„Jebiga, ljudima se dešavaju bolesno iste stvari. Ja sam se zaprepastio koliko ljudi oko mene živi sa sličnim traumama, a bez da su ih ikada rekli bilo kome, a kamoli ih negdje zapisali“, kaže u razgovoru za Lupigu Dragan Bursać, čija je knjiga "PTSP spomenar" nedavno ugledala svjetlo dana, i to u izdanju male, ali svakog spomena vrijedne izdavačke kuće, Samouprava. Tamo nisu kuće od čokolade, ni prozori od marmelade, ali su svi autori vlasnici svoga objavljenog djela, autorskih prava, tiraža i aktivni su sudionici cijelog procesa. Jedan od pokretača Samouprave, Ramiz Huremagić, reći će nam kako Bursaćeva knjiga ima izuzetan značaj za današnje vrijeme. Dodat će kako su od prvog susreta on i Bursać „kliknuli“, kao da su pričali istu priču, dok je jedan nosio lijevu, a drugi desnu vojničku čizmu. Naime, obojici je zajedničko to da su imali tu nesreću da u ratu nose pušku i ratuju na suprotstavljenim stranama.

Umjetnici su trn u oku ogromnog dijela javnosti – onog dijela odgojenog i uzgojenog u SF bajkama neoliberalnog kvazikapitalizma. Za njih su svi oni koji svoju umjetnost ne izvode striptizom na šipki ili uz odgovarajući ritam turbo-folka ili tambure – zapravo paraziti. Od onih koji se, eto, bave kreacijom jer ih na to nagoni unutarnji poriv, preko onih koji svojom umjetnošću povremeno uzdrmaju društvenu učmalost, pa do onih koji se drznu iz porezne kase financirati neki, recimo baletni nastup ili književnu večer. A najveće krvarenje tog blagoslovljenog oka u koje se zabio art-trn – izazivaju umjetnici kojima država uplaćuje doprinose. U glavama tog kritičarski raspoloženog dijela nacije, pojam samostalnog umjetnika je pojam apsolutnog blasfemičnog uhljebljivanja. Naravno, ako takve priupitate zašto im krvari oko domoljubno, spremno će vam i argumentirano reći: „Šta će on meni tute od državne sise plaću uzimat da bi malo zamaza sliku ili plesa balet. Gospe mi, i ja bi se tako volija obogatit da stavin šešir i recitiran onoga šekpira po ulici.“

Problem nije u samome nasilju, već u njegovoj društvenoj prihvatljivosti (pa i prihvaćenosti); napadači iz Zadra i Splita nedvojbeno su dočekani kao junaci i to ne samo u uskome porodično-susjedskom krugu (slično, očito, važi i za Daruvarca, itd.), o spontanoj, društvenoj posudi njihova divljanja naprosto nema govora. No, to nije tek problem pojedinih sredina. Ako svi već desetljećima žive (a mnogi se socijaliziraju) pod pritiskom stalno ponavljanih službenih (političkih, školskih, kulturnih) tvrdnji da je današnja Hrvatska nastala ratom, a ne referendumom, onda je u sam korijen zajednice dugoročno instalirano (ratno) nasilje. To nasilje je izvorno bilo pretežito obrambeno, ali se kroz nekoliko generacija ono ritualizira u liku općenitoga nasilja kao privilegirane komunikacijske forme, od obitelji na dalje; imenica je poništila pridjev. Naraštaji, posebice muškaraca, odrastaju u uvjerenju da im nedostaje mogućnost da se iskažu na način starijih – u ratu, borbi – u konačnici: nasilju.

Olja Savičević Ivančević suvremena je književnica, nagrađivana autorica poezije, romana, kratkih priča i dramskih tekstova. Rođena je u Splitu 1974. godine, a književnoj publici predstavila se u svojoj četrnaestoj godini, zbirkom pjesama "Bit će strašno kada ja porastem". "Govoriti o toj knjižici kao o nečem književno relevantnom bilo bi neozbiljno. To je moja teka, spomenar...", kasnije će objasniti autorica. Ako ova rana zbirka poezije, kako sama autorica tvrdi, i nije (bila) književno relevantna, njezin naslov pokazat će se u potpunosti pogođenim. Okružena "strašnim", u godinama koje su uslijedile, brusila je svoj talent onako kako se talent već brusi - predanim, discipliniranim radom. U okviru naše nove rubrike "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom", predstavljamo pet još neobjavljenih pjesama splitske književnice, koja se u međuvremenu plasirala u red najozbiljnijih predstavnica suvremene hrvatske književnosti.

U hrvatskoj praksi (teorije ionako gotovo i nema) referendum je, u razdoblju nakon devedesetih, bio raspisivan samo u rijetkim, takorekuć svečanim prigodama (neovisnost, ulazak u Europsku uniju). U takvim je svečanim okolnostima insistiranje na nekim („formalnim“) nedostacima kontekstualno djelovalo uglavnom kao puko zakeranje. Treći pak nacionalni referendum, onaj o ustavnoj definiciji braka, proveden je, tehnički gledano, na zahtjev odozdo (ako vjerski zahtjevi uopće i mogu dolaziti iz toga smjera), a njegov je sadržaj bio i ostao upitan sa stajališta nekih od temeljnih ljudskih prava, to više što Ustavni sud uopće nije bio konsultiran. No, stave li se po strani uvodno spomenute konkretne izopačenosti domaće referendumske prakse, ma koliko se često one u zbilji pojavljivale, ostaje temeljni problem referenduma kao demokratskoga oruđa – načelna neograničenost većinske volje.

Iskreno, ne znate što je užasnije i što je više poražavajuće; činjenica da su mladi sportaši pretučeni u Splitu ili saznanje da su ih njihovi roditelji ispratili u Hrvatsku sa zebnjom i preporukama da se „ne ističu“, „da ne slave ako pobjede“ i da „sklone na vrijeme klupska obilježja“. No činjenica da su napadnuta nečija djeca ipak je najstrašnija. Djeca koja su rođena godinama iza rata, djeca koju zanima isključivo njihova muzika, njihova generacija, sport i, naravno, drugi spol koji je u tim godinama jedina bitna preokupacija. Kako imam dijete njihovih godina koje se aktivno bavi sportom i kojeg život može već sutra odvesti na kakav košarkaški turnir u Beograd, potpuno razumijem očaj tih roditelja koji su poslali svoje sinove u Hrvatsku. Ako imate djecu, i ako ste ljudi, tada razumijete o čemu vam govorim.