Tiha i polagana smrt željeznice objelodanjuje tako se iz dana u dan. Sa sve manje subvencija neprofitnim željezničkim linijama, navodno, kažu odgovorni ministri, spašavamo proračun od bankrota i donosimo ručak u kuće radnicima Hrvatskih željeznica. Preko desetak tisuća radnika HŽ-a tako i dalje ima svoj posao. Bar još koji mjesec, koju godinu. No zbog čega im ne bi ponudili svjetliju perspektivu?

Poznatih paneuropskih vlakova koji su spajali i povezivali po tri, četiri i više zemalja također je sve manje. Malo pomalo, ionako provincijalno odmetnut Zagreb je u posljednjih desetak godina odrezan i od Geneve, Züricha, Pariza, Venecije, Trsta ... Ostalo je svega par izravnih linija do Beča, Budimpešte i Münchena. Spala knjiga na dva slova.

Agoniju željeznice prati tišina (FOTO: Lupiga.Com)

Ne želim više slijegati ramenima na ovakve vijesti. Tišinu koja prati agoniju željeznica širom Evrope pa i kod nas, trebala bi zamijeniti galama, galama lojalnih putnika, ali štoviše orkestrirana i usmjerena galama racionalnih argumenata koji željeznicu vide kao instrument održive transportne politike, sredstvo ekološke modernizacije, pravedne dostupnosti javne usluge, i ako želimo – čak i pitanje životnog stila, ako već ne nasušne potrebe. Za nekog tko se još sjeća što je to bila redovna linija ''Simplon Express'' i što je točno značilo sa 'kušetlijom' ispregovarati bolji krevet; za nekog tko se sjeća odlazaka na Jadran preko čvora u Perkoviću ili odlazaka u Slavoniju na ljetne praznike, svaka od ovih vijesti žestok je udarac.

Nekome kome su tračnice gotovo kao kapilare premrežene sa sjećanjima iz djetinjstva i mladosti, kome je vrhunac ljeta za školskih praznika bio probuditi se u Alpama uz zvukove lokomotive, slušati o odumiranju željezničke infrastrukture, znak je za uzbunu. Moja prva iskustva Evrope formirana su u uskoj vezi s iskustvima s vlakom. Interrail putovanja za koje se štedjelo cijelu godinu studentskim poslovima otvorila su mi, kao na dlanu, kapilarni sustav europskih željeznica koji sam potom potonjih godina upoznavao u detalje; od uzbudljivih vožnji TGV-om na jug Francuske, noćnih linija između Münchena i Praga ili Barcelone i Pariza, dnevnih linija od Trsta do Rima.  

Evropa bez vlakova nešto je za mene nezamislivo. Gotovo kao Evropa bez dima. A prema takvoj nas očito vode trenutne tračnice. Rado bih da promijenimo kolosijek, i u ova hladnija vremena krenemo, Dedićevski rečeno ''vlakom prema jugu''.

No pustimo ovdje nostalgiju i žal za drugim vremenima. Zapitajmo se, da li u državi u kojoj živimo, i Evropi koju zamišljamo, zaista nema mjesta za vlak. Nije li on do jučer bio simbol razvijenih industrija, dobre povezanosti, ekološke orijentacije? Kakvu poruku šalje Evropa kada ukida noćne linije? Možda istu onu koja se ispoljava i na drugim mjestima; o nedostatku solidarnosti. Naime, kompanije koje osiguravaju uslugu željezničkog prijevoza surađuju puno manje nego prije, sada se one natječu i rezultat tog tržišnog natjecanja su često mrtve noćne linije, kao i niz usluga (primjerice ukrcaj osobnog vozila na vlak). Nedostatak povjerenja ili suradnje između različitih nacionalnih kompanija koje djeluju u evropskom prometnom prostoru ne stvara dovoljno tehničkih pretpostavki za sigurno i stalno održavanje određenih linija. Postoji li s druge strane opravdanje koje ne počinje na slovo k (''kriza'') koje može objasniti građanima Slavonije, Zagorja ili Like zašto konstantno ostaju bez željezničkih linija koje su dosad spajale njihove poslove, prijatelje ili dom? 

Hoćemo li imati Europu bez vlakova? (FOTO: Lupiga.Com)

Uvjeravaju nas danas da bi se novac koji bi se dobio monetizacijom autocesta preusmjerio u razvoj željeznica. Kakve li sreće. No, što smo čekali proteklih dvadeset godina? Paralelno sa industrijom, ugasili smo i željeznicu. Tu navodnu korist od monetizacije autocesta, vlast bi stisnuta prekomjernim deficitom preusmjerila u saniranje dugova i isplate plaća, a vlakovi bi ostali tamo gdje i jesu. Veliki broj njih, na listi za likvidaciju. Jer, modernizacija željezničkog prijevoza dio je šire razvojne vizije i Hrvatske i regije, u kojoj je moguće dosegnuti prosperitet u kojem željeznice kao instrument niza politika (regionalnog razvoja, turizma, poljoprivrede, energetike, industrijske politike …) imaju centralno mjesto. I kao takva ne bi trebala ovisiti o pojavi ovog ili onog investitora na horizontu, već o namjeri države da u nju ulaže. 

I na koncu, nije li i ova ratovima, krizom i poplavama pogođena regija možda mogla više prosperirati od modernizacije željeznica? Nije li ulaganje u željeznicu zaista moglo biti sredstvo mirovne politike, politike pomirenja i pokretačka snaga privrednog razvoja? Deseci milijardi eura slili su se iz inozemstva u protekla dva desetljeća u regiju, a da su pritom u najvećoj mjeri – i vlakovi i vozovi – ostali isti. Relativno nepristupačni, rijetko modernizirani, pomalo nečisti i još uvijek nedovoljno brzi i sigurni. O prugama da ne govorimo. I to vam kaže ljubitelj vlakova. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com