Nakon prikaza propasti nekoć uspješnih tvornica, u čak deset tekstova u sklopu projekta „Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!“, ali i nekih primjera koji pokazuju da se u Hrvatskoj ipak može i proizvoditi i izvoziti, vrijedi postaviti pitanje: je li baš toliko toga moralo propasti i možemo li obnoviti industrijsku proizvodnju? Kako bismo pokušali odgovoriti na ta pitanja, porazgovarali smo s dvojicom naših uglednih ekonomskih stručnjaka, profesorima Slavkom Kulićem i Ljubom Jurčićem, te s Mariom Ivekovićem, poznatim sindikalistom i sudionikom mnogobrojnih bitaka za spas tvornica i prava radnika. „Usluge koje čine suvremenu ekonomiju nisu snaga mišića, nego snaga mozga, a u Hrvatskoj se razvijaju usluge fizičkog rada“, reći će Jurčić uvjeren da je u Hrvatskoj danas razvijen destruktivni pristup ekonomskoj politici. I profesor Kulić složit će se kako nećemo dobro živjeti bez proizvodnje. A za pokretanje ičega ozbiljnijeg, kažu, potrebno je barem deset godina.

Jugoplastika je u osamdesetim godinama zapošljavala je gotovo 13.000 ljudi, od kojih 10.000 izravno u proizvodnji. Svojih preko 3.000 proizvoda Jugoplastika je prodavala u vlastitih 200 prodavaonica širom bivše Jugoslavije. Proizvodili su plastične dijelove za više tvornica automobila, među ostalim za Citroen, Renault, Fiat i Volkswagen. Za Adidas je Jugoplastika godišnje proizvodila četiri i pol milijuna sportskih torbi, izvozilo se i u zapadnu i u istočnu Europu. Samo 1990. godine prodali su svojih proizvoda u vrijednosti 350 milijuna dolara. Ubrzo nakon toga – stečaj. Slična je priča i s Industrijom gumenih proizvoda RIS koja je bila najpoznatija po proizvodnji prezervativa. Na ovom mjestu donosimo i neke priče koje dokazuju kako nije sve moralo propasti i da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti, ali za to je potrebno imati i poduzetnike koji od proizvodnje planiraju živjeti i kojima nije cilj jednokratno zaraditi na rasprodaji nekretnina upropaštenih tvornica.

Ovdje u Gevgeliji već danima pada kiša, kao i nad petnaestak kilometara udaljenim izbjegličkim kampom, gdje je u blatu, tik uz granicu i ničiju zemlju, zaglavljeno preko deset hiljada ničijih ljudi. U policijskoj stanici u Gevgeliji sreli smo Kineza, kojeg svi od milja zovu John Wayne. Snimao je ilegalni prelazak pa je i sam s grčke završio na makedonskoj teritoriji. Koliko god je u postaji bilo volontera, toliko je bilo i novinara. Marširala je lijevo desno reporterka jedne od španjolskih televizija, držeći u ruci mikrofon i glasno negodujući na svom brzom i neuhvatljivom jeziku. Posebno je spominjemo jer su ostale upečatljive te njezine, slutimo, psovke. Hodnik policijske postaje bio je pun kao oko. Na sve strane su se gurali ljudi, stari novinarski vukovi, odreda freelanceri s foto-aparatima i kamerama, stajali su ili sjedili naslonjeni na zidove, a poneko je bogami i ležao na betonu iscrpljen cjelodnevnim poslom.

Ljiljana Mandić i Marko Mandić radili su u vukovarskoj Općoj bolnici. Ljiljana je bila medicinska sestra, a Marko, njezin suprug, poznat kao Gipser, bio je medicinski tehničar i radio je u gipsaonici kirurgije. Nakon što su u listopadu 1991. godine uspjeli djecu, dvojicu sinova, izvući iz Vukovara, u bolnici su bili danonoćno. I 19. studenog bili su tamo kada su u popodnevnim satima u bolnicu došli vojnici JNA i drugih postrojbi, među kojima je prepoznala nekolicinu sinova liječnika, kao i bolničkog portira Bogdana Kuzmića s kojim su supružnici Mandić do rata prijateljevali. Bio je naoružan, u vojnoj uniformi bez petokrake. Oko 19 sati je Marku rekao da ga vodi na kratak informativan razgovor i otišli su. Bio je to zadnji put da je Ljiljana vidjela Marka. Od tada je prošlo gotovo 25 godina, a Ljiljana još uvijek nije pronašla posmrtne ostatke svog supruga. „U razgovorima u Gradskoj kavani u Vukovaru danas svi sve znaju, ali kada ih se pozove na saslušanja, onda se ne sjećaju, nisu vidjeli, netko im je rekao, ne znaju oni“, kaže Ljiljana.

Svi koji imaju veze s filmom u Hrvatskoj složit će se da ono najvrjednije od Jadran filma nisu ni studiji, ni zemljište, ni zgrade, ni trofejni automobili, ni rekviziti i garderoba. Najvrjedniji su filmovi koje je proizveo, a koji, za razliku od nekretnina i pokretnina procijenjenih na oko 60 milijuna kuna, uopće nisu bili na popisu privatizirane imovine. Iz tog „detalja“ izvire i najveći spor koji Vinko Grubišić, današnji većinski vlasnik Jadran filma, ima s autorima filmova i njihovima nasljednicima, kao i s Hrvatskim audio-vizualnim centrom (HAVC). Na internetskim stranicama Jadran filma navedeno je kako je u njegovoj produkciji napravljeno 136 filmova, za čije prikazivanje, uglavnom na raznim televizijama, novce ubire isključivo Jadran film, odnosno Vinko Grubišić, a radi se o svoti od oko 6.000 kuna, nakon oporezivanja, po jednom prikazivanju. Ključno pitanje, na koje nitko nema odgovor, glasi – kome ti filmovi zapravo pripadaju.

Forma je vrlo jednostavna – u prvom dijelu govore dužnici, čak prvih sedam minuta izvedbe prolazi u čitanju njihovih imena i osnovnih podataka o njima, oni su korisnici tih famoznih, uglavnom stambenih kredita u švicarskim francima koji su preko noći, promjenom tečaja, postali praktično robovi banaka, doživotno. U drugom dijelu ti isti glumci, među njima su i mnogi koji su u svojim stvarnim životima također dužnici, igraju bankare, objašnjavaju kako iz te, bankarske vizure, sve zapravo izgleda i kako je do svega uopće moglo doći. Sve tu vrvi od stručnih, financijskih termina i bankovnih podvala i zavrzlama. Postavlja se, naravno, pitanje o ulozi i ponašanju države i Hrvatske narodne banke, vrhovne novčarske institucije u zemlji, problematizira se pitanje svih pitanja: zašto nisu na vrijeme reagirali i zaštitili svoje građane, upozorili ih da ne srljaju bezglavo u propast. Ali, ne izbjegava se zaviriti ni u drugi par rukava – moguća lakomost i pohlepa korisnika tih kredita, koji su ih uzimali bez pitanja.