Čini mi se da je prošlo više od 44 godine od mog prvog susreta sa Darkom Šimičićem, a i danas razgovaramo o knjigama i srodnim temama. Uživam u svakom novom saznanju o knjigama, a istovremeno imam sažaljenja za ljude koji u društvu knjiga moraju provesti svoj radni vijek, a da ih ne vole. Prije otvorenja ove male izložbe poslao sam obavijest o njoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te zagrebačkoj Gradskoj knjižnici. Želja mi je bila da vide kako kompletna knjiga treba izgledati. Križanje Palmotićeve i Boškovićeve ulice, gdje se nalazi HDD galerija, preblizu je, vjerojatnije bi ipak knjigu radije pogledali u Frankfurtu. Jedan suvremeni francuski pisac u autobiografskoj knjizi piše o svom odrastanju u nekoj vrsti disfunkcionalne obitelji i radničkog siromaštva u kojoj je mržnja prema knjizi bila tolika da ju je morao skrivati i potajno čitati. A takvih slučajeva u odnosu prema knjizi ima i u nas.

Na tisuće žena u Europi još uvijek putuje u susjedne zemlje kako bi obavile pobačaj, vrlo često i iz zemalja gdje je pobačaj legalan. Otkrio je to istraživački rad jedanaest novinarskih ekipa iz europskih zemalja pod nazivom „Exporting Abortion“, na temelju dostupnih podataka i osobnih svjedočanstava žena. Najviše ih putuje iz Njemačke u Nizozemsku, i iz Portugala u Španjolsku. Treća najčešća ruta je iz Francuske u Nizozemsku. Zahvaljujući zakonu o pobačaju koji strogo štiti pravo na prekid trudnoće do 24. tjedna, u Nizozemskoj se odvija gotovo polovica svih pobačaja praćenih u studiji. Spominje se i Hrvatska u kontekstu zemalja u kojima je otežano obavljanje pobačaja – unatoč zakonu koji dopušta pobačaje do desetog tjedna trudnoće – zbog prigovora savjesti koji se odnosi na gotovo sve regije u zemlji. Više od 200 Hrvatica svake godine putuje na pobačaj u Sloveniju, gdje je dopušten u istom roku.

Baš na dan rođena Bojana Tončića, 7. maja, kako su nakon komemoracije, godinu dana ranije obećale, Žene u crnom su uz pomoć prijatelja, objavile još jednu zbirku tekstova Bojana Tončića. I ova, kao i prva, koja se zove „Krivo srastanje“, ima pop-kulturnu referencu – „Sam na ulici“. Svi tekstovi u knjizi su stvarani posljednjih deset godina Bojanovog života, među kojima su i oni koje je pisao za Lupigu. Govoreći o Bojanu i njegovim tekstovima Dragan Stošić, novinar, ali i Bojanov prijatelj, naglasio je da je Bojan živio u crno-bijelom sistemu, kao da nije dozvoljavao ništa što je sivo. „Većina ljudi u ovoj zemlji voli da pliva u sivom, odnosno da se ne opredeljuje. Bojan je bio vrlo opredeljen. Onaj ko je bio zao i loš, taj je bio zao i loš bez ikakvih primesa, bez mogućnosti da uradi nešto i da promeni mišljenje, kao što je na drugoj strani masa ljudi i događaja koji su njemu značili nešto svetlo i nešto što njegovom životu daje posebnu vrednost“, objasnio je Stošić.

Studenti koji su odbijali prijedloge o privremenoj vladi do jučer su bili predmet žestokih napada tzv. građanskog sloja, drugosrbijanske profilacije, koji pobunu želi svesti na onu protiv nedemokratskog autoritarnog režima, kao devijacije od ideala liberalne demokracije. Drugosrbijanci nisu u stanju procesuirati koncept po kojem bi pobuna bila protiv nje same, kao sistema, a Vučićev režim upravo reprezentativno ostvarenje tog sistema na kapitalističkoj periferiji (nikakva devijacija). Proglašavaju imperativnost rješenja koje nazivaju "političkima" kao šifrom za redukciju politike na onu unutar liberalno-demokratske paradigme. Živciraju ih studenti kad ne shvaćaju da se radi o ekspertskoj/prelaznoj vladi kao Jedinom Rješenju političke krize i umjesto toga mobiliziraju direktno-demokratske metode istupanja politike izvan važeće paradigme.