Točno sedam godina prošlo je otkako nas je napustio jedan od najvećih sportaša na ovim prostorima, legendarni Mate Parlov. Ne navršivši 60 godina na ovaj dan u Puli je preminuo čovjek kojeg ćemo pamtiti po sjajnim aperkatima i direktima, ali i po izjavi koja najbolje pokazuje o kakvom ljudstvu se radilo. “Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit”, izdiktirao je u pero četiri godine prije smrti Lupiginom suradniku Igoru Lasiću. Kao podsjetnik na ovog istinskog velikana donosimo vam snimku njegovog vjerojatno najvažnijeg meča, borbu za olimpijsko zlato iz Münchena 1972. godine, kada je „stradao“ favorizirani Kubanac, Gilberto Carillo.

Kakav nokaut za Srbe koji su uzleteli nakon ruskog "njet" britanskoj deklaraciji o Srebrenici i trijumfa Novaka Đokovića na najvažnijem svetskom teniskom turniru, onom u Wimbledoneu - naivan ili proračunat, uvlakač, izdajnik, proračunati diplomata, normalan čovek, tek, uhvaćen je kamerom u društvu s hadezeovkom Kolindom Grabar Kitarović, u nameri, valjda, da promoviše hrvatski turizam ili obljetnicu "Oluje", a ne zna se jesu li i popili kafu u Lori. Među nama, još 2007. godine, počinio je neoprostivi greh, rekavši u dalekoj Americi "Nema veze što ste me nazvali Hrvatom, Srbi i Hrvati - to je isto". Da ne bude zabune, porodica Đoković je iz Crne Gore, ali je Đoković "Crnogorac" utoliko što je to u poslednje vreme sinonim za izdajicu zajedničke stvari, budući da je ova država priznala Kosovo. A "Hrvat po majici", za neke autore koji se sa nostalgijom sećaju 90-ih znači "celi Hrvat". Neki su smesta počeli da navijaju za Rafaela Nadala.

U danima kad je Piranski zaljev, odnosno Savudrijska vala ponovno u žiži interesa javnosti, čitateljima nudimo uistinu ekskluzivno štivo. U pitanju je posljednji odlomak još uvijek neizdane biografije akademika Vladimira Iblera, profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je od početka bio uključen u pregovore sa Slovenijom i koji je smatrao da Hrvatska pravdu mora tražiti pred odgovarajućim međunarodnim sudom. Iblerovu biografiju napisao je novinar Vlado Rajić, koji je posljednjih šest mjeseci Iblerovog života s profesorom barem jednom tjedno razgovarao o njegovom životu i radu. Biografiju na 400 stranica Rajić je završio mjesec dana prije Iblerove smrti. Poglavlje koje donosimo jedinstvena je prilika da se u potpunosti uputite u hrvatsko-slovenski spor i Iblerovo viđenje njegovog ishoda.

Ulozi su podignuti, odnosi se više ne testiraju biranim riječima. Jučer i danas ulicama Beograda i Zagreba stavovi se iskazuju slikama tenkova. Nemojmo biti naivni, kako ni Srbija pred Vladimirom Putinom nije izvukla tešku artiljeriju iz hangara kako bi samo slavila antifašizam, tako ni Hrvatska ne izvlači oronule haubice i američku milostinju u vidu oklopnih vozila kako bi samo slavila Oluju. Vojne parade su jasne političke poruke - poruke o pripadnosti, poruke o vjernosti stranama u razdoblju kada nam prijeti novi Hladni rat. Takve osnove diplomatskog djelovanja jasne su čak i političarima kao što je vodstvo SDP-a koje je odlučilo da socijaldemokracija preferira tenkove ispred umirovljenika koji kopaju po kantama za smeće, a pogotovo Kolindi Grabar-Kitarović koja je političku karijeru brusila u NATO-u. A kakvu će to uopće „moć“ prikazati Hrvatska?

Obroci su gotovo u pravilu su po vrijednosti daleko manji od 20 kuna. I vrlo su jednolični - prečesto se dijeli riža ili pomfrit s dvije hrenovke. Je li to u skladu sa deklariranom brigom za najmlađe, s obzirom da neki korisnici uzimaju i hranu za djecu? Ne samo jednom, u restoranima koji poslužuju hranu za socijalno ugrožene, događalo se da su evidentirani i neiskorišteni obroci. Zašto bi to radili, ako ih ne naplaćuju? Na primjedbu da će, ukoliko nastave s tim, biti prokazani javnosti, kažu: "Pa samo dajte, možemo mi urediti da vi ostanete bez socijalnog obroka!" Korisnik, nadalje, ne može iz restoranskog menija izabrati bilo koje jelo čija je cijena niža od 20 kuna, jer "to ne ide tako". Objašnjenje glasi da kuhari neće znati što će tko izabrati, pa bi im to moglo stvarati probleme. Jasno je i da je ovaj argument apsurdan - znaju li što će izabrati bilo koji građanin koji plaća gotovinom svoj obrok u restoranu?

U staračkom domu Ivan Pavao u Banjoj Luci svoj je 65. rođendan dočekala sarajevska kantautorica i akademska slikarica Jadranka Stojaković. Njen glas imao je moć da svojom nježnošću natjera suze na oči. Nakon više od četrdeset godina bacanja publike u sevdah, on je utihnuo. Zbog teške bolesti, Jadranka Stojaković već godinama ne može pjevati, ni svirati gitaru. "Nema više mene. To je to, nemam ni glasa. Ne mogu više, bolest mi je uzela sve", tužno je rekla lani u intervjuu za Avaz. Danas, kada joj je bolest oslabila mišiće, može svirati tek usnu harmoniku - instrument koji joj je majka u mladosti preporučila da svira, kako ne bi morala sa sobom vući teške kovčege. Srećom, ostale su nam brojne snimke njenih nastupa, kojima nas je ganula svojim anđeoskim glasom. U nadi da se dobro osjeća, želimo joj sretan rođendan uz neke od njenih najljepših pjesama.