Ma, jel'te molim vas, tko tebe drekom, ti njega kruhom? Jer, zar nas nije učio Otac domovine, da dotični V. Š., premda je možda i Hrvat „istočne crkve“, spada u „Slavoserbsku pasminu“, koja, eto, „rokće i bleje“!? Koji, sad, pak, Otac domovine, da ne aludirate, možda, na onoga, nedavno počivšega, koji se bio ogradio kako mu žena „nije ni Srpkinja, ni Židovka“? Ne, nije, već aludiram i hoću citirati jednog starijeg i prethodnog, još većeg Otca (dakle „djeda domovine“?), naime, Antu Starčevića (1823.-1896.). Koliko još prekjučer (jer umro je tek godinu nakon što je rođen moj otac), on nam je lijepo objašnjavao s kime to imamo posla, tj. s kime ga ne trebamo imati.

„SLAVOSERBI“ (a to je kovanica od 'sclavus', rob i 'servus', sluga) su „sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojeg drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu potpuno dosegnuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni neimaju svest; ovi ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti bolji ni gorji nego li su…“, tako se kesio i beljio „Otac domovine“ u takonazvanim „Pismima Magjarolcah“ (1879.). Da, reći će zaljubljenici u Staroga, dakle pravaši-nastaše (među kojima jedna ruža hrvatska po svijetu još kriči parolu „Bog i Hrvati“!?), ali to je naš veleuvaženi političar i književnik objavljivao 1867. godine u pravaškom listu „Zvekan“, koji bijaše humorističko-satirički list. Pa, o tome se i radi: tko tebe drekom, ti njega – zvekanom, neka se vidi da i mi šaljivoga bukača imamo!

Neka se vidi da i mi šaljivoga bukača imamo (FOTO: Modzzak)

Da „šaljivoga“, uvrijedit će se starčevićanci, kad se on slično i još jezivije izražava u svojim „Nekolikim uspomenama“ (1870.): „Slavoserbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće“, a 1871. godine u „Jezik i pismo Hervatah“ pita se što je Austrija postigla, „to da je odgojila, da goji i da derži izmet Hervatah, Slavoserbe“.

SKOTI, SMEĆE, IZMET ... to su, po Ocu domovine A. Starčeviću, ti „Slavoserbi“, na koje bismo se mi, u liku i prilici grmalja V. Š., trebali popišmaniti!!?? Kad, nu, gledaj čuda velikoga, kako ga je uočio bistrić Milan Jajčinović („VL“, 26. XI.), bistrić koji već godinama umije proricati prošlost, da bi je u budućnosti porekao, „puštanje V. Š. na slobodu, povratak u Beograd i vrijeđanje Hrvata doveli su i do svojevrsnoga hrvatskoga čuda“ (podcrtao I. M.), „tj. početka djelovanja Hrvatske kao članice EU. Naši europski parlamentarci, predvođeni Andrejom Plenkovićem, ishodili su suglasje svojih kolega iz EU u političkoj osudi četničkoga vojvode…“ itd. Pravo je čudo u ovom: „njegov su povratak i halabuka u Hrvatskoj postigli pravo čudo: ujedinili su hrvatsku politiku“. Enti, bemti ili u 3PM takvu politiku iliti po M. J. „novoizazvanu hrvatsku jednoglasnost“ koja na polucije jednog fantaste poteže rezolucije. Ali, ne kažem ni da bi mu bilo prikladno odgovarati rječnikom, manirom i ideologijom jednog usukanog Starčevića, jer niti je on bio šaljiv, niti je V. Š. ozbiljan, pa su tereti njihovih uvreda međusobno nemjerljivi, osim što su obojica, na sličan način, tek „Chimaera bombynans in vacuo“, utvare koje galame u praznoj bačvi ili u krležijanskome prijevodu „nemani što urlaju u pustinji“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com