te tri riječi, ne mogu više, one i tajna koju su nosile (šta ne može više? zašto ne može više?), bile su dovoljne da se kao tamni anđeo – neki bi rekli: lešinar – pojavim ja, freelance veteran crne hronike. Stigao sam čim me je moj izvor pozvao, dok su policajci još pretraživali kuću. Zahvalio sam se saradniku iz redova organa reda, platio za uslugu i zatražio spisak Tadićevih jučerašnjih razgovora. 

Ispostavilo se da je za čitavo popodne obavio svega dva razgovora. Jednom je pozvan, drugi put je zvao.

Prvi poziv je bio greška: neki je čovjek mislio da će na tom broju dobiti kćer. Gospodin koji mi se javio bio je ljubazan, rekao mi je slučajni Tadićev sagovornik. Djelovao je tužno i umorno ali nije zamjerio što ga uznemiravam, rekao je o Tadiću. Bio je, Tadić, ljubazan a njegov sagovornik očajan. Stoga sam mu se izjadao, rekao mi je. Vidite, kći mi je pobjegla sa nekom bitangom, mladom prijateljicom moje žene, kažem vam, tako sam rekao i njemu. Čitavi dan tražio sam kćer, a onda shvatio da me je i žena napustila. Moj život je uništen, sada se taj nesretnik jadao meni kao što se jadao i Tadiću. Ispostavilo se da su sve žene u njegovom životu bile lezbijke. Prvo kći, pa supruga... Onda sam, rekao mi je, kao što je rekao i Tadiću, zatekao sebe kako razmišljam o tome da li je moja majka razmjenjivala čudne poglede sa susjedama... I šta kažete, taj prijatni gospodin je umro?

Što se drugog poziva tiče, to je Tadić pozvao nekoga u Londonu. Čitavu sam noć okretao, ali se na vražji broj niko nije javljao. 

Tadić je umro prekasno da dospije u jutarnje novine, ali je dan docnije u dnevniku sa kojim sam sarađivao osvanula umrlica koju je potpisala kći Nora. Raspitao sam se kod Tadićevih susjeda: niko nije znao da je imao kći. Kao što nije znao ni da ima sina, Marka. Onog čija je osmrtnica odštampana do njegove. Sin je umro ujutro. Otac doveče. 

Na kraju se na broj koji sam uporno zvao javila Nora i pospanim glasom rekla Yes? 

Njen se brat ubio, saznao sam. Kako bih mogla znati razlog njegovog samoubistva?, rekla je. I da znam, ne bih vam rekla: zašto mislite da bih sa vama podijelila porodične tajne? Da se svjetina zgražava, a vi zaradite na tome? Kakvo pismo? Mislite da je Marko pred smrt pisao ocu? Pa je otac onda od tuge umro? Vi baš ne znate ništa... Nego tako, kopate po smeću nadajući se da ćete pronaći nešto što možete prodati u novine... Sigurno su vam već rekli da ste bijednik, griješim li? Dragi moj i znatiželjni gospodine... nikada i ni pod kojim okolnostima moj brat ne bi pisao mome ocu. Ja sam ocu oprostila, ili bi bilo pošteno reći: meni je za njega postalo svejedno. Moj brat nije. Šta u vezi nasljeđa? Ne, gospođa Tadić ne postoji. Mama je umrla prije petnaest godina. Ona, brat i ja živjeli smo u Los Angelesu, tamo smo pošli nakon njihovog razvoda. Da, to me čini jedinom nasljednicom. Ne možete naći pismo? Kažem vam, pismo nije Markovo. A znate šta: čak i da jeste, čak i da ga pronađete, ništa vam ono ne bi objasnilo. Ne znamo posljednje misli ljudi sa kojima živimo, niti će iko saznati koje su misli nas ubile. To nas čini savršeno samim na osom svijetu, ne mislite li tako?

Spustila je slušalicu prije nego sam uspio reći mislim. Protegao sam se u stolici. Bio je petak, bilo je kasno popodne. U redakciji nije bilo nikoga. Pogledao sam kroz prozor: oblaci su se navukli nad grad. Bolje da požurim, pomislio sam: uskoro će nas potopiti prvi pljusak ovog ljeta. 

(FOTO: Pixabay)

Spustio sam se niz pusto stubište: oduvijek sam izbjegavao liftove. Dolje na ulici dočekale su me krupne kišne kapi. Duboko sam udahnuo: miris ozona miješao se sa mirisom prašine. Iza ugla je naišao moj tramvaj.

Sjeo sam do prozora. Tako dakle, pomislio sam, i ovo se završilo tako što ne znamo kako se završilo. Zato znam kako će moja priča ići dalje. U svom bifeu popiću dva-tri viskija. Naručiti picu i zavaliti se pred televizor. Ako ne budem odveć pospan, možda ću se istuširati: jednom nedjeljno, toliko je ipak nužno. Prije nego legnem, pozvaću Mariju i djecu. Neću moći ovog, ali neka računaju na to da tata dolazi po njih narednog vikenda. Volim i ja vas, reći ću im kada mi pomalo neuvjerljivo kažu volimo te tata. Onda ću popiti još jedan viski. Leći ću u krevet i kroz prozor gledati vani, u treperava svjetla predgrađa. Osjetiću kako umor narasta, kako istiskuje sve drugo iz mene. Sklopiću oči. I prošao je još jedan dan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

Kratka priča Andreja Nikolaidisa jedanaesta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“