Hollywood je autoru s pedigreom velikog i značajnog osigurao pozamašna sredstva za labavu adaptaciju romana postmodernističkog pisca sklonog apsurdima koji i inače važi kao nezahvalan za transfer u drugi medij. Također, Anderson dublje nego ranije uranja u žanrovski film i direktnije se oslanja na uspostavljena, čak staromodna zanatska pravila kako bi dinamičan ep koji je duboko političan i humanistički nastrojen, ali bez prizvuka debatnog ili didaktičkog u sebi. Rezultat je svakako jedan od filmova godine.

Prolog je smješten u nedefinirano alternativno sadašnje ili nedavno prošlo vrijeme i u njemu pratimo aktivnosti revolucionarne grupe French 75 koja targetira institucije američkog represivnog režima i kapitalističkog poretka, od centara za zadržavanje izbjeglica, azilanata i migranata, preko banaka do elektroenergetske infrastrukture. Perfidia Beverly Hills (Taylor) možda nije vođa te grupe, ali je njena najenergičnija i ideološki najčvršća članica. Na jednoj od svojih misija, ona razoružava i za taoca uzima vojnog satnika Stevea Lockjawa (Penn) i između njih se razvija psiho-seksualna tenzija. Povrijeđenog ega, on nastavlja pratiti grupu, ali prije svega nju i s njom se upušta u igru seksualnih ucjena. 

Perfidia je, međutim, u vezi s „Ghetto” Patom (DiCaprio), članom grupe zaduženim za eksplozive i projektile. Kada rodi kći Charlene, ne zna se tko joj je zapravo otac, ali ona se ne želi svesti na ulogu majke i skrasiti, što joj Pat preporučuje. Zbog toga će nakon jedne pljačke banke Perfidia biti uhapšena i natjerana na suradnju s organima reda pod vodstvom Lockjawa, a Charlene i Pat će dobiti nova imena Willa i Bob te prekomandu da se sakriju u jedan planinski gradić. Perfidia bježi iz programa zaštićenih svjedoka u Meksiko i izlazi iz filma, ali ćemo njeno prisustvo i dalje osjećati.

Nekih 16 godina kasnije, tinejdžerka Willa (Infiniti) i Bob su i dalje u gradiću, ali su Bobovi borbeni refleksi oslabili zbog kontinuirane upotrebe alkohola i marihuane. Roditeljski, međutim, nisu, pa je on prema kćeri i dalje zaštitnički nastrojen, s pojačanom paranojom. Lockjaw, sada s činom pukovnika, međutim, želi postati član rasistički nastrojenog tajnog društva, pa zbog toga mora sakriti tragove svog ne baš „rasno svjesnog” ponašanja u prošlosti. 

Kada locira i uhvati vođu ostataka grupe koja se povukla duboko u ilegalu, on naređuje napad na gradić koji figurira kao sigurno utočište za migrante, tražeći u njemu Willu i Boba. Slijedi kaos i u naslovu obećana jedna bitka za drugom. Willu uspijeva pokupiti Deandra (Hall), članica grupe, i uputiti je prema samostanu, a Bob je želi pronaći, ali se na pomoć grupe ne može osloniti jer je zaboravio komunikacijske šifre. Zato se za pomoć obraća Willinom instruktoru karatea i vođi lokalne operacije sakrivanja migranata Sergiju St. Carlosu (Del Toro). Lockjaw i dalje ne odustaje, iako je napravio kaos koji više ne može kontrolirati, a ni pripadnici Kluba Božićnih avanturista više nisu tako skloni primiti ga u svoje redove.

Zaista, riječ je o jednom napetom, dinamičnom filmu koji se cijelim svojim tijekom gleda bez daha. U njemu Anderson demonstrira ne samo svoje umijeće, već i svojevrsnu radost filmske režije orkestrirajući scenu za scenom napete akcije, od uličnih sukoba do jurnjave automobilima. Pritom, on na određenim mjestima nudi i humornu relaksaciju kroz koju dijeli svoja opažanja o prirodi revolucija i revolucionara, ne samo ovih konkretnih u filmu, nego i uopće. Dok kroz ozbiljnije intonirane scene govori o stanju stvari u Americi danas, ali i „jučer” i „sutra”, svjestan da nepravda ne započinje i ne završava s Donaldom Trumpom i MAGA pokretom, već je gotovo pa upisana u ustav.

Anderson izvrsno upotrebljava i rotira glumce, pa je tako „deglamurizirani” DiCaprio možda i najmanja „atrakcija” filma jer bazično kombinira svoju ulogu Jordana Belforta iz „Vuk s Wall Streeta“ s ulogom Jeffa Bridgesa u „Veliki Lebowski“ u scenariju nalik na „Mission: Impossible“ franšizu. Na potonja dva Anderson se čak i prilično jasno referira na par mjesta.

S druge strane, interpretacija Seana Penna je na rubu karikature, ali ne i preko nje, jer se prekaljeni glumac i redatelj oslanjaju na njegove facijalne ekspresije što nesigurnosti, što patološke mržnje. Za razliku od njih dvojice, Benicio Del Toro je u opuštenom komično-dramskom „lako ćemo” izdanju. Chase Infiniti ima zahtjevan zadatak opstati kao emotivno središte filma i to joj ide sve do transformacije u akcijsku heroinu, interpretacija Teyane Taylor na početku filma je toliko snažna da će odzvanjati čak i kad je njen lik odsutan iz zapleta, a jedino je Regini Hall dopao suviše ograničen i tipski lik da bi ga glumica mogla podići na viši nivo.

Redatelj se također sjajno koristi originalnom glazbom Jonnyja Greenwooda iz Radioheada s kojim surađuje još od „Bit će krvi“ („There Will Be Blood“), a ovdje imamo „izlomljeni” minimalistički jazz kojim se potencira napetost, uz nekoliko „needle drop” momenata, odnosno ubacivanja postojećih pjesama drugih autora u za to odgovarajućim prilikama. Također, fotografija Michaela Baumana, koji je snimio i autorov prethodni film „Licorice Pizza“ (2021), ovdje blista u analogno toplim bojama i u Vista Vision formatu, što se posebno vidi u možda najnapetijoj sceni utrke po onim valovitim brdima i obračuna koji slijedi.

Anderson je pritom vrlo dosljedan sebi i temama koje ga osobno pogađaju, ali i Pynchonu, makar u sklonosti svođenja na apsurd i u igrama riječima, posebno oko imena pojedinih likova i naziva organizacija, iako „Jedna bitka za drugom“ nije direktna i kompletna adaptacija njegova romana „Vineland“. Treba imati u vidu da je redatelj već prije „pokušao nemoguće”, odnosno uramiti Pynchonovo pisanje u koherentan film sa „Skrivenom manom“ („Inherent Vice“) iz 2014. godine, s čime dobar dio kritike nije bio oduševljen, iako je film zapravo pogađao duh knjige s dimom marihuane koji se gotovo fizički osjećao. Ovdje odlazi korak dalje u smjeru filmske koherentnosti, što je jedna od prednosti filma, ali se može tumačiti i kao nedostatak.

Prvo što će neki zamjeriti je svojevrsna filmska naivnost u pojedinostima, od toga kako netko bježi od vojske u kućnom ogrtaču i papučama kroz tunel, do vožnje i obračuna sa svezanim rukama, pa i generalno – da se sistemsko zlo može personificirati u jednom zlikovcu ili nekakvoj zavjereničkoj grupi, a dobro u junaku i pomagačima, što onda rezultira katarzom i lažnom nadom da dobro može trijumfirati. No, ono što je stvarno problematično u adaptaciji je promjena konteksta prema sadašnjem ili blisko budućem. Naime, Pynchonov roman je bio smješten u Reaganove osamdesete s pogledom na Johnsonove i Nixonove šezdesete, odnosno bavio se odjecima hippie pokreta, opijenošću uspjehom, „mamurlukom” i otriježnjenjem koje je uslijedilo. To se na blisko prošle i sadašnje „revolucije u pokušaju” ne može prenijeti jer one nisu rezultirale čak ni marginalnim uspjehom, pa se čini da je Andersonov optimizam s kraja filma neutemeljen. Ali i pored toga, „Jedna bitka za drugom“ jedan je od globalnih vrhunaca ove godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: „One Battle After Another“

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.