Što je u svojoj srži cancel kultura. Je li to pojava koju treba podržavati, je li umjetnost odvojiva od umjetnika, „guši“ li politička korektnost umjetnost te u kojem smjeru ide hrvatska umjetnost? O toj temi smo razgovarali s Fridom Šarar, filozofkinjom i pjesnikinjom, Zoranom Stajčićem, glazbenim kritičarom i urednikom portala Ravno do dna te Bornom Sorom, novinarom i satiričarom koji misli da su Hrvati pioniri cancel kulture. "Kod nas je cancel kultura od devedesetih točno po svim gabaritima takva kakva je u Americi sada. Amerikanci imaju sad tu neku ideju, pogotovo kroz rasne manjine, 'woke' su. Ili kao što bi mi Hrvati rekli u 19. stoljeću, to su budnice, oni se bude. Isto kao što smo se mi u 19. stoljeću počeli buditi i bili smo spremni i razbijati i paliti mađarske zastave. Oni 'bannaju' svojeg predsjednika na Facebooku, mi ubijemo Karađorđevića u Francuskoj. Dakle, mi imamo malo radikalniju verziju", kaže u razgovoru za Lupigu Borna Sor.

Žan Pol Belmondo i ja se nismo poznavali, ali smo imali zajedničkog dobrog znanca: Lepog Jovicu, violinistu i vođu istoimenog tamburaškog orkestra iz Novog Sada. Sedamdesetih godina svirali su u Parizu, preporučio ih je i odveo Ilija Pantelić, legendarni golman „Vojvodine“ (jedno vreme i reprezentacije Jugoslavije), ne znam gde su tačno svirali, ali je u tu da li uglednu, da li skrajnutu gostionu dolazio i nedavno otišavši sa ovog sveta Belmondo, kome nije promaklo da Jovica voli lepa odela, o čemu možda biće još reči, uglavnom su se dogovorili da zajedno odu u butik gde glumac nalazi odela za sebe, da, sve ovo nije mi ispričao Jovica, nego sam priču čuo od Brataša (Milan Ivanov, basprimaš i pevač prvog reda, mlađoj publici znan možda samo po pesmi o mladosti, u filmu „Jagode u grlu“): razgledaju Jovica i Belmondo odela, krojeve, dezene, cene, Jovici se dopalo jedno odelo, ne može da se odvoji od njega, ali mu je preskupo.

Pod punom materijalnom, moralnom i krivičnom odgovornošću, pri zdravoj pameti i potpuno svjestan – izjavljujem: najgori period u mom životu nije bila opsada, tih 1350 dana pakla, nego škola, tih 16 godina kontinuiranog genocida iz kojih sam izašao za čitav život unakažen, uplašen, nesiguran, izranjavan... Nakon školovanja, ja sam doživotni PTSP-ovac. Škola, Tiiito dragi, koji je to represivni izum i kakav strah sije ta institucija među svojim podanicima, to je sjest pa plakati. Pa mene i danas zaboli stomak od same pomisli na školu. Hemija, geografija, historija, fizika, matematika… Zašto mi je trebalo da mjesece provodim u najgorem, smrtonosnom strahu, samo zato što ne mogu da shvatim i naštrebam razlomke? Zbog čega meni u životu treba da znam koliko je 3/4 podijeljeno sa 7/2? Ili periodni sistem elemenata? Jebe mi se živo i doživotno koji je simbol stroncija? Zašto će mi to trebati? Za ukrštenicu? Pa za to nisam morao guliti 16 godina…

Umor, teškoće s disanjem, problemi s pamćenjem i koncentracijom, ubrzano lupanje srca najčešći su simptomi stanja koje se u posljednjih godinu dana spominje pod imenima Dugog ili produženog Covida ili pak post-Covid sindroma, fenomena koji zbunjuje liječnike diljem svijeta i izluđuje nemali broj onih koji su preboljeli infekciju. Po nekim istraživanjima ovi problemi muče i do 25 posto svih onih koji su bili pozitivni na virus SARS-CoV-2. Lista simptoma također je poduža i obuhvaća čak dvjestotinjak različitih tegoba. A iako veću šansu dugog Covida imaju oboljeli koji su zbog jačine inicijalne infekcije morali biti hospitalizirani, znatan postotak otpada na ljude koji su Covid preboljeli s malim ili nikakvim simptomima, što, čini se, posebno važi za neurološke simptome. Ovog tjedna, međutim, obavljeno je prvo veliko istraživanje iz Velike Britanije koje pokazuje da su šanse za razvoj dugog Covida manje nakon cijepljenja.

Lupigin prijateljski portal, Kulturpunkt, ima novu novinarsku školicu – „Svijet umjetnosti“. Radi se o jednosemestralnom edukacijskom programu za mlade od 16 do 30 godina koji bi željeli usvojiti neka temeljna znanja i vještine na području suvremenih kulturo-umjetničkih i medijskih praksi. I, naravno, školica je besplatna. Nakladnik Kulturpunkta, udruga Kurziv, svoje školice provodi već 12 godina. S prvom je krenula još 2009. godine, a do sad je školice ukupno pohađalo preko 150 osoba. „Ovaj jedinstveni edukacijski program organiziramo kako bismo pridonijeli raznolikosti medijskog uvida u područje suvremene kulture i umjetnosti te motivirali mlade autore za produkciju novinarskih tema iz tog područja“, poručuju iz Kurziva koji su na jedno mjesto prikupili sve tekstove nastale u sklopu ovog njihovog programa, još od 2010. godine. Možete ih pronaći na ovom linku.

Mukotrpno lociranje Hrvatske na mapi globalnih političkih odnosa može biti lakše ako se katkad osvrnemo na usputno zadan kontekst. Takva jedna zgodna prilika, recimo, jest godišnja vladina konferencija s diplomatskim korom. Ovog ljeta u Zagrebu je kao specijalni inozemni gost pred strane ambasadore i konzule pozvan nekadašnji britanski premijer Tony Blair. Funkcija specijalnog gosta je inače više simboličke prirode. Ne dočekuje ga se da bi iznio ekskluzivne spoznaje koje diplomatima i političarima nisu već na dosegu, ili da bi u kuloarima uz šampanjac prosvijetlio koga od uzvanika. U biti, sâmo ime takvog uglednika figurira kao gotova poruka, ready-made simbol neraskidivih veza domaćina sa svijetom, te smjerokaz aktualne mu orijentacije. Blair, znači; pa da vidimo kakav točno potencijal nosi danas njegova legitimacija po Hrvatsku i općenito.