Osam minuta prije podneva, 1. studenog 2024. godine u Novom Sadu se srušila nadstrešnica na zgradi tamošnje glavne željezničke stanice te na licu mjesta ubila petnaestoro ljudi, dok je šesnaesta žrtva povredama podlegla mjesecima kasnije. Događaj je pokrenuo spontane građanske proteste i blokade prometa mirom i tišinom svakog petka točno u 11 sati i 52 minute. Kada su tijekom jednog od tih protesta na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti napadnuti studenti od strane režimskih batinaša, organizaciju protesta su preuzeli studentski plenumi koji su formirali listu zahtjeva institucijama da počnu raditi svoj posao. Taj novi val protesta pokupio je i one već postojeće građanske inicijative te tako postao najveći u svih dvanaest godina koliko traje vladavina Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke.

Još se dobro sjećamo kolopleta događaja u zagrebačkom kvartu Savica koji se rasplamsao 2016. godine. Crkva i vlasti Grada Zagreba namjerili su, mimo procedura, na mjestu dječjeg igrališta u parku podići veliki sakralni objekt sa župnim dvorom, smještajnim kapacitetima za posjetitelje, blagovaonicom i parkingom. No, građani su to svojim aktivističkim otporom uspješno osujetili. Nakon toga su se „gradski oci”, u prijevodu pokojni Milan Bandić, dosjetili da na mjestu starog i prirodnijeg parka podignu novi i veći, pokriven umjetnim, plastičnim materijalima. Lokalni mještani su se opet skupili kako bi i taj pokušaj osujetili u čemu su na kraju i uspjeli. Koliko je to bio rezultat samo i isključivo njihove borbe, a koliko je ideja gradnje u parku konačno napuštena tek uslijed kasnijih okolnosti pandemije, potresa, Bandićeve smrti i promjene gradske vlasti, možda ostane zauvijek obavijeno velom tajne.

Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.

„Braća“ („Bratři“), češka biografska, usto i period drama nabijena akcijom u trajanju od dva sata i 15 minuta, u kojoj redatelj Tomáš Mašín i scenarist Marek Epstein razlažu polarizirajuć moment novije nacionalne povijesti, mogla bi lako (čak i bolje) funkcionirati kao trodijelni serijal od 45 minuta po nastavku. Tako je nekako, kao epski, prostorno razvedeni triptih, taj film i komponiran. U uvodnom dijelu izlaže se društveno politički kontekst Čehoslovačke s početka 1950-ih, kao i obiteljske prilike iz kojih potječu Josef i Radek Mašín, titularni protagonisti. Treba odmah reći, u pitanju su stvarni likovi, akteri kontroverzne epizode čehoslovačkog poraća kojom su se poslije 1989. godine, odnosno Baršunaste revolucije intenzivno bavili i publicisti i povjesničari, a ni 70 godina kasnije u tamošnjoj javnosti nema konsenzusa jesu li ti mladići, tada u ranim dvadesetima, bili heroji ili teroristi.

Slavni režiser i scenarista Aki Kaurismäki svojim zadnjim filmom „Palo lišće“ („Fallen Leaves“), iz 2023. godine, ponovo nas vodi u državu koja je proglašena zemljom u kojoj su ljudi najsrećniji – Finsku. Kaurismäki, dobitnik specijalne nagrade žirija na 76. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, donosi sve što poznajemo kod finskog majstora, s tim što je tu i nešto novo, sveže i nostalgično. Upoznaćemo dvoje usamljenih ljudi koji će se slučajno sresti i razviti simpatije jedno prema drugom. Helsinki, Finska. Grad je prazan, mračan i tih. Sudbina ukršta puteve dvoje samotnih pripadnika niže radničke klase. Ansa radi u supermarketu, ali ubrzo dobija otkaz jer je uhvaćena kako u torbu stavlja paketić sira sa isteklim rokom. Zatim pronalazi sve gore poslove, prvo kao pomoćnica u sumnjivom baru, a onda kada vlasnika uhapse baš na dan za isplatu plate, i u fabrici. Ona se, dakle, za svoje mesto pod suncem bori radom, strpljenjem i upornošću.

Teško da je Bob Dylan neki slabopoznat opskuran lik o kojem se nije već dosta govorilo u javnosti i umjetnosti, pa tako i na filmu. Ipak se tu radi o svestranom umjetniku koji je redefinirao glazbene žanrove „elektrificirajući” američki folk, strasnom crtaču i Nobelovom nagradom ovjenčanom književniku uvijek spremnom na provokaciju i kontroverzu. Ono što je počelo s glazbenom revolucijom koja je koju godinu kasnije pokrenula hippie pokret, nastavilo se s idejom beskrajne turneje (u okviru koje je u nekoliko navrata posjetio i gradove u regiji) i završilo s ignoriranjem ceremonije dodjele Nobelove nagrade. Na filmu, pak, možemo ga se sjetiti kao glumca u ulozi „kaubojskog barda” kod Sama Peckinpaha u „Pat Garrett and Billy the Kid“ (1973), protagonista stavljenog u širi društveni kontekst kod Scorsesea u „No Direction Home“ (2005) i „Rolling Thunder Revue“ (2019).