Sličan je otpor – protiv svih, napokon i one posljednje, nepobjedive posljedice noći, ali na njezin način, njezinim sredstvima i uz onu iskru uzroka uvijek čistu i prisutnu – čitav život na raznoraznim poljima prakticirao Vitomil Zupan. S pravom su ovog Ljubljančanina, jedni hvaleći a drugi kudeći ga, proglašavali jugoslavenskim Hemingwayem, jugoslavenskim Henry Millerom. Biografija mu se, ništa manje od književnog opusa samog, uklapa u taj žanr – životopis kao jamac višestruko zajebanog tipa i teksta – i Zupan teško da je na ovim prostorima, koliko god da ih je u poratnoj našoj književnosti pokušavalo nešto slično fingirati, šlepati se uz analogan simbolički kapital, imao iole legitimnog nasljednika.

Stvar je jasna: za razliku od svih tih 'ovo i ono u trapericama', prljavorealističkih Bukowski-nešto piskarala i u posljednje vrijeme sve brojnijih wannabe-bitnik 'avanturista', Zupan je bio sasvim autentičan tip vrlo širokog zamaha, koji je pritom sasvim solidno baratao tim u međuvremenu ostraciranim, bukom biografizma zagušenim knjiškim zanatom.    

Vitomil Zupan - mornar, boksač, fizički radnik, pisac (FOTO: ludliteratura.si)

Bio je tako Zupan – nakon što se, igrajući ruski rulet, u osamnaestoj godini ustrijelio u glavu i preživio – mornar engleske mornarice, profesionalni boksač, instruktor skijanja, fizički radnik i što sve ne (pod stare dane diplomirao je na građevinskom fakultetu), a na samom početku rata pridružio se, zajedno s Kocbekom i Dušanom Pirjevcem, Osvobodilni fronti i u partizanskim redovima dočekao oslobođenje. Sloboda za njega, u sasvim doslovnom smislu, ipak nije predugo trajala. Kao izrazito libidalan, impulzivan tip i neukrotivi erotoman, u principu liberal u sebi svojstvenom smislu, teško se uklapao u mladosocijalistički, perskriptivni poratni moral i čvrstu ideološku liniju te je – IB-ovske '48. – osuđen na osamnaest godina robije, pod mutnom kombinacijom 'zapadnog delikta' i čitave plejade optužbi za nemoral. Dok nije, kao teški plućni bolesnik, oslobođen, po raznoraznim KPD-ovima odslužio ih je punih šest. 

Ako je 'Menuet za gitaru' bio posveta i obračun s danima NOB-a, a 'Igra s đavoljim repom' drska, prizemna oda seksualnoj slobodi, 'Levitan' – posljednji roman koji je Zupan štampao – gorka je anatomija tamnovanja, putovanje nakraj vlastite noći da bi se iz nje izašlo kao pobjednik, da bi se, usprkos svemu, preživjelo. Ako kao roman tekst gdjegdje i šljapka, suviše je digresivan i slično, razloge treba tražiti prvenstveno u tome što se u principu i ne radi o romanu. Ova je tek rubno fikcionalizirana kronika zatvorskih godina, gusta mandala nesalomljive svijesti, na koži žigosan vodič kroz i za preživljavanje, u pravom smislu anatomija: ona nudi vivisekciju jednog sistema osmišljenog da slomi, i naspram njemu sitan vez pancirne košulje duha koji lomljenje odbija, noći unatoč.

Teško je ne primijetiti da se naslovno prezime od imena onog biblijskog čudovišta, Hobbesove metafore sistema, razlikuje samo u jednom slogu, i taj slog koji nedostaje baš je to uspravno, kičmeno Ja. Noć u kojoj se našao Zupanov alter-ego, Jakob Levitan, neprozirna je i nudi ono od mraka najgore, no Levitan je okreće protiv nje same, drži se manijakalno one na početku ukresane, odnekud nanijete iskre. Zatvor kao univerzitet od kojeg treba izvući maksimum, to je Levitanova mantra, i to je ta druga noć, noć kao čitavo jedno sveučilište: jer diplomirati znači preživjeti usprkos, ne dati se zavesti smrću. Ili, Levitan: 'Odbio sam da bacim ubrani maslačak. Otpor je otpor, mali ili veliki, povod nije važan'.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: siol.si