Tekst novinarke Sophie McBain objavljen je u britanskom The Guardianu, a govori o zaglupljujućem učinku umjetne inteligencije. U podnaslovu stoji: “čini se da svaki tehnološki napredak otežava rad, pamćenje, razmišljanje i samostalno funkcioniranje…”. Tekst je za Lupigu s engleskog prevela Dora Pavković.

Uđite u Media Lab na Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu, SAD, i budućnost se čini malo bližom. Staklene vitrine prikazuju prototipove čudnih i zanimljivih izuma – od sićušnih stolnih robota do nadrealističke skulpture koju je stvorio AI model s uputom da osmisli set za čaj napravljen od dijelova tijela. U predvorju, AI asistent za razvrstavanje otpada po imenu Oscar može vam reći gdje trebate baciti korištenu šalicu za kavu. Pet katova iznad, znanstvenica Nataliya Kosmyna radi na nosivim sučeljima između mozga i računala za koja se nada da će jednog dana omogućiti osobama koje ne mogu govoriti – zbog neurodegenerativnih bolesti poput amiotrofične lateralne skleroze – da komuniciraju mislima.

Kosmyna mnogo vremena provodi čitajući i analizirajući moždane aktivnosti ljudi. Na jednom drugom projektu radi na nosivom uređaju – jedan prototip izgleda poput naočala – koji može prepoznati kada se netko počinje zbunjivati ili gubiti koncentraciju. Prije otprilike dvije godine počela je dobivati neočekivane e-mailove od nepoznatih ljudi koji su prijavljivali da su počeli koristiti velike jezične modele poput ChatGPT-a i imali osjećaj da im se kao rezultat toga mozak promijenio. Činilo im se da im je pamćenje oslabilo - je li to uopće moguće, pitali su je.

AI - KRAJ HUMANIZMA: 11 teza o umjetnoj inteligenciji

IZAZOVI UMJETNE INTELIGENCIJE: Uvod u katastrofu ili šansa za spas od propasti

INTERVJU - KATEŘINA LESCH:„ChatGPT često 'halucinira', voljela bih da svi korisnici to imaju na umu“

Ona je i sama bila zatečena koliko su se brzo ljudi počeli oslanjati na generativnu umjetnu inteligenciju. Primijetila je da su njene kolege koristile ChatGPT na poslu, a prijave koje je dobivala od istraživača zainteresiranih za rad u njezinu timu počele su izgledati drugačije. Njihovi e-mailovi postali su duži i formalniji, a ponekad je, tijekom Zoom intervjua, primijetila kako se kandidati zaustavljaju prije nego što odgovore i pogledavaju u stranu – koriste li možda pomoć AI-a, pitala se zapanjeno. Ako da, koliko uopće razumiju odgovore koje daju?

Zajedno s kolegama s MIT-a, Kosmyna je provela eksperiment koristeći elektroencefalogram (EEG) za praćenje moždane aktivnosti ljudi dok pišu eseje – bez digitalne pomoći, uz pomoć internetskog pretraživača ili uz ChatGPT. Otkrila je da što su sudionici više koristili vanjsku pomoć, to im je razina moždane povezanosti bila niža; oni koji su koristili ChatGPT pokazivali su značajno manju aktivnost u moždanim mrežama povezanim s kognitivnim procesuiranjem, pažnjom i kreativnošću. Drugim riječima, što god su korisnici ChatGPT-a osjećali da se događa u njihovim mozgovima, snimke su pokazivale da se tamo zapravo ne događa mnogo.

Svakim tehnološkim napretkom produbljujemo svoju ovisnost o digitalnim uređajima i da nam je sve teže raditi, pamtiti, razmišljati ili, iskreno, funkcionirati bez njih (FOTO: Pixabay)

Sudionici istraživanja, svi redom studenti MIT-a ili obližnjih sveučilišta, odmah nakon predaje svojih radova zamoljeni su da se prisjete što su napisali. 

