„Ne osjećam se krivim. To sam učinio jer su mi pokazali tri prsta“ - tako se na prekršajnom sudu u Rijeci nedavno branio sudionik napada na posjetitelje prošlogodišnje tribine u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, nakon što ga je svjedok prepoznao kao osobu koja je, poslije premlaćivanja i verbalnih uvreda grupe muškaraca, svojim žrtvama pokazao spolovilo.

UZ DAN POBJEDE: Kako su nas tukli na riječkom Korzu, nakon „Frljićeve tribine“

„Tri prsta“ kao opravdanje za vađenje nježnika iz hlača, koje je uslijedilo nakon salve srbočetničkih pridjeva i fizičke agresije, u ovom je slučaju neistina. To može potvrditi i potpisani autor, jedan od subjekata opisanog iživljavanja na Korzu. Nakon što su ranije dizali ruke na nacistički pozdrav, veličali ustaški režim, pokušali probiti policijski kordon i ući u Hrvatsko narodno kazalište, dio prosvjednika je uz iste tonove napao skupinu koja je čekala autobus za Zagreb. Odašiljući isključivo parole protiv srpske manjine ("četnici" koje "treba sve pobiti" i slično), pojedinci su potom krenuli i u fizički obračun, napustivši poprište iživljavanja spuštenih hlača. Policija je temeljem snimki identificirala trojicu iz grupe, i potvrdila da je riječ o navijačima Armade, predstavnicima samog vrha ove navijačke skupine. Jedan je tajnik, a drugi član uprave Armade.

„Tri prsta“ kao opravdanje za vađenje nježnika iz hlača, koje je uslijedilo nakon salve srbočetničkih pridjeva i fizičke agresije, u ovom je slučaju neistina (FOTO: Lupiga.Com)

Policija ih je odlučila goniti u prekršajnom postupku. Ako ih se osudi, počinitelji će biti kažnjeni po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, unatoč činjenici i navodima iz prijave jednog od napadnutih da je bila riječ i o javnom poticanju na nasilje i mržnju. Radi se o odredbi Kaznenog zakona, znatno težoj i rigoroznijoj od prekršaja. Članci zakona temeljem kojih su na koncu prekršajno procesuirani predviđaju maksimalnu novčanu kaznu do 800 kuna i kaznu zatvora do 30 dana zbog tuče i vrijeđanja. No, s obzirom na dosadašnju praksu hrvatskog pravosuđa, i u tom je kontekstu izvjesna blaža verzija kazne, pogotovo zbog činjenice što navodno nisu pronađeni pojedinci koji su mlatili. Ovi su, izgleda, samo davali zvučnu i vizualnu podlogu.

Događaji koji su se te večeri, 5. kolovoza prošle godine, odvijali u Rijeci, i huškački medijski napisi koji su im prethodili, po mnogočemu su predstavljali sukus trendova koji će uslijediti u mjesecima nakon toga. Prosvjed protiv Olivera Frljića, organiziran od strane proustaške stranke A-HSP, obilježen je ekstremizmom usmjerenim prema manjinama i hrvatskim "izdajnicima". "Terenski rad" na koncu su obavili istureni predstavnici navijačke skupine nogometnog kluba Rijeka, upotpunjavajući time nadirući sklad između politike i ulice; ekstremnog nacionalizma s političkih govornica i stadiona, uz standardne uzvike s utakmica nogometne nacionalne selekcije i momčadskih ekipa u raznim sportskim natjecanjima ("Za dom spremni", "Ubij Srbina"...). Pravosudni epilog napada koji se tek treba dogoditi, međutim, od početka postupka izuzima kontekst samog događaja. To je, pokazuju podaci raznih institucija, više pravilo negoli iznimka.

Uzimajući za primjer ovaj slučaj i činjenicu da se napad procesuira po Zakonu o remećenju javnog reda i mira, Pučka pravobraniteljica Lora Vidović je nedavno poručila kako bi "prilikom optuživanja tijela progona morala uzimati u obzir okolnost i međuovisnost pojedinih događaja, pogotovo kada nakon verbalnog nasilja slijedi i fizičko".

Za prekršitelje se, ako i budu prijavljeni, bira tek prekršajna prijava (FOTO: Novilist.hr)

Prema podacima nadležnih državnih tijela, međutim, ovakav "neprihvatljiv javni govor" u Hrvatskoj se uglavnom prekršajno kažnjava. Može se također dogoditi da crtanje svastike ili pjevanje ustaških budnica bude sagledavano kao prekršaj protiv javnog reda i mira. S druge strane Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji po mišljenju pojedinih pravnih stručnjaka znatno više odgovara opisanom slučaju, predviđa i značajnije novčane kazne. On se u praksi najčešće koristi zbog vikanja i psovanja po nacionalnoj osnovi ili vrijeđanja policije. 

Znatno teže kazneno djelo javnog poticanja na mržnju i nasilje iz Kaznenog zakona, koje se ubrzanim tempom sa stadiona prelijeva u ostatak javne sfere, minimalno je zastupljen kod odabira organa gonjenja. Sudeći po nalazima Državnog odvjetništva, on je teško prepoznatljiv nadležnim tijelima. Po mišljenju dijela civilnog društva, to je jedan od ključnih problema u odnosu institucija prema ovim raširenim pojavama.

Tako je, primjerice, sudac Općinskog suda odbacio kaznenu prijavu za izjavu "pedere u logore", uz obrazloženje zagrebačkog Općinskog državnog odvjetništva kako je autor poziv objavio pod "utjecajem psihologije mase". Zbog neprocesuiranja "pedera u logorima", i još nekoliko sličnih pogrešnih odluka u procjeni nižih državnih odvjetništava, DORH je krajem prošle godine pokrenuo analizu takvih postupaka od 2013. do 2015. godine.

U ovom razdoblju dosad je doneseno deset pravomoćnih presuda za javno poticanje na nasilje i mržnju, od čega devet osuđujućih i jedna oslobađajuću. Od ukupno 54 prijave polovica ih je odbačena. Osuđeni su, među ostalim, autori mrzilačkih postova na Facebooku protiv Roma i homoseksualaca, na uvjetne kazne od tri mjeseca do godine dana zatvora.

Pravobraniteljica je poslala preporuku MUP-u, da educira policijskih službenika o prekršajnoj i kaznenoj odgovornosti za djela vezana za govor mržnje (FOTO: Lupiga.Com)

Prošle je pak godine donesena samo jedna pravomoćna presuda za ovo kazneno djelo, šest kaznenih prijava je odbačeno, a u tijeku je devet postupaka. U njima dominira mržnja na nacionalnoj ili etničkoj osnovi te spolnoj orijentaciji. Osuđen je i autor sljedećeg komentara na Facebook profilu: „Ubij, zakolji da peder ne postoji! Oj Hitleru, ustani samo na pet minuta i riješi gorući problem na Zemlji s pederčinama! Crnčuge ne diraj jer ćemo njih vratiti na drvo i dati im banane!“. 

Pravobraniteljica je u recentnom godišnjem izvješću poslala preporuku Ministarstvu unutarnjih poslova, da kontinuirano radi na provedbi edukacije policijskih službenika o prekršajnoj i kaznenoj odgovornosti za djela vezana za govor mržnje te druga kaznena djela i prekršaje povezane s diskriminacijom. Slične sugestije s raznih su adresa odašiljane u smjeru institucija koje su nadležne za procesuiranje ovakvih slučajeva, što se, s obzirom na dosadašnju praksu i analize DORH-a, koja još nije dostupna javnosti, pokazuje opravdanim.

Omjer je još gori po pitanju uzvika "Za dom spremni", koji se ovih dana uvodi u javni govor revizionističkim intenzitetom HSP-a početkom devedesetih godina. U zadnjih pet godina MUP je evidentirao 62 slučaja "korištenja" ZDS-a, od čega su ga 53 osobe uzvikivale ili isticale kao natpis na odjeći. Osam ih je ispisivalo grafite, a jedan (!) ga je objavio na internetskim stranicama. Prema podacima koje nam je poslalo Ministarstvo unutarnjih poslova, ZDS je evidentiran u slučaju prekršaja, ali i kaznenih djela, kao što su "zločin iz mržnje" i "rasna i druga diskriminacija".

Od svega navedenog, međutim, dosad je doneseno samo 13 osuđujućih presuda, i sve su se odnosile na prekršaje. Platili su od 100 do 700 kuna, premda su zakonske odredbe nalagale znatno izdašnije iznose.

DORH je samo jedan puta podnio prekršajni nalog temeljem Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima, zbog uzvikivanja ZDS, i to onaj u slučaju Josipa Šimunića (SCREENSHOT: YouTube)

Svakako je najpoznatiji slučaj presuda protiv nogometaša Josipa Šimunića, koji je, za razliku od punog stadiona, zbog uzvikivanja ZD(S) bio prisiljen platiti 25.000 kuna globe. Šimunića je, nakon međunarodne osude, vrh HNS-a postavio za svojevrsnog dizača morala u reprezentaciji. Umirovljeni nogometaš, koji i dalje brani ustaški poklič, gostuje na sudištima gdje se raspisuju etičke tjeralice za hrvatskim "izdajnicima", dok mu Jakov Sedlar zahvaljuje na odjavnoj špici dokumentarca "Jasenovac - istina", također je osuđen za prekršaj. Anonimni građani prolaze gotovo neokrznuti, čak i u kontekstu prekršaja, koji po Zakon o remećenju javnog reda i mira predviđa i kazne do 30 dana zatvora, te novčane iznose do 30.000 kuna, sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije.

Tako bi, čak i da policija nije imala problem s prebrojavanjem mnogih "konzumenata" ZDS-a na onom skupu protiv Agencije za elektroničke medije, počinitelji vjerojatno bili prisiljeni platiti simbolične iznose. Baš kao i na gotovo svakoj utakmici nogometne nacionalne selekcije, gdje je uzvik najučestaliji, uz brojne druge koji pozivaju na etničku i rasnu netrpeljivost.

Podaci koje nam je MUP poslao pokazuju kako je temeljem Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima evidentirano tek sedam od 62 počinitelja, s tim da je DORH samo jedan puta podnio prekršajni nalog temeljem istog Zakona, onaj u slučaju Josipa Šimunića.

U cijeloj prošloj godini, po svim zakonskim odredbama policija je zapisala samo jednu osobu (i) zbog uzvikivanja ZDS-a. Potpuni podaci o oslobađajućim presudama nisu poznati, osim dva slučaja od kojih je jedan oslobađanje prodavača suvenira u Čavoglavama. 

Pučka pravobraniteljica upozorila je nedavno i kako se mržnja na stadionima neće riješiti (samo) represijom, poručivši čelnicima HNS-a da svojim postupcima trebaju pokazati kako se ograđuju od neprihvatljivog ponašanja i ikonografije koja šteti Hrvatskoj. Postupci pojedinih sportskih institucija po tom su pitanju upravo suprotni apelu pravobraniteljice. Nacionalni nogometni savez, koji je zbog međunarodnih asocijacija prisiljen provoditi više-manje (reklamne) kampanje protiv rasizma, ksenofobije i drugih oblika diskriminacije, ima podužu povijest koketiranja s ustaškim režimom i diskriminacijom etničkih i seksualnih manjina.

Vlatko Marković prije više od deset godina je javno obznanio na čijoj je strani (ustaškoj), a njegov nasljednik Davor Šuker poznat je kao vrhunski golgeter i posjetitelj groba Ante Pavelića (FOTO: Lupiga.Com)

Pokojni i bivši šef HNS-a Vlatko Marković, koji je svojevremeno osuđen zbog izjave da homoseksualci ne bi mogli igrati u njegovoj reprezentaciji, prije više od deset godina je javno obznanio na čijoj je strani (ustaškoj). Njegov nasljednik Davor Šuker poznat je kao vrhunski golgeter i posjetitelj groba Ante Pavelića za vrijeme profesionalne nogometne karijere. Zdravko Mamić, koji je oslobođen optužbi za opasku o gej nogometašima, identičnu Markovićevoj, za nekadašnjeg ministra sporta Željka Jovanovića je rekao da “on jednostavno ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko...” i štošta drugo, ali ga je sudac oslobodio, tvrdeći kako sporne izjave nisu poticanje na mržnju i nasilje. 

Nekažnjena ili blago kažnjena netrpeljivosti prema manjinama, sve prisutnija u medijima i na tribinama, baš kao i pokušaji revizionizma sadržajnih i simboličkih značajki kvislinškog režima, uz poticanje ili izostanak nedvosmislene osude takvog ponašanja, čak i od strane vladajuće koalicije, samo sugerira kako se trend širi sa stadiona na ulice i institucije. Nevoljkost države da anulira korupciju u hrvatskom profesionalnom sportu, upravo oligarhijska akumulacija sportskog kapitala u rukama prostaka bliskih moćnim političkim opcijama, nameće se kao nešto ekstremniji odraz aktualnih društvenih zbivanja. 

U skladu s tim, a s obzirom na recentnije poruke iz izvršne politike, opravdanje nasilnika s početka priče moglo bi se, uz korištenje gorke ironije i okrivljenikove laži, uskoro ozbiljno uzimati u obzir. On vas je napao, ali vi ste ga izazvali s tri prsta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/Hebe

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Politička ekonomija hrvatskog sporta" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima