Mnogi se građani često pitaju koliko su u knjigama koje se koriste u okviru osnovnoškolskog obrazovnog procesa, dakle odobrene od nadležnih državnih tijela, zastupljeni vjerski sadržaji. Dodatno pitanje - zašto su uopće takvi sadržaji prisutni u obrazovnom procesu - ne spada nipošto u kategoriju onih „suvišnih zašto“ pitanja. Kakve posljedice ovakav pristup obrazovanju najmlađe djece ima tijekom njihovog djetinjstva i u kakve će se osobe temeljem takvih neupitnih „istina“ razviti kada odrastu? I konačno što nosi budućnost društvu koje daje prednost teološkom pogledu na svijet u eri nezapamćenog razvoja znanstvene misli i njenog utjecaja na naše živote?

Rezultati projekta „Analiza osnovnoškolskih udžbenika, čitanki i radnih bilježnica u pogledu zastupljenosti i uloge religijskih sadržaja“ koju je provela Udruga „Protagora“ u trajanju od približno devet mjeseci, ipak mogu dati neke naznake odgovora na gornja pitanja, utažiti znatiželju, kod nekih izazvati zadovoljstvo, a kod nekih čuđenje, gnušanje i otpor.

„Protagora“ u posljednjih deset godina otkako je osnovana s namjerom da štiti prava ireligioznih osoba i promiče ireligiozno poimanje svijeta, nije dobila niti kune javnih ili državnih potpora. Istraživanje u sklopu kojeg su 23 recenzenta obradila ukupno 162 izdanja udžbenika i dodatnih nastavnih sredstava u osnovnim školama provedeno je zahvaljujući volonterima koji za taj višemjesečni posao nisu primili ni simboličnu naknadu.

(ILUSTRACIJA: Protagora)

Za navođenje svih zaključaka projekta ovdje nema mjesta. Primjerice, Školska knjiga kao izdavač s „najboljim“ rezultatom još uvijek ima skoro tri petine analiziranih izdanja koja su inficirana vjerskim sadržajima. Što god mi mislili o tome, nastavno izdanje koje ima makar i samo jedno pojavljivanje sadržaja koji se može dovesti u vezu s vjerskom indoktrinacijom, trebalo bi u građanskoj, modernoj državi, pa još onoj koja ima ustavnu odrednicu o odvojenosti države i crkve, biti u potpunosti neprihvatljivo, ukoliko nije stavljeno u kontekst rasprave i kritičkog promišljanja. A to onda uključuje informiranje učenika i o drugačijim svjetonazorskim sadržajima i stavovima. Kako očekivati kvalitetno obrazovanje djece koje će biti u skladu sa potrebama budućnosti, nalazima i smjernicama EU te rezultatima znanstvenih i stručnih studija, članaka i knjiga s područja obrazovanja, ako je od sedam analiziranih predmeta u njih pet prisutan veći udio spornih, vjerski indoktriniranih izdanja od onih nespornih.

Cilj istraživanja bio je utvrditi koliko su u osmoškolskim nastavnim materijalima za predmete poput biologije, povijesti, hrvatskog jezika ili prirode i društva zastupljeni religijski sadržaji. Obrađeno je ukupno sedam predmeta kroz svih osam godina osnovne škole; biologija, engleski jezik, glazbena kultura u manjoj mjeri, hrvatski jezik, povijest, priroda i društvo i. Analizirano je ukupno 48,6 posto svih izdanja za ove predmete od prvog do osmog razreda. U više od 60 posto njih (63,5 posto) pronađeni su sporni religijski sadržaji.

Na brojnim se mjestima pronašlo primjere koji ukazuju na bagateliziranje znanstvenog i kritičkog pristupa obrađenom materijalu i informacijama koje se učenicima plasiraju. Kad god je to moguće tekstovi za analizu pjesama ili proznih djela su povezani s religijskim temama ili čak direktno dolaze iz religioznih tekstova, a poezija se direktno dovodi u vezu gotovo isključivo s religijskim duhovnim osjećajem. Što znači kada se okviru nastave predmeta u školama sugerira učenicima da je emancipiranost od božanstva zlo, i da je najveća vrlina upravo biti neemancipiran? Djecu se u „znanstveno“ utemeljenim predmetima uči da se molitve ostvaruju i sveci ispunjavaju želje, a sveci zaštitnici se nameću kao moralni uzori, i slično. Ostale religije međutim su nerealni mitovi i legende, njihovi se tekstovi tretiraju kao stara književnost, kulturološka različitost za razliku od kršćanske predaje koju se opisuje kao stvarni, povijesno priznati događaj.

Isusova rođenje se u nekim udžbenicima iz predmeta koji ne bi smjeli imati veze s vjeronaukom predstavlja kao znanstveno utemeljena činjenica (FOTO: Lupiga.Com)

Rezultati pokazuju visoku zastupljenost religijskih sadržaja u udžbenicima engleskog jezika gdje je od njih 29 čak 26 ocijenjeno spornima. Slično je i s udžbenicima hrvatskog jezika, od 36 analiziranih u čak 30 se pojavljuje sporan religijski sadržaj. Isto vrijedi i za udžbenike povijesti te prirode i prirode i društva gdje je omjer nešto manji, no još uvijek više od polovice analiziranih udžbenika i u ove predmete uvrštava religijske sadržaje.

Analiziralo se udžbenike i nastavni materijali tri izdavača: Alfa, Profil, Školska knjiga. Obrađeno je 53,4 posto svih njihovih izdanja za sedam promatranih osmoškolskih predmeta. Od obrađenih pet Alfa izdanja u svih pet pronađeni su sporni religijski sadržaji, čak i u udžbeniku iz biologije. Od 55 analiziranih izdanja Profila preko 70 posto također je uspjelo utrpati religiju u udžbenike iz engleskog, prirode i društva, hrvatskog i povijesti. Najveći je broj obrađenih udžbenika Školske knjige, čak 102, i nešto više od polovice (57,8 posto) također sadržava sporne religijske teme.

Djeci se kao dokazane istine o kojima se nema što razgovarati serviraju teze o kojima ni u kojem slučaju ne postoji znanstveni konsenzus da su doista takve. Primjeri da život osobe započinje začećem, odnosno malo zamagljeno da čovjekov životni ciklus započinje u trenutku začeća, potvrđuju da se prioritet ne daje znanstvenim saznanjima nego vrijednosnim i svjetonazorskim stavovima koji nikako nisu nedvosmisleno potvrđeni znanstvenim dokazima i saznanjima. Nadalje, djeca bivaju sedam godina indoktrinirana nastavom vjeronauka u školama, a onda na kraju školovanja prvi put čuju da postoji nešto što se zove teorija evolucije. Nakon šest-sedam godina vjerske indoktrinacije ostali predmeti, i da su najbolje koncipirani i postavljeni na isključivo znanstvene temelje, u praksi moraju izgubiti bitku jer su u mlade glave već prethodno ucijepljene religijske dogme kao neupitne „istine“. A to je učinjeno u doba kada te glave nisu bile sposobne kritički razmišljati, nisu imale razvijene sposobnosti apstrakcije, te se nisu ni mogle ni znale obraniti od nametanja „vječnih istina“ i „prirodnih zakona“.

Djecu se indoktrinira u doba dok još nisu sposobni kritički razmišljati (FOTO: Novilist.hr)

Religijske teme najviše su zastupljene u udžbenicima i nastavnim materijalima za engleski i hrvatski jezik. Nešto manje, ali s još uvijek visokih 14,8 posto u udžbenicima iz prirode i društva te u udžbenicima iz povijesti s 9,8 posto. Povijest i biologija jedini su predmeti za koje je među analiziranim udžbenicima bio veći broj onih u kojima nije pronađen sporan religijski sadržaj. Za ostalih pet predmeta religija je prisutna u većini udžbenika.

Pozitivni primjeri nesebičnosti, moralne i etičke promjene na bolje traže se i pozicioniraju u okvire vjerskog utjecaja, nadolazećih vjerskih blagdana i upliva božanskih sila. Nikada se ne govori o znanstveno dokazanoj sposobnosti ljudske vrste i njenih pripadnika da razvijaju moralne i humanističke vrijednosti neovisno od utjecaja božanstava. Spornim se u udžbenicima smatra i predstavljanje Isusovog rođenja kao znanstveno utvrđene činjenice te predstavljanje Marije, Josipa i Duha svetog kao povijesnih entiteta. Kod analiziranih udžbenika prepoznato je izbjegavanje, odnosno potpuno izbacivanje mogućnosti da se u negativnom kontekstu ili kritički spomene katolička crkva i njezina uloga u društvu dok se istovremeno u nastavnom gradivu koje nema veze s vjeronaukom od djece traži da napišu molitvu koju će pročitati članovima obitelji. Primjetno je i poistovjećivanje građana s jednom nacijom i jednom vjerom.

Nadalje, čvrste stavove i osude zločina u udžbenicima nemoguće je naći kada se radi o žrtvama „onih drugih“ koje smo počinili „mi“. NDH se primjerice u pravilu spominje u toliko neutralnom tonu da ostaje potpuno nejasno i tko ju je stvorio, i zašto je prestala postojati, i tko je i u čije ime za njena trajanja činio zločine, i tko je bio na vlasti, i koji je bio prevladavajući svjetonazor i vjera te kako se objektivno crkva postavljala prema masovnim pokoljima.

Takva nastavna izdanja nikada ne bi smjela proći časna tijela zadužena za odobravanje nastavnih materijala. Ali ako znamo, na žalost i predobro, politički i svjetonazorski profil pojedinih ljudi koji daju miris, boju i okus rezultatima rada tih tijela i određuju sadržaj onoga čime indoktriniramo djecu tada se nemamo razloga previše čuditi. Nepostojanje sustavnog razvijanja sposobnosti učenika da razmotre nastavno gradivo s različitih strana i donesu svoje sudove o konkretnim slučajevima, destimulira stvaranje obrasca kritičkog razmišljanja o svijetu koji nas okružuje.

Nije bez vraga da veliki broj religija, pa i naša, insistiraju upravo na onoj čuvenoj – pustite dječicu meni (SCREENSHOT: YouTube)

U doba kada znanost bez prestanka dolazi do novih saznanja i odgovora, a znanstveni razvoj se ubrzao geometrijskom progresijom u zadnjih nekoliko stoljeća, religija tvrdoglavo ustraje na dogmatskim postavkama određenim prije mnogo stoljeća, pa čak i milenija, kao vrhunaravnim odgovorima na sva pitanja čija implementacija u društvene odnose dokazano svakim danom vraća kvalitetu naših života unatrag. Gotovo da se može reći da nastava mnogih predmeta predstavlja rezervni položaj indoktrinacije djece religijom kroz nastavu Vjeronauka. Sadašnje stanje analiziranih materijala, u kojima se na nebrojenim mjestima vrši preklapanje religije s konkretnim predmetima, gotovo da nam nameće misao da je ovo trenutno stanje samo međukorak do spajanja nastave vjeronauka, hrvatskog jezika, povijesti, prirode (i društva) u okvirima jednog zajedničkog predmeta. A temeljem toga ne može u Hrvatskoj biti više niti riječi o provedbi u praksu ustavnih načela o odvojenosti države i crkve.

Činjenica je da političke elite ne samo da ne čine ništa ne bi li smanjile količinu vjerske, i „tradicijske“ indoktrinacije nego te procese dodatno stimuliraju bez vidljivih naznaka da bi takva praksa u skorijoj budućnosti mogla prestati. U edukacijskom procesu treba stimulirati znanost i racionalno promišljanje jer oni daju rezultate i stvaraju pretpostavke za stalni razvoj, a religiozna dogma i metafizika stvaraju privide, i još gore temelj za produbljivanje nerazumijevanja i sukoba u društvu. Religiozno zatrovanim edukacijskim programom stvaramo pretpostavke ili za prijetvornost ili pak za diskriminaciju. A niti jedna od ovih karakteristika ne stvara građane okrenute budućnosti i sposobne mijenjati ovo društvo na bolje.

Sadržaj osnovnoškolskih izdanja i programa obrazovanja stvara i okamenjuje u umovima male djece korijene za svjetonazorsku, a time i političku podjelu Hrvatske i njenih građana. Podjelu koja ih uvjerava za desetljeća koja dolaze da svi građani ove zemlje nisu jednaki i da postoje vjerski temelji i opravdanja za diskriminaciju različitih. Ako išta oduzima pojedincu građaninu mogućnost da se razvije i ostvari svoju egzistenciju kroz razvoj sposobnosti i poštovanja sebe i svojih sugrađana onda je to ovisnost o nekim višim, nerazumljivim, neshvatljivim silama koje upravljaju našim životima. To na kraju razvija samo pasivnost kod ljudi koji su navedeni da vjeruju da je ionako svejedno što i kako će sami učiniti za sebe i svoje živote.

U svjetlu vjerske indoktrinacije u našim osnovnim školama nije uopće nemoguće da za koju godinu više nećemo voditi javne rasprave i pokrete otpora oko pitanja treba li pripustiti KBF programima Filozofskog fakulteta, već će se ti isti sukobi odvijati oko nastojanja da se sažmu sadržaji različitih postojećih predmeta s vjeronaučno-teološkim programima u jedan jedini sveobuhvatni predmet pod dominacijom Kaptola i u visokom školstvu. A osakaćivanje, dresura ličnosti ili vjersko kondicioniranje počinju ne bez namjere upravo u djetinjoj dobi kada smo svi još nepripremljeni za razumijevanje sebe i svijeta oko nas i neupitno vjerujemo starijima. Nije bez vraga da veliki broj religija, pa i naša, insistiraju upravo na onoj čuvenoj – pustite dječicu meni. Tako je uspjeh zajamčen.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com