Književni sladokusci lako će prepoznati u njemu citatnost prologa „Golog ručka“, iako je Burroughsov 'klasični [sic!] antiroman' ipak napisan bez uspostavljanja hijerarhije među likovima. Prevodi mnoštvo hrvatskih pisaca, ne praveći razliku između Miroslava Krleže i Franka Bušića. Hudolin je u svojoj domovini, kako mu i prezime govori ('hud', slov. strašan – op. aut.), kontroverzan autor koji nikome nije ostao ništa dužan, a već s debijem iz 1991. godine, zbirkom „Ako li kraljuje laž“ postaje predvodnik čitave pjesničke generacije. Da to nisu bila nikakva pretjerivanja, govore i brojni prijevodi u inozemstvu, objavljivani kod istaknutijih svjetskih izdavača, a o čemu smo razgovarali, pročitajte u razgovoru.  

U tvoja četiri romana, od kojih su dva objavljena i u nas, pripovjedač je što u tenziji, a što u otvorenom sukobu s nekim... uvijek kontra; u „Pastorku“ kontra ruralnog primitivizma, u „Obijesti“ kontra književne scene, tj. društva kojeg si i sam dio, u „Ingrid Rosenfeld“ si možda malo ublažio gard, dok si u „Vrvohodcu“ zahvaljujući alegoriji alkohola i protiv čitavog sustava... Prije tebe, takav je autor u slovenskoj književnosti bio Vitomil Zupan. Znači li ti što takva usporedba? 

- Ja Vitomila Zupana znam samo kao legendu urbane Ljubljane... Nisam pročitao nijednu u cijelosti njegovu knjigu, ne zbog toga što mi ne bi bilo dobro, već stoga što sam u cijelosti jako malo čitao slovenske autore... Možda tamo na fakultetu, ali kad sam prestao studirati, nešto malo kao urednik u časopisu „Apokalipsa“... i to ne zbog inata, već zato što me to nije nekako vuklo. S godinama sam naučio da puno manje čitam. A puno više da radim druge stvari, da zaigravam svoj mozak, svoju misao, preživljavam dane i dane sam, kako bih izvadio nešto iz svoje glave. Više mi znači tako provesti se cijelu noć, nego li ulupati je čitanjem nekog romana. A žao mi je što ne mogu biti na nekoj liniji Zupanovih knjiga, jer je on ipak bio veliki stari frajer... 

Ali, činjenica je ipak da je tvoj pripovjedač u antagonizmu sa svim drugotnim. Taj 'tvoj' nastup je gard isukanog falusa, odnosno mača, u prenesenom značenju...

- Ja to ne bih tako rekao, već da te knjige imaju veliku dimenziju neke ljubavi i pozitive, neke vitalnosti; sigurno... Ako ne drugo, barem nekog hedonizma, koji nosi sa sobom i neš' drugo; knjige koje imaju u sebi humora, barem u sintaksi, su sigurno vitalna djela. Tako da ne mislim da je to neki punk, čisti antagonizam, već su ta djela svejedno dosta vitalna... Tako ih ja vidim, a dalje o svojim djelima ne bih, znaš da o tome nema smisla previše... 

Je li neobična ta podudarnost, da se nesretne ženske junakinje tvojih knjiga zovu Ingrid? 

- I, da dovršim odgovor na ranije pitanje... Baš mi je žao što nisam čitao Zupana, jer kad ga vidiš na slikama, sve ono što čuješ ili si čitao o njemu, bio je velika faca. Jedini hedonist slovenske književnosti. Jedini čovjek koji vitalno gleda na stvari koje slovenska književnost uopće ne poznaje. 

A ni sam mentalitet ne trpi, zar ne? No, vratimo se mi tvojim ženskim likovima, Ingrid iz „Pastorka“, te iz „Ingrid Rosenfeld“... je li to slučajnost? 

- Mislim da jest, jer mi se to ime toliko sviđa, ali da kojim slučajem dobijem kći, ne bih joj ipak dao ime Ingrid. Ne znam otkud, ali mislim da se to ime javlja i u „Obijesti“, jel tako? Ja sam to zaboravio... 

Kao što je kod Bukowskoga Linda, ali to je bilo ime njegovih partnerica. 

- Nisam hodao ni s jednom Ingrid u životu, dok je Bukowski karao Ingrid... A ja mislim da nijednoj Ingrid u životu nisam lizao pizdicu... 

Mislim da nisam ni ja... 

- Ali, volim lizat pizdu, jer sam i sam pizda. 

Parabola mojih romana možda i jest retrofeudalizam velikih koji muzu i uništavaju male (FOTO: Tihomir Pinter)

Pripadaš skupini pisaca koji su svojevremeno prozvani 'književnim tajkunima'... Pored tebe, to su kolege Dušan Čater i Aleš Čar. Jeste li još uvijek dobri frendovi i otkud to ime, ako možeš prenijet u lokalni kontekst? 

- Nas smo trojica približno istog godišta, unutar pet godina, a ja sam najmlađi od svih. Ali, istina je da smo mi i dosta dobri frendovi... Mislim da je bilo relativno lako dobiti naziv 'književnih tajkuna', jer svi mrze sve, ali nitko ne gleda na rezultate. Ja ne znam, nisam ni previše mario za tih petnaest, dvadeset objava svojih knjiga po cijelome svijetu, da ne govorimo o objavama drugih... U čemu mi nitko nije pomogao. Država Slovenija, moram je pohvalit, dosta mi puta iziđe u susret, kao i mojim izdavačima, to da. Ali, kao drugo, meni to nitko nije dao! I žalosno je, odnosno smiješno, a ne žalosno, da pisci misle da smo – ja ili Čater ili Čar – ljudi privilegirani u nekom državnom programu. To nije istina, jer me je ta ista država više puta – jebala u glavu. S druge je strane poznato, da sam u najgledanijim terminima i najgledanijim emisijama rekao što o istoj toj mislim... A jasno je da je to jedna od najpropalijih država u Europi. To sam govorio još prije deset godina, a sad to iznosim (pred hrvatske čitatelje – op. aut.) u romanu „Obijest“, zbog kojeg su me svi 'odjebali' prije tih istih deset godina; da bismo sad uvidjeli – da je to gola istina... 

Što se tiče tog romana, naglasit ću, baviš se 'biocenozom' književne scene... Jer, na svakoj sceni, tako i književnoj, puno je ljudi koji se motaju oko nje, i literata i paraliterata. Možeš li malo predstaviti ovaj naslov? 

- Kao i kod prvijenaca drugih, imam ambivalentan odnos prema njemu. Najzanimljivije u njemu je da sam taj tekst pisao na WC-u hotela u centru Lisabona. Bio sam tamo nakon svadbe s prvom ženom, danas dobrom prijateljicom, što moram naglasiti... To mi je bitno, jer dosta utječe na moj rad. Pisao sam ga skuliran i sretan, na osnovu novinskih kolumni koje sam pisao za Mladinu kroz razdoblje od deset godina; te su me kolumne naučile kako pisati prozu. Ali, sam je tekst dosta rudimentaran i u njemu nema toliko pažnje spram fabule, kao ni spram izbjegavanja patetičnih pasusa, niti inih stvari... Mislim da bih na tom tekstu morao ipak malo više raditi, a dobro je opet da sam ga imao muda izdati, jer ima sve ono što ima svaki prvijenac, a to je i rečeno i sadržano samo u tom jedinstvenom činu... U svakoj stvari u životu i u svakoj pozi, tome je tako. 

Slažem se... A pored pisanja, bavio si se i prevođenjem autora iz bivše Jugoslavije na slovenski... 

- Otkako se bavim prevođenjem, daleko sam najviše Hrvata, Srba i 'Balkanaca' preveo na slovenski jezik. Svake godine od tri do pet knjiga... I, moram reći da je to dosta intrigantan posao, otkud vjerojatno i potječu ti tračevi o 'gosponu' Glembayu Hudolinu, što sam preveo, od Mičanovića, Krleže, Čegeca, te ne znam do koga... Perišića, Glamuzine, što je, baviti se tako nekim pjesmama, jako težak i mukotrpan posao, treba to sve iznijansirati... 

Ja i sam pišem na slovenskom jeziku, te najveću muku mučim sa sintaksom. Prvo ti se učini kao lak posao, e da bi zatim odmah upao u niz zamki... 

- Mislim da sam dobar prevoditelj, jer prije nego li počnem prevodit, uvalim se u atmosferu autora i teksta, onoliko koliko je to moguće. 

Koje bi bile kvalitativne prednosti hrvatske u odnosu na slovensku književnost? 

- Hrvatski jezik ima veći jezični dijapazon i geografski prostor od slovenske. Onih koji govore hrvatski, a razumiju i srpski, ima puno puno više i to znači da je hrvatska književnost bogatija... Ali, mislim, da moj sentiment prema toj književnosti više leži na tome da sam dugo godina živio u Puli; i da se, vraćajući se dosta u Istru i živeći u svojoj maloj kućici blizu Umaga, gdje pišem, doživljavam to da mi dosta ljudi kaže kako uopće nisam Slovenac. Jer sam, temperamentniji i malo drukčiji, a samog sebe podosta doživljavam kao Istranina. Možda i više nego li kao Slovenca. 

Ma, nemoj? 

- A i kažu da sam isto zajeban, k'o Istrijani. 

Što se tiče autora iz slovenske književnosti, valjda nije sve propalo... Ima li još autora radi kojih bi se o njoj trebalo informirati. 

- Stvar nije propala, ali je propala toliko koliko je propala država Slovenija. Sve stvari upućuju da je riječ o jednoj od najpropalijih država EU i ta je država propala radi slovenskih intelektualaca, među koje ubrajam i sebe... Ali, naši su ipak više od hrvatskih, jer ne možemo reći za Ivu Sanadera da je primitivac. Slovencima su vladali primitivci, dok su to Hrvati – manje dozvolili. Primitivci su nam potpuno opljačkali državu. Zahvaljujući toj pljački, više se ne mogu namiriti ni neke osnovne egzistencijalne potrebe, a kamo li da se možemo domoći vitalnog rješenja; ruke su nam sputane za bilo kakvo djelovanje. A ako živiš u propaloj državi, imaš manju mogućnost za to. Ja sam si podosta spasio egzistenciju pisanjem filmskih scenarija. Od toga mogu živjeti, iako za romane dobivam najveće honorare u državi. To nisu tajkunski honorari, već četiri do pet hiljada eura brutto, a znamo da je država Slovenija na porezu jako marljiva i zna se da oni koji najviše pljačkaju svake godine malčice podignu porez.

Sa zagrebačkom alternativnom scenom podosta si vezan, jer si u neku ruku posredovao i pri vatrenom krštenju zagrebačke Močvare. Dakako, riječ je o dokumentarnom filmu o nogometašu Milku Đurovskom, čiji si koscenarist s Mitjom Čanderom, današnjim urednikom u Beletrini, a čiju je projekciju prekinulo divljanje huligana koji su demolirali klub. Kako ti je uspjelo sačuvati živu glavu? 

- Bio sam na premijeri u društvu svog kuma i jako dragog prijatelja Mitje Čandera, kojem je od malena ruiniran očni živac i vidi samo tri posto... Otvorio sam WC i spasio nas nepotrebnih batina. U takvom fajtu se bitno maknut, dobiješ pivo u glavu i izgubiš oko, za glupost. Moram reći da je to bilo dosta vatreno i za Zagreb i za alternativnu scenu, kao i za slovensku scenu... To je, inače, jedan od mojih 15 scenarija koje sam napravio za dokumentarne filmove. Svaki normalan pisac, ako hoće normalno da preživi, mora se baviti time. Radim sad i za animirane filmove... 

U životu mi je ponajviše žao zbog intelektualističkog garda i nesuprotstavljanja primitivcima koji su nas opljačkali (FOTO: Tihomir Pinter)

Bill Dixon, pokojni afroamerički skladatelj, trubač i slikar, u mladosti je također pisao, ali se prestao baviti književnim radom, kako je rekao, zbog prevlasti sveznajućeg pripovjedača. Kakav ti odnos imaš s glavnim glasom u književnosti, jer si na predstavljanju i sam rekao da si odustao od fakulteta zbog dominacije jednog glasa na studiju? 

- Možda će ti moj odgovor zvučati kao da nisam shvatio pitanje, ali ono mi je savršeno jasno. Ja sam kao pisac, u stvari, jako primitivan pisac. Jer mi je književnost bitna samo ukoliko imam što za reći o svom životu; književnost ne doživljavam kroz artizam ili larpurlartizam: to je za mene besmisleno. Morao sam opisati ono što se zbiva oko mene, a to nije ono što ljudi najjeftinije percipiraju – kao, terapiju – već mi je priuštila da sam zadovoljan čovjek, kad stvaram. Zbog toga sam se naučio da me kritike ili vrijeđanje, uopće ne dodiruju. Znači, književnost je dio mog života, to nije samo moj posao; to je meni nešto normalno svakidašnje, nešto što postoji u svakome tko ide ujutro na posao, u banku, na radio, u novine, zidati kuću. To ne znači da pišem svaki dan i da pišem od devet do jedanaest, niti od pet do sedam, već da je to svaki dan u meni i da razmišljam o tome. 

Reci mi, u vidu autorstva više zbirki pjesama, kaže se da je u tvojim pjesmama prisutna sugestivnost nadrealizma. Je li to tvoj prostor slobode ili tek mjesto gdje paradiraju tvoji stavovi? 

- Poezija je stvar za svakog pjesnika, to je mali draguljčić koji ima jako malo čitalaca. Svaki je pjesnik vezan za svoju pjesničku artikulaciju, ali moram priznat da među pjesnicima, osim Aleša Štegera i možda nekog drugog, nemam nijednog prijatelja. Pjesnici su drukčiji, jednostavno drukčiji ljudi od mene. Dok je proza oslikala moj stav spram života, jer sam realan i racionalan tip, nisam baš ludi aktivistički umjetnik, i kao što bi rekli Slovenci, „Ovo je književni tajkun“. Ali, nemoj vjerovati u to, jer da sam ja tajkun, onda bih ja tebe lijepo pozvao da dođeš u Umag... Ali ne u moju kuću, već negdje da se lijepo opustiš, da si tamo 14 dana i napišeš deset članaka o meni... Sve ti ja plaćam, ne samo za novine, već i nešto drugo. Ali, kako toga nema, dobit ćeš samo pivo ili dva... 

Reci, možeš li za naše čitatelje izrecitirat svoju najdražu pjesmu? 

- „Omamljeni grofje najemajo lakaje/ jih lasajo in tolčejo s glavami/ ob bleščeče marmornate mize | Njihovi kromosomi večkrat zdivljajo/ pa ih prime dedna strast pijančevanja/ tepežnih spolnih utvar| Prime ih da se preoblečejo/ v beraške sleparje ki fehtajo cekine/ od raje ki igra na karto vsmiljenja| Ale v časih jih zgrabi nežnost/ ko se v svojimi nimfami ljubijo/ kot najbolj osamljene živali“ 

Zaključimo s tvojim romanom „Pastorak“ koji je smješten u Istru, mjesto tvoje adolescencije... Da li bi gotika koju opisuješ kao stanje svijesti mogla doživjeti comeback kao era bez morala i retrofeudalnog društvenog uređenja? 

- Mi već jesmo u retrofeudalizmu... Živimo u ozbiljnom feudalizmu, naročito balkanske države, i sve glupe zemlje koje su ušle u EU. Jer, Europska unija nije ništa drugo do li feudalizam, da ove tri velike zemlje muzu i unište male. I možda je to parabola za moje romane, jer ja, koji mrzim politiku, iako znam lično sve političare, bolje ili lošije, najviše mi je žao da sam imao nekakav intelektualistički gard da se nijedan intelektualac nije barem malo bavio politikom, već da su nas zauzvrat primitivci opljačkali. Što se tiče 'gotike', reći ću da me jako privlači taj snobizam, radi čega sam ranije govorio o politici, jer moj snobizam nije moj ego i moja slabost, već igra s rečenicom i ornamentalizmom koji u stvari obogaćuje moju dušu, ali s riječima koje su u stvari nepoznate i slavenskoj i stranoj književnosti. Tu možda imam neki poseban talent, koji se ne da naučit. To sam ustanovio, a i prijatelji su mi to rekli, i to od onda dosta njegujem... Tako da sam na to dosta ponosan. Nužno je za svakog čovjeka da otkrije kakve talente ima i da to njeguje. 

Ima kod nas političara-intelektualaca i 'političara-intelektualaca' i velika je razlika između Sanadera i Čehoka, s jedne strane, i Milorada Pupovca i Furija Radina. Ne razumijem kako si se ulovio na mamac da su za velike probleme u društvu krivi najveći idealisti? 

- To je pitanje za roman, ali uvjeren sam da su za najveće probleme u društvu krivi narcistički gardovi intelektualaca, koji se u suvremeno vrijeme rijetko bave politikom, a kad se već bave, postaju isti primitivci kao i oni koje iz te kože ne iskoče nikad u životu... Ulovio sam se na istinu.