„Gotovo nitko iz grupe koja je koristila ChatGPT nije mogao navesti ni jedan citat. To je bilo zabrinjavajuće, jer su to upravo napisali – a nisu se ničega sjećali“, kaže Kosmyna,

Kosmyna ima 35 godina, moderno je odjevena u plavu košulju-haljinu i veliku, šarenu ogrlicu, a govori brže nego što većina ljudi može razmišljati. Kako sama primjećuje, pisanje eseja zahtijeva vještine koje su važne i u životu općenito: sposobnost sintetiziranja informacija, razmatranja različitih gledišta i izgradnje argumenta. Te se vještine koriste u svakodnevnim razgovorima. 

„Kako ćeš se s tim nositi? Hoćeš li biti kao, ‘Hmm… mogu li samo provjeriti mobitel?’“, kaže ona.

Eksperiment je bio malen (54 sudionika) i još nije prošao stručnu recenziju. No u lipnju ga je Kosmyna objavila na internetu, vođena mišlju da bi drugim istraživačima mogao biti zanimljiv, i nastavila sa svakodnevnim zadacima, nesvjesna da je upravo izazvala međunarodnu medijsku pomamu.

Uz zahtjeve novinara, primila je više od 4.000 e-mailova iz cijelog svijeta, mnoge od zabrinutih nastavnika koji osjećaju da njihovi učenici više ne uče kako treba jer koriste ChatGPT za pisanje domaćih zadaća. Boje se da AI stvara generaciju koja može proizvesti pristojan rad, ali nema stvarno znanje ni razumijevanje gradiva.Temeljni problem, kaže Kosmyna, jest to što, čim se pojavi tehnologija koja nam olakšava život, mi smo evolucijski predodređeni da je koristimo. 

„Naši mozgovi vole prečace, to je u našoj prirodi. No mozak uči kroz trenje. Treba mu izazov“, objašnjava.

Ako mozak treba trenje, ali ga istodobno instinktivno izbjegava, zanimljivo je da je tehnologija obećavala pružiti korisnicima što jednostavnije, „glatko“ iskustvo bez frikcije – iskustvo u kojem, prelazeći s aplikacije na aplikaciju ili s ekrana na ekran, ne nailazimo ni na kakav otpor. Upravo takvo korisničko iskustvo objašnjava zašto nesvjesno prepuštamo sve više informacija i poslova digitalnim uređajima; zašto je tako lako upasti u internetsku „zečju rupu“ (vidi „rabbit hole“) i tako teško izaći iz nje; i zašto se generativna umjetna inteligencija tako brzo u potpunosti integrirala u živote većine ljudi.

Iz zajedničkog iskustva znamo da, jednom kad se naviknemo na hiperefikasni kibernetički svijet, onaj stvarni svijet, ispunjen frikcijom, postaje teži za podnošenje. Zato izbjegavamo telefonske pozive, koristimo samonaplatne blagajne, naručujemo sve putem aplikacija; posežemo za mobitelom da bismo izračunali ono što bismo mogli iz glave, da bismo provjerili činjenicu prije nego što je pokušamo izvući iz pamćenja, da bismo unijeli odredište u Google karte i putovali od točke A do točke B na autopilotu. Možda prestajemo čitati knjige jer održavanje takve razine koncentracije djeluje kao trenje; možda sanjamo o posjedovanju automobila koji se sam vozi. Je li ovo početak onoga što spisateljica i stručnjakinja za obrazovanje Daisy Christodoulou naziva „stupidogenim društvom“ – usporedno s „obezogenim društvom“ – u kojem je lako otupjeti jer strojevi misle umjesto nas?

Ako je istina da nas tehnologija čini pametnijima – pretvarajući nas u učinkovite strojeve za obradu informacija – zašto se onda toliko često osjećamo glupo? (FOTO: Pixabay)

Ljudsku inteligenciju teško je svesti na riječi poput „glup“, no postoje zabrinjavajući znakovi da nas ta digitalna udobnost skupo košta. U gospodarski razvijenim zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), PISA rezultati – koji mjere čitalačku, matematičku i znanstvenu pismenost petnaestogodišnjaka – dosegnuli su vrhunac oko 2012. godine. Dok su se tijekom dvadesetog stoljeća rezultati IQ testova povećavali na globalnoj razini, vjerojatno zbog boljeg pristupa obrazovanju i boljoj prehrani, u mnogim razvijenim zemljama oni sada pokazuju trend opadanja.

Opadanje rezultate IQ testova predmet je žestokih rasprava. Ono što je teže osporiti jest da sa svakim tehnološkim napretkom produbljujemo svoju ovisnost o digitalnim uređajima i da nam je sve teže raditi, pamtiti, razmišljati ili, iskreno, funkcionirati bez njih. 

„Samo programeri i dileri droge nazivaju ljude korisnicima“, promrmljala je sebi u bradu u jednom trenutku Kosmyna, frustrirana odlučnošću AI kompanija da svoje proizvode guraju na tržište prije nego što u potpunosti shvatimo psihološke i kognitivne troškove istih.

U neprestano rastućem, „glatkom“ internetskom svijetu, vi ste prije svega korisnik: pasivan, ovisan. U nadolazećem dobu dezinformacija i deepfakeova koje stvara umjetna inteligencija, kako ćemo zadržati prijeko potreban skepticizam i intelektualnu neovisnost? Kad jednom priznamo da naši umovi više nisu naši, da jednostavno ne možemo jasno razmišljati bez tehnološke pomoći – koliko će nas uopće ostati da se odupremo?

Ako počnete ljudima govoriti da ste zabrinuti zbog toga što inteligentne mašine čine našim mozgovima, postoji rizik da će vam se, u ne tako dalekoj budućnosti, svi smijati zbog toga koliko ste bili staromodni. Sokrat se brinuo da će pisanje oslabiti ljudsko pamćenje i poticati površno razumijevanje: ne mudrost, nego „privid mudrosti“ – argument koji je zapanjujuće sličan mnogim današnjim kritikama umjetne inteligencije. Ono što se zapravo dogodilo bilo je da su pisanje i tehnološki napreci koji su uslijedili – tiskarski stroj, masovni mediji, internetsko doba – omogućili da sve više ljudi ima pristup sve većoj količini informacija. Više je ljudi moglo razvijati dobre ideje, dijeliti ih s drugima i tako smo postajali sve pametniji i inovativniji – i kao pojedinci i kao zajednice.

Uostalom, pisanje nije promijenilo samo način na koji pristupamo i zadržavamo informacije; promijenilo je način na koji razmišljamo. Osoba može izvršavati složenije zadatke kad ima bilježnicu i papir pri ruci nego bez njih: većina ljudi ne može „iz glave“ izračunati 53.683 podijeljeno sa 7, ali bi to mogla pokušati na papiru. Ja ovaj tekst nisam mogla izdiktirati, ali mi je pisanje pomoglo da organiziram i razjasnim svoje misli. Kao ljudi, vrlo nam dobro ide ono što stručnjaci nazivaju „kognitivnim rasterećenjem“ – korištenje fizičkog okruženja kako bismo smanjili mentalno opterećenje – a to nam zauzvrat pomaže da ispunimo složenije kognitivne zadatke. Zamislite koliko bi bilo teže svakodnevno funkcionirati bez kalendara ili podsjetnika na telefonu, ili bez Googlea koji pamti sve umjesto vas. U najboljem slučaju, inteligentni ljudi koji surađuju s inteligentnim strojevima moći će doći do novih intelektualnih dostignuća i riješiti složene probleme: već sada, primjerice, vidimo kako AI pomaže znanstvenicima da brže otkrivaju nove lijekove i liječnicima da ranije i učinkovitije otkriju rak. 

Komplikacija je u tome što, ako je istina da nas tehnologija čini pametnijima – pretvarajući nas u učinkovite strojeve za obradu informacija – zašto se onda toliko često osjećamo glupo?

Prošle godine, izraz „brain rot“ („truljenje mozga“) proglašen je riječju godine prema Oxford University Pressu – termin koji obuhvaća i specifičan osjećaj tuposti koji nas obuzima kad previše vremena provedemo besciljno skrolajući po smeću na internetu, i samu korozivnu, agresivno glupu prirodu tog sadržaja: besmislene memeove i AI-izbljuvke. Kad držimo telefone u rukama, imamo teoretski pristup većini svjetskog znanja, pa zašto onda toliko vremena provodimo buljeći u bezvrijedno smeće?

Kad držimo telefone u rukama, imamo teoretski pristup većini svjetskog znanja, pa zašto onda toliko vremena provodimo buljeći u bezvrijedno smeće? (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Jedan je problem u tome što naši digitalni uređaji nisu osmišljeni da nam pomognu razmišljati učinkovitije i jasnije; gotovo sve s čime se susrećemo na internetu stvoreno je s ciljem da privuče i unovči našu pažnju. Svaki put kad posegnete za telefonom s namjerom da obavite jednostavan, jasan, možda i koristan zadatak – poput provjere vijesti – vaš primitivni lovačko-sakupljački mozak suočava se s industrijom vrijednom milijarde funti, koja postoji upravo zato da vas izbaci iz ravnoteže i zadrži vašu pažnju, pod svaku cijenu. Da proširimo metaforu koju koristi Christodoulou – kao što je jedno od obilježja „obezogenog društva“ ili „društva pretilosti“ pojava tzv. prehrambenih pustinja, čitavih kvartova u kojima ne možete kupiti zdrav obrok – tako su veliki dijelovi interneta informacijske pustinje, u kojima je jedina dostupna hrana za mozak – smeće.

Krajem devedesetih, tehnološka konzultantica Linda Stone, koja je tada radila kao profesorica na Sveučilištu u New Yorku, primijetila je da njezini studenti koriste tehnologiju sasvim drukčije od njezinih kolega u Microsoftu, gdje je također radila. Dok su njezini kolege u Microsoftu bili disciplinirani i radili na dva zaslona – primjerice, na jednom bi imali e-poštu, a na drugom Word ili tablicu – njezini su studenti pokušavali raditi dvadeset stvari odjednom. Skovala je izraz „kontinuirana djelomična pažnja“ kako bi opisala stresno, nehotično stanje u kojem se često nalazimo dok pokušavamo istodobno obavljati više kognitivno zahtjevnih zadataka, poput odgovaranja na e-mailove tijekom Zoom poziva.

Kad sam prvi put čula taj izraz, shvatila sam da i ja, kao i većina ljudi koje poznajem, živim najveći dio svog života u stanju kontinuirane djelomične pažnje – bilo da s osjećajem krivnje provjeravam mobitel dok bih se trebala igrati s djecom, bilo da me poruke i e-mailovi stalno odvlače dok pokušavam pisati, ili da pokušavam „odmoriti mozak“ gledajući Netflix i istodobno kupujući namirnice online. Digitalni „multitasking“ (obavljanje više zadataka istovremeno) daje nam osjećaj produktivnosti, ali on je često varljiv. 

„Imate lažan osjećaj da ste sve obavili, a zapravo nikad ništa ne dovršite do kraja“, kaže mi Stone. Također vas drži u stanju stalne napetosti: u jednom istraživanju koje je provela, 80 posto ljudi doživljava tzv. „ekransku apneju“ dok provjerava e-mailove – toliko se užive u beskonačan niz obavijesti da zaborave pravilno disati. 

„Vaš sustav 'borbe ili bijega' ostaje stalno aktiviran jer neprestano pokušavate imati sve pod kontrolom“, objašnjava ona. No ta hiper-pripravnost ima kognitivne posljedice: postajemo zaboravniji, lošiji u donošenju odluka i manje pažljivi.

Kontinuirana djelomična pažnja pomaže objasniti i „truljenje mozga“ kao mentalno stanje – jer što je ono drugo nego kognitivno preopterećenje, trenutak u kojem prestajete pružati otpor digitalnim ometanjima i dopuštate svom mozgu da potone u tople, mutne plićake interneta? – ali i samo postojanje tog internetskog otpada. Naime, ono što je tehnološkim kompanijama financijski važno nije to da vi želite čitati ono što čitate, ili da volite ono što slušate ili gledate, već samo to da niste u stanju ili voljni odmaknuti se.

Zato streaming servisi poput Netflixa štancaju bezlične, formulaične filmove koji se eufemistički nazivaju „laganom zabavom“, a doslovno su osmišljeni za gledatelje koji ne gledaju punom pažnjom. Plejliste na Spotifyju, pak, preplavljene su generičkom glazbom nepostojećih izvođača – „stock“ glazbom koja stvara pozadinski ugođaj: „Chill Out“ ili „Party“ vibre za slušatelje koji zapravo ne slušaju. Ukratko, moderni internet vas ne mora nužno učiniti idiotom – ali vas sasvim sigurno potiče da se ponašate kao takav.

U takvo je ozračje stigla generativna umjetna inteligencija, s potpuno novom ponudom. Donedavno ste mogli prepustiti tehnologiji samo pamćenje i dio obrade podataka; sada možete prepustiti i samo razmišljanje. S obzirom na to da većinu života provodimo preopterećeni podražajima i u stanju iscrpljenosti, nije ni čudo što su mnogi s oduševljenjem prigrlili priliku da računalo obavlja sve više stvari koje bismo nekada sami radili – poput pisanja poslovnih izvještaja ili e-mailova, ili planiranja godišnjeg odmora. Kako prelazimo iz internetskog doba u doba umjetne inteligencije, ne konzumiramo samo sve više bezvrijednih, ultraprocesiranih informacija, nego i sve više informacija koje su u biti već prethodno „probavljene“ – isporučene na način koji zaobilazi važne ljudske funkcije, poput procjene, filtriranja i sažimanja informacija ili stvarnog razmatranja problema, umjesto da se samo dotjeruje prvo ponuđeno rješenje.

Michael Gerlich, voditelj Centra za strateško korporativno predviđanje i održivost na Švicarskoj poslovnoj školi SBS, počeo je proučavati utjecaj generativne umjetne inteligencije na kritičko razmišljanje jer je primijetio pad kvalitete rasprava u učionici. Ponekad bi studentima dao grupni zadatak, a oni bi, umjesto da razgovaraju jedni s drugima, i dalje sjedili u tišini, konzultirajući svoje laptope. Razgovarao je s drugim predavačima, koji su primijetili isto. Gerlich je nedavno proveo istraživanje u kojemu je sudjelovalo 666 ljudi različitih dobi i otkrio da oni koji češće koriste umjetnu inteligenciju postižu niže rezultate na testovima kritičkog razmišljanja. Kako napominje, njegovo istraživanje zasad pokazuje samo korelaciju između ta dva čimbenika: moguće je, primjerice, da su osobe s manjom sposobnošću kritičkog razmišljanja sklonije vjerovati umjetnoj inteligenciji.

Poput mnogih istraživača, Gerlich vjeruje da umjetna inteligencija, ako se koristi na pravi način, može učiniti ljude pametnijima i kreativnijima – ali način na koji je većina koristi danas rezultira generičnim, nemaštovitim i činjenično upitnim radovima. Jedna od zabrinjavajućih pojava je tzv. „učinak sidrenja“ („anchoring effect“). Kada postavite pitanje generativnoj umjetnoj inteligenciji, odgovor koji dobijete usmjerava vaš mozak prema određenom obrascu mišljenja i smanjuje vjerojatnost da ćete razmotriti alternativna rješenja.

Što učenici više koriste tehnologiju u školama, to su im rezultati lošiji (FOTO: DOOR)

„Uvijek koristim primjer: zamislite svijeću. Umjetna inteligencija može vam pomoći da poboljšate svijeću – bit će najsvjetlija, najduže će gorjeti, vrlo jeftina i izvrsnog izgleda – ali se nikada neće razviti do žarulje“, kaže on. Da biste od svijeće došli do žarulje, potreban je čovjek sposoban za kritičko razmišljanje, netko tko može pristupiti problemu na kaotičan, nestrukturiran i nepredvidljiv način. Kada tvrtke, kao što se već često događa, uvedu alate poput chatbota Copilota bez odgovarajuće edukacije o umjetnoj inteligenciji, riskiraju stvaranje timova prosječnih „proizvođača svijeća“ u svijetu koji zahtijeva visokoučinkovite „žarulje“.

Tu je i šira poanta - odrasli koji danas koriste umjetnu inteligenciju kao prečac barem su prošli kroz obrazovni sustav u vrijeme kada još nije bilo moguće da računalo napiše domaću zadaću umjesto vas. Jedno nedavno britansko istraživanje pokazalo je da 92 posto studenata koristi umjetnu inteligenciju, a oko 20 posto njih koristi je za pisanje cijelog ili dijela svojih radova. U takvim okolnostima – koliko zapravo uče? Jesu li škole i sveučilišta još uvijek u stanju odgajati kreativne, originalne mislioce koji će stvarati bolje, inteligentnije društvo – ili će obrazovni sustav uskoro proizvoditi bezglave, lakovjerne automate kojima AI piše eseje?

Prije nekoliko godina, Matt Miles, profesor psihologije u jednoj srednjoj školi u američkoj saveznoj državi Virginiji, bio je poslan na program osposobljavanja o tehnologiji u školama. Učiteljima je prikazan video u kojem učenicu uhvate kako tijekom nastave provjerava mobitel. U videu ona podigne pogled i kaže: „Mislite da sam samo na TikToku ili igram igrice. Zapravo sam u virtualnoj učionici i razgovaram s istraživačicom vode iz Bocvane za školski projekt.“

„Smiješno je. Pokažete to djeci i svi se nasmiju, zar ne“, kaže Miles. Zabrinut zbog jaza između toga kako kreatori obrazovnih politika vide tehnologiju u nastavi i onoga što učitelji zapravo doživljavaju u učionicama, Miles i njegov kolega Joe Clement, profesor ekonomije i politike u istoj školi, 2017. godine objavili su knjigu „Screen Schooled“, u kojoj tvrde da pretjerano korištenje tehnologije zaglupljuje djecu. Od tada su pametni telefoni zabranjeni u njihovim učionicama, ali učenici i dalje rade na prijenosnim računalima. 

„Jedan nam je učenik jednom rekao, i mislim da je to bilo prilično pronicljivo: ‘Ako me vidite na mobitelu, postoji nula posto šanse da radim nešto korisno. Ako me vidite na laptopu, šansa za to je 50 posto’“, govori Miles.

Do pandemije mnogi su učitelji bili „s pravom skeptični“ prema koristi uvođenja sve više tehnologije u učionice, primjećuje Faith Boninger, istraživačica sa Sveučilišta Colorado. No kada su lockdowni prisilili škole da prijeđu na online nastavu, stvoreno je „novo normalno“ – i obrazovne tehnološke platforme poput Google Workspace for Education, Kahoot! i Zearn postale su sveprisutne. S pojavom generativne umjetne inteligencije stigla su i nova obećanja: da bi mogla revolucionirati obrazovanje i uvesti nas u eru personaliziranog učenja, uz istovremeno smanjenje opterećenja nastavnika.

Međutim, gotovo sva istraživanja koja su pokazala koristi od uvođenja tehnologije u nastavu financira sama industrija obrazovne tehnologije, dok su neovisna istraživanja velikih razmjera uglavnom pokazala suprotno – da vrijeme provedeno pred ekranom ometa postizanje boljih rezultata. Globalno istraživanje OECD-a, primjerice, pokazalo je da što učenici više koriste tehnologiju u školama, to su im rezultati lošiji. 

„Jednostavno ne postoji neovisni dokaz u velikim razmjerima o učinkovitosti tih alata ... suštinski, ono što se događa s ovom tehnologijom jest da eksperimentiramo na djeci“, kaže Wayne Holmes, profesor kritičkih studija umjetne inteligencije i obrazovanja na University College Londonu.

„Većina razboritih ljudi ne bi otišla u bar, upoznala nekoga tko kaže: ‘Hej, imam ovaj novi lijek, stvarno je dobar za tebe’ – i samo uzela taj lijek. U pravilu očekujemo da naši lijekovi budu temeljito testirani i propisani od strane stručnjaka. No odjednom, kad govorimo o obrazovnoj tehnologiji, koja je navodno vrlo korisna za dječji razvoj mozga, to odjednom više nije potrebno“, objašnjava.

Milesa i Clementa ne brine samo to što su njihovi učenici trajno ometeni uređajima, nego i to što neće razviti vještine kritičkog razmišljanja i dubinskog razumijevanja, kad su brzi odgovori udaljeni samo jedan klik. Nekada bi, kaže Clement, pitao razred nešto poput: „Gdje mislite da se SAD nalazi po BDP-u po stanovniku?“ i potom vodio učenike kroz proces razmišljanja o rješenju – a sada netko progugla odgovor prije nego što on uopće dovrši pitanje. Učenici, kaže, stalno koriste ChatGPT i postaju frustrirani ako im se ne da digitalna kopija zadatka, jer tada moraju tipkati umjesto da samo kopiraju pitanja i zalijepe ih u AI asistenta ili Google tražilicu.

„Mogućnost da nešto proguglate i date točan odgovor nije znanje. A posjedovanje znanja iznimno je važno – jer kad čujete nešto sumnjivo ili možda lažno, pomislite: ‘Čekaj malo, ovo proturječi svemu što znam da je istina, zar ne?’ Nije ni čudo da ima toliko idiota koji misle da je Zemlja ravna. Ako pročitate neki blog o ravnoj Zemlji, pomislite: ‘Ah, to ima smisla’, jer nemate nikakvo razumijevanje ni predznanje“, kaže Clement. 

Internet je već preplavljen teorijama zavjere i dezinformacijama, a to će se samo pogoršati kako umjetna inteligencija bude „halucinirala“ i stvarala uvjerljive krivotvorine. Clement strahuje da mladi ljudi jednostavno nisu dovoljno pripremljeni da se snađu u tom okruženju.

Tijekom pandemije, kaže Miles, zatekao je svog malog sina kako plače nad školskim tabletom. Dječak je radio online program iz matematike i dobio zadatak da napravi broj šest koristeći najmanji mogući broj oznaka s vrijednostima jedan, tri i pet. Upisivao je dvije trojke, ali mu je računalo stalno javljalo da je pogriješio. Miles je pokušao s kombinacijom jedan i pet – i to je računalo prihvatilo.

„Eto, to je noćna mora s ne-ljudskom umjetnom inteligencijom, zar ne?“, kaže Miles. Učenici često pristupaju zadacima na neočekivane i zanimljive načine, ali se strojevi teško nose s tim odstupanjima.

Slušajući ga, pomislila sam na jednu drugu vrstu noćne more: možda novo zlatno doba gluposti ne počinje onog trenutka kad se pokorimo superinteligentnim strojevima – nego onog kad vlast predamo onim glupima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.