Akcija pod nazivom NE U MOM GRADU / NE U MOM KVARTU - započeta u Splitu i Zagrebu - nastavlja se u Šibeniku. Podsjetimo, radi se o akciji uklanjanja profašističkih, pronacističkih i proustaških grafita sa zidova naših gradova. Naš portal medijski podržava ovu akciju i poziva sve ljude dobre volje: NE BUDI SMRAD, OČISTI SVOJ GRAD. Šibenski antifašisti akciji su se odazvali i šalju nam fotografije uklanjanja proustaških grafita u gradu slavne antifašističke prošlosti. Pozivamo vam da na ovom mjestu pogledate fotografije šibenskih antifašista u akciji i da se priključite našoj i vašoj akciji.

Još otkako je inicijativa „Ne damo naše autoceste!“ počela prikupljati potpise za referendum protiv koncesije autocesta, dio javnosti počeo je sumnjati u financijsku transparentnost inicijative. Pisali su se o tome komentari u "velikim" medijima, gdje se gotovo izravno optuživalo čelnike inicijative, postavljajući tezu „čiji interesi i čiji novci stoje iza inicijative“. To je pitanje već ranije Lupiga postavila Mijatu Staniću, najisturenijem čovjeku inicijative i dobila odgovor, a danas je napokon objavljen i preliminarni financijski izvještaj u kojem se, crno na bijelo, vidi čiji novci stoje iza organizatora i o kojoj se svoti ovdje radi. Pa pogledajmo...

Crna statistika nesreća na radu u kojima hrvatski radnici ginu, ostaju invalidima ili privremeno ili trajno 'ispadaju iz stroja', polako počinje podsjećati na ratnu – pamte se imena prvih žrtava (u godini), a ostali nastradali su 'samo' statistika. A još nije osnovan haaški tribunal za žrtve na radu koji bi zaveo nekog reda. Prema službenim podacima, u Hrvatskoj godišnje strada između 1.100 i 1.500 radnika, dok se broj poginulih kreće između 30 i 50, ovisno o godini. Ono što je preostalo od medija koji ovakve događaje ozbiljno registriraju i obrađuju na dnevnoj bazi, bilježi samo nesreće na radu sa smrtnim posljedicama, i to tek kao male vijesti na stranicama crne kronike.

"Sve bum vas tužil!", tako je desetljećima kričao mali hrvatski čovjek - i za vremena K&K i monarhističke Jugoslavije i u vremenima socijalističke - prijeteći vitlajući šakom, dok je zazivao pravdu koju su mu mogle dati jedino institucije. Sada su došla neka druga, bolja i pametnija vremena, pa se za pravdom vapije tako što se prijeti: "Sve ćemo vas smijeniti!" Dok se nekada mali hrvatski čovjek sporio/parničio zbog jedne kokoši, nekakve međe ili čije razbludne žene, danas su mnogo veće i vrjednije stvari u pitanju.

Hapšenjem Milana Bandića i njegove navodno zločinačke organizacije u gradskoj upravi Zagreba, učinjen je krupni korak u fašizaciji Hrvatske. Istina da se iz Banskih dvora ne maršira demonstrativno pod kukastim križem po donjogradskim ulicama. Premda se fašizmi 21. stoljeća nikada više neće pojavljivati u simboličkom dizajnu protekloga vijeka, teren mentalno nadasve plodan: od masovne nezaposlenosti izvan državnih službi do gomile sitnih podlosti institucionalne ljevice i sve uspješnijega samoorganiziranja vanparlamentarne desnice. Tko će, međutim, identificirati moderna obilježja mizerne „weimarske republike“ u današnjoj Hrvatskoj?

„Klince se truje nacionalizmom, kao što se i mene nekoć trovalo, pa sam mislio da je Pavelić zapravo Che Guevara. Zakazao je i obrazovni sustav, favorizira se neznanje, pa na televiziji imamo kvizove gdje dobiješ lovu ako ne pogodiš neko pitanje. Treba malo i obići škole po Hrvatskoj, na fasadama puno toga piše“, kaže u razgovoru za Lupigu Damir Karakaš. Svojim novim romanom "Blue Moon", Karakaš, kojeg je javnost djelomice upoznala kao autora romana po kojem je naknadno snimljen i istoimeni film, "Kino Lika". Njegov novi uradak govori o suprotstavljanju zombijima koji se bore za svoje pravo građanstva, kroz emancipaciju jednog mladalačkog identiteta u vrtlogu povijesti s velikim 'P'.