DAWSON CITY – ZAMRZNUTO VRIJEME: Blago iz nedođije u koju su filmovi dolazili da „umru“

DAWSON CITY – ZAMRZNUTO VRIJEME: Blago iz nedođije u koju su filmovi dolazili da „umru“

Putovanje u prošlost počinje 1978. godine kada je, obavljajući pripremne radove za izgradnju omladinskog centra u gradiću Dawsonu na severozapadu Kanade, građevinski radnik Frank Barrett sasvim slučajno pronašao “blago” kojem se nije nadao - preko 500 tona tešku zalihu nitratnog filma s početka stoleća. Imajući u vidu zapaljivost materijala, bilo je za pretpostaviti da je kolekcija iz Dawsona sadržavala i naslove za koje se mislilo da su zauvek izgubljeni. Dugi niz pitanja koja otvara Morrison možemo započeti sa onim otkud to baš tamo, u gradiću od oko 1.000 duša u nedođiji Yukona? Logično, Dawson je bio na samom kraju distributivnog lanca, pa su filmovi do njega stizali na kraju svoje kino-turneje, dve ili tri godine nakon premijere, a distributerima je lakše i jeftinije bilo otpisati filmove, nego za njih plaćati transport nazad.
THE HOUSE THAT JACK BUILT: Problem filma kojim je von Trier šokirao Cannes nije brutalnost, nego njegov smisao

THE HOUSE THAT JACK BUILT: Problem filma kojim je von Trier šokirao Cannes nije brutalnost, nego njegov smisao

Suprotno mnogim komentarima na von Trierov film „The House That Jack Built“ kome se najviše predbacuju brutalnost (uključujući scenu odsecanja dojke) i mizoginost zbog svođenja ženskih protagonistkinja, uglavnom žrtvi serijskog ubice Jacka, na bezmoždanu gomilu telesa, njegova najslabija tačka nalazi se negde drugde. Grubo rečeno – tu su jeziva gluma, nekonciznost, bahato busanje u grudi = samo-referentnost i bacakanje od akcije do grozomorne dosade. Prvo pitanje koje se postavlja je – kako je moguće od dobrih glumaca napraviti parodiju samih sebe i reducirati ih na „nit smrdi, nit miriše“ protagoniste koji bezvoljno tumaraju kroz film? Rupe u narativu se otvaraju jedna za drugom i teško su zakrpljive. Lars von Trier je poznat po svojim provokacijama i one su do sada uglavnom bile skladno proporcionirane i na mestu. Osporiti genijalnost mnogih od njegovih filmova bilo bi licemerno.
LAPONSKA KRV: Prezir prema tradiciji vlastitog naroda

LAPONSKA KRV: Prezir prema tradiciji vlastitog naroda

Narod Sami, kod nas poznatiji po svom politički nekorektnom alternativnom imenu Laponci, starosedeoci su Skandinavije koji žive na njenom severu, iznad polarnog kruga. U prošlosti su se bavili stočarstvom i lovom (uzgajali su irvase), dok je u novija vremena moderan život došao i do njih. Sada uglavnom imaju status autohtonog naroda, te izbor hoće li živeti tradicionalno ili ne, njihovu kulturu štite zakoni i smatraju je integralnim delom baštine. Što ne znači da je uvek bilo tako. Iako su Skandinavci u priličnoj meri uredili svoje društvo i razvili svest o inkluziji, ovo nije jedan od takvih, pamfletskih filmova sa samo i isključivo političkom porukom. „Laponska krv“ se zapravo mnogo više naslanja na savremenu tendenciju u švedskom filmu: odrastanje i pogled na istorijske događaje iz jednog izrazito ličnog ugla. Perspektiva koju ćemo dobiti od glavne junakinje donekle je i istorijska, ali je zapravo duboko lična.
OVO MIJENJA SVE: Naomi Klein ni ovaj put neće iznevjeriti svoju publiku

OVO MIJENJA SVE: Naomi Klein ni ovaj put neće iznevjeriti svoju publiku

Povezavši u svojim ranijim radovima neoliberalni kapitalizam s konzumerizmom, opsesijom robnim markama te prirodnim i društvenim katastrofama u funkciji posljedice, ali i uzroka šok-terapije neograničenom moći tržišta, Naomi Klein se okrenula životnoj sredini. Ista meta, isto odstojanje, samo za nijansu promijenjen kut gađanja. Sredstvo gađanja je ostalo nepromijenjeno: dokumentarni esej, ekspoze ili predavanje, kako kome više paše, s autoricom knjige u funkciji scenariste i naratora te njenim bračnim i kreativnim partnerom Avijem Lewisom kao redateljem, uz do sada najimpresivniji popis producenata koji uključuje i modnu dizajnericu Vivienne Westwood, “oscarovca” Alfonsa Cuarona, komičara i filmaša Setha McFarlanea, glumca Dannyja Glovera, pa čak i multidisciplinarnu ex-starletu Pamelu Anderson.
MOJE STVARI: Jednogodišnji eksperiment koji pokušava pokazati koliko nam je stvari potrebno za normalan život

MOJE STVARI: Jednogodišnji eksperiment koji pokušava pokazati koliko nam je stvari potrebno za normalan život

Treba li nam uistinu svakodnevno toliko stvari u životu? Nešto od toga svakako za preživljavanje, nešto za udobnost prema standardu modernog života, a ostatak je u određenom smislu luksuz ili statusni simbol. Imamo li previše stvari, pa bili mi bogati ili siromašni? Itekako. Padamo li svi u zamku konzumerizma? Jasno, ali dotični koncept je, unatoč tome što se u određenim krugovima upotrebljava kao psovka, u određenoj mjeri potreban kako bi pokretao ekonomsku mašineriju i financirao preraspodjelu bogatstva i socijalnu mobilnost. Petri Luukkainen je, međutim, sa svojim filmom „Moje stvari“ („My Stuff“) postavio set drugačijih, a opet intrigantnih pitanja. Prvo, koncepcijski, možemo li se, u kojoj mjeri i kako odreći stvari koje su nam počele definirati život, a svejedno se ne isključiti iz života i postati pustinjakom?
LED I NEBO: Film koji tjera na razmišljanje

LED I NEBO: Film koji tjera na razmišljanje

Čas ga vidimo kao vitalnog čovjeka od 82 godine kojem još uvijek ne smeta da se pentra po ledenjacima i izlaže ekstremno niskim temperaturama, čas kao svakako mlađeg znanstvenika sa sjajem u očima, odrješitom da unatoč vremenskim uvjetima svoj posao obavi kvalitetno i odgovorno. On je Claude Lorius, ima 83 godine i zaljubljenik je u Antarktik, ali i predani znanstvenik, klimatolog, zagovornik teze o ljudskom faktoru u globalnom zatopljenju. Argumenti se ovdje ne koriste kako bi se obračunavalo s “nevjernicima” i kako bi ih se prozvalo za negiranje znanosti radi vlastitih sebičnih interesa, niti da bi se ponudili fundamenti za nekakav noviji, drugačiji svijet. Ne, ovo nije film koji potpaljuje već uvjerene i antagonizira one koji nisu. U svojoj metodičnosti i zahvaljujući svom prijemčivom “heroju”, ovakav film će potaknuti i one koji o ovoj temi ne razmišljaju da ipak razmisle malo.
TAJNI SASTOJAK: Makedonski, toplo i sa puno duha

TAJNI SASTOJAK: Makedonski, toplo i sa puno duha

Ako vas ne “kupi” ponuđeni siže o pomalo smotanom tridesetogodišnjem šljakeru koji svog bolesnog oca pokušava izlečiti čudotvornim kolačem od marihuane koju je slučajno pronašao, pa tako upada u nevolju sa gangsterima koji ga jure, onda će to svakako učiniti uvodna scena. Narečeni radnik Vele (Veselinov) i njegov “comic relief” kolega Džem (Mehmet) odlaze kod nadri-lekara koji im pokušava prodati univerzalni lek za sve, od raka do erekcije, na bazi vode “sa memorijom” (ubačenim USB diskom, zapravo). Džem će shvatiti da je “isceliteljeva” priča o memorijskoj vodi ne samo šuplja nego i pokradena iz Nolanovog „Inceptiona“, i on i Vele će odustati od kupovine ma koliko Vele bio u stisci da ocu kako tako olakša bolove kad već ne može da nabavi lekove koji su preskupi čak i kada mu plata ne bi kasnila već četiri meseca.
CRVENI VRABAC: Neautentični holivudski spektakl o „groznoj“ Rusiji

CRVENI VRABAC: Neautentični holivudski spektakl o „groznoj“ Rusiji

„Crveni vrabac“ film je razapet između žanrovske trash eksploatacije i dramskog potencijala. Da je prevagnuo na bilo koju od te dve strane bio bi uspešniji, ili po kriteriju zabave i “grešnog zadovoljstva” ili bi zapravo bio dobar triler nabijen moralnim dilemama. Ovako, njegova funkcija kao da je da njegova zvezda opravdano naplati honorar, da Jeremy Irons u kratkoj epizodi izrekne “oscarovski” monolog o razlikama između ruskog i zapadnog društva, a da autori ispadnu pametni kako su kompleksan fenomen “sažvakali” do nivoa koji će ostaviti dojam na američku prosečnu kino-publiku. O tome da je Rusija grozno mesto za život pisali su i filmove radili mnogi, ali je pitanje hoće li se publika koju oduševljava „Red Sparrow“ potruditi da shvati Zvjaginceva, Tarkovskog, Loznicu, Germana, Balabanova ili druge čiji filmovi dolaze sa titlovima koje valja čitati.
CIAMBRA: Dokaz da Jonas Carpignano ima puno rediteljskog talenta

CIAMBRA: Dokaz da Jonas Carpignano ima puno rediteljskog talenta

Italijanski kandidat za Oscara tehnički je ispoliran film i dokaz da Jonas Carpignano ima puno rediteljskog talenta, ali i zna odabrati prave suradnike zbog čega će profitirati sa svakim svojim sledećim filmom. Slično se može reći i za izbor glumaca naturščika koji su prirodno koloritni likovi sposobni da se prilagode uslovima snimanja filma. U središtu filma je Pio Amato, beskrajno simpatični muljator, mladi Rom koji sa svojom familijom (koju zaista igra njegova brojna familija) živi u Ciambri, predgrađu kalabrijskog grada Gioia Tauro i želi da ga se smatra odraslom osobom. Pio svoju karijeru gradi u svetu sitnog i ne baš tako sitnog kriminala. U tome se ugleda na starijeg brata Cosima koji je dosta često u zatvoru (i ostatak familije se često nađe na udaru zakona, zbog krađe struje pa nadalje, i ako nisu zatvoreni, onda su makar na uslovnoj slobodi) i čiji su klijenti pripadnici kalabrijske mafije 'Ndranghente koji na “Cigane” gledaju sa rasističkim prezirom, ali žive u kriminalnoj simbiozi s njima.
KROTKA: Fantastičan film koji nećete gledati dvaput osim ako niste težak mazohist

KROTKA: Fantastičan film koji nećete gledati dvaput osim ako niste težak mazohist

Nije Bajaga bezveze pevao „Tuga mi je velika, velika k’o Rusija“. Ima nečeg u toj ruskoj tugi koja je razlikuje od svih drugih tuga, taj očaj, ta nemoć pred usudom, taj osećaj samoće i napuštenosti u svetu gde je čovek čoveku vuk. Pa opet, ta velika zemlja kroz istoriju i do dana današnjeg poslovično grozna prema svojim podanicima, odnosno građanima, svetu je podarila sijaset umetničkih genija na različitim poljima koji su svoja velika dela stvarali na rubu sistema ili kontra njega, često iz njega i te inherentne tuge crpeći inspiraciju. Čajkovski i njegova Patetična simfonija. Dostojevski, Gogolj i Čehov. Iljf i Petrov. A u svetu filma Tarkovski, German, Balabanov, Zvjagincev. Režiser "Krotke" je Ukrajinac, ali to mu nimalo ne ruši kredibilitet u ovoj priči, u priči gde će se čak i svaki gest koji bi mogao naličiti na dobrotu i ljudskost pretvoriti u vrlo okrutnu šalu, u priči podređenoj ugođaju - muci, tugi i teskobi.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  2. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

  3. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

    11.07.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije