Studijski put u Vukovar, Jasenovac i Prijedor planirali smo relativno dugo. Kroz naš rad na izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije i suočavanje s prošlošću koje mu je jedan od preduvjeta, sa ovim se mjestima također susrećemo dugo, prvenstveno kao simbolima patnje i stradanja. Iako su po prirodi univerzalni, njihov je predznak izrazito nacionalan. Nije riječ o pukom pripisivanju, već o ljudskoj i historijskoj činjenici, naime, na tim su mjestima ljudi stradali baš zato što su pripadali, odnosno, zato što su doživljeni kao pripadnici određene etničke skupine. Ta je historijska činjenica i temelj upotrebe ovih mjesta danas. Stoga nam se činilo važnim da, uz cijeli CNA tim koji čine ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, na put pozovemo i naše kolege/ice i prijatelje/ice, mirovne aktiviste/ice iz Makedonije i sa Kosova. Željeli smo zajedno posjetiti ova mjesta i razgovarati o njima, o njihovim složenostima, sličnostima i razlikama, kao i o značaju koji imaju u etno-nacionalnoj strukturi dejtonskog trougla (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija), ali i na području cijele bivše Jugoslavije. Željeli smo vidjeti kako se sjećamo svojih mrtvih, te kakvu pouku za budućnost ovo sjećanje nosi.

Na put smo krenuli 23.11., i prvo smo posjetili Vukovar. U sljedećih nekoliko dana obišli smo Jasenovac, Donju Gradinu, Sanski Most i Prijedor (ovdje možete naći osnovne informacije o spomen mjestima koja smo posjetili). Ova mjesta smo izabrali zbog njihove međusobne isprepletenosi u nacionalnim narativima postjugoslavenskih zemalja. Ona su Prošlost, koja uvijek iznova oblikuje našu sadašnjost, a budućnost čini krajnje (ne)izvjesnom.

Vukovar

Vukovar 1991. je po mnogočemu bio primjer onoga što će zahvatiti bivšu Jugoslaviju u godinama koje su uslijedile – opsada grada, mučenja, zatočenja, pogubljenja, potpuno razaranje dobara i života, ljudska moralna i svaka druga degradacija. Stalni postav izložbe „Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.“ predstavlja rekonstrukciju bolničkog života tijekom tri mjeseca opsade, bez struje, vode, lijekova i medicinskih potrepština. Ovdje su upisani i brojevi ranjenih i poginulih koji su svakodnevno zaprimani u bolnicu, kao i imena ranjenika i medicinskog osoblja odvedenih iz bolnice na stratište na Ovčari. U ratne dane vukovarske bolnice uvodi kratki film, zbirka tv reportaža iz opkoljenog i porušenog grada, snimke mrtvih tijela na porušenim ulicama, krvi i razaranja.

"Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991" (FOTO: nenasilje.org)

Lutke postavljene u nekadašnje atomsko sklonište bolnice u kojemu su ranjenici i osoblje bolnice boravili, nemaju lice niti ime. No, zna se „čije su“, govore to krunice koje su nekima od ovih ranjenika položene na prsa. U posljednjoj sobi muzeja gori svijeća, imena ljudi koji su iz bolnice odvedeni po slomu obrane grada nabrajaju se iz zvučnika. Ovo će ostati s vama još neko vrijeme, kad izađete iz bolnice osjećate se ljudski poraženo. Ako dolazite s „druge strane“ ovakva postavka muzeja vas a priori osuđuje, jednako kao što to čine mnogi drugi naši spomenici, bez obzira na to tko ih je postavio. Bila sam ovdje nekoliko puta, u razmaku od nekoliko godina. Čini mi se da vrijeme čini svoje, pa je ta krivnja koja vam se slijeva niz ramena i u kosti sada nešto razrjeđenija. No, ostaje dojam da su autori postava to i htjeli, ili barem nisu razmišljali o učincima koje preplavljivanje emocijama ima na posjetitelje.

O bolnici smo najviše i razgovarali, ostavi vas nemoćnim. „Mi“ koje se ovdje pojavljuje je samorazumijevajuće. Tako je i s neprijateljem, on nema ime, ali je svugdje prisutan: jugovojska, velikosrpski agresor, četnici. Razgovarali smo o ljudima koje znamo, a da su u Vukovaru poginuli, i ne samo sa hrvatske strane. O prijateljičinom mužu, 21-godišnjaku kojeg su pokupili na ulici na vojnu vježbu i poslali na ratište, da se više ne vrati. O silnim poznanicima koji su se skrivali po tuđim kućama i pod lažnim imenima. O dezerterima iz JNA. Za njih ovdje nema mjesta, ali nema ga nigdje, ovi poginuli ne pripadaju nikome jer se njihova priča ne uklapa niti u jedan narativ, ona je prešućena. Pljačke, razbojništva, ubijanja, silovanja, nikad ne čuješ  da su se naši ljudi proslavili dobrim djelima, reći će moj kolega. Odeš 200 ilometara dalje, i priča se okrene. U ovakvoj postavci stvari rat je neupitan, on je potpuno legitiman, važno je samo da se nađeš na „pravoj“ strani.

O ratu smo pričali sa brigadirom Petrom Ćavarom, našim vodičem kroz izložbe postavljene u Memorijalnom centru Domovinskog rata u kasarni/vojarni vukovarske 204. brigade. Ovaj nesuđeni agronom i pjesnik (odgovor na naše pitanje šta bi bilo da nije bilo rata) pričao je s nama o tome kako mir nema alternative, i kako je to poruka koju u centru nastoje prenijeti osmoškolcima koji dolaze u posjetu Vukovaru. Miris bolnice nekima je od ratnih veterana iz naše grupe bio teži od mirisa fronta, podijelili su. Kad smo se našli u kasarni, proradio je i taj štit-mehanizam, da se razgovara o naoružanju ne bi li se pobjeglo od težine, od emocije u banalnu racionalizaciju. Rat je velika priča koja proguta sve što se ne uklapa u herojski, epski narativ, nema suptilnosti niti kompleksnosti.

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata jedan je od estetski ljepših spomenika žrtvama u ratovima 1991-1999. Podignut kraj lokaliteta masovne grobnice, čije su žrtve simbolički prikazane u redovima bijelih mramornih križeva, on također nosi simbol križa i potpuno se uklapa u narativnu matricu žrtve, križnog puta i uskrsnuća. To je priča, razgovarali smo kasnije, o hrvatskoj Hrvatskoj, bez obzira što su tu pokopani i Nijemci i Bošnjaci i mnogi drugi. Njena je funkcija da pokaže iracionalnu mržnju „onih drugih“ protiv „nas“, crno-bijelu ekspoziciju. U tom smislu na groblju su razdvojeni civili i vojnici, i porodice od vojnika, smještajući ove potonje u prvi red, prema zaslugama.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru (FOTO: hr.wikipedia.org)

Spomen dom na Ovčari dostojanstveno je mjesto. Smješten je u hangaru u kojem su zatočenici dovedeni iz vukovarske bolnice mučeni, te potom odvedeni na stratište 800 metara dalje, i pogubljeni. 261 žaruljica na stropu simbolizira njihov ukupan broj. U hangaru su njihove fotografije, nešto osobnih stvari koje su pronađene na mjestu grobnice. U ritmičkog slijedu te se fotografije pale i gase, dovodeći ih povremeno natrag u postojanje. U sredini hangara je spirala koja sa sobom odnosi imena poginulih, koju je autor nazvao Spiralom zla. Na mjestu gdje su ubijeni i pokopani u masovnu grobnicu stoji spomenik. Nedugo prije našeg dolaska bio je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, kako se službeno naziva. Crveno-bijelo-plave svijeće svuda oko nas. Na spomeniku piše:

U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice pogubljenih u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Ovčara 20. studenog 1991.

Hrvatski narod prosinac 1998.

Danas Vukovar pohode tisuće ljudi. U obilasku muzeja Vukovarska bolnica rečeno nam je da muzej godišnje primi i do 100 tisuća posjetitelja. Svi će ti posjetitelji, kao i mi, posjetiti i Memorijalni muzej Domovinskog rata, smješten u kasarni/vojarni vukovarske 204. brigade, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, te spomen dom i spomenik na Ovčari. Vukovar je grad memorijal, obnovljen za sjećanje na „herojsku žrtvu golorukog naroda koji brani svoju zemlju od višestruko brojnijeg i oružano nadmoćnijeg neprijatelja“. Žrtva je kolektiv, neprijatelj je kolektiv. Stvari su tako zacrtane i upisane, u spomenicima, u obilježjima, u zastavama i svijećama, ovdje se hrvatski narativ nadaje kao samodovoljan, od Hrvata za Hrvate. No, nema boljeg dokaza zločina od onog kada mjesto zločina posjete i svoje poštovanje prema žrtvama iskažu oni za koje ovdje nije previđeno mjesto. Prisustvo „drugih“, koji su došli u dobroj volji, narušava tu samodovoljnost. Stradanje Vukovara i Vukovaraca je univerzalno strašno, i kao takvog ga se treba sjećati. Samo ako ga priznamo kao univerzalnu ljudsku žtrvu, možemo osigurati da se više nikada ne ponovi.

Jasenovac i Donja Gradina

Sljedeći dan posjetili smo Jasenovac i Donju Gradinu, dijelove nekad jedinstvene memorijalne cjeline koja je raspadom Jugoslavije podijeljena između Hrvatske i entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Jasenovac je mjesto iznimne historijske važnosti, ali slabog društvenog statusa. O tome govori i broj posjetitelja, koji je deset puta manji nego u Vukovaru. U Jasenovcu i Donjoj Gradini rade iznimni ljudi – Ivo Pejaković, Đorđe Mihovilović i Dejan Motl – kustosi koji međusobno aktivno surađuju preko državnih granica i političkih ograničenja u nastojanju da kompleks logora Jasenovac ima prvenstveno edukativnu funkciju, da se više nikome i nikad ne ponovi.

Iako se čini da se o Jasenovcu sve zna, u posljednjih 20 godina on nestaje iz hrvatske političke i historijske stvarnosti, koja se, pokušajima historijskog revizionizma ili pukom političkom manipulacijom, od njega nastoji ograditi. Jasenovac je mjesto holokausta nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. U hrvatskoj sadašnjosti ovaj drugi dio rečenice se počesto zanemaruje, iako je od 83145 dosad identificiranih žrtava najviše Srba, njih 47.627. Ovi su brojevi materijalizirani u imenima čitavih porodica pogubljenih na ovom stratištu, i upisanih u pločama Memorijalnog muzeja koja vam, simbolički i doslovno, vise kao mač nad glavom dok prolazite njegovom tjeskobnom arhitektonskom strukturom.

Kameni cvijet na mjestu koncentracijskog logora u Jasenovcu (FOTO: nenasilje.org)

Brojčana će manipulacija postati jedno od najčešćih opravdanja za započinjanje rata 1991. godine. To nije relativizacija, već činjenica. To je kao da gledate u materijaliziranu spiralu nasilja – herojska žrtva i pravednički gnjev koje te silne besmislene smrti porađaju će, ukoliko im se ne pristupa konstruktivno, s vremenom od žrtve učiniti dželata. Sve to baštinimo od jugoslavenske kulture sjećanja. Nikad ekshumirani, nikad dostojno pokopani, nikad točno prebrojani, slavljeni kao bezimeni heroji i upotrebljeni za opravdanje nasilja koje će uslijediti. Ta lekcija nigdje nije očitija nego kad stojite ispod jasenovačkog cvijeta okruženi masovnim grobnicama.

Ono što u Jasenovcu bolno nedostaje jest počinitelj. Osim nekoliko ustaških proglasa, eksponata u Memorijalnom muzeju, o samoj NDH u Jasenovcu nećete saznati ništa. Da bi se takav obim zločina mogao provesti potrebna je podržavajuća državna struktura, rasni i diskriminirajući zakoni, i tiho slaganje većine koja promatra kako njihove dojučerašnje susjede odvode u smrt. No, umjesto konstruktivnog suočavanja s ovom stranom hrvatske prošlosti, o njoj se izabralo šutjeti, kao da je povijest linearni pravac čije je dijelove i posljedice moguće izolirati na određeni segment vremena. Ako je Jasenovac kolektivno sjećanje, koja je njegova društvena funkcija? Što smo iz Jasenovca naučili?

Donja Gradina je dio jasenovačkog logora koji je bio namijenjen za egzekucije desetina tisuća ljudi, koji i danas leže u toj zemlji. Stratište koje nosi preko stotinu masovnih grobnica – raspoznat ćete ih kao udubljenja u tlu – mjesto je tišine. U ovom gotovo poetskom okruženju, jer u Donjoj Gradini postoje samo livade i šuma, stoje ti brojevi. Pod Kozarom, koja je i u Drugom svjetskom ratu i u ovom našem posljednjem, izbrojala hiljade smrti, ne možeš se oteti dojmu da su nama na ovim prostorima samo brojevi važni – u regionalnom natjecanju brojevi pokazuju čija je žrtva bila veća, tko je najviše stradao i tko je najveća žrtva. Iz ovoga slijedi relativizacija zločina počinjenih s „naše“ strane, te relativizacija tuđe patnje. Brojevi su smrtni neprijatelji empatije s „drugim“, zato ih svi lažiraju, ili barem ne čine ništa da bi se do pravih brojeva došlo. Ova se činjenica odnosi na sve postjugoslavenske zemlje.

Prijedor - Keraterm, Omarska, Trnopolje

Pedeset kilometara od Donje Gradine nalazi se Prijedor. Zločini počinjeni na ovom području od 1992. dobro su dokumentirani i dokazani, i zahvaljujući tome je inicijalno i utemeljen Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Za razliku od Vukovara, gdje stradanje obilježava većina pa je ono i državno priznato, u Republici Srpskoj usprkos nizu dokazanih činjenica, sudskih procesa i najvećem broju osuđenih za počinjene zločine, ova mjesta i događaje i dalje obavija zavjet šutnje. U Prijedoru nije lako biti, niti o njemu pisati. Logori, mučenja, silovanja i pogubljenja se lakše podnose ako stoje u nekoj davnijoj prošlosti, kad su akteri već davno umrli, pa o njihovom zločinstvu možemo razmišljati u patološkim kategorijama. No, ovakvi razmjeri zločina nikad nisu proizvod nekog poremećenog uma, koliko sistematske kampanje svih razina (para)vlasti, strahovlade i šutnje većine, i to je ljudski poražavajuće. Mjesta zločina u prijedorskoj opštini su u najvećem broju neobilježena, a pristup ovim mjestima se opstruira.

U obilasku prijedorskih mjesta stradanja i sjećanja pridružio nam se Edin Ramulić iz udruženja Prijedorčanki „Izvor“,  svjedok ovih događaja i urednik Knjige nestalih opštine Prijedor „Ni krivi, ni dužni“. Surađivati s Edinom je duboko inspirativno. Tegobnom kontekstu i realnosti unio je treću dimenziju, pitanje kako konstruktivno postupati s tim s čim smo suočeni. Naš obilazak započeli smo u Keratermu.

Fotografija iz logora Omarska (FOTO: nap.ba)

Da su hangari pred kojima smo se našli mjesto zločina govore ožiljci od metaka koje trpe zidovi. I spomen ploča koja je ispred jednog od njih postavljena gerilski, bez dozvole. Radni strojevi, stražarska kućica, pas čuvar i sveprožimajuća hladnoća jedini su svjedoci našeg boravka ovdje. Edin nam objašnjava gdje je zloglasna soba 3, prepričava što se ovdje dogodilo. Damir Došen, jedan od osuđenih za ovaj zločin, svoju je kaznu odslužio, i može ga se sresti na društvenim mrežama ili na ulici.

Za ulazak u Omarsku trebala nam je dozvola uprave rudnika koji je trenutno u vlasništvu svjetski vodećeg proizvođača željeza ArcelorMittala. Vrijeme posjete nam je strogo ograničeno na jedan sat. Nedugo prije našeg dolaska padao je snijeg, blato svuda oko nas. U blatu su nas prisilili stati, iako je pred rudničkim zgradama asflatirani parking. Potom smo upozoreni da snimati možemo samo zloglasnu Bijelu kuću, drugo nam je zabranjeno zbog, kako su rekli, opasnosti od industrijske sabotaže. Stojimo pred Bijelom kućom, fizički ograničeni da vidimo i razgledamo cijeli logor. U nju su zatvorenici dovođeni na ispitivanje, premlaćivani, mučeni i ubijani. Nije to najstrašnija zgrada na području rudnika-logora. Zvjerstva su se događala u svim njegovim dijelovima, iz malene crvene kućice koja stoji 100m od nas nitko nije izašao živ, zato o njoj i ne postoje svjedočanstva. Budući da nam je poznato da obitelji žrtava godinama bezuspješno nastoje da se prostor logora dostojno obilježi, razgovaramo o mogućnostima. Procjena je da će ArcelorMittal za nekoliko godina isrcpiti svu željeznu rudu s ovog područja, što će vjerojatno olakšati nastojanja za memorijalizacijom ovog lokaliteta. To je istovremeno i tragična činjenica, plansko je iskopavanje rude, za razliku od ovakvog kapitalističkog, desetljećima omogućavalo kruh brojnim obiteljima s ovog područja. No, sve se ionako već promijenilo, Omarska će od 1992. ostati zabilježena kao koncentracioni logor.

Istraživanje grobnice Tomašica je završeno, što je podatak koji ćete teško naći jednostavnim guglanjem. Nije to činjenica koja se rado spominje, budući se masovne grobnice ove veličine mogu beskrajno politički eksploatirati, kao što je slučaj i sa ostalim mjestima stradanja, i to ne samo u Bosni i Hercegovini. Toga smo bolno svjesni dok stojimo među zemljanim humcima nastalim iskapanjem, i malim jezerom u kojem su napadali snijeg i kiša pronašli svoje prirodno ispunjenje. Edin nam govori o činjenicama, brojevima, odgovara na naša pitanja. Nevjerojatno je koliko je čovjek kao takav sklon romantičnim predstavama, poput one naše da je o postojanju grobnice dojavio netko tko više nije mogao trpjeti duševne boli i košmarne snove. Takvo što rijetko se događa, svjedoči o tome i broj Prijedorčana koji se još uvijek vode kao nestali. Priča je da je grobnica otkrivena razmjenom informacija, možda dijelom i političkom trgovinom između Federacije i RS-a. Ovo su mjesto pohodili brojni političari obećavajući pravdu za žrtve. Do danas se ništa bitno nije promijenilo.

Obilježje pred jamom nad kojom su bijena 124 čovjeka (FOTO: nenasilje.org)

Nije nam prvi put u Trnopolju, stoga nam je već poznato da se u dvorištu, s prednje strane logora, nalazi spomeniku palim borcima RS-a iz Trnopolja. Teško se oteti dojmu da takva inicijativa predstavlja „maskiranje“ prostora, ili krađu sjećanja na proživljenu patnju, iako je on sam već pomalo pohaban, vrijeme čini svoje te je u nedostatku brige sa spomenika spala i ploča. Ovdje smo imali prilike razgovarati s Fikretom Alićem, čovjekom koji je 1992., snimljen ovdje iza logorske žice, sablasno neuhranjen i izmučen, postao simbolom stradanja u prijedorskim logorima. Zahvaljujući i ovoj fotografiji, svijet je upoznat s postojanjem logora što je uvjetovalo njihovo zatvaranje. Fikret se, nakon teškog ratnog razdoblja i dugog zdravstvenog oporavljanja, 2006. vratio u Kozarac u opštini Prijedor. Ovaj skroman čovjek, koji sve što je pretrpio nosi stoički i pomirljivo, okrenut je prema budućnosti. S nama se susreo kako bi odaslao poruku mira, kaže. Tako on priča svoju priču, s namjerom da se više nikom i nikad ne ponovi. Svi smo bili duboko potreseni ovim susretom.

Sanski Most

Iz Trnopolja smo se zaputili ka Sanskom Mostu, pa potom ka Hrastovoj Glavici. Ovdje su 1998. ekshumirani posmrtni ostaci 124 osobe, prethodno zatočene u logorima Keraterm i Omarska, te još dvije osobe za koje je forenzika utvrdila da su u jamu bačene još u Drugom svjetskom ratu. Ova prirodna jama, smještena je u šumi, na kraju šumskog puta. Okolni je krajolik idiličan, prekriven snijegom, neometan prolaznicima. Ulaz u jamu sada je zagrađen. Kako je ovaj lokalitet na području Federacije, spomen obilježje ovdje je postavljeno na dvadesetu obljetnicu zločina:

Nad ovom jamom su 6. augusta 1992 godine pripadnici srpske vojske i policije ubili 124 zatočenika iz prijedorskih logora smrti Keraterm i Omarska. Ubijali su ih po trojicu svezane žicom i bacili u ponor dubok preko 20 metara. Skeletni ostaci su pronađeni 1998 godine kada su izvađene i kosti dvojice Sanjana ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Spomen obilježje podižemo na 20. godišnjicu zločina u nadi da nikada više u ovu jamu neće bacati nevine ljude.

Udruženje Prijedorčanki „Izvor“
Udruženje logoraša Sanski Most

Edin nas je upitao je li postavljena ploča previše generalizirajuća, i predstavlja li kao takva prijetnju Srbima povratnicima u okolna sela. Zahvaljujući istraživanju koje smo provodili u posljednje tri godine, a koje se odnosi na spomenike nastale na području BiH nakon ratova 1991-1995., svjedočili smo brojnim spomeničkim inskripcijama. Vrlo često, iz boli, tuge i bijesa na spomenicima se nađu dušmani, četnici, ustaše, zločinci, riječi zauvijek i nikad, ni oprostit, ni halalit, ni zaboravit, vječna pouka. Ovo nije takvo obilježje, ne mrzi nikoga, već opominje i sjeća se. Na spomen ploči su navedena imena poginulih i koliko su godina imali kad su ubijeni. Nakon ovih naših ratova nedostaju nam generacije i generacije ljudi.

U povratku smo posjetili Memorijalni kompleks Šušnjar u Sanskom Mostu. On možda najbolje pokazuje kako se spomenici mijenjaju u skladu s duhom vremena. Podignut za žrtve fašističkog terora i borcima NOR-a, tijekom posljednjeg rata je devastiran, i na njemu su napravljene intervencije koje su imale izmijeniti ideološku potku njegovog postavljanja, ali i etno-nacionalnu strukturu žrtava i boraca kojima je podignut. Prije nekoliko godina je proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Mislimo da ga ne bi trebalo obnavljati. On je spomenik navodno slavnoj prošlosti, ali i spomenik njenoj krvavoj ideološkoj dekonstrukciji. Zato ga ovakvog treba sačuvati i dovoditi djecu da ga gledaju i nauče se stidu. Možda će stid biti početak sumnje u veličanstvenost njihovih predaka koji su se u borbi za njihovu bolju budućnost malo zanijeli, i ostavili im ovakvo naslijeđe, kojeg je Šušnjar najbolji primjer.

Devastirani spomenik u Memorijalnom kompleksu Šušnjar u Sanskom Mostu (FOTO: nenasilje.org)

Sve nas je ovo ostavilo u značajnoj mjeri zabrinutima i obeshrabrenima. Uz sve drugo, osim prošlosti dijelimo i kulturu sjećanja koja svojim epskim, herojskim narativima u obrazovanju i javnom prostoru ne dopušta propitivanje osnovne matrice. Naša (ne)davna ratna prošlost nam jasno kazuje koliko je takva postavka pogrešna. U njoj leži ogromna opasnost koja prijeti stalnim povratom nasilja, i rađa osjećaj da nam sve to visi nad glavom, da nam se ponovno može dogoditi.

U memorijalizaciji i kulturi sjećanja multiperspektivnost je nužna za otklon od crno-bijelog poimanja svijeta kao borbe dobra i zla jer istina je negdje između, u području sivog. Za nas je važno kako se mi kao živi ljudi ponašamo prema mrtvima. No, uz sve poštovanje koje zaslužuju, postoje i živi ljudi koji zaslužuju to isto. Tek će poštovanje ljudskog života i života uopće stvoriti prostor za zapitanost, za dijalog, da to ne bude još jedan krug koji se ponavlja, i na tome treba ustrajati. Zato valja posjećivati obilježena mjesta stradanja, pogotovo ako vas percipiraju kao pripadnike „neprijateljske grupe“. Prisustvo omogućava transformaciju ideološke matrice i otvara mjesto za poštovanje prema mrtvima i čovječnost prema živima. A pogotovo je važno posjećivati neobilježena mjesta stradanja, svojim dolaskom ih obilježavamo, sjećamo se i vraćamo dostojanstvo mrtvima. Tu smo da se ne zaboravi i da se nikome, nigdje i nikad više ne ponovi.

Lupiga.Com via nenasilje.org

Naslovna fotografija: nenasilje.org  

Tekst prenosimo u suradnji s Centrom za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd.