FAVORITEN: Film bez nepotrebnih komentara i dociranja

FAVORITEN: Film bez nepotrebnih komentara i dociranja

Beč je podijeljen u numerirane okruge, njih 23, koji se u obliku puža ili spirale šire od centra nadalje, što u teoriji znači da su veći brojevi dalji i zabačeniji od središta grada. Svaki od njih ima neke svoje specifičnosti: neki su „muzejsko-turistički”, neki su sasvim poslovni, neki su čak i vinarski, neki kompletno rezidencijalni, neki radnički i imigrantski. Deseti po redu, Favoriten, oduvijek je bio radnička četvrt, a u posljednjih pedesetak godina sve je više imigrantsko-radnički. To posebno vrijedi za onaj dio bliže centru gdje se njemački jezik rijetko čuje na ulici i gdje, kako legenda kaže, nitko nikada nije ostao gladan u okruženju turskih kebaba, arapskih falafela, bosanskih pekara, srpskih kafana i albanskih slastičarni. „Favoriten“ je i naslov novog dokumentarca velike Ruth Beckermann, i to iz razloga što je naslovni distrikt „dom” i najvećoj bečkoj javnoj osnovnoj školi.
VENI VIDI VICI: Film o nedodirljivosti privilegiranih na korak je do remek-djela

VENI VIDI VICI: Film o nedodirljivosti privilegiranih na korak je do remek-djela

U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.” Mogli bismo reći pokoju riječ o (hipotetičkom) odnosu Donalda Trumpa prema Ayn Rand i obrnuto, ali ipak nećemo skretati s teme dalje od toga da samo notiramo kako se njene teorije i njegove prakse sreću u filmu „Veni Vidi Vici“ redateljskog dua koji čine Daniel Hoesl i Julia Niemann..
BEZ ZRAKA: Sraz pojedinca sa sustavom i konzervativnom „rekonkvistom“

BEZ ZRAKA: Sraz pojedinca sa sustavom i konzervativnom „rekonkvistom“

Kako mlađe generacije sve više vremena provode u školi, i u smislu trajanja školovanja i u smislu sati provedenih tamo na dnevnom nivou, nije ni čudo da škola i školski sustav postaju sve češće okruženje za igrane filmove, a priče iz školskih klupa i zbornica teme kojima se autori sve više bave. Tako je prije desetak godina „Razredni neprijatelj“ Roka Bička dobio pregršt festivalskih nagrada i bio nominiran za nagradu Lux, prije dvije-tri je „Zbornica“ Sonje Tarokić, nakon uspješne premijere u Karlovym Varyma, imala još uspješniju regionalnu turneju, a prošle je godine njemački film „Zakon zbornice“ Ilkera Çataka, također, poslije uspješne festivalske turneje bio nominiran za nagradu Lux, nekoliko EFA nagrada, pa čak i za Oscara za internacionalni film. Tom se valu sada može pridodati i film „Bez zraka“.
20 DANA U MARIUPOLJU: Pošten dokument direktