Pisac iz Turske Burhan Sönmez dobitnik je niza prestižnih književnih nagrada. Rođen u malom kurdskom selu, njegove knjige - u kojima spaja tradicionalni život i narodne priče s iskustvima suvremenog svijeta - do danas su objavljene u više od trideset zemalja. Dugo godina radio je kao odvjetnik, baveći se ljudskim pravima. Bio je jedan od osnivača opozicijskog lista BirGün. U Ankari je 1996. godine preživio pokušaj atentata. Član je engleskog, turskog i kurdskog PEN-a te član odbora međunarodnog PEN-a. „U Turskoj traje rat, a tko od njega profitira? Erdoğan, i on ne želi završiti taj sukob. Neprekidno građanima poručuje da im prijete teroristi i na tome gradi podršku. Neprestano igra na kartu turkijstva i islama. Ta dva elementa identiteta glavne su njegove igračke. Zato on treba taj rat. No on nema budućnosti. Njegova politika već je počela propadati i propast će u potpunosti”, kaže Sönmez za Lupigu

„Tito nas je primio i ubeđivao, ali mi smo bili odlučni. Sećam se, išli smo Marko Nikezić i ja kolima na taj poslednji razgovor sa Titom ؘ– Nikeziću sam tada rekla: znate, ja radije idem u zatvor nego ponovo u CK! Nisam htela da 'čistim' ljude, da ih hapsim“, priseća se istoričarka Latinka Perović, koja je obavljala funkciju sekretara Saveza komunista Srbije od 1968. godine pa do smene zbog pripadnosti liberalnoj političkoj opciji. Posle odlaska iz politike posvetila se nauci i nikada se više aktivno nije bavila političkim poslovima. Ipak, uvek je društveno aktivna, jedan je od najdoslednijih kritičara srpskog nacionalizma i strašnih posledica koje je on proizveo. S Latinkom Perović razgovaramo o tim burnim vremenima, kao i o mnogim drugim temama, među ostalim i o Hrvatskom proleću, za koje će reći: „naša dva rukovodstva su bila na istoj liniji bez vidnijih manifestacija tog jedinstva, u svakom slučaju, to nije bila antijugoslovenska politika“.

"Slovačku ekonomiju pokreće vrlo razvijena auto-industrija, Hrvatska ima prekrasnu obalu i razvijen turizam. Čini mi se da nam je zajednički kompleks niže vrijednosti - male smo zemlje i stalno tražimo neku potvrdu, neko priznanje. To ponekad ne dobijemo u mjeri u kojoj želimo, to nas dodatno vrijeđa i možda baš ti kompleksi ulijevaju dodatni vjetar u jedra nacionalizma", kaže u razgovoru za Lupigu Marko Škop, slovački redatelj sa zagrebačkom adresom. Škopov film „Nek bude svjetlost“ premijeru je imao u Karlovym Varyma, u službenoj festivalskoj konkurenciji. I odmah je pokupio dvije nagrade. Prošlog tjedna „Nek bude svjetlost“ doživio je i hrvatsku premijeru, na Motovun Film Festivalu. Tom prigodom dogovorili smo intervju sa Škopom koji, vrijedi spomenuti, vrlo tečno govori hrvatski.

"Skoro svi mi imamo neko lično iskustvo ljubomore, osećaj krivnje ili mržnje. Polazna točka je bila jednostavna priča o komplikovanim osećanjima koja imaju korene u prošlosti, i činila mi se interesantna zbog bolesti ovog vremena - mržnje. Odnosno, rekao bih transmisije iracionalne mržnje. Mladi koji se rođeni u osamdesetima, pa čak u devedesetima u stanju su da mrze jedan drugog zbog događaja u Drugom svetskom radu, a kamoli zbog narušenih familijarnih odnosa. Mrzi se sve što je strano i nepoznato, mrze se navijači drugih klubova, a često se mrzi, a da se i ne zna tačno zašto se mrzi", kaže u intervjuu za Lupigu Damjan Kozole čiji je novi film, "Polusestra" bio jedno od boljih filmskih ostvarenja na ovogodišnjem festivalu u Karlovym Varyma, jer se dotakao predrasuda univerzalno prisutnih bilo gde na kugli zemaljskoj.