“Gledam s prozora i vidim njemačkog vojnika kako bježi kroz glavnu kapiju s natpisom 'Arbeit Macht Frei' teško se probijajući kroz snijeg vukući za sobom pušku. Toga dana, 27. siječnja 1945. godine imao sam 14 godina i tri mjeseca. Pored mene je drugi dječak, bivši đak škole za rabine. Od tajne organizacije logoraša dobili smo zadatak nadgledanja ulaznih vrata logora. Upitao sam svog prijatelja bismo li ga upucali da smo imali pušku. Odgovorio mi je da ne bismo jer je rat završio i da ono što vrijedi u 12 sati, vrijedi i pet minuta do 12” - ovo je jedna od brojnih uspomena koje iz sjećanja ne može izbrisati naš sugovornik, 86-godišnji profesor Tomáš Radil, kojeg su 27. siječnja 1945. oslobodili sovjetski vojnici s ostalih 7.000 logoraša zloglasnog Auschwitza, većinom Židova, ljudi na ivici smrti, psihofizički iscrpljenih do krajnjih granica, izmučenih, izgladnjelih, bolesnih. Ostali su živi jer ih nacisti prilikom povlačenja jednostavno nisu stigli ubiti.

U Splitu se, pored razgolišenih turista iz skandinavskih zemalja koji ne haju ni za oluje ni za vitar, prvih dana ovog kišovitog lipnja ljeta gospodnjeg 2016. pojavio i četvrti broj Antifa fanzina. Uslovno govoreći tema broja je povijesni revizionizam na Balkanu u prvim desetljećima 21. stoljeća iz dvije perspektive: novije hrvatske stvarnosti i raznoraznih poteza ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i njegovih trabanta, te o gotovo identičnom procesu koji se dogadja u naših susjeda i licemjernom odnosu Srbije prema fašističkoj prošlosti i rehabilitaciji četničkih zločinaca i kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata koja je u tijeku. Fanzini su, osim po Splitu, distribuirani i u Zagreb, Zadar, Korčulu, Knin i Beograd.

„Gospođa Markić, naravno, ima pravo izraziti svoje mišljenje, odnosno tražiti u ime svoje udruge da se neke knjige izbace iz popisa. Isto takvo pravo ima i Udruženje dimnjačara ili ljubitelja sijamskih mačaka. Druga stvar je da ona ta djela proglašava pornografskim, za što ne vjerujem da je dovoljno kvalificirana. No, kod nas nedostatak znanja i kvalifikacije očito nije prepreka za prosuđivanje umjetnosti“, rekla je za Lupigu Slavenka Drakulić, književnica čija su djela prevedena na dvadesetak svjetskih jezika, povodom cenzorskih namjera Željke Markić i njene udruge „U ime obitelji“ da se njena i djela nekih njenih kolega, kao nepoćudna izbaci s popisa lektira. Također „nepoćudna“ Dubravka Ugrešić dodat će: „istomišljenici Željke Markić i Hasanbegovića marljivo djeluju već 25 godina, a ovi što su se tek sada probudili i ne mogu više odrediti koje je stoljeće vani, ti su, čini se, u velikom problemu“; dok će Zoran Ferić ustvrditi – „To je inkvizicija“.

„Ovo je prosvjed, a ne fešta“, poruka je to s jednog od transparenata građana koji su dupkom ispunili središnji zagrebački trg, a referira se na ministra Predraga Šustara, koji je uporno u medijima inzistirao da se danas u više hrvatskih gradova održava fešta, a ne prosvjed. No, iako Šustar ne misli tako, ovo je uistinu bio prosvjed, i to najmasovniji još od prosvjeda za „Stojedinicu“ iz 1996. godine. Broj prosvjednika, prema organizatorima bio je oko 40.000, dok se prema službenoj policijskoj procjeni radilo o više od 25.000 ljudi. Glavni razlog prosvjeda možda je najbolje sumirao Mile Kekin iz Hladnog piva, koji je kratko, ali efektno zaključio:„Prosvjeduje se kako bi buduće generacije bile pametnije od nas, a ne da padaju na jeftina obećanja i velike riječi“. Karlo Horvat iz Nacionalnog vijeća učenika Hrvatske jasno je i glasno rekao kako je došao reći da „učenici više ne žele biti taoci neodgovornosti političkih elita“.