„Braća“ („Bratři“), češka biografska, usto i period drama nabijena akcijom u trajanju od dva sata i 15 minuta, u kojoj redatelj Tomáš Mašín i scenarist Marek Epstein razlažu polarizirajuć moment novije nacionalne povijesti, mogla bi lako (čak i bolje) funkcionirati kao trodijelni serijal od 45 minuta po nastavku. Tako je nekako, kao epski, prostorno razvedeni triptih, taj film i komponiran. U uvodnom dijelu izlaže se društveno politički kontekst Čehoslovačke s početka 1950-ih, kao i obiteljske prilike iz kojih potječu Josef i Radek Mašín, titularni protagonisti. Treba odmah reći, u pitanju su stvarni likovi, akteri kontroverzne epizode čehoslovačkog poraća kojom su se poslije 1989. godine, odnosno Baršunaste revolucije intenzivno bavili i publicisti i povjesničari, a ni 70 godina kasnije u tamošnjoj javnosti nema konsenzusa jesu li ti mladići, tada u ranim dvadesetima, bili heroji ili teroristi.

Slavni režiser i scenarista Aki Kaurismäki svojim zadnjim filmom „Palo lišće“ („Fallen Leaves“), iz 2023. godine, ponovo nas vodi u državu koja je proglašena zemljom u kojoj su ljudi najsrećniji – Finsku. Kaurismäki, dobitnik specijalne nagrade žirija na 76. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, donosi sve što poznajemo kod finskog majstora, s tim što je tu i nešto novo, sveže i nostalgično. Upoznaćemo dvoje usamljenih ljudi koji će se slučajno sresti i razviti simpatije jedno prema drugom. Helsinki, Finska. Grad je prazan, mračan i tih. Sudbina ukršta puteve dvoje samotnih pripadnika niže radničke klase. Ansa radi u supermarketu, ali ubrzo dobija otkaz jer je uhvaćena kako u torbu stavlja paketić sira sa isteklim rokom. Zatim pronalazi sve gore poslove, prvo kao pomoćnica u sumnjivom baru, a onda kada vlasnika uhapse baš na dan za isplatu plate, i u fabrici. Ona se, dakle, za svoje mesto pod suncem bori radom, strpljenjem i upornošću.

Teško da je Bob Dylan neki slabopoznat opskuran lik o kojem se nije već dosta govorilo u javnosti i umjetnosti, pa tako i na filmu. Ipak se tu radi o svestranom umjetniku koji je redefinirao glazbene žanrove „elektrificirajući” američki folk, strasnom crtaču i Nobelovom nagradom ovjenčanom književniku uvijek spremnom na provokaciju i kontroverzu. Ono što je počelo s glazbenom revolucijom koja je koju godinu kasnije pokrenula hippie pokret, nastavilo se s idejom beskrajne turneje (u okviru koje je u nekoliko navrata posjetio i gradove u regiji) i završilo s ignoriranjem ceremonije dodjele Nobelove nagrade. Na filmu, pak, možemo ga se sjetiti kao glumca u ulozi „kaubojskog barda” kod Sama Peckinpaha u „Pat Garrett and Billy the Kid“ (1973), protagonista stavljenog u širi društveni kontekst kod Scorsesea u „No Direction Home“ (2005) i „Rolling Thunder Revue“ (2019).

„Crossing“ (2024), melanž socijalne drame i filma ceste, pa i latentne romanse, a napisao ga je i režirao Levan Akin, švedski autor gruzijskih korijena, tematikom se, ozračjem i pripovjednom umješnošću istaknuo na programu lanjskog Ljubljanskog filmskog festivala LIFFE, jednako kao i film „April“ o kojem smo ranije pisali na Lupigi. U fokusu nam je ponovo žena, bez zaleđa i kapitala, ali zato poduzetna, borbena i divno jezičava. Umirovljena nastavnica Lia snimana je u krupnim planovima, en face, ali često i postrance, pa dok ona nekud brza ili pak miruje i razmišlja, plijeni markantnim, kao isklesanim licem. I ona je, poput Nine u „Aprilu“, na zadatku, sestri na umoru obećala je da će pronaći Teklu, svoju davno u Istanbul odbjeglu nećakinju. Lia sebi ne može oprostiti što šogora nije spriječila da kćer otjera od kuće, jer imati trans dijete u gruzijskoj provinciji smatralo se, i dalje se smatra strahotom i sramotom.

„Sadisti jebu, pa zbog toga često najebu; mazohisti bivaju jebani, ali makar ne najebu”, parafraziram, ali tako je pisao Vitomil Zupan (a prevodio Živojin Pavlović) u romanu „Igra s đavolovim repom“. Roman se bavi bračnom krizom dvoje pripadnika socijalističke tehno-menadžerske klase koji oboje imaju sadističke inklinacije u kojima se nadmeću češće izvan spavaće sobe nego u njoj. Citat je uzet iz jedne od situacija u kojoj njih dvoje „preuzimaju” odbjeglu djevojku od para sličnog socijalnog statusa koji ne zna što će s njom, budući da su i supružnici i cura – mazohisti. Osim nepoznavanja pravila „seksualnog bontona” koja nalažu da su mazohisti zapravo u poziciji moći jer kontroliraju dokle će se ići, kobni nedostatak Zupanovih anti-junaka u „anti-ljubavnom” romanu je taj da ne mogu shvatiti da se u različitim situacijama mogu, ili čak moraju, igrati različite uloge.

Sporovozna naracija, zatomljena napetost, surova problematika u eksplicitnim vizualizacijama, ekspresivni naturščici koji igraju uz bok profesionalcima, a sve navedeno u obeshrabrujućem trajanju od gotovo dva i pol sata. To je ugrubo „April“, drugo dugometražno art ostvarenje cijenjene i uzbudljive gruzijske sineastice, ime joj je Dea Kulumbegashvili. Dramaturgija se u ovom filmu, snimljenom 2024. godine, načelno temelji na dvije, tri naturalističke scene koje fiksiraju i podižu naizglednu bezdogađajnost filma. „April“ ćemo neizbježno pamtiti po neugodno razvučenim prizorima pred koje nas autorica frontalno posjeda, bez distance, poštede, kraćenja. Za osjećaj i valorizaciju cjeline važnije je ipak nešto drugo, sve ono teško objašnjivo što, kao da je kodirano, nalazimo između zbivanja, slika i riječi; od veće je važnosti ono neiskazivo i neprikazivo od svega što vidimo i čujemo.