Na ovaj tekst inspirisalo me je jedno slučajno otkriće. Radosav Durković, rođeni brat mog đeda po majci, Dragutina, kao devetnaestogodišnjak je učestvovao u Pljevaljskoj bici. Prvi decembar 1941. godine, oštar zimski dan u okupiranom gradu na krajnjem sjeveru Crne Gore. Loše isplaniran napad i nedovoljna obučenost odveli su u smrt više od dvjesta partizanskih boraca. Radosav je ranjen prilikom juriša. Odvojen od saboraca, bez mogućnosti da se priključi onima koji su se povlačili, bio je prinuđen da spas potraži unutar samog okupiranog grada. Imao je (nakratko) sreće da se domogne kuće uglednog pljevaljskog apotekara Vukotića, za kojeg je znao preko porodičnog poznanstva. Uspio je da pokuca na vrata, a potom se sručio na stepenište. Otvorila je djevojčica koja je odmah pozvala svog oca. „Uđi, ko god da si – četnik, partizan, fašista – moja je dužnost da ti pomognem“, kažu da je rekao apotekar.

Inspiracija za rad proizašla je iz osobnog iskustva umjetnice u kojem je bila izložena maltretiranju i verbalnom zlostavljanju. Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama razgovarali smo s Nives Žarković, umjetnicom i kiparicom koja upravo na današnji dan želi, još jednom, radom poslati jasnu poruku. „Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da je u našem društvu maltretiranje i zlostavljanje sasvim prihvaćeno te da se najčešće problemi nasilja stavljaju pod tepih gdje im, po mom mišljenju, nije mjesto. Prošle godine odlučila sam napraviti rad kojim ću naglasiti problem nedovoljne osviještenosti i društvene (ne)brige za žrtve nasilja u našoj sredini. Prijedlozi da nasiljem odgovorim na nasilje nisu dolazili u obzir. U potpunosti sam se oslonila na umjetnost kao jedino oružje koje imam i u koje vjerujem“, kaže Žarković.

„Živimo u izuzetno nezahvalnom vremenu. Zemlja smo male čitateljske publike, da ne pojašnjavam probleme izdavača posebno kada je poezija u pitanju, ponekad se teško se izboriti da knjige uđu u knjižnice. Unatoč tome, pisac mora pisati i biti strpljiv“, kaže naša današnja gošća koju predstavljamo u Lupiginoj rubrici "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom". Ona je Sanja Baković. Rođena je u Splitu 20. studenog 1976. godine, dodat će, po velikom nevremenu zbog čega je njenu majku u trudovima s Brača do kopna prevezao broj Jugoslavenske ratne mornarice. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Bolu na Braču, a potom je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se više ne bavi, već radi u odnosima s javnošću. U Zagrebu je ostala živjeti, raditi, pisati te podučavati jogu.

Djeca vezana za krevete, radijatore, ruku vezanih iza leđa – samo je dio repertoara koji više doliči prizorima poznatim iz vremena nacističkih mentalnih ustanova u kojima su se vršili eksperimenti u cilju „naučnih dostignuća“ i „razvoja medicinske nauke“. Sve to nije bilo dovoljno svim onim poslanicima koji su bili protiv prijedloga ili su pak ostali suzdržani. Njihova imena, u toku tog 20. novembra, na društvenim mrežama, jednako su dijeljena kao i sama stravična priča iz Pazarića. Ono što je mene najviše interesovalo je bilo pitanje reakcije nadležnih pravosudnih i policijskih tijela. Naime, objavljeni materijali neupitno ukazuju na teške oblike nehumanog postupanja, zlostavljanja i torture prema malodobnim žrtvama – DJECI. Bolesnoj, zdravoj, mentalno invalidnoj, djeci s poteškoćama u razvoju – potpuno je nebitno. Suštinski, „slučaj Pazarić“ s formalno-pravne strane vrlo je jednostavno postaviti.

Govor mržnje definitivno je bio glavni pojam prošlog tjedna u Hrvatskoj. Ali ne zbog toga što je takvog diskursa bilo više nego inače, to sigurno ne, pa niti zbog toga što su nam vijesti o klimatskim šokovima već postale dosadne. Nisu, jer svi znamo da im broj može samo rasti. Govor je mržnje dospio u žižu javne pažnje tako što je HDZ zbog njega isključio osmero svojih članova. Točnije, HDZ Grada Zagreba, dakle lokalna organizacija. Svejedno, izletjelo ih je čak osmero. Toliko ni Stipe Mesić nije generala prinudno umirovio, ono kad su 2000. godine hvatali zalet za državni udar, a on odigrao bez dileme najbolji potez u državničkoj mu karijeri. Sedmorica su tad upućena u penziju. Ovaj put je Andrej Plenković – a naravno da on stoji iza toga – riješio jedno ime više. Deveti je izgrednik netom prije toga sam istupio iz stranke, inače bi i on fasovao isto. Pri tom je Plenković sasvim ozbiljno izjavio da govor mržnje u HDZ-u ne može proći.

Taj lik Zorana, sarajevskog Srbina i novopečenog Bečanina, koji od djece uči njemački, po dubini zahvata u identitetske lomove onih što napuštaju zavičaje i nastanjuju se tamo gdje nikada srcem neće pripadati, zasigurno postaje dio galerije amblematskih likova iz naše gastabajterske abecede, ako ne rame uz rame, onda tek koji korak iza Raosovog Matana. Dok će u budućnosti puno djece po Irskoj, Njemačkoj ili, nebitno, Kanadi, poprimati Zoranov lik, sličiti mu više ili manje, dotle će oni što ostaju i danas slušati jezik koji se sporo mijenja, besidu uz komin koja još miriše na dubove badnjake. Likovi Miljenka Jergovića ne staju na brzopoteznoj ironiji, već odlaze u široku dubinu. Može vam se ne sviđati ovakav način pripovijedanja ili ovakav izbor tema ili pisac kao čovjek, ali Jergovića kao književnika treba poštovati jer svoje likove pa i samog sebe kao književnog lika gradi kao nitko drugi u našim književnostima.