Zbirka kratkih priča 'Imaš vatre?' kolumnistice i tv-kritičarke Zrinke Pavlić, ugledala je svjetlo dana prošle godine i njezina je treća knjiga. „Priče su međusobno povezane, ali sam htjela da čitatelj može uživati u njima, makar i ne shvatio neke skrivenije ili očitije poveznice. Treća mi je, i nekim kritičarima i najmračnija, no meni najdraža zbirka priča. Ima ih pet i dugačke su, barem 20 stranica“, objašnjava autorica. Prvu priču, 'Škorpion u mozgu', možemo okarakterizirati kao spaghetti-eastern, ta svatko se od nas može identificirati s pravednički nastrojenom i tipičnom antijunakinjom koja ima jasan moralni kompas. Ujedno je dala i naslovnicu knjizi, ženu s pištoljem koja stoji na suncu.

„Ona ima poveznicu sa spaghetti-westernom, koja poput arhetipske osvetnice dolazi osvetiti jednu gadnu traumu koja joj se dogodila u djetinjstvu. Jer je ta priča i nastala iz jedne grozne stvari, na osnovu prisjećanja jednog novinskog članka u kojem je jedna američka novinarka opisala kako je bila silovana u djetinjstvu, kad je sama imala 10-11, godina; a silovao ju je obiteljski prijatelj, star 15-16... I ona se nakon 30 godina odlučila suočiti sa svojim silovateljom. Bila je to jedna jako snažna priča i dobila sam ideju da bih napisala priču o tako nečemu. Međutim, da bih dobila informaciju kako se takvi ljudi osjećaju, što moraš doživjeti, počela sam kopati po internetu i pretplatila sam se na neke članke... i, pročitala sam jezive stvari.“, priznaje. Dapače, iako sama nije novinarka u užem smislu, već ima povlašteni status, Zrinka je, kaže, prolazila i kroz mučnu fazu propitivanja same sebe o poštenju eksploatacije tuđe boli.

Zrinka Pavlić sa svojim kolegom Zoranom Pilićem (FOTO: Privatni album)

„Na kraju sam odlučila da ću to i napraviti, pod uvjetom da će junakinja ispasti većom od života, cool junakinja koja će nastupiti kao osvetnica za sve njih. Fikcijski, naravno, iz čega je nastala jedna western atmosfera. Dočim, većina drugih priča ima organski odnos sa stvarnošću“, dodat će. Zrinkin je dnevni posao u jednoj prevoditeljskoj agenciji, gdje zadnjih desetak godina prevodi uglavnom tehničku literaturu iz anglosaksonske sfere. U njezinom se proznom stvaralaštvu osjeća identifikacija s propitivačicom jezika. Prevela je sociološka i filozofska djela, poput 'McDonaldizacije društva' Georgea Ritzera, a danas je to ispitna literatura na fakultetima, kao i zbornik 'Vizualna kultura', u izdanju njenog izdavača. Nastojeći je ostaviti u dobrom raspoloženju, pitamo je za nagradu Kiklop, koju je dobila za svoju prvu knjigu 'Svijet i praktična žena'.

„Za knjigu s ovako neobičnim naslovom, ljudi obično misle da je neki vrtlarski priručnik, kuharica i tako nešto. Naslovom sam htjela počastiti svoje dvije omiljene ženske revije iz djetinjstva, koje su čitale moja mama i baka; Svijet i Praktična žena. To su neki moji članci s bloga, koji su se svidjeli mojoj urednici, kao i neki koje sam pisala svojevremeno za Cosmopolitan, ali u izvornom obličju, prije nego li su bili dorađeni. Neki dijelovi govore o muško-ženskim odnosima, drugi govore o feminizmu, treći o čisto osobnim stvarima, dok knjiga završava s horoskopom i kuharicom, kao i svaki ženski časopis. Kao jedna zabavna knjižica, meni je jako draga, i strašno je simpatična, međutim, mene je poprilično iznenadilo što je bila dosta zapažena, te što je pobrala 'Kiklopa'. Bila sam počašćena, ali i iznenađena“, napominje, već zalaufanog glasa. Kao kolumnisticu je čitateljice i čitatelji inicijalno razaznaju kao suradnicu revije 'Cosmopolitan', mjesečnika koji je u anglosaksonskom svijetu poznat kao časopis ženâ čiji muževi im ne kupuju poklone.

„Ide i pod egidom 'Vedra i smjela'...“, uključit će se Pavlić. Naime, ovi su muškarci prezauzeti načinima kako da ih – zadovolje... „'Cosmopolitan' je licencni časopis koji, kad se daje licenca, a ja sam radila sedam godina kao vanjski suradnik, je zadan, u otprilike 50 posto časopisa; preostalih 50 posto prepušta se lokalnom vodstvu i to dosta liberalno, s tim da očekuju da to bude čitano, da oglašivači to hoće. Ja sam imala sreću i raditi pod urednicom Silvanom Menđušić, koja je htjela pametnije tekstove. Nije htjela samo 'kako ga zadovoljiti na 677 načina, viseći s lustera' i slično, tako da sam ja, dok je Silvana bila tamo, jako dobro s njom surađivala i mogla sam svašta pisati, a u doba dok je ona tamo uređivala je kroz taj Cosmo prošlo dosta zanimljivih autora kao što su Rujana Jeger, Simo Mraović, Milana Vuković-Runjić, Igor Mirković... Onda je Silvana otišla u 'Nove horizonte'...“, prisjeća se tekstova kojima je ispunila 'Svijet i praktičnu ženu'. Nakon 'Cosma', uslijedio je Nacional, a već dulje vrijeme piše za T-portal. Ali, pitanje, 'što li je uopće drži još uvijek u novinarstvu?' ostaje. Za to ima spreman odgovor.

"Pisanje jedina stvar koju ja znam raditi" (FOTO: Novilist.hr)

„Ja u pravom smislu riječi i nisam novinar, već kritičar, kolumnist, i moram priznati da mene još nitko ne tretira obezvrjeđujuće, ponižavajuće i nipodaštavajuće. Imam dosta dobar angažman koji je pristojno plaćen, pošten, dobre odnose s kolegama. Moram kucnuti o drvo, što se toga tiče, ne smijem se previše hvaliti, jer, to je čista sreća – znam jednako tako pametnije i sposobnije ljude od sebe koji to ne uspijevaju ostvariti. Ali, kad ta situacija ne bude tako pristojna, jer ne bude zauvijek, i nikome nije, jer novinarstvo više ne ide u tom smjeru, onda više ni ja neću biti tamo“, spremno odvraća. Bez težnje da pitanje učinimo retoričkim, začarani se slijed nastavlja, sa 'što te onda drži u književnosti?'. Ne možemo zaboraviti izjavu Tatjane Gromače, da su 'pisci kao alkoholičari, stalno govore da nisu to što jesu'.

„Ima jedna stvar kod pisanja. Kad me ljudi pitaju 'voliš li pisat?', moj prvi odgovor je - ne. Ide mi, dapače, strašno na živce. I kad trebam nešto pisati, to je teška muka. Iako, lako pišem, kada jednom krenem... I, kako već dugo radim od devet do pet, kao redaktor, onda sam k tome još užasno opsesivna u uređivanju tekstova; sve u svemu, meni to baš nije ugodno i lijepo iskustvo – kada nešto pišem. A, onda svejedno, kad dovršim, s tim sam sretna. Ne bih to htjela mistificirat, s 'moram pisati, inače će mi duša propasti'... već i zato što je pisanje jedina stvar koju ja znam radit. I nešto prevoditi. Ne bih htjela to mistificirati kao neko božansko nadahnuće i potrebu, nego je to jednostavno, ono što znam raditi. Imam to potrebu raditi i kad je to jedina stvar koju radiš... Da bi se osjećao korisnim, onda to i činiš“, priznaje nevoljko. Karika koja povezuje svih pet priča u „Imaš vatre?“ ujedno je i ovisnost o nikotinu, što bi se kroz parabolu o tzv. oralnoj fazi kod Freuda, moglo nadovezati i na naslov ranije zbirke, 'Pet priča i krafne'.

„Ja nisam najuspješniji slučaj bivše pušačice na svijetu. Moj prvi pokušaj bio je kad sam počela pisati ovu knjigu. Deset mjeseci nisam pušila, da bih relapsirala, i sada, ponovno pušim. Imam tu i jednu priču, 'Dnevnik nepušenja', dok svi junaci po pričama imaju nekakav odnos prema cigaretama, nikotinu, ja čak imam i futurističku priču o starici od 149 godina, čija se radnja odvija u 22. stoljeću. Čak i ona ima nikotinsku pumpicu, opisuje ju se kao jednu od zadnjih koja se borila – analogne cigarete su zabranjene – protiv te zabrane“, reći će autorica. Pušenje i ovisnost o nikotinu nisu glavna tema, već se u amplitudama motiv pušenja provlači kroz priče. Kao vezivno tkivo između priča poslužila su imena korporacija, televizijskih producenata, osobnih imena...

Romane i ne piše, a poeziju, pogotovo (FOTO: nem.mediatranslations.net)

Tako naglašava i ovo: „Identitet junakinje iz prve priče, saznajemo zapravo tek u zadnjoj priči. Isto tako, televizijskog producenta povezujemo u zadnjoj priči, kao i u priči iz budućnosti. Kao što sam rekla, nisu ključne, ali bitne su u smislu hvatanja protoka vremena. Neke su priče iz sadašnjosti, neke iz nedavne prošlosti, dok je jedna iz budućnosti“.

U pričama 'Južina' i 'Sava pod Sljemenom' može se naići na catch jednog Ballarda, distopijskog autora kojeg je ekranizirao kanadski filmaš David Cronnenberg, a ono što ih povezuje je tretman bolesti, odnosno bolnice, tako sveprisutan u tradiciji rezigniranog intelektualca, odnosno modernističkog hrvatskog romana u zadnjih sto i više godina.

„Ja bih, naravno, voljela kad bih to bila u stanju izbjeći, mislim da mi uglavnom uspijeva. Jedno te isto lice, koje manje više razmišlja na isti način. Ali ne i uvijek. Pada mi na pamet, glavna junakinja iz 'Isus te voli' koja malo naginje prema tom điru i možda jedan sporedni lik, Orsat, koji je malo iskarikiran, kao uzrok mnogih tragedija. Ali da, uglavnom želim izbjeći tog rezigniranog intelektualca“, jasno će. Romane i ne piše, a poeziju, pogotovo... Zanimalo nas je u čemu je neodoljivi šarm baš te forme.

„Ima, ovako, dvije stvari: prvo, ja volim kratke priče. Više volim Alice Munro, nego li Margaret Atwood, više volim Raymonda Carvera, nego li Ernesta Hemingwaya... Ali, ima i druga stvar. Imam jako veliki respekt prema formi romana i malo ga se bojim. I, mislim, strah me da bi mi se mogao raspast, kad bih počela raditi na njemu, iako konačno imam u glavi ideju za jedan cjeloviti roman. I, nakon što krajem trećeg mjeseca dovršim novu zbirku priča – za koju sam već dobila i potporu, pa to tako treba biti – nakon toga idem, konačno, u pisanje romana. A ovo što bih pisala, to bi moralo imati 300 stranica minimalno“, smješka se. Iz tog razloga, u odnosu kratke priče i romana, nazire se i neki Zrinkin spisateljski identitet. Njezin se stil može doživjeti podosta napregnutim, čak do pucanja. Takvu bi situaciju s tekstom neki mogli smatrati i opterećenjem, nešto što se već uhodano zove 'prenapisanim'.

„Da, ja se s tim slažem. Mislim da je to dobro, a slažem se i s tom definicijom. Na ovoj knjizi, to je jedna od stvari – da nisam imala rok, kada je trebam predati – mene bi to izludilo. Ja sam to pomno čitala i ispravljala točke, zareze, izraze, rečenice... I sad, kada je izašlo, ima u njoj nekih glupih pogrešaka, jer počneš čitati tako da čitaš ono što misliš da je unutra, a ne ono što stvarno jest, ima kod mene toga. Ali, kad s druge strane, vidim tuđe knjige, koje nisu dovoljno uređene, da! Mene to smeta“, strogo će. Što se tiče odnosa između kratke priče i romana, čitateljima će se učiniti, kako joj je uz navedene spisateljice-ljubimice, srcu jako drag engleski pisac Salman Rushdie.

"Imam neke priče u kojima ima i elemenata i erotike i pornografije. Ima i ljubavi i jada i očaja. I svakodnevice i humora" (FOTO: neweumarket.com)

„Jako ga volim, tako je. Uvijek ću preferirati pisce koji teže kraćim formama, što Rushdie nije... iako, jedna stvar koju obožavam, je slušati podcaste kratkih priča. Na jednom sam čula i Rushdeija, kojeg sam oduvijek jako voljela, ali od onda ga obožavam. Ispričao je 'Return to the scene of the crime', svoju priču kako je uslijed spisateljske blokade, odlučio odgovoriti na poziv da prisustvuje revoluciji u Nikaragvi. U Nikaragvi je svašta doživio, skoro i poginuo u kontraškoj zasjedi, te se vratio u London i napisao što... 'Sotonske stihove', naravno [sic!]. To je jedno što kod njega ja jako volim, on nije podcijenjen pisac, ali ljudi podcjenjuju njegovu duhovitost. Svi ga smatraju preozbiljnim, što doduše i treba, ali je i jako duhovit. Skoro, burleskno smiješan. I baš sam nedavno pročitala njegovu knjigu 'Memoari Josepha Antona', što su njegovi memoari poslije izricanja Homeinijeve fetve, nakon što je bio prisiljen promijeniti ime i živjeti skriven. To je jedno jako grozno razdoblje, napisano kao triler, makar je riječ o njegovim emotivnim previranjima. Ali je, istovremeno, koliko god da je grozno i beskrajno smiješno. Znala sam plakati od smijeha dok sam čitala, a da nijednom nisam plakala od užasa“, objasnit će nam Zrinka.

Kao autorica koja se u recentnoj zbirci bavila grozomornim i teškim temama, svaki bi njezin čitatelj volio biti na čisto, hoće li tako nastaviti i u sljedećoj.

„Moja nova zbirka će se zvati 'Totalni seks', s tim da nije samo o seksu, ali ono što sam ja tu htjela da se malo priča iz ženske perspektive. Imam neke priče u kojima ima i elemenata i erotike i pornografije. Ima i ljubavi i jada i očaja. I svakodnevice i humora. Ali, sve osim jedne su – iz ženske perspektive. Nekako sam sve to imala na pameti. Sve su pomalo smiješne i ta je zbirka manje ozbiljna nego ova“, vizionarski će.

Zrinka Pavlić je studirala na Filozofskom fakultetu, a na kraju je pitam kako li se s pogledom unatrag odnosi na tu instituciju, s kojom je raskrstila 1996. godine, uoči uvođenja Bolonjskog sustava. U potonjoj fazi radila je kao prevoditeljica za strance koji su u ratu i nakon njega imali ovdje posla, uz sve one ostale poslove.

„Na Filozofskom sam studirala sociologiju, jedan od najljepših i najzanimljivijih, ali nažalost ne i najkorisnijih studija na Filozofskom fakultetu. Tada je to bio jednopredmetni studij te smo, da bi se popunila satnica, na trećoj i četvrtoj godini slušali strašno puno predmeta s drugih studijskih grupa. Sve je bilo divno, interdisciplinarno, mislim da osim onih općeobrazovnih nisam imala nijedan kolegij koji mi nije bio barem malo zanimljiv. Lijepo mi je to bilo studirati, iako sam studirala u ono užasno ratno doba, od '89. do '96. Bilo je i dosta profesorskih 'zvijezda' – Vesna Pusić, Šuvar, Štulhofer, Čaldarović, svi četvero odlični, a još je za vrijeme dok sam ja studirala pokrenut i klub studenata sociologije 'Diskrepancija' i sve je to izgledalo jako živahno. Nije mi bilo ni teško, uvijek kažem da mi je srednja škola bila teža od faksa, pri čemu ne želim reći da je studij sociologije turbolagan, nego da mi je srednja škola bila teška“, sumira ova autorica od koje, vjerujemo, tek možemo očekivati one ključne radove, a čije nas brušenje papira i usprkos čitanju s kompjuterskog ekrana tjednomice nadahnjuje i – puca. Ima vatre.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: neweumarket.com