Da li je Milan Martić poslednji srpski vojskovođa koji je mogao da dobaci do Zagreba ne prelazeći granicu? Afektivna reakcija iz Srbije na nameru Hrvatske da se naoruža balističkim raketama apsolutno je u skladu se vladajućom doktrinom Beograda da se istina o agresiji Srbije na susedne države, praćena ratnim zločinima, prećutkuje ili falsifikuje kao tuđa izmišljotina, uz laži o državnoj i nacionalnoj nevinosti. Paralelno sa širenjem "patriotskih" laži primetna je identifikacija sa počiniteljima zločina, jer su naši,što se u svakom slučaju hapšenja i presude okorelim zlikovcima percipira kao osuda nevinih. Paradoksalno, ali prikriva se belodana činjenica da su brojni učesnici ratova devedesetih, iako utemeljeno umnjičeni za učešće u ratnim zločinima, na slobodi, čak i na visokim položajima i funkcijama

„Devedesetih se ovdje gledalo na Bosance kao na ljude koji će se teško integrirati. Sedamdesetih se na finske izbjeglice gledalo s podozrenjem kao na čudake”, kaže za Lupigu Jonas Magnusson, švedski novinar i urednik na javnoj televiziji SVT, autor serijala o rasizmu u Švedskoj, objašnjavajući kako je u toj zemlji ogroman broj pesimista koji smatraju da će se izbjeglice s Bliskog istoka teško prilagoditi. Švedska je specifična u odnosu na Dansku i Norvešku gdje populističke i antiimigracijske stranke imaju veliki utjecaj u društvu. U javnom diskursu Švedska je znatno politički korektnija i suzdržanija od svojih susjeda. Vrlo rijetko se može naići na ksenofobnu ili rasističku retoriku u mainstream medijima ili u govoru vladinih i državnih predstavnika. Ipak, Magnusson smatra kako je prošla jesen u Švedskoj izgledala kao da smo u ranim devedesetim.

Inicijativa mladih za ljudska prava raspisala je alternativni natječaj za umjetničko rješenje spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu na lokaciji Trga dr. Franje Tuđmana u Zagrebu. Mladi umjetnike pozivaju da pri izradi idejnog rješenja na umu imaju koruptivan model privatizacije društvene imovine i instalaciju koruptivne prakse u najvišim granama državne vlasti, autoritarni poredak koji je zatirao demokratske procese, slobodu medija i kritičkog građanskog djelovanja, zločine i masovna kršenja ljudskih prava, posebno prema nacionalnim manjinama, a čemu je pridonijela huškačka i šovinistička politika stranke čiji je Tuđman bio predsjednik te zločinačku prirodu sudjelovanja RH u ratu u susjednoj Bosni i Hercegovini. Najbolje idejno rješenje bit će nagrađeno sa tisuću kuna. Evo teksta natječaja u cijelosti.

Posve, dakle, neopterećen tričarijama poput demokratskih političkih procesa, Orešković je dva dana poslije ukazanja bubnuo da bi on možda u Hrvatskoj primijenio kanadski model zdravstva. Čekaj, zašto baš kanadski? Pa, zato što je budući premijer iz Kanade, kako zašto? Evo je upravo bankarima u Kitzbühelu predstavio niz radikalnih reformi za koje nitko u Hrvatskoj nije čuo, zatim sav ponosan došao doma i poručio „evo što vas čeka“, jer čovjek vidi da sve prolazi i da je ova zemlja toliko luda, da se naši analitičari pritom još i pitaju jesu li mu ruke dovoljno odriješene. Želimo da nas s obje udara po glavi, nemojte nam to uskratiti. Netko hrabar je Oreškovićevo ćaskanje s bankarima o sudbini Hrvatske nazvao bizarnim. Bizarna bi, po meni, bila pojava mošusnog goveda na Brijunima, a ovo je dno dna, nešto ispod svih moralnih minimuma koje poznaju sistemi liberalne demokracije.

Spominjem iz svojeg višedesetljetnog praćenja rada Ustavnog suda samo dvije epizode. Jedna se tiče bratskog dogovora Šeksa i Arlovića o popuni Suda s četiri moja i četiri tvoja suca. Dakle, s četiri suca u boji HDZ-a i četiri u boji SDP-a. A to se, gospodo i drugovi ne može i ne smije. Druga epizoda ima ime: Milan Vuković. Taj se gospon sudac triput zaklinjao voljenom predsjedniku da mu je Ustav prvi i jedini na srcu. Dvaput je odlazio sa suda da bi nakon 1993. godine obavio još neki prljavi posao za svojeg voljenog predsjednika. Gadi mi se kad danas netko zaziva lustraciju, jer ona kao nikad nije provedena u našoj maloj, u međuvremenu međunarodno priznatoj državi. To što je Vuković sa svojim adlatusima iz Vrhovnog suda (da, da, bio je on i predsjednik toga suda) izbacio sve, gotovo sve suce koji su, za razliku od njega imali pravo u malom prstu, a moral u ostala četiri, uopće nikog nije zanimalo.

„Miriše fašizam u zraku, osjeća se ono, ono - milu im majku - i svi su u strahu. Osjeti se svuda opet, care, širom Europe. Hoće punim da prođe - budi svjetlo u mraku. No pasaran, jaran, no pasaran“, dio je teksta pjesme kojom se Edo Maajka s novim materijalom vraća u domaći eter nakon više od tri godine pauze. Pjesma „No pasaran“, uvod je u novi Edin album, koji bi trebao biti objavljen ove godine. Sama pjesma, kako će objasniti Edo, inspirirana je predrasudama koje osobno doživljava na raznim graničnim kontrolama, gdje nije Edin već „je Ediiiiiiiin, k'o u mudžahedin“. „Kako kriza raste, a desnica je širom svijeta sve izraženija, predrasude, strah i neznanje su na visokom nivou. Od Balkana i cijele Europe, do Bliskog istoka, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država“, reći će Edo i objasniti da na takve stvari ne može zažmiriti, već o njima ima potrebu pisati.