Moram priznati da mi spašavanje civila kao naglašena funkcija ovog ili bilo kojeg drugog nosača zrakoplova nikad ne bi pala na pamet, posebno ako je riječ o nosaču zemlje koja je u NATO savezu. Zapravo, jedino što mi u ovom trenutku pada na pamet ne odnosi se na to koliko je nosač nosio civila na sebi, nego koliko ih nosi na duši. Prije nekoliko dana, kad sam prolazio neposredno pored ove plutajuće čelične grdosije, pitanja su bila još maštovitija: koliko spavaju piloti borbenih zrakoplova koji su bili parkirani na uzletno-sletnoj stazi nosača, okrenutih zadnjica prema Dubrovniku? Muči li, naime, vojnog pilota letećeg lovca savjest jednakim intenzitetom kao pješadinca NATO saveza, koji za razliku od njega vidi civila prije nego što ga u nekoj bliskoistočnoj prijebini prepolovi rafalom?

Ta, međutim, pitanja nisu postavili reporteri što su boravili na Cavouru. Oni su se više fokusirali na humanije strane infrastrukture za ubijanje. Na estetske finese, tehnološke performanse, impozantne dimenzije i astronomske novčane cifre, kao što su onomad to činili pred Kerumovim izlogom, slineći nad njegovim Maybachom. 

Mašina za ubijanje je u gradu, super!

Njihov kut gledanja, dakle, ne predstavlja eksces već pravilo u hrvatskoj žurnalističkoj praksi. Svaki puta kad kroz ovu državu protutnja kakvo tehnološko čudo specijalizirano za uništavanje ljudskih bića, javnost pada u trans, pobožno dahćući nad neograničenošću ljudske domišljatosti kada je riječ o kreiranju novih načina za klanje. Politička elita pritom udara tempo, čineći to još od kad su prije pet godina potvrdili ulazak u NATO savez, bez da su za mišljenje pitali građane. Potonji nisu imali previše prostora za disonantne glasove, jer su mediji umjesto izvještavanja koristili metodu prepariranja javnosti, baš kao što su to radili „izvještavajući“ o nosaču zrakoplova u Dubrovniku: izgleda sjajno izvana, jedva čekamo da uđemo u njega! S druge strane, bliskoistočni podvizi zapadnih vlasnika oružja, koji su zadnjih desetak godina rezultirali desecima tisuća civilnih žrtava i humanitarnim katastrofama u Libiji, Iraku i Afganistanu, bez procesuiranja odgovornih pojedinaca za ratne zločine, priče su koje se ne probijaju u mainstream.

Što nosači aviona inače nose umjesto spašenih civila? Scena sa USS Saratoge (FOTO: Wikimedia)

Po tome Hrvatska, dakako, nije iznimka. Štoviše, mi smo u tome relativno novi. Marketinška penetracija bojevih glava među obične građane – nazovimo ga novačenje konzumenata – nešto je što na zapadu postoji još otkad je Edward Bernays po završetku Prvog svjetskog rata shvatio da je ratna propaganda, prenesena u mirnodopsko razdoblje, najefikasniji mehanizam za kontrolu i pasivizaciju građana. Propaganda je zbog vulgarne intonacije prekrštena u odnose s javnošću. Premda se ova struka naknadno poput neizlječive bolesti proširila svim društvenim djelatnostima, u kontekstu industrije oružja kreirala je inverziju dotadašnje paradigme: umjesto da se civili pozivaju u rat, odsad se rat pozivao u civile.

Fetišiziranje oružja iz i bez koristi

Od tada pa naovamo, Pentagon svake godine potroši desetke milijuna dolara na normalizaciju rata preko blockbustera i drugih grana industrije zabave. Gotovo da nema ratnog holivudskog filma koji u zadnjih pedesetak godina nije sponzoriran od američkog ministarstva obrane. Privatne korporacije u industriji oružja jednako su izdašne, posebno prema medijima i nositeljima političke moći, koji potom suptilno formiraju pristanak za svaku novu, po njih profitabilnu, intervenciju SAD-a i partnera iz NATO saveza za potrebe „održavanja mira“. Danas je riječ o eksploataciji straha od terorista, sutra će na red doći Rusija.

Veći od Abramovičeve jahte, ali nešto manji od golf igrališta na Srđu (FOTO: Wikimedia)

Zapadni mediji i političari, imaju, dakle, izravnu korist od onaniranja nad oružjem. U Hrvatskoj se, međutim, sredstva za počinjenje masovnog ubojstva na javnoj i komercijalnim televizijama fetišiziraju potpuno besplatno. Najzabavnije u svemu je da se to obavlja onim prepoznatljivim malograđanskim diskursom o dolasku poznatih stranaca na Jadran. Beyonce je bila pretprošle godine, prošle godine ekipa iz Game of Thronesa, a ove godine Dubrovnik je posjetio Cavour! Izvjestitelji javljaju da je veći od Abramovičeve jahte, ali nešto manji od golf igrališta na Srđu! 

Malen mikrofon

Tako se i u ovom slučaju, kao i u svim slučajevima prije njega, pokazalo kako je problem s tabloidnim izvještavanjem u tome da je ono možda činjenično utemeljeno, ali kontekstualno potpuno nebitno za javni interes. Što bi onda bio primjereniji kontekst? Kao dio arsenala NATO saveza, talijanski nosač aviona postoji samo zato da bi štitio tekovine kapitalizma, pa tako i njegove najvidljivije eksponate: vlasnike jahti i golf igrališta. 

Ipak, možda se nad ovime iživljavam sasvim neopravdano? Možda je samo stvar u tome da hrvatski novinari, ogrezli u konzumerizmu, imaju potrebu diviti se velikim mašinama jer imaju malen mikrofon? U tome sam se slučaju puno više trebao pozivati na Freuda, a puno manje na njegovog nećaka Bernaysa.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia