Suočena s potrebom stvaranja pristanka na poteze Ministarstva zdravlja, novinarka je istražila sve bolničke hodnike da bi našla pacijente koji zadovoljavaju uvjet da budu besplatno propagandno sredstvo, a rezultat je bio začuđujuće kompatibilan s tezama ministra koji je sjedio u studiju. Na pitanje jesu li prije posjete hitnoj bili kod obiteljskog liječnika, svi su intervjuirani pacijenti odgovorili - ne! Nesigurna hoće li i to zadovoljiti apetite novog ministra, novinarka je jednu umirovljenicu pitala i zašto je u hitnoj, a kad joj je ova odgovorila da je bole noge, propagandni je mozak odmah ocijenio da je žena idealan predstavnik Nakićevih 60 posto, te joj odbrusila – „pa ste zbog toga na hitnoj?“. Kako bi pojačala utisak o stvarnom liku bolničkog parazita, novinarka je pitanje obogatila s barem tri zvučna upitnika, jer jedan nije dosta da nas uvjeri kako će zdravstvo biti bolje bez takvih groznih ljudi. I tako ministra ništa ne sprječava da ustrajava u promjenama koje bi mogle ozbiljno ugroziti i zdravstvene radnike i pacijente.

Točno 24 godine nakon što su članovi tri kultna benda - EKV, Električni Orgazam i Partibrejkersi – u kamionu kružili ulicama Beograda protiveći se ratu, koji se nakon Hrvatske, zahuktavao i u BiH, na YouTubeu je osvanuo i kompletni video materijal događaja u kojem su legendarni muzičari digli svoj glas protiv bezumlja rata. I to u vremenima najžešćeg medijskog ratno-huškačkog izvještavanja. Milan Mladenović, Srđan Gojković Gile, Zoran Kostić Cane, Nebojša Antonijević Anton, Goran Čavajda Čavke, Zoran Radomirović Švaba i Ljubomir Jovanović Jovec spojili su se u antiratni bend Rimtutituki i tog 8. ožujka 1992. godine svoju ideju podijelili sa sugrađanima. "Moja prva i najveća želja je da se probudim i ustanovim da je 1990. godina i da kažem: Uh, al sam nešto ružno sanjao", rekao je Mladenović u i o tim neljudskim vremenima, dok je Cane, frontmen Partibrejkersa, ostao zapamćen po ovoj izjavi: „Među prvima smo im pokazali srednji prst“.

„Cijeli problem je u tome što je Vinko Grubišić radio biznis sa gangsterima, pa su mu onda gangsteri oteli zemlju, jer mu nisu mogli oteti novce", kaže za Lupigu Denis Kuljiš, čovjek za čijeg je mandata na čelu Jadran filma rasprodana čak polovica zemljišta te tvrtke. Kupovala su ga tek osnovane nepoznate male tvrtke, kojima je, čini se, jedina svrha i bila kupnja tih nekretnina. Iza svih tih tvrtki stajali su ljudi povezani s Blažom Petrovićem, kojeg mediji vole nazivati „knjigovođom mafije“. „Vrlo važno, pa tamo ima zemlje k'o sranja“, primijetit će Kuljiš. „Ja sam ga kazneno prijavio. Čak mi je bio zabranjen ulaz. Kad sam pokušao ući dočekala su me tri naoružana čovjeka, a u uredu je sjedio čovjek s uzijem. Užasavam se zemlje koja uništava tvrtke i gradi šoping-centre“, odgovorit će Vinko Grubišić direktor Jadran filma. Rezultat je da je sramotno nisko procijenjeno zemljište nakon „nekoliko ruku“ prodano za 20 puta veći iznos.

Možda je Raspudić glup zato jer nastupa kao zastupnik komično mistički definirane ‘ugrožene većine’. Slutim da nije jednostavno nositi toliko mnoštvo u sebi, no mora biti da je još teže izdavati se za nezavisnoga mislioca dok šljakaš u tri smjene (televizija-crkva-novine) kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata. Već duže vrijeme Raspudić se ne bavi ničim drugim nego sricanjem optužbi za nacionalnu izdaju – čas protiv Hrvata u Novostima, čas protiv Olivera Frljića, čas protiv neke treće jugokomunističke utvare – ali uvijek s jasnim moralnim odmakom od reperkusija: kada ulica dovrši posao što ga je dežurni hajkač započeo (a ulica upravo udarnički radi na tome, pa psuje, pljuje i provaljuje u stanove), profesor i doktor će svoju odgovornost rutinski odložiti u neku od ladica što mu pripadaju po liniji akademske sinekure.