Izuzetno zanimljivo i uzbudljivo, naravno prije svega provokativno, uz itekako primjetnu dozu ironije i ne bez nekog daška nemira i zle kobi u zraku protekao je dio ovog mjeseca u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci. Taj je mali dio mjeseca travnja bio „posvećen“ novome hrvatskom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, a sve u želji „da se doprinese proslavi 10. travnja“ (datum nastanka zloglasne NDH), kako se izrijekom navodi u programu tog kazališta za ovaj mjesec. 

Dvije predstave i jedan okrugli stol ono je što je ponuđeno kao sadržaj: „Trilogija o hrvatskom fašizmu“ autora Olivera Frljića i Marina Blaževića jedna je od tih predstava koja u sebi objedinjuje tri Frljićeva autorska projekta – „Bakhe“, „Aleksandru Zec“ i „Hrvatsko glumište“ – druga je „Nad grobom glupe Europe“ i u okviru nje priređen okrugli stol nazvan „Bliže Krleži od Krleže samog“.

Taj mrak kojim Horvat i Marković obmataju predstavu pa tako i naše živote danas, dovoljno su opravdanje da se uz nju veže ime Miroslava Krleže, svim otporima i negodovanjima HAZU-a usprkos (FOTO: Wikipedia/Stevan Kragujević)

Tako je hrvatska kazališna zbilja obogaćena zaista jedinstvenim događajem: primjer je to beskompromisnog, promišljenog i dugoročnog nastojanja da teatar promptno reagira na ono što se, tog trenutka, u društvu u kojem djeluje, događa, i to onako kako kazalište jedino može djelovati, dakle predstavom, kazališnim činom kojim će ukazati na svu štetnost i negativnost neke devijantne ili kompromitirajuće pojave u svom okruženju. Ujedno, tjerajući lisicu, u Rijeci su, nenadano, nabasali na vuka. Naime, radeći na jednom Krležinom tekstu došli su u sukob s vlasnikom autorskih prava koji je smatrao da dotična predstava ne prezentira, na dostojan način, velikog pisca, te je otuda samoj predstavi morao biti promijenjen naslov kako bi se, bar na toj pojavnoj razini, već na plakatu, izbrisala svaka veza i svaki trag sa samim Krležom.

Ova čudna, pomalo tragikomična, pa i groteskna kazališna priča datira s početka sezone, kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno izvedena „Hrvatska rapsodija“ Miroslava Krleže autorskog dvojca – redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Matthisa. Odmah nakon premijere javila se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, njen razred za književnost, a oni su naime nosioci autorskih prava nad Krležinom književnom ostavštinom, tražeći dodatna pojašnjenja vezana uz predstavu. Na okruglom stolu nazvanom „Bliže Krleži od Krleže samog“ Marin Blažević, prezentirajući čitav taj gotovo riplijevski događaj u ime riječke kazališne kuće, rekao je i ovo: „Mi smo kao kazalište dobili pravo na korištenje teksta 'Hrvatske rapsodije' Miroslava Krleže, tijekom procesa rada tekst je značajno promijenjen i predstava je kad je izašla kao premijera navedena kao predstava rađena prema motivima 'Hrvatske rapsodije' Miroslava Krleže. U tom trenutku smo dobili dopis iz HAZU, koja je nositelj autorskih prava Miroslava Krleže da objasnimo što znači prema motivima – mi smo pokušali objasniti pisanim putem, to nije bilo dovoljno, dobili smo službeno pismo da moramo poslati svu dokumentaciju, između ostaloga i video – dokumentaciju predstave, to smo i učinili i dobili odgovor o zabrani korištenja naziva 'Hrvatska rapsodija' i uopće referiranja te predstave u bilo kom smislu na djelo Miroslava Krleže.“

Čitav taj neshvatljivi, na momente kafkijanski proces trajao je mjesecima, predstava naravno nije igrana, a rezultat svega je da se sada izvodi pod nazivom „Nad grobom glupe Europe“, što također jeste citat Krležin, ali se kao takav manje prepoznaje, uz podnaslov „predstava koja se nekad zvala Hrvatska rapsodija“ što samo dodatno, kako ističe Blažević, pojačava tu „retoričku zavrzlamu o tome kako se ta predstava uopće zove ili ne zove i koji odnos, zapravo, ima prema djelu Miroslava Krleže.

"Nad grobom glupe Europe" - predstava koja se nekad zvala "Hrvatska rapsodija" (FOTO: hnk-zajc.hr)

Osim tih, nedvojbeno komično–parodijskih segmenata, čitava ta zbrka i kaos oko naziva jedne predstave nose u sebi i jedno vrlo ozbiljno pitanje: može li se nositelj autorskih prava zaista ponašati kao jedini i neopozivi tumač i sudac djela koje mu je povjereno da ga štiti i čuva, da li je njegova riječ jedina i posljednja pa time i kako i koliko ta moć nad autorskim pravima može daleko ići u suzbijanju autorskih sloboda, čitanja i promišljanja jednog djela i njegove prezentacije u bilo kojem mediju – na filmu, televiziji, u radijskom eteru ili u teatru. I to u situaciji, kao što je to u Rijeci, kada se autori striktno ograde opaskom da je predstava tek "po motivima" djela koje su odabrali za inscenaciju, što im otvara, ili bi se to barem moralo podrazumijevati, najšire mogućnosti improvizacije i prilagodbe na zadanu temu. U HAZU-u, očito, ne misle tako, mada su, kako to ovih dana u jednom novinskom razgovoru naglašava njen čelnik, akademik i sveučilišni profesor, dr. Zvonko Kusić, svjesni da "živimo u kulturi spektakla i estrade", ali i da je HAZU-u stran svaki ekstremizam, da je ona elitna ali ne elitistička institucija, koja ne promovira sukob i dramatičnost…

Možda upravo u tome leže korijeni nesporazuma, prijepora, dvojbi i nerazumijevanja Razreda za književnost HAZU i riječke predstave. Jer ona upravo hoće i mora biti to. Ekstremna, dramatična, provokativna, izazivačka, nasilna i rušiteljska – a gdje to najevidentnije pronaći ako ne kod ranoga Krleže! Od toga polaze i autori, redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis, kojima je ovo drugi zajednički susret sa Krležinom prozom, prošlu sezonu otvorili su u GDK Gavella u Zagrebu s dramatizacijom i adaptacijom čuvenih antiratnih novela iz takozvanog „domobranskog ciklusa“ objedinjenih u zbirci „Hrvatski bog Mars“. Tom ciklusu pripada i „Hrvatska rapsodija“ prvi put tiskana 1917. godine u „Savremeniku“, koja je već ranije doživjela scensko uprizorenje: u teatru u Zenici 1974. godine u režiji Ljubiše Georgijevskog i u zagrebačkom ZeKaEm-u godinu dana kasnije, redatelj je bio Miro Medjimorec. 

Iz njenog prirodnog staništa, vagona treće klase mađarskih državnih željeznica, radnja je prebačena u neki „europski budoar“ (FOTO: hnk-zajc.hr)

Izražavajući čudjenje i nevjericu da do tako nečega može uopće doći, i Horvat i Marković dijele oduševljenje Krležinim djelom i poštovanje spram njegovog moćnog i silnog dramskog i kazališnog naboja u toj pripovijetci što je i strukturirana u dramskoj formi. Oni je jednostavno prebacuju iz njenog prirodnog staništa, vagona treće klase mađarskih državnih željeznica u neki „europski budoar“ (S. Horvat) pomalo bunjuelsko–glembajevskog tipa, tu će se odigravati sve scene i prizori predstave, neki manje neki više povezani s izvornim tekstom novele, tu će se zbiti sve ono što autori danas čitaju kao moguć Krležin odgovor na zbivanja u svijetu i kod nas. To, a ne neki poludjeli vagon odmetnutog vlaka, „koji već i nije vlak, to je sjajni užareni komet što svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve što dosegne“ u njihovom čitanju „Hrvatske rapsodije“ postat će mjesto, kako na samom početku kaže Krleža: „Bolesne vizije. A na čas biva opet užasno jasno da sve to nije priviđenje. Sve to nije vizija, ni scena, ni san, sve to jest. Sve to doista postoji…“

To da strahote svijeta s kojima smo svakodnevno suočeni doista postoje, to je ta noćna mora koju oživljavaju na pozornici, potaknuti Krležom, Horvat i Marković, jer: „Poslije stoljetnog sna, glembajevska Europa se budi u trenutku kada brodovi davljenika isplivavaju na njenim obalama, kamioni mrtvih ljudi bivaju ostavljeni na njenim putovima i milijuni očajnika lutaju njenim gradovima; trenutak koji nije moguće percipirati ni na jedan drugi način nego kao noćnu moru“ (M. M. Matthis). 

U romanu „Na rubu pameti“ objavljenom dva desetljeća nakon „Hrvatske rapsodije“ Miroslav Krleža nije ništa manje razoran i neumoljiv oslikavajući svijet oko sebe: „Promatrajući ljude s prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato…“. To blato, i doslovno, vidimo u posljednjoj sceni riječke predstave, taj mrak kojim Horvat i Marković obmataju predstavu pa tako i naše živote danas, dovoljno su opravdanje da se uz nju veže ime Miroslava Krleže, svim otporima i negodovanjima HAZU-a usprkos. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: hnk-zajc.hr