Pada mi na pamet samo naš patrijarhalni stereotip, žene su na ovim prostorima vjekovima učene šutnji. Pa i taj dio pitanja, da je pričanje ženska disciplina, dio je stereotipa. Doduše kontardiktoran s mojim prvim navodom, ali ipak kad se govori o ženskom pričanju najčešće se ne misli ništa dobro. Međutim, ja zaista ne osjećam nikakvu diskriminaciju. Organizatori i publika žele dobru priču i onaj ili ona tko im je ponudi bit će upamćen ili upamćena. Nakon što sam osvojila prvu nagradu na natječaju Ekran priče, Siniša me pozvao da, uz ostale pisce, čitam ovcama. U to vrijeme oboje smo živjeli u Sinju. Sjećam se da sam na njegov prvi performans "Zavijanje ranjenika" naišla šetajući gradom i oduševio me. Njegovi radovi su mi odlični do genijalni. Što se tiče sudjelovanja, u svako doba sam spremna za pregovore, ali za neke ne bih imala hrabrosti.

"Nedavno sam se susreo s tri klinca, osamnaestogodišnjaka iz Francuske, koji su došli biti ratni izvjestitelji iz iračkog Sinjara. Kad smo došli u Sinjar mrtvi su još ležali po cesti. Bili su to manje-više ISIL-ovci. Na njima muhe, milijun muha, moraš se zamotati oko glave da ne osjetiš smrad. Malome koji je radio za Vice urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Granica se samo pomiče. Nije dosta. Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu s naslovom: "Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu". To je to - Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu. Uredništva traže krv. Foto aparat ili kamera moraju biti u istoj razini s puškom. Nikog više ne zanimaju ruševine. Ako nekoga i zanimaju, to će uzeti od agencije. Jutros imate Reutersove fotografije iz Aleppa za 25 dolara."

Do razgovora sa Zoranom Kostićem Canetom došlo je na Božić prošle godine, prilikom posjeta Pesničenju i manifestaciji održanoj u prostoru Kulturnog centra Rex uoči Nove godine, a povodom solidnog plasmana „Sirotinjskog carstva“, posljednjeg albuma Partibrejkersa na brojnim listama domaćih albuma. Djelo koje produkcijski predstavlja jednu tranziciju u karijeri i cjelokupnom opusu, zapelo je mnogima za uho i dobar je povod za razgovor. Razgovarali smo u subotu popodne, dan uoči Canetovog dolaska u Beograd gdje se održao koncert Električnog orgazma, dakle, telefonom iz Zrenjanina. Imidž tvrdo-kuhanog frontmena kakovog poznajemo i s omota ploča i medijske slike, nije popustio niti trenutka.

Učenike i učenice Srpske pravoslavne opšte gimnazije Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu vršnjaci iz susjedne strukovne škole kamenuju, verbalno ih provociraju i maltretiraju. Opisani incidenti događaju se od kad je Srpska pravoslavna gimnazija preselila u novu zgradu na Svetom Duhu. O ovim incidentima javnost je prvi put imala priliku čuti koncem prošle godine, kad je zabilježen posljednji slučaj kamenovanja. Nije to bio prvi takav napad. Za dosadašnje incidente javnost nije imala priliku čuti, jer uprava Srpske pravoslavne škole iz razumljivih razloga nije željela takvu vrstu pozornosti. O radu ove škole, o njezinom osnivanju i načinu djelovanja te o napadima kojima su izloženi njezini đaci razgovarali smo sa profesoricom Mirom Bićanić, koja u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji radi od njezinog osnivanja.

U trenucima kada rješenje za hrvatsku političku krizu dolazi iz Kanade, a sve je glasniji i govor o uvođenju kanadskog zdravstvenog modela, čini se da se „pokanadila“ i alternativa, barem ako govorimo o djelovanju indie-rock ansambala poput „Broken Social Scene“ osnovanog u Torontu krajem devedesetih, a koji broji i do 20 ljudi. Svakako, govorimo o grupi domaćih bendova koja posljednjih pet godina djeluje kroz ansambl „JeboTon“, s nekih 20 članova, a u toj je brojci i prosjek starosti prosječnog člana. Ime je došlo od popularne domaće poštapalice. Svoje pjesme rearanžiraju kako bi kroz „JeboTon“ postigli zvuk malog orkestra koji uspješno priređuje i katalizira pučko-ulične i studentske fešte po gradskim trgovima. „Antidepresiv“, „Hren“, „Spremište“, „Porto Morto“, „Druker i Trophy Jump“, te „Teglica i komandos“, neka su od tih imena. Utješno, oni koji još nisu „irskirali“ (zbrisali u Irsku), uvijek se mogu „pokanaditi“. S Lupigom su o djelovanju kolektiva popričali njegovi članovi, suosnivač Filip Berlengi, gitarist i vokal benda „Antidepresiv“ i Roko Crnić, kontrabasist i vokal benda „Porto Morto“.

"Brojnim je istraživanjima potvrđeno da rana detekcija i stručna podrška u vidu ranih intervencija djeci s rizicima za probleme u ponašanju omogućuje optimalizaciju sazrijevanja, socijalizacije i razvoju njihovih punih potencijala što upućuje na nužnost sustavnog djelovanja. Potrebno je utvrditi model stručne pomoći za djecu bez administrativne kategorizacije jer se trenutačno za njih ne provodi sustavna procjena i ne izdaje institucionalno i administrativno rješenje“, objašnjava Nataša Vlah, socijalna pedagoginja i docentica na riječkom Učiteljskom fakultetu. Kad je riječ o sustavnoj prevenciji, kaže pedagoginja, treba naglasiti da se tu ne radi samo o djeci u gradskim nego i o djeci smještenoj u privatne vrtiće koji imaju još manje stručnih suradnika kompetentnih za ranu intervenciju od gradskog vrtića, kao i djeci koja nisu uključena ni u koji oblik institucionalne ili izvaninstitucionalne brige i skrbi, a pripadaju u marginalizirane i deprivirane društvene grupe poput djece iz romske zajednice ili djece nezaposlenih roditelja koji ne mogu dobiti mjesto u vrtićima.