Na prelazu godina se svode računi i pišu top-liste. One su mnogo veća zabava za one koji ih čitaju nego za njihove sastavljače, mada nam prija taj osećaj važnosti da svoje favorite proglasimo najboljima. Godina 2015. u filmskom smislu nije bila preterano bogata, Hollywood je uglavnom nastavio sa franšizama, a ni na festivalima nije baš bilo filmova o kojima će se dugo pričati. Iz ugla hrvatske kinematografije, godina će ostati upamćena po istorijskom uspehu: nagradi koju je „Zvizdan“ Dalibora Matanića osvojio u Cannesu. A u globalnim okvirima stvari su, što se mene tiče, izgledale tako da vredi početi s francuskim filmom „Timbuktu“ Abderrahmanea Sissakoa, da bi se preko „Mad Max: Fury Road“ i „Saulovog sina“, došlo do pobednika – jednog od onih filmova kojih ćemo se dugo sećati i čijeg se dojma nećemo tako lako osloboditi.

U hrvatskom medijskom prostoru kontroverznima se krste oni za koje nikad do kraja nije jasno što sve spada u njihove izvore moći, bogatstva ili utjecaja, ali je sasvim jasno da su neke od te tri stvari razlog za njihovo propucavanje ili dizanje u zrak njihove imovine. Da je situacija posebno zanimljiva kad je riječ o medijskim tajkunima, govori i nedavni slučaj propucavanja vlasnika portala Dnevno.hr i tjednika 7dnevno, već četvrtog slučaja napada na vlasnike medija. Sasvim je sigurno da je bivši vlasnik Nacionala, Ivo Pukanić, mrtav. Sasvim je sigurno da je vlasniku Dnevno.hr, Michaelu Ljubasu, nedavno propucana noga, da je bivšem vlasniku EPH-a, Ninoslavu Paviću, dignut automobil u zrak i da je bivšem vlasniku Nove TV, Ivanu Ćaleti, propucana desna potkoljenica. Obično saznajemo da se nekome nešto dogodilo, kada i kako se dogodilo, ali ne i zašto se dogodilo.

Dušan Kovačević profesionalni pisac već više od četiri desetljeća, dramatičar, filmski scenarist i redatelj, dramu „Maratonci trče počasni krug“ piše još za vrijeme studiranja, na drugoj odnosno trećoj godini beogradske Akademije, davne 1972. godine, njegovi kazališni komadi bit će postavljeni više od 150 puta van Srbije, stići i na filmsko platno, a sami „ Maratonci…“ igrat će se i kao mjuzikl, opera i opereta. Uspjeh te predstave bio je zaslužan i za nastanak čuvenog istoimenog filma u režiji Slobodana Šijana, snimljenog deset godina poslije, no sama predstava od prvih dana izazivala je podozrenje i negodovanje kod dežurnih „ čuvara poretka“. Zbog svojih neskrivenih asocijacija na kult Tita i partijske garniture oko njega radnja komada, iz sedamdesetih je prebačena u tridesete godine 20. stoljeća, Šijan je smješta u tmurno vrijeme neposredno nakon atentata u Marseilleu.

Budući hrvatski premijer, Tihomir Tim Orešković, u nekoliko dosadašnjih javnih nastupa redovito je davao do znanja da još uvijek nije u potpunosti upoznat s prilikama u domovini, barem ne u onoj mjeri koliko bi bilo dovoljno da javnosti otkrije svoju viziju Hrvatske, točnije planove koje kani realizirati kao prvi čovjek izvršne vlasti. Međutim, jednu temu budući premijer očigledno je pozorno pratio, svakodnevno se o njoj informirao i o spornoj je stvari još u Kanadi formirao čvrst stav: nije vrijeme, rane su još uvijek svježe! Za što, prema mišljenju Tima Oreškovića, još uvijek nije vrijeme? Nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru. Ovakav stav već smo čuli od Oreškovićevog novog "poslodavca" - Hrvatske demokratske zajednice, pa nije nikakvo čudo da mandatar luta istim tragom. Međutim, krije se u tom stavu jedna problematičnost, sitnica, upravo detalj, u kojem se doduše krije i đavo.

U godinu i pol dali su na upravljanje samo tridesetak benzinskih postaja, rekao bih onih najboljih i najprofitabilnijih. Za radnike u maloprodaji novi model upravljanja mrežom znači 25% do 30% manju plaću, pooštrene uvjete rada, mobbing, nesigurnost radnog mjesta zbog drugih oblika ugovora. Sada je tvrtka MS (Maloprodajni servisi d.o.o) u stopostotnom vlasništvu INA-e, no bojim se da postoji skora mogućnost promjene vlasničke strukture. Priprema li je MOL za sebe ili za nekog Todorića i Konzum, vidjet ćemo. U svakom slučaju, to ne smijemo dopustiti. U cijeloj sam se priči jednostavno osjećao kao lutka, a pri tome stavljao svoj potpis na sve odluke. Jednostavno, takav način rada nisam mogao trpjeti jer bi u povijesti bio zapisan kao potpisnik umiranja INA-e.

U Hrvatskoj je veliki broj mladih ljudi prošao kroz mjeru stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Od 2012. godine, mjera je namijenjena svim nezaposlenim osobama koje imaju manje od godinu dana radnog iskustva u struci, a osnovna joj je namjera pružiti korisnicima privremeno radno iskustvo kako bi im se povećale šanse za kasnije zapošljavanje. Kroz prilog nas vodi Dora Levačić, autorica istraživanja navedene mjere te nam otkriva dio rezultata: koliko se mladih zaposlilo nakon korištenja mjere, koji je socijalni profil korisnika te na koji način se mladi mogu uzdržavati s 1600 odnosno 2400 kuna. Također, za mišljenje o mjeri pitali smo i studente kojima tek predstoji potraga za poslom na nemilosrdnom tržištu rada. Istraživanje je provedeno u okviru projekta Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) "Expanding the field of cooperation among civil society organizations in Croatia" uz financijsku podršku fondacije Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.