Kakvu li kašu mora imati u glavi jedan prosečni stanovnik Srbije nakon početka sudskog procesa za rehabilitaciju Milana Nedića? Da, onog Milana Nedića, za kojeg smo učili da je predvodio srpsku vladu u vreme nacističke okupacije. Da, onog Milana Nedića, kvislinga, kako smo ga znali i zvali, kolaboracionistu, takođe. Zločinca. Kad se priča o logoru Staro Sajmište, baš ona nacionalno „osveštena“ strana često ističe da su u tom logoru stradavali i Srbi. Ta teza dolazi iz, nazovimo to tako, onih krugova koji su prihvatili da je Staro Sajmište bila i odgovornost Srbije, a ona pre svega opet negira holokaust u Srbiji. Problem je samo u tome što ti ljudi nisu stradali u logoru zbog svoje nacionalnosti. Ne, oni su stradavali jer su bili neprijatelji, komunisti, partizani pa bili Srbi ili neki drugi, a logično je da je u Srbiji ipak bilo najviše Srba.

„Ogroman. Zaboravljen“, komentar je Drone Guerilla Crewa, tima kreativaca koji je nedavno snimio vrlo efektan video o monumentalnom djelu hrvatskog kipara Vojina Bakića na Petrovoj Gori, ali i o nedalekoj, također zapuštenoj partizanskoj bolnici. Cilj im je bio, kažu, ukazati na povijesnu i kulturnu važnost ovakvih mjesta te na vandalizam koji se dugi niz godina događa na Petrovoj Gori. Iako je kamen temeljac na vrhu Mali Petrovac položen još 1946. godine tek je 1981. godine svečano otkriveno ovo zdanje posvećeno partizanskim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. U svom punom sjaju bio je prekriven nehrđajućim prokromnim pločama koje je za gradnju donirala nekad poznata karlovačka tvornica pribora za jelo. Upravo se zbog vrijednosti tih ploča kao sekundarne sirovine spomenik našao na meti lopova koji godinama s Malog Petrovca odnose sve što vrijedi.

Na mjestima gdje su nekad bile tvornice, u zadnjih dvadesetak godina izrasli su blještavi trgovački centri i tzv. stambeno-poslovni kompleksi. Profesor Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže kako nam ništa od robe s polica trgovačkih centara neće nedostajati ako ne proizvodimo u Hrvatskoj, jer sve dolazi iz inozemstva, ali će nam nedostajati dohodak. "Perilica rublja, usisavač, treba li nam to? Naravno da nam treba, a to su proizvodi industrije", kaže Jurčić. A te perilice, usisavače, glačala, kalorifere, tostere, friteze i druge kućanske aparate proizvodio je Končar. Zadnja hrvatska perilica rublja u Končaru na Žitnjaku proizvedena je 1992. godine. "Končar - Kućanski aparati" postoji i danas, ali ne proizvodi više ništa. Spalo je na 74 radnika, koji trguju inozemnim hladnjacima i perilicama na koje je nalijepljen Končarov logotip. No, iz cijele priče iznikla je nova tvrtka koja pokušava spasiti proizvodnju i radna mjesta.

Faceboook stranica otvorena u znak podrške Zlatku Hasanbegoviću skupila je do današnjeg dana 16,5 tisuća simpatizera, a njezini administratori najavljuju i skori skup potpore ministru kulture, koji bi trebao biti održan u Zagrebu. "Što ga više lome, to ga volim jače", poručuju administratori uz Hasanbegovićevu sliku, a zapjenjeni simpatizeri u komentarima proklinju komuniste, udbaše, jugoslavene, crvene kmere, mračne sile... i pozdravljaju ustaškim pokličem: Za dom spremni. Zlatko, Hrvatino, svi Hrvati su uz tebe, klikče jedan od simpatizera. Drugi izražava spremnost: "Zlatko ja već držim kolac u ruci. Pozovi me tu sam blizu." Treći daje na uvid analizu: "Na gospodinu Hasanbegoviću sada praktično leži država. Ako popusti, vraćamo se u region, tj. novu Yugu."

„Idemo u oluju za bolju Hrvatsku. Pripremili smo akciju i plan. Sad je povijesni trenutak, za bolju Hrvatsku. Hrvatskoj će uzor biti Izrael“, najavio je HDZ-ov Josip Vidović, vjerojatno, nemajući u vidu samo sustave navodnjavanja i razvoj poljoprivredne proizvodnje. U čemu to, dakle, želimo biti slični Izraelu? Možda u stigmatiziranju nepodobnih i uspostavljanju ideoloških kriterija za političko vrednovanje i etničko legitimiranje? U Izraelu se pokušava nasilno konstruirati istina, revidirati povijest i zadržati nacionalistički diskurs kao jamac stabilnosti političke vlasti uz ubijanje konstruktivne kritike. S jedne strane se osobe koje se usude otvoriti raspravu o konkretnim politikama vlasti optužuje za antisemitizam, manjak nacionalnog osjećaja, mržnju prema naciji, a s druge se uspješno manipulira ideologijom naroda-žrtve. Sve to, naravno, brižno umotano u apsolutizirani identitet vjere i nacije. Zvuči poznato?

Epizoda stara više od dva desetljeća – kada je državna vlast pokušala likvidirati Feral, zato da bi „traženi kriteriji“ mogli živjeti kroz Hrvatski vjesnik – ukazuje na metodologiju kojom Ministarstvo kulture postaje operativni organ diktature, zadužen za kontrolu i modeliranje medijskih prilika u zemlji. Ministar Hasanbegović, Karamarkov džepni Goebbels, ima ambiciju obnoviti tu slavnu egzekutivnu tradiciju i ne može se reći da počinje od nule. Priča je poučna i za one liberalne kritičare koji olako optužuju današnju hrvatsku vlast da svojim neofašističkim apetitima iznevjerava Franju Tuđmana i njegovu legendarnu ideju „pomirbe“. Takve vrijedi podsjetiti da je u doba vladavine izumitelja „pomirbe“ – koja je služila kao krinka za reafirmaciju ustaštva – u režiji Ministarstva kulture iz hrvatskih biblioteka uklonjeno i uništeno više stotina tisuća „tuđih“ knjiga, ne bi li se esencijalne vrijednosti nacionalne uljudbe sačuvale od zagađenja.