A onda je počeo mundijal. Preko njega sam, zapravo, otkrivao šta je to svet i šta sve postoji u tom velikom, šarenom svetu u kom je gradić u kom živim samo jedno zrno peska. Otkrivao sam gde je Maroko, a gde Jamajka. Kako izgleda zastava Kameruna, a kako Belgije. Kako izgledaju ljudi u Norveškoj, a kako u Kolumbiji. Tada sam otkrio, takođe, da je sasvim normalna i uobičajena stvar da na jednom turniru navijaš za dve reprezentacije. Naime, u mojoj porodici se navijalo i za SR Jugoslaviju i za Hrvatsku. “Nećemo valjda navijati za Argentinu protiv Hrvatske”, govorili su moji, a ja sam to prihvatao kao neku samorazumljivu činjenicu, nešto što nema previše smisla čak ni objašnavati bilo kome. A Hrvatska (ћир. Нрвацка) je igrala tako da si se morao zaljubiti u njihovu igru. Naprosto, kada si dete čiji je mozak zaštićen od društvene patriotske groznice, male su šanse da ne navijaš za Šukera i Bobana, Bokšića i Prosinečkog, Stanića i Vlaovića. Za celu tu neverovatnu generaciju.

Na samom početku Drugog svjetskog rata Mara Laković, samouka žena iz Cetinja, ostala je udovica s četvero djece i u okupiranom se gradu angažirala kao „pozadinka“ koja održava veze s partizanima, da bi nakon rata odselila u Vojvodinu i nastavila svoju borbu te umalo završila na Golom otoku. Priča o ovoj hrabroj ženi ovih je dana ispričana u dokumentarnom filmu "Borba Mare Bogdanove". Autori kažu kako su inspiraciju pronašli u knjizi "Orlov krš - 100 godina života jedne crnogorske porodice" Nebojše Bate Tomaševića koji je kao golobradi dječarac postao ilegalac i partizan, a kroz svoju knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, ali i uspone i padove svoje obitelji, od pogibije starijeg brata, također ilegalca, preko sestre koja je bila prva veleposlanica SFRJ, pa sve do tragične münchenske zrakoplovne nesreće u kojoj je poginulo više od polovice nogometaša Manchester Uniteda, a Tomašević preživio.

Osam tisuća tri stotine sedamdeset i dva. Toliko je danas fildžana s vrućom kafom postavljeno na Trg Helvetia u Zürichu. Riječ je o dirljivom spomeniku sjećanja „Što te nema“ koji već godinama „putuje“ svijetom i pojavi se samo na dan obilježavanja monstruoznog zločina u Srebrenici gdje je Vojska Republike Srpske nakon zauzimanja tog gradića pobila točno toliko ljudi koliko je u Zürichu danas fildžana iz kojih nitko neće popiti kafu. Aida Šehović autorica je ideje prepune simbolike – od imena spomenika kojeg pronalazimo u pjesmi Alekse Šantića koja je najpoznatija u izvedbi Jadranke Stojaković i koja govori o boli i čežnji što nikako ne prolaze, pa do kafe kao simbola bosanskohercegovačke gostoljubivosti. Ukratko, opomena je to da se zločin kakav je počinjen u Srebrenici više nikada i nigdje ne smije ponoviti.

Nevjerojatno, ali istinito - Vinkovcima, nepoljuljanom utvrdom HDZ-a zadnja gotovo tri desetljeća, u utorak je odjekivao niz uvreda na račun stožerne hrvatske stranke. Tisuće odseljenih sugrađana, apsolutistička vlast HDZ-a, niske i neisplaćene plaće, odnosno ekonomski, politički i kulturni glib u kojemu grad "šlajdra" već desetljećima nisu potakli ovaj prosvjed, već - nogomet. U utorak se trebao održati Nadzorni odbor kluba na kojemu bi se odlučilo o tome hoće li klub zaista igrati u 3. HNL ili će se amaterizirati, no, sjednica se nije dogodila. Sve je kulminiralo prosvjedom na kojemu su odjekivali "pozivi na felacio" spomenutom Karliću, spominjanje majke i skandiranje u metru tipičnom za prosvjede protiv HNS-a, ali umjesto nogometnog saveza meta je vladajuća stranka: "HDZ, pederi, Vinkulju ste sjebali", "HDZ, grobari, Cibu ste nam ubili" i slično.