Siniša Pavić, novinar "Slobodne Dalmacije", rođen je u Splitu 10. rujna 1969. godine, što će reć', za one koji se sjećaju, na nekadašnji Dan mornarice. Kako u ono vrijeme, navodno, u Splitu još nije bilo dječjih vrtića, čuvao se sam, jer je mati radila u "Primi", tadašnjoj najvećoj robnoj kući Jugoslavije, a ćaća u "škveru", oliti brodogradilištu. Spomenuti svakako valja jednu Sinišinu zgodu uz najranijeg djetinjstva, koju i sam često evocira ne bi li opravdao svojih današnjih 30 kila viška, kad su im u kuću svratili gosti, a on taman nekoliko dana ranije operirao "treću mandulu", pa nije mogao gutati. Elem, gosti su počašćeni domaćim kobasama, a trogodišnji Pave to nije mogao gledati, pa je skočio sa kauča uzeo jedan par kobasica, zamotao ih u "kartu" od "Slobodne", i stavio pod jastuk, uz napomenu kako "ne da on da mu gosti sve pojidu!". Pavina ljubav prema hrani ne jenjava ni danas, a najbolje je opisana u njegovoj, prije dvije godine objavljenoj knjizi "Kužini s ljubavlju - Oda spizi radnika i težaka", u kojoj sažima, kroz priče o jelima, najljepše i najslađe uspomene iz djetinjstva, recimo onu o Natali, na čijim su se rođendanima, dok su pohađali OŠ "Vlade Bagata", jeli, Splitu još nepoznati, topli sendviči. Do danas, međutim, ostaje nejasno je li Pave bio zaljubljeniji u Natali, ili u njene sendviče. Bez obzira na vještine mlade Natali, Pave je danas, sreća moja, moj muž, i otac dvogodišnje Tonke, male "bonkulovićke" koja voli reći kako "najviše voli jibu, više od bjokule". A što se tiče njegove uloge muža, ima više nego prolaznu ocjenu. Sreća je moja, primjerice, što je za studiranja psihologije u Zadru, onih ratnih godina, Pave jedno vrijeme živio u nekom napuštenom stanu, u kojem je u isključenom frizeru ostao i povelik komad mesa, koji se do Pavinog dolaska u stan dobrano usmrdio. Otad, naime, ne može podnijeti loše mirise u frižideru, i spreman ga je ribati, ako treba, i jednom tjedno. Pa to ne moram ja. Najbolje od svega, međutim, je to što Pave ne pristaje na načela modernog svijeta, već u sebi nosi "bokun" stare Dalmacije svog dida Šimuna; što ga ne brinu ni visok tlak ni ptičja gripa, i što mu je, pored Tonke, dobar "obid" najvažnija stvar na svitu (ritn by Pavina žena)

Naša nova Gošća Lupežica ima jednu veliku i, povrh svega, dobru osobinu, a to je da slavi rođendan na isti dan kad ga slavim i ja. Nećemo kazati koje je godine rođena ova izvrsna mlada dama, jer takve informacije o damama se ne odaju. Šalu na stranu, Ana Cvitan jedna je od ponajboljih mlađih novinarki, uzdanica RTL-ove informativne redakcije, draga cura i, vjerovali ili ne, pametna plavuša. Za sve one koji sada traže način da joj se jave - zauzeta je, i to već jako dugo. U novinarstvu je već više od deset godina (ipak mi o godinama), a karijeru je započela radeći na OTV-u, da bi pojavljivanjem NoveTV prešla u tu komercijalnu televizijsku kuću, nakon čega se još okušala i na CCN-u. Cvita je završila novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a poznata je i kao sudionik skupine televizijskih novinara koji su prošle godine istupili iz Hrvatskog novinarskog društva nakon što je HND Silviji Luks dodijelio kontroverznu nagradu za najbolji televizijski intervju godine (Carla del Ponte). Pored socijalnih i potrošačkih tema, posebno je specijalizirana za teme o kriminalu. Zbog toga je i u svome "gostovanju" odlučila pokazati kako izgleda jedna prosječna večer novinara koji prati te malo škakljivije teme i čije kolege dokonost ubijaju crnim humorom (ritn by navar)

Ovaj put naš GostLupež, zapravo, bolje rečeno GošćaLupežica jedno je poetsko biće, imena Elfrida Matuč - Mahulja. Elfrida, za prijatelje Ida, rođena je u Rijeci, jednog svibanjskoga dana tamo neke godine. Inokorespodent po profesiji, već 17 godina vodi pismohranu Općine Punat na najvećem hrvatskom otoku, Krku (dvojebeno, kažu oni s Cresa), gdje je i nastanjena. Poeziju (na krčkoj čakavštini i standardnom hrvatskom jeziku) piše još od djetinjstva, tamo neke godine, a dosad je objavila dvije zbirke pjesama "Vidici i mrakovi" (2003.) i "Rukohvat ljubavi" (2004.). Osim pjesništvom, Ida se bavi i pisanjem kraćih proznih formi koje je objavljivala na raznim web stranicama vezanim uz kulturu i e-zine, a ima i svoj blog kojega potražiti možete na adresi http://ida.mojblog.com. Dakle, napokon ćemo vam i na ovome mjestu ponuditi, igrom slučaja dosad bezrazložno zapostavljanom, čakavskom riječi, a vrlo uskoro ćemo Idu na ovim stranicama predstaviti i u još jednoj, vrlo zahtjevnoj ulozi (ritn by Bozzo)

"Booksa" je mjesto zbog kojeg bi "Godine nove" da su još žive, i da im je urednik Robert Perišić, morale ponoviti onaj svoj genijalni temat o kafićima (obrađen od strane dream tema: Ante Tomić, Zoran Ferić, Jurica Pavičić, Edo Popović i RP na kvadrat). Znam, reći ćete "Booksa" nije samo kafić, ili nije uopće, ali za polurazbuđenu maštu prosječnog putnika-navratnika s "Jutarnjim" ispod miške, kladioničarskim listićem u džepu i zadnjom pročitanom knjigom u srednjoj školi Booksa je prvenstveno to, pa onda sve drugo - klub, knjižara, čitaonica … Prema tome, spomenuti, a etablirani autori "Godina novih" morali bi porinuti malo dublje svoja čula da bi dočarali atmosferu "Bookse" i smjestili je, kako se to kaže, u neki kontekst. Lupiga, međutim, ide u drugu krajnost i predstavlja vam osobu iz čije je mašte iznikao opservatorij "Booksa". Riječ je o Vanji Bjelić-Pavlović, koja u tekstu za potrebe ove stranice opisuje dio osobnih nagnuća i socioekonomskih okolnosti koje su doveli do stvaranja "Bookse". Dosad smo mogli samo nagađati kako je došlo do te zdrave i zgođušne pojave u užurbanoj i radnoj Martićevoj ulici, a sad ćemo saznati 'kako je doista bilo'. O Vanji mnogo, vjerojatno i najpravilnije, govori interijer i poslanje kluba, pa tu neke još dodatne kvalifikacije i opisi mogu samo načiniti štetu (ritn by Dunga)

"Zdravo, piše vam Cigo." Tako započinje mail koji sam, na veliko veselje, primio od svoga ciganskoga brata – Kasuma Cane. Za neupućene valja reći kako je Cana slikar, fotograf, pjesnik, velika njuška u Hrvatskoj stranci Roma, pisac i povrh svega – jebač (da, dobro ste pročitali – jebač). U mailu tekst za Lupigu. Tu Cana piše o sebi, o Romima, o Ivici Račanu i Ivi Sanaderu, o Franji Tuđmanu, hrvatskom jeziku i o mnogo čemu. Nadam se da nećete preskočiti ovaj tekst, te da Cani nećete zamjeriti jer piše što mu je na srcu (ritn by: Riječni rak)

Boris Beck rodio se u Zagrebu 1965. godine, ali prve znakove inteligencije počeo je pokazivati tek 1987. Životna želja da iz studentskog doma prijeđe izravno u starački nije mu se ostvarila (&#!!!?%&!!). Dogodio mu se peh da je završio oba svoja studija, prvo geodezije, a poslije hrvatskog jezika i književnosti. Dvaput je bio u ratu i za to dobio kolajnu s kojom se sada igra njegovih troje djece. Priče, eseje i kritike objavljivao je u brojnim časopisima i novinama, a najviše u Vijencu i Zarezu gdje je bio i urednik. Za prozu je nagrađen na natječajima Arkzina i FAK-a. Sada piše o knjigama za "Nacional". Autor je mjuzikla za tinejdžere "Grie Witch", a uskoro mu izlazi i knjiga priča za odrasle "Metak u srcu Svetog Augustina" iz koje potječe vesela priča o smrti "Četiri zadnje stvari", koju ćete vrlo skoro moći pročitati na ovom sajtu. Boji se duboke vode, a najsretniji je kad u svojem vrtu ispod listova zelja nađe malu slatku bebu.