A ŠTO S NACIONALNIM STADIONOM: Treba nam odgovornosti, a ne floskule i prazna domoljubna obećanja

A ŠTO S NACIONALNIM STADIONOM: Treba nam odgovornosti, a ne floskule i prazna domoljubna obećanja

Graditi novi stadion ili održavati postojeće? U Splitu već 39 godina stoji stadion, ne nacionalni nego internacionalni, Magašev i Hajdukov, priznat u cijelom svijetu, ali ne i u domaćoj vrhuški koja odlučuje. Uz dolično održavanje splitskog stadiona, spomenika kulture, nije nam potreban ni noviji niti ljepši. Dinamov pogon i stadion u Maksimiru, groblje diletantskih ambicija i najskuplji investicijski promašaj, velik je potencijal, ali i izazov Vladi i Gradu Zagrebu. Treba odgovornosti, a ne floskula, praznih obećanja, nabacivanja lokacijama i servilnog nuđenja usluga. Motive naših političara i plahovitih vizionara može se razumjeti. Lansirani uspjehom Vatrenih u finalni VIP salon, kako odoljeti slatkom snu o sebi kao domaćinu? Obećanje novog Nacionalnog stadiona u izbornoj kampanji bit će aklamirano kao domoljubni čin, a zahvalnost biračkoga tijela zajamčena.
„SUGESTIJA“ HRVATSKOJ IZ SAD-A: Ograničite ruski utjecaj, ali o svom trošku, naravno

„SUGESTIJA“ HRVATSKOJ IZ SAD-A: Ograničite ruski utjecaj, ali o svom trošku, naravno

Ako dobro čitamo, Sjedinjene Države i dalje uporno sugeriraju Hrvatskoj i ostatku EU da se distancira od uvoza energenata iz Rusije, prvenstveno plina. To je naravno već godinama poznato, pri čemu ključni faktor igra činjenica da je ruski plin još uvijek daleko najjeftiniji na europskom tržištu, pa željena diversifikacija uveliko zapinje. I dok većina ostalih članica EU uviđa kako američka strategija u perspektivi lagano posustaje, osobito nakon negativne reakcije Kine na pritisak Washingtona oko iranskog plina, Hrvatska je i dalje impresionirana silničkim držanjem najvećeg svjetskog reketara, budući da to i nije ništa doli providno iznuđivanje danka. Izgubljena u tržištu, i robnom i političkom, ona iskazuje kroničnu paraliziranost, toliko da bismo se već mogli pitati nije li riječ i o fiziološkim razlozima, a ne samo psihološkim.
BOSANSKE IZBJEGLICE: Sa strahom i bijesom promatramo kako se ophodite prema ljudima koji su došli u BiH

BOSANSKE IZBJEGLICE: Sa strahom i bijesom promatramo kako se ophodite prema ljudima koji su došli u BiH

Jesu li ljudi ovih prostora zaboravili da su i oni sami, tako nedavno, bili izbjeglice? Kako je moguće da se održavaju neprijateljstva stara četvrt stoljeća uzrokovana ratom u bivšoj Jugoslaviji, a tako se lako smeće s uma humanost koja je pratila taj isti rat i blažila bol njenih ranjenih, protjeranih i poniženih? Bosna je podnijela najveći teret i najbrojnije žrtve tog rata. Danas, dio bosanskih izbjeglica iz tog perioda, koji promatra što se na tlu njihove domovine događa kada onamo stižu ljudi koji bježe od rata i bijede, odlučio je reagirati i uputiti vlastima u Bosni i Hercegovini - Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ministru sigurnosti, Draganu Mektiću te članovima vlada Federacije BiH, Republike Srpske i kantonâ - otvoreno pismo protesta.
UVIK ŽAJ MI BIĆE: Kamen koji drži grad

UVIK ŽAJ MI BIĆE: Kamen koji drži grad

Kampaneli su ka i ljudi. Nisu sazdani od jednog kamena. Nego od kamena koji se lipi, veže, jedan na drugi. Takvi su i ljudi. Svi smo u ovi mali grad povezani, a da to i ne znamo. Ne ćutimo. Dok se koji kamen ne odvoji. A kad se oni zaglavni odvajadu, tada se i kampanel počne ljuljat. Nema ga šta držat. Pa se ovi grad uvati za glavu i u onu prazninu šta ostaje svi mislu da će se srušit grad. Da će ga ta praznina progutat. Ma grad ka grad, sutradan ga umiju njegovi škovacini, škrape od raketi začepe tići, a škovace šta su ostale od ljudi izmete bura, maeštral ili tramuntana, ovisi šta krene s Marjana, oli s juga, s pravca Brača. Iznenadija san se kad san ga vidija. Stari morski vuk bija je uplašen ka i ja. Taj san straj vidija u njegovin očima. Straj koji je ljudski, pa je on zaboravija da san ja obični bovan, a ja san zaboravija da je on kamen, kamen koji drži grad.
„SKRIVENO BLAGO“ JADRANA: Plastika koja ubija

„SKRIVENO BLAGO“ JADRANA: Plastika koja ubija

Gomila plastičnog otpada skupljena u uvali Tarej na otoku Cresu proteklog je vikenda udruzi Terra Hub poslužila kako bi se od nje napravila instalaciju dupina, inače rado viđenog stanovnika cresko-lošinjskog akvatorija kojem ovakav otpad predstavlja smrtnu prijetnju. Akcija Terra Huba kojoj su se pridružili i predstavnici Greenpeacea održana je u subotu, uz potporu Grada Cresa i inicijative Zero Waste Croatia. Volonteri su se dali u akciju češljajući uvalu prepunu nautičara i u dva dana skupili ogromnu količinu plastičnog otpada, kakvom treba i 500 godina da se razgradi u moru. Na koncu je akcija rezultirala prikupljanjem otpada za tri velika kontejnera. Porazni su podaci da je devet od deset ptica koje žive uz more unijelo plastiku u svoj probavni sustav. Jednako kao i jedna od tri morske kornjače te više od polovice jedinki kitova i dupina.
RASISTIČKI, ŠOVINISTIČKI I MIZOGINO: Kako je vozač angažiran na riječkom Bijenalu odbio voziti 'Ciganke i kurve'

RASISTIČKI, ŠOVINISTIČKI I MIZOGINO: Kako je vozač angažiran na riječkom Bijenalu odbio voziti 'Ciganke i kurve'

Kod njega je taj bijes rastao i rastao. Kad sam napustio bus, nisam više prilazio blizu, jer nisam znao možemo li očekivati i fizički napad. To je bilo potpuno van kontrole. Pozvao sam kustosicu Sabinu, koja je pozvala organizatora Zahtilu, a on je konzerverzaciju s vozačem preuzeo na sebe. Busu se više nisam približavao. Ono što sam pročitao u poruci koju je poslao vozač van je pameti i potpuna je neistina. Da je to što je napisao istina, ne bi mu deset ljudi napustilo autobus. Postojao je, dakle, razlog da mi iziđemo iz autobusa, iako nismo imali prijevoz do Rijeke, situacija je bila takva da nam ništa drugo nije preostalo. Nikad tako nešto nisam vidio i potpuno sam ostao zatečen. Bilo je to rasistički, šovinistički i mizogino. Mogu ovo ponoviti još stotinu puta ako treba, znam što sam vidio i čuo, ispričao je svjedok događaja, pisac Goran Ferčec.
MEMORIJALIZACIJA I APROPRIJACIJA: Moj otac, ugušen u krvi rođaka i komšija...

MEMORIJALIZACIJA I APROPRIJACIJA: Moj otac, ugušen u krvi rođaka i komšija...

Ugušen u krvi njegovih rođaka i komšija dušu je teško i bolno ispustio moj otac Uzeir. U njegovoj pedeset i petoj godini. Smrt zna biti pogana i možda je nesretnik satima umirao, pipao u mraku klizava tijela i bez glasa pokušavao dozvati zadnjim dahom svog prvenca, sina Enesa. U Keraterm, zadnju firmu gdje je radio prije otkaza u Markovićevoj „reformi“, baš tu su ga doveli i propustili kroz špalir od palija i policijskih palica. I njegovog Enesa tako, i sinove njegove braće, Samira, Emdžada, Nedžada i Kasima. Svi su oni sada mrtvi. Haman i zaboravljeni. Enesu i Emdžadu ni kosti nisu pronađene. Odvedeni su u nepoznatom pravcu baš kao što piše na ploči u Keratermu. Niko nije vidio kuda je kamion otišao kada su ih prozvali. Odgovor se čeka od forenzike... A ja se opet nekako najviše nadam da će mi to reći onaj ko zna najbolje, onaj što ih je vozio ili odnekud zadnji žive vidio.
ATRAKCIJA I PROVOKACIJA: Uskrsnuće Miroslava Krleže

ATRAKCIJA I PROVOKACIJA: Uskrsnuće Miroslava Krleže

Zašto je kao scenski prostor odabran Leksikografski zavod Miroslav Krleža? Vrlo logično, odgovara Zlatko Paković: „Lex je živa rana antikrležijanskog hrvatskog zločina – perverznog političkog i kulturnog kastriranja Miroslava Krleže. Tom je zavodu dato ime Miroslava Krleže kako bi mu se oduzela upravo krležijanska bit, koja se ogleda u Krležinu nazivu Jugoslavenski leksikografski zavod. Krležino ime ovom je zavodu darovano kao što se u drugim zavodima ludacima daruju ludačke košulje, da bi oni vezanih ruku izgledali normalno, pristojno, uljudno. Upristojiti, normalizovati, uljudbeno disciplinovati Krležu znači upravo to: od Krleže oduzeti sve ono, u Hrvatskoj i za Hrvatsku, u Srbiji i za Srbiju, krležijansko; ateizam, lenjinizam, jugoslovenstvo, te, shodno tome, hospitalizovati Hrvatsku i Srbiju kao beznadežni slučaj.“
POSLIJE SVEGA - PORAZ U SLAVLJU: Što se zapravo dogodilo?

POSLIJE SVEGA - PORAZ U SLAVLJU: Što se zapravo dogodilo?

Oduševljeni, ulicama razliveni patriotizam mogao je - u hrvatskim uvjetima - imati samo desno-nacionalističku redakciju. Jer, institucije su izbačene iz igre, ljevica je (skupa s liberalno orijentiranima) tradicionalno ostala izvan zabrana ne samo nacionalno-nacionalističkog ojkanja, nego i izvan okružja reprezentacije - koja himnu pozdravlja HDZ-ovskim pozdravom, u kojoj nije zamislivo da se netko iskaže kao podupiratelj npr. LGBTIQ pokreta, ili preferira „Hladno pivo“, i slično. Nogoloptački savez, međutim, nije više dostatan, za desno profiliranje nogo-patriotizma. Iako je posve pod kontrolom HDZ-a, točnije: upravo zbog toga. Stvari su, naime, otišle dalje. Nije pritom bila ključna Thompsonova pojava, pa ni njegovo demonstriranje nesposobnosti da pjeva izvan laboratorijskih uvjeta.
SVJETSKA SRAMOTA: Kome je bio potreban Marko Perković Thompson?

SVJETSKA SRAMOTA: Kome je bio potreban Marko Perković Thompson?

U Hrvatskoj je danas selektor Dalić neupitno najslavljenija osoba. Diže ga se u nebesa kako zbog uspjeha tako i zbog toga što je napokon netko depolitizirao nogometni posao, ali i reprezentaciju. Baš zato je Dalić debelo u krivu kada novinaru koji ga pita za Thompsonovo prisustvo u autobusu odgovara s onim - “Imajte respekta za Hrvatsku…” Upravo radi Hrvatske, upravo radi njenog respekta u svijetu, radi poštivanja ovog veličanstvenog sportskog uspjeha, Thompsonu nije bilo mjesta u autobusu s reprezentativcima. Jer upravo radi Thompsona svjetski mediji ovih dana pišu o teškoj sjenci koja je pala na veličanstveno slavlje i divljenja vrijedno ponašanje ujedinjenih građana Hrvatske prilikom izražavanja svoje radosti zbog osvojenog drugog mjesta na Mundijalu. Pa tko je Thompson ili bilo tko drugi pa da svoj osobni interes stavi iznad interesa Hrvatske?

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

    16.08.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  3. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije