A onda je ustao, krenuo korak naprijed i rekao: „Tko si ti? Tko si ti da smetaš u kazalištu, da remetiš tišinu dok traje izvedba? Tko si ti?“ Muk. Mokar se i težak zastor spustio na sve nas. A onda je glumac napravio još dva koraka naprijed, došao na sam rub pozornice i sad sasvim tiho, skoro nježno rekao: „Tko si ti da ti sve ovo ništa ne znači, da ti ne znače tvoji prijatelji koji žele gledati i čuti. Izađi.“ Tu je jedna nastavnica započela: „Izvinite, sad ćemo mi to srediti i sve će biti…“ Glumac je samo blago podignuo ruku i ona je zašutjela, učinilo mi se da sam čuo kako se srušila natrag u stolicu. Predstava se nekako nastavila i mi smo na kraju pljeskali. On se poklonio, bio je na rubu, meni neobjašnjivih suza. I ja sam bio na istom rubu. Na povratku, opet me dočekao moj otac. Ispričao sam mu sve. Sjeli smo u auto, ja sam ubacio u prvu, pa brzo u drugu. „Zašto one učiteljice nisu tu djecu izbacile“, pitao je lišen svake taktike.

S Međunarodnim danom borbe protiv nasilja prema ženama završila je i sedmodnevna kampanja „Bitna si!“ u sklopu koje je u riječkom kinu Jadran prikazivan i jedan zanimljiv eksperimentalni film. Radi se zapravo o performansu nazvanom „Strašnije od šake“ koji je nastao prije točno godinu dana, kada je baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama izveden na riječkom Korzu. Izvođenje performansa je snimljeno i tako se neplanirano pretvorio u jedanaestominutni eksperimentalni film, čiju režiju i scenarij potpisuje novinarka Bojana Guberac, inače Lupigina suradnica. Scenarij za „Strašnije od šake“ utemeljen je na stvarnim iskustvima žena iz cijele Hrvatske okupljenih u Facebook grupi #spasime koju je pokrenula Inicijativa #spasime. Ono što ćete čuti u ovom kratkom filmu zastrašujuće je i uistinu može biti daleko gore od šake.

To vrelo ljeto razmjenjivali smo sličice, a ja sam žudio kao nikada do tada da u momentu kada otvorim kesicu ugledam samo jedno lice. Lice Diega Armanda Maradone. Čudesnog dječaka koji se igra nogometa, raščupanog mulca kakav sam bio i sam, mog novog Nippera koji će, kako kažu, a djed kad kaže to je sveto pismo, biti novi Pele. To vrelo ljeto obilježit će sladoledi „Naranjito“, bolje rečeno narančasto obojeni led koji smo cuclali zbog logotipa Svjetskog prvenstva i maskote El Naranjita Mundial Espana 82, koju su samo izabrani imali otisnutu na bijelim majicama na zavist nama mulcima koji smo još krpali lopte od starih „mantela“ i sanjali te kičaste productos de Espana otisnute na bilo čemu. Svi smo znali da gledamo novog kralja. Novog Pelea, no nama bliskog, drugačijeg. Našeg. Jer Diego nije pripadao djedovoj ni očevoj generaciji. Diego je pripadao nama.

„Zemlja gori, jednom shvati, cijeli svijet je na kamati, robot tebe zamjeniće, nisi rentabilno biće“, poručuju u refrenu Dino Šaran i Dubioza kolektiv. Pjesmu „Zemlja gori“ u neobičnoj suradnji „izbacili“ su prije točno dvije godine, a sada se s njom javljaju iz karantene. Ekipa je razbacana po raznim dijelovima bivše Jugoslavije. Četvorica se javljaju iz Zabrđa, sela nedaleko Sarajeva, peti je u Puli, šesti u Murskoj Soboti, sedmi u Trebinju, dok je Dino Šaran u Sarajevu i vrlo poletno pjeva iz svoje dnevne sobe. Ovim trominutnim javljanjem, svojevrsnim koncertom za svoju vjernu publiku, Dubioza kolektiv i Dino Šaran, čini se, pokazuju koliko im svirke nedostaju u doba pandemije koronvirusa, za razliku od energije koje im, sudeći prema onom što smo upravo vidjeli, baš nimalo ne nedostaje.

Rijetko sam nailazio na ljude koji su otvoreno sijali mržnju. Jedino pred rat u Bosni, kada su na sve strane galamili, jedni druge psovali, prijetili, a onda svoje riječi zamijenili ubojitim oružjima. Znam da ih je tada svuda bilo, a i sada takvih svugdje ima, čujem za njih svaki čas, ponekad vidim njihove otrovne poruke u prolazu, na nekom zidu (što u Londonu općinske službe brzo uklone), mnogo više u komentarima na portalima, kažu mi da ih je još više na onim koje nipošto ne bih čitao. Takve duhovne nakaze svoje kazuju ili potajno, anonimno, ili među sebe sličnima, koji aplaudiraju njihovim omrazama, kletvama i pozivima na uništenje Drugog. Taj Drugi nije nužno suprotan, čak ni različit, naprotiv, u mnogo čemu i po mnogo čemu zna biti blizak. Treba samo pogledati povijest europskih sukoba i ratova, pa će biti dovoljno primjera koji to dokazuju.

“Pizdo ustaška ovo nije tvoj grad ni zemlja”, poruka je koja je jutros osvanula u Novom Sadu na ulazu u zgradu u kojoj živi glavni urednik portala Vojvođanski istraživačko-analitički centar VOICE, Lupigin kolumnist i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), Dinko Gruhonjić, sa svojom obitelji. Nepoznate osobe, očito istančanog obiteljskog odgoja, nisu se zaustavile samo na ovoj poruci, već su, također na ulazu stambene zgrade, napisali i „smrade konjušarski“, „Ratko Mladić srpski heroj“, sve uz neizostavni kukasti križ, keltski križ i četiri C, odnosno ocila. Večeras oko 19:30 pred Gruhonjićevom zgradom spontano su se okupili odgovorni građani Novog Sada, njih stotinjak. Neki od njih su u znak podrške Gruhonjiću i želje za normalnim društvom sa sobom ponijeli kantice bijele boje te su prekrečili ispisane grafite.