Priznajem da su mi od bubnjanja i intenziteta senzacija zamalo iskočile oči, mada nisu srpske, i da sam na jedvite jade uspio zadržati staloženost: u redu, autor se drži principa „što na umu, to na drumu“, što znači da mu je mozak na službenom putu, nitko iole normalan ne može ga slijediti na tom putovanju, na takav se tip ekspedicija uputno osvrnuti samo sa sigurnoga odstojanja, a u cijeloj stvari ipak ima i zrnce humora, naime, komično je to što pisac svoje štivo smatra satiričnim, iako sve upućuje na to da je riječ o žanru dijagnoze. Osim toga, imajući u vidu trenutno stanje mojih dionica u tzv. hrvatskom društvu – gdje u službenoj percepciji osciliram između jugokomunista i četnika, ovisno o afinitetu lovaca na nacionalne izdajnike – ne mogu reći kako mi naročito škodi da me neka prosrpska budala okarakterizira kao ustašu.

KUD Idijoti, pulski punk bend, poznat i prepoznat diljem bivše Jugoslavije, čiji su rast i razvoj usporili ratna i poratna zbivanja, te hrvatski inovativni proizvod zvan „pretvorba i privatizacija“ službeno su proteklog vikenda dobili svoju prvu biografiju. Vrlo detaljno ispisane o stranice o „bendu naše mladosti“ sročio je Nenad Marjanović, ljubiteljima Idijota poznatiji kao dr. Fric, basista benda, a objavio ju je Diego Bosusco - Ptica, još jedan član benda. U razgovoru za Lupigu Fric objašnjava kako se nije pretjerano bavio faktografijom benda, datumima i diskografijom, a da je neke stvari odlučio baciti pod tepih, jer su previše osobne.„No, suština je tu, sve što sam htio napisati - napisao sam“, kaže. S obzirom da je gorepotpisani autor ovog teksta i službeno prvi kupac knjige, uskoro ćemo na Lupigi objaviti i prikaz „Života s Idi(j)otima“. Do tada vam donosimo do sad neobjavljen kratki odlomak iz knjige u kojem je Fric sažeo mnoge stvari.

Dok vas uvjeravaju da vi trebate raditi duže, iz naših se poreza članovima Vlade i Sabora na 16.000 do 20.000 kuna plaće isplaćuju naknade za odvojeni život, stanarina, dnevnice i tko zna što sve ne, valjda zato što s tolikom plaćom ne mogu platiti stan. Na koncu, arče novac da bi vam spotićima s televizije poručivali zašto trebate raditi do 67. godine, kao da vam to i nije jasno. I sve to prolazi, ne u jednom, ili dva mandata, zato što smo se uspavali, nego od dana kad smo doživjeli Hrvatsku. To i puno gore stvari. Kad biste potpisali, to bi značilo da ste svega toga duboko svjesni. Da ste spremni na promjenu mirovinskog zakona, ali i puno više. Da želite preuzeti odgovornost za to što se događa u ovoj zemlji. Zato je pošteno reći: Još su samo dva-tri dana za prikupljanje potpisa za sindikalnu referendumsku inicijativu, ali svejedno je hoćete li potpisati.

Fenomenalan mural u čast Davorinu Popoviću, pjevaču legendarnih Indexa, benda koji je, kako kažu, u Sarajevu bio popularniji od Beatlesa, dovršen je danas u sarajevskoj Radićevoj ulici, nedaleko od poznate knjižare Buybook. Iza oslikavanja sarajevske i jugoslavenske legende stoji udruga Obojena klapa, a mural visok 15 i širok pet metara izvela su dvojica uličnih umjetnika iz ove udruge, Benjamin Čengić Zian i Alen Ramčević, dok idejno rješenje potpisuje Armin Numanović, inače student Akademije likovnih umjetnosti. Jednom prilikom legendarni Pjevač je uz smijeh ispričao kako čovjek izvan Sarajeva može biti nevjerojatno popularan, ali čim se vrati u grad na Miljacki prvi znanac dobacit će mu „đesi šupak, šta ima?“. Danas ga Sarajevo, u kojem je i preminuo 18. lipnja 2001. godine, iznimno cijeni pa ne treba čuditi što mu je posvećen ovakav mural.

“Dok je meni u Srbiji milion i po nepismenih, ja se ne sekiram za svoju političku budućnost”, rekao je, navodno, jednom prilikom ćosavi vojvoda Vojislav Šešelj, koji je sada ponovo izabran za lidera radikala. Novi izbor se desio u avliji ispred Šešeljeve jezivo kičerajske kuće u sremskom selu Hrtkovci, u opštini Ruma. Tamo je, naime, održan jubilarni 10. otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke. Organizacija Mlada Vojvodina izlepila je nalepnice po Hrtkovcima na kojima je Šešelj prikazan kao klovn velikog crvenog nosa i nazvala ga “Klovno”. Postoje oni filmovi strave i užasa u kojima neki klovn igra jezivog negativca i zbog kojih su i pravi klovnovi postali nekako sumnjivi i antipatični. Klovno Šešelj je utelovljenje tog filmskog horora. Gde god se zavijorio Šešeljev radikalski barjak u ratovima iz devedesetih godina prošlog veka – tu Srba danas više nema. Danas se Šešeljev barjak vijori isključivo u Srbiji.

Srećom, Damir Avdić nije pesnik u klasičnom smislu te reči, već rok muzičar, pevač, kantautor – ako hoćete, dakle stvaralac u jednoj oblasti koja se obično smatra nižom i manje vrednom od književnosti, što samo otvara mnogo veći prostor slobode za onog ko tu slobodu ume da iskoristi. A Avdić se tom slobodom koristi drsko i bezobrazno, stvarajući mala remek-dela i pevajući ih diljem bivše Jugoslavije. Njegova poezija na prvi pogled ili posluh deluje sasvim jednostavno, nema tu nikakvog hermetizma, nema komplikovanih zapretenih metafora, nema šifrovanog jezika, nema mnogo posla za tumače i ostale književne kritičare. Već na drugi pogled stvari deluju nešto komplikovanije, pokazuje se da je narečena jednostavnost tek puki privid oka naviklog da složenost traži tamo gde je najčešće nema. Tome u prilog govore i nesporazumi i polemike koje izazivaju Avdićeve pesme.