Osim što je uobičajeno plaćenike koji ratuju za tuđe interese nazivati psima rata, tu animalističku sliku povezujemo i s kompleksnim poremećajem koji se razvija kroz potrebu identifikacije s gospodarima rata. Model ponašanja koji iz toga proizlazi manifestira se kao instinktivna potreba praćenja vojno nadmoćne skupine i svrstavanja uz onoga koji vodi rat, a s kojim pojedinac dijeli ne samo natjecateljski motiviranu žudnju za pobjedom nego i napadački poriv usmjeren prema dehumaniziranoj lovini ili plijenu vojnog pohoda. 

Kad se u tom smislu spomenu psi rata, najprije mi na pamet padne Miroslav Lazanski, novinar koji se katkad znao pohvaliti pucanjem iz ruskog helikoptera po Afganistanu, a devedesetih letom u MiG-u JNA iznad Zadra i promatranjem opkoljenog Sarajeva s Trebevića. Bez obzira na trajnu opsesiju vojskom i oružjem, za potrebe diplomatske političke karijere Lazanski je povremeno znao ove vijesti i demantirati pa danas više nije sigurno što bi od toga ušlo u njegovu službenu biografiju, a što ostalo u zoni neformalnog hvalisanja koje je izmaklo autocenzuri. 

Činjenice su ipak kristalno jasne kada je u pitanju Eduard Limonov, ruski pisac koji se družio sa Željkom Ražnatovićem Arkanom i Radovanom Karadžićem, a na našim je prostorima ostao upamćen manje po svom najpoznatijem romanu „To sam ja, Edička“, a više po prizoru iz filma Paweła Pawlikovskog na kojemu iz teškog mitraljeza sa srpskog položaja na Palama nasumično puca po Sarajevu. Njegovu je slavu naknadno podgrijao i biografski roman Emmanuelea Carrèrea iz kojega smo saznali da je pucao i na slavonskom ratištu gdje se zatekao najprije u Erdutu prateći Arkana fasciniran uniformama, oružjem, oklopnim vozilima i morbidnim prizorima, da bi zatim u Vukovaru nakon pada njegovu pažnju privlačili modri leševi, prerezani grkljani, smrad truljenja ljudskog mesa i vreće s ljudskim ostacima. Nema sumnje, Limonov je bio poremećen lik, a kakva god da je bila specifična dijagnoza njegova poremećaja osobnosti, budući nezaliječena, nalazila je u četničkoj rulji terapijsku zajednicu. 

Eduard Limonov koji je razdragano jurio za četnicima jer su mu ponudili izlet u svijet morbidnog, nastranog i nasilnog(FOTO: WIkimedia/Ivan Simochkin)

Što međutim reći o Carrèreu i njegovoj fascinaciji Limonovom s kojim se intenzivno družio da bi prikupio podatke za biografiju? Naime, za Carrèrea je taj postjugoslavenski rat kojim je Limonov fasciniran, neki nerazumljiv i za samu priču nevažan spor, dok je Limonov, bez obzira što je vlastitim priznanjima potvrdio počinjene zločine, za njegova groupieja neki malo pomaknuti, ali zapravo otkačeni tip. Tako je Carrère na biografskom materijalu psihopate koji je razdragano jurio za četnicima jer su mu ponudili izlet u svijet morbidnog, nastranog i nasilnog, izgradio priču koja apelira na razvoj empatijskog odnosa čitatelja prema antijunaku nudeći stvarnom zločincu iskupljenje kroz literaturu.

A kako nazvati one koji poput Carrèrea vođeni nekim svojim instinktom slijede pse rata? Prije svega, nisu svi psi isti. Zamislimo li pse rata kao rotvajlere, dobermane, pitbule i staforde, kako prispodobiti one koji ih prate sa sigurne distance? Nekako mi se čini da bi to mogle biti pudlice, pekinezeri i čivave, neka mi oproste svi ljubitelji pasa što koristim ove prekrasne životinje za usporedbu s lošim ljudima. Zna se da ovi psići nisu bez energije, ali uglavnom laju sa sigurne distance i zaista se iz petnih žila trude zadovoljiti svoje gospodare. Osobito pudlice, koje su vrlo odane, prilagodljive, lako ih je dresirati i jako su simpatične. Ali ljudi se ne bi smjeli tako ponašati. Ni kao rotvajleri, ni kao pudlice. 

Hrvatska novinarska groupie u Izraelu

Opsesija vojnim uniformama te instinktivna identifikacija s osobama i kolektivima na poziciji moći svojedobno je mladog i senzibilnog pacifistu Miloša Crnjanskog pretvorila u obožavatelja Benita Mussolinija i Francisca Franca te pobudila u njemu adorativan odnos prema ratu sâmom, nepotrebno „oklevetanom“. Ova vrsta nadahnuća ratničkom tradicijom i vojničkim uspjesima svoj objekt obožavanja danas će lako pronaći u Izraelu. Govorom u Knesetu nakon postignutog dogovora o primirju, Donald Trump je otkrio kako nema tog oružja koje „Bibi“ (izraelski premijer Benjamin Netanjahu) ne može dobiti od najmoćnije oružane sile na svijetu, a tom saznanju teško se oduprijeti ako imaš sklonosti mahati repom čim vidiš štap.

Upravo je tu sklonost razotkrila serija reportaža koju je u Zadarskom listu od 20. do 25. listopada objavio glavni urednik tog lista, Toni Perinić. Autor se u njima predstavlja kao dio hrvatske „skupine novinara i blogera“ koja je boravila u Izraelu od 19. listopada 2025. godine gdje su, kako piše, otputovali na poziv izraelskog veleposlanstva. U Perinićevu društvu našli su se Valentina Wiesner iz Večernjeg lista, Igor Alborghetti koji je pisao za 24sata, Mira Bićanić koja objavljuje na portalu Liberal.hr, Petar Vlahov s HRT-a i Boris Havel, čest gost HRT-ovih emisija koje vodi upravo Petar Vlahov. Organizirani posjet rezultirao je zajedničkom fotografijom na kojoj je ova skupina razvukla osmijehe i veliku hrvatsku zastavu na mjestu koje nazivaju „Trumpovom promatračnicom“ i „Izraelskim balkonom u Samariji“ te nizom stilski vrlo sličnih tekstova kojima su zasuli hrvatske medije. Wiesner ih je objavila sedam u Večernjem listu, Perinić četiri u Zadarskom listu, Alborghetti, koji nije bio previše produktivan, dva za 24sata, Bićanić je rezimirala putovanje opsežnijom reportažom na portalu Liberal, dok se Vlahov povremeno javljao televizijskim prilozima. 

Snimka zaslona objavljene reportaže s naslovnom fotografijom hrvatske "ekspedicije" (SCREENSHOT: Liberal)

Skupina je imala unaprijed dogovorenu turneju po lokacijama koje je izabralo izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova. U pratnji setlera Šmuela koji predstavlja „regionalno vijeće Samarije“ putovali su blindiranim vozilom po Zapadnoj obali, a morali su blindirano „zbog straha od napada, s obzirom na to da su okolo i palestinska sela i nitko nije siguran“ (Perinić, 21. listopada) pa su zatim posjetili medicinski centar Hadassah gdje su nakratko prisustvovali operaciji raka gušterače i divili se činjenici da Arapi u bolnici nisu diskriminirani. Tamo je Wiesner „po hodnicima i operacijskim salama susrela brojne Palestince kojima se tu pruža pomoć“, a Bićanić se na ulasku u bolnicu „zamalo sudarila sa ženom pod burkom“. To je potvrdilo njihove sumnje da u Izraelu Arapi nisu diskriminirani, za razliku od pojasa Gaze gdje se međusobno ubijaju, kako naslovom svoga teksta 20. listopada tvrdi Wiesner. Zatim su svi bili u kibucu Re'im u kojemu se nalazi memorijalni centar za žrtve stradale u terorističkom napadu 7. listopada 2023. godine te su u svojim tekstovima ponovili sve što je o tom napadu do sada napisano. Na kraju im je organiziran razgovor s oslobođenim taocem Barom Kupersteinom u jednom hotelu u Tel Avivu o čemu su pisali vrlo emotivno, a Miri Bićanić je čak u jednom trenutku postalo preteško pa je izišla zapaliti cigaretu.

Pogled koji puca s Trumpove promatračnice 

Reportaže Tonija Perinića pravo su čuđenje u ovom strašnom svijetu koji je navikao na ozbiljne priloge. Teško da itko može nadmašiti tu vrstu neobaviještenosti za koju se u naručenom prilogu može učiniti da je namjerno glumljena ignorancija. Ali ne, pažljivo čitanje otkriva da je Perinićevo neznanje nepatvoreno; on se ni u jednom trenutku ne pretvara da išta zna dok na svijet gleda iz perspektive prazne ploče koju ispisuje jedan izraelski setler. On je iskrena neznalica koja setleru Šmuelu vjeruje čak i kada mu ovaj objašnjava kako je njihov najveći neprijatelj neznanje i kada to neznanje tumači kao znanje. Naime, Šmuel misli kako ne treba stvarati mišljenje na temelju nekog članka ili videa koji su pogledali, nego na temelju toga da se vlastitim nogama stane na tu zemlju i da se vlastitim očima pogleda oko sebe, a Perinić nam to prenosi kao dragocjenu mudrost. Povjerenje koje Šmuel ima u Perinićeve noge i oči zaista je dirljivo, a Perinić mu ga uzvraća na jedini način koji zna – svojim neznanjem i ignoriranjem onih koji imaju znanje utemeljeno na nekom prethodnom čitanju. Tako on s vidikovca na koji ga je Šmuel doveo, a koji se odnedavno zove Trumpova promatračnica s divljenjem promatra „taj pojas zemlje od rijeke do mora“. Zapadnu obalu u kojoj živi većinsko palestinsko stanovništvo naziva Samarijom i izraelskim balkonom te prenosi Šmuelove brige za zadržavanje kontrole s balkona nad dolinom i nad palestinskim stanovništvom. Šmuel se pritom nešto malo žali na sporost birokracije, ali zadovoljan je zbog toga što se u zadnje vrijeme „potiče stanogradnja u Samariji i Jeruzalemu“ premda sve ide sporo zbog dozvola. Perinić ničim ne pokazuje kako zna da je riječ o nezakonitim naseljima na okupiranim palestinskim područjima i da je momak s kojim razgovara ilegalni doseljenik koji zagovara aneksiju. Perinić ima noge na zemlji, a gleda očima i to mu je za reportažu u listu koji uređuje, očito, sasvim dovoljno.

Za razliku od urednika Zadarskog lista koji je novopečeni promotor izraelske politike, neki drugi sudionici ove novinarske delegacije, veterani su promidžbenog komesarijata. Izvještavanje Petra Vlahova koji je prije dvije godine odmah nakon napada Hamasa otputovao u Tel Aviv da bi se javio uživo, teško je zaboraviti. No, sudeći po najnovijim fotografijama na kojima nema zaštitnu kacigu kao tada kada se skrivao ispod ceste dok su u pozadini ljudi opušteno stajali, čini se da je u međuvremenu shvatio kako je situacija u Izraelu jednako mirna kao i prije dvije godine. 

Valentina Wiesner upisala se u neformalno društvo hrvatskih mračnih turista i pudlica rata kada je objavila svoje razloge zbog kojih se nije mogla pridružiti prosvjednoj šetnji solidarnosti s novinarima i civilima u Gazi koje su organizirali Hrvatsko društvo novinara i Sindikat novinara Hrvatske u Zagrebu 29. kolovoza 2025. godine, tvrdeći pritom da su ubijeni palestinski novinari na „platnom spisku Hamasa“ te da su pojedini sudjelovali u „Hamasovu 'Pallywoodu'“ kao autori „insceniranih globalno viralnih fotografija horde 'gladne djece' s loncima“. „Pallywood“ je, inače, termin kojim se posprdno opisuje videozapise i fotografije iz palestinskih područja, uz tvrdnju da se radi o insceniranim i manipulativnim prizorima, pa otuda ta kovanica – „Palestinian“ i „Hollywood“.

Mira Bićanić na portalu Liberal mjesec dana prije puta u Izrael, 5. rujna 2025. godine, objavila je jadikovku o „međunarodnom medijskom ratu protiv Izraela“ u kojoj je propalestinske aktiviste nazvala „simpatizerima terorističkih organizacija“ uključujući tu i Francescu Albanese te Ujedinjene narode u cjelini. Dodatno se obrušila na UN nazivajući ih „korumpiranom organizacijom“ koja se „proslavila trgovinom djecom, švercom i ostalim mračnim profiterskim rabotama“. U duhu teorije zavjere prozvala je Muslimansko bratstvo za promicanje islamističke ideologije, angažman na kopanju „džihadističkih tunela“ i „obučavanje nevine djece za buduće teroriste vojnike“, a nadahnuće Izraelom pritom je natopila gorkom islamofobijom. U zaključku teksta ona piše – „Dužnost Izraela je da se bori i iskorijeni Globalno Zlo – islamističku ideologiju, što i čini“ te upozorava na to kako ta „neman polako ali sigurno okupira Europu“. 

Setleri na palestinskoj teritoriji često grade ilegalna naselja i šire kontrolu nad zemljom, te sudjeluju u prisilnom iseljavanju Palestinaca (FOTO: Hazem Bader/AFP)

Između njenih riječi i antisemitskih plakata i pamfleta koji su tridesetih godina prošlog stoljeća preplavili Europu nema bitne razlike. No, njezini tekstovi na vulgaran način ilustriraju transformaciju koju je suvremeni antisemitizam doživio seleći perspektivu iz Njemačke u Izrael, a objekt promatranja sa Židova na Palestince i šire na arapsku migrantsku populaciju u Europi. Ne treba zanemariti ni emotivan pristup palestinskim žrtvama genocida korištenjem navodnika – Wiesner ih stavlja na „gladnu djecu“, a Bićanić na „nevinu djecu“.

Dakle, nitko od njih nije se slučajno zatekao na ovom izletu; oni su „regrutirani“ nakon što su svojim prethodnim javno iskazanim stavovima stekli povjerenje izraelske ambasade, a svi su u svojim tekstovima podgrijali „argumente“ koje im je servirala službena cionistička propaganda. Na tragu toga, bez ikakvog kontakta sa zbiljom, Mira Bićanić naoružanog setlera Šmuela naziva „simpatičnim mladim ortodoksnim Židovom“, a posuđujući njezine naočale Perinić za njega kaže da je na Zapadnu obalu doselio iz SAD-a prije osam godina i da sada samo želi tamo živjeti u miru sa svojom obitelji. Osim vodiča koji su „diskretno naoružani“ (Perinić), na njihovoj „terenskoj nastavi“ (Bićanić) prati ih i službenica izraelskog Ministarstva vanjskih poslova koju u čudu Bićanić pita „zašto druga strana dobiva propagandni rat“. Da, zaista, to je pravo pitanje. Kako se pored takvih propagandista koji poput Bićanić uporno ponavljaju teze o „Pallywoodu“, uspije probiti neka činjenica?

U tjednu u kojemu se hrvatski novinarski turisti u organizaciji izraelske ambasade i Ministarstva vanjskih poslova voze blindiranim vozilom po Zapadnoj obali u pratnji naoružanih doseljenika, Reuters izvještava kako ti isti doseljenici uništavaju palestinske izvore vode, BBC prenosi snimke brutalnog premlaćivanja 55-godišnje Palestinke dok je brala masline, The Times of Israel prenosi raciju koju organiziraju setleri u selu Bruqin, gdje pale kuće i automobile, a samo nekoliko dana prije nego su na svom mračno-turističkom izletu šetali u setlerskoj pratnji, u selu Ar Rihija pored Hebrona ubijen je devetogodišnji dječak dok je igrao nogomet. To je tek dio svježih vijesti koje nisu doprle do blindiranih tekstova koje su napisali hrvatski novinari dok su putujući u sigurnom cionističkom balonu pazili na temeljna načela propagandizma – selektirati činjenice, prešutjeti one koji se ne uklapaju u političke ciljeve, stoput ponoviti laž, apelirati na emocije i probuditi niske strasti. 

Držeći se tog programa, Mira Bićanić, kao i Valentina Wiesner, neće spomenuti bogati korpus IDF-ove video produkcije kojom izraelski vojnici sami sebe kompromitiraju dok slave uništenje, nasilje i smrt. Snimke koje diskriminiraju Izrael nije lažirao neki „Pallywood“ jer su nastale u domaćoj vojnoj radinosti bez potrebe za autocenzurom. To su snimke vojnika koji se rugaju leševima, koji slave dok ispaljuju projektile na Gazu, koji u zatvoru siluju palestinskog zatvorenika, koji privode uplakanu djecu na okupiranoj Zapadnoj obali, uz svakodnevne prizore nasilja koje provode Bićanićki „simpatični i ortodoksni“, a Periniću „diskretno naoružani“ ilegalni doseljenici dok realiziraju želju za mirnim obiteljskim životom na ukradenoj zemlji. 

Sve informacije koje su prenijeli svjetski mediji, morali su znati svi iz ove delegacije, a namjernim prešućivanjem činjenica angažirani su na istom odvratnom poslu na kojemu su zaposleni i zlostavljači kojima se dive. Njihovi se tekstovi rugaju mrtvima podupirući način na koji to rade vojnici IDF-a dok gledaju kako psi jedu palestinski leš na ulici. Oni su poput pudlica rata, odani i vjerni, sretni kad mogu donijeti štap. 

Havelova promičbena prispodoba – ili grozna mutilacija povijesti?

Među skupinom „novinara i blogera“ koja je hrvatsku zastavu krajem listopada razvila na izraelskom balkonu bio je i Boris Havel, hrvatskoj javnosti poznat još od 2019. godine kada je otvorenim pismom zatvorio račun u Erste banci zbog „promoviranja i financiranja homoseksualnih aktivnosti“. Osim toga, poseban je dojam ostavio u emisiji HRT Vijesti 31. prosinca 2023. godine kada je voditelju, a sada suputniku, Petru Vlahovu kazao kako je „palestinsko stanovništvo, dakle ne samo Hamas, nego palestinsko stanovništvo prožeto nasiljem i željom za ubijanjem i progonom Židova. I ne samo Židova“. Dodao je još da je riječ o „jednoj izuzetno opasnoj, nasilnoj, letalnoj populaciji“ koju nije htjela prihvatiti niti jedna arapska zemlja. Nakon što se Vlahov apsolutno složio s njim, zajednički su optužili Hamas da se skriva iza civila, da u civilnim objektima skriva oružje i protuizraelsku propagandu.

Havel prilikom jednog od brojnih gostovanja kod Vlahova (SCREENSHOT: HTV)

Tvrdnja o skrivanju iza civila kao ustaljena floskula kojom se nastoje neutralizirati medijski učinci planiranog genocida, ovdje je dodatno zaoštrena rasističkom perspektivom iz koje su civili posve izbrisani, a palestinsko stanovništvo u cjelini pretvoreno u legitimni vojni cilj. Takva retorika usklađena je s najavom potpune opsade Gaze tadašnjeg ministra obrane Yoava Gallanta opravdanjem da „životinjama u ljudskom liku“ treba uskratiti struju, hranu, vodu i gorivo. To je izjava koja stoji na početku genocida, ali i na kraju dovršenog procesa dehumanizacije Palestinaca. Informativna emisija HRT-a snimljena dva mjeseca nakon početka pokolja u Gazi pomaže nam pratiti putanju suvremenih pudlica rata. Nije stvar u tome da se oni, poput Limonova, raduju ubijanju, da ih vesele osakaćeni leševi, vreće s tijelima i dim sa zgarišta. No, budući da ubijanje civila ne predstavljaju kao zločin, nego kao čišćenje terena, oslobađanje talaca, opravdani izljev gnjeva, pedagošku mjeru, čini se da ni ubijanje ne vide kao ubijanje pa, kao ni Carrère svog antijunaka Limonova, ni oni zločince možda ne smatraju lošim ljudima. Kako bismo drukčije mogli objasniti toliki trud uložen u to da se genocid predstavi kao legitimna borba za opstanak?

U osvrtu na Hamasove zločine Havel se u prosincu 2024. godine osobito zgražao nad „zvjerstvima koja su počinjena nad ženama“. Paralela koju je potom smjelo povukao između stradanja izraelskih i hrvatskih žena dovela ga je do Grozde Budak, kćeri ustaškog ministra Mile Budaka koja je, prema Havelu, „simbol takve vrste stradanja kod nas“. Kako, međutim, tom povijesnom prečicom Havel uspijeva zaobići „na taj način nastradale“ židovske žene i djevojke u ustaškim kazamatima od Jadovna do Stare Gradiške i Jasenovca? Ne bi li usporedba s ustaškim logorom Metajna u koji su 1941. godine dovođene židovske žene i djeca iz Zagreba, u ovom slučaju bila primjerenija, osobito zbog seksualnog nasilja počinjenog nad židovskim ženama u Hrvatskoj od strane ustaških fašista? S obzirom na to da su zločini nad hrvatskim Židovkama počinjeni u vrijeme kada je Budak bio ministar fašističke države, usporedba stradanja ustaške kćeri sa stradanjem izraelskih kćeri možda je utemeljena na nekoj novoj solidarnosti u kojoj se ustaški resantiman nadahnjuje uspjehom izraelskog aparthejda i etničkog čišćenja. Povezujući stradalu ustašku kćer sa stradalim izraelskim kćerima Havel možda računa na empatiju određene skupine, one iste koja je u Hrvatskoj danas argumentom „dvostrukih konotacija“ spremna opravdati svako zlo i poduprijeti svaku prljavu rabotu pa im, dok govore o Izraelu, misli stalno bježe prema upokojenoj a neprežaljenoj državi.

Kapelica, igraonica, klaonica

Budući da društvo putnika vjerojatno ima zajedničku misiju, objavili su tematski, ideološki pa čak i stilski vrlo usklađene tekstove. Svi su izvijestili o zajedničkoj posjeti Baru Kupersteinu, nedavno oslobođenom taocu Hamasa, čija je obitelj zajedno s izraelskim ambasadorom Garyjem Korenom prije godinu dana, 7. listopada 2024. godine, posjetila Hrvatski sabor. Tamo ih je primila Marijana Petir, predsjednica Međuparlamentarne skupine prijateljstva Hrvatska-Izrael u društvu saborskih zastupnika Hrvoja Zekanovića, Zvonimira Troskota i Ivana Malenice. Valentina Wiesner u svom tekstu od 20. listopada spominje i susret s izraelskim kolegom Marijane Petir, predsjednikom Međuparlamentarne skupine prijateljstva Hrvatska-Izrael Michaelom Mordechaijem Bittonom. Wiesner bilježi da joj je tom prigodom Bitton izjavio kako Izraelci mrze rat i da su im zato svi ratovi kratko trajali pa tako imaju u povijesti čak i šestodnevni. Bitton je u Zagrebu boravio još ranije, 17. srpnja 2023. godine te je tada dao intervju Zrinki Vrabec Mojzeš za Nacional. Silno je hvalio suradnju sa „doista sjajnom“ Marijanom Petir i ministrom Gordanom Grlićem Radmanom za kojega kaže da posjećuje Izrael svake godine da bi dogovarali trgovinsku, obrambenu i diplomatsku suradnju. To je bilo prije početka rata, ali ni genocid koji je slijedio nije omeo tu sjajnu suradnju i uzajamnu podršku. 

Petir i Grlić Radman s plaketama (IZVOR: Sabor.hr)

Prilikom susreta s Kupersteinovom obitelji u Zagrebu, prije godinu dana, Petir je izjavila sljedeće – „Podržali smo pravo Izraela da se brani u skladu s međunarodnim kaznenim i humanitarnim pravom vodeći računa o zaštiti civila i omogućavajući priljev humanitarne pomoći u Gazu“. Izrael se, međutim, nije branio u skladu s međunarodnim kaznenim pravom, a humanitarnu pomoć je blokirao, što je Petir već tada trebala znati s obzirom na to da je vrlo skoro nakon toga, temeljem svega što se tada događalo, u studenom 2024. godine, Međunarodni kazneni sud izdao nalog za uhićenje Benjamina Netanjahua i Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a samo dva mjeseca prije njezine izjave broj ubijenih u Gazi, prema dostupnim podacima, službeno identificiranih do 31. kolovoza 2024. godine, bio je 34.000. 

Ništa od toga nije spriječilo Marijanu Petir ni ministra Grlića Radmana, kao ni delegaciju hrvatskih svećenika da 2. ožujka 2025. godine službeno posjete Jeruzalem i tamo proslave otvaranje kapelice i igraonice za djecu. Kapela hrvatskih svetaca i blaženika na Pastirskim poljanama u Betlehemu i dječja igraonica u Centru katoličke akcije Betlehem, dva su projekta koja je financirala hrvatska vlada kroz proračun Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Povodom otvaranja kapelice i igraonice Petir i Grlić Radman sastali su se s izraelskim ministrom vanjskih poslova Gideonom Sa'arom, koji je taj posjet Hrvatskoj uzvratio u rujnu ove godine, a za doprinos u izgradnji kapele i „za pomoć koju kontinuirano pruža progonjenim kršćanima“ gospođi Petir tom je prigodom uručeno priznanje franjevačke Kustodije Svete Zemlje. 

Dok se Gaza pretvarala u klaonicu djece, hrvatsko je izaslanstvo na događaju koji je okupio sedamdesetak svećenika u društvu izraelskih političara otvorilo – ni manje ni više nego – igraonicu za djecu u Betlehemu! 

Kontekst betlehemskog djelovanja hrvatskih političara pomaže nam razumjeti slobodnu uporabu navodnih znakova koje pojedini hrvatski reporteri postavljaju na „nevine civile“ ili na „gladnu djecu“ dok pišu o Gazi. Najmanje što mogu učiniti u pogledu svoje autorske slobode na kraju ovog teksta jest staviti svoje navodnike i na „političare“ i na „novinare“. Oni su navodno ljudi, a ne pudlice.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hazem Bader/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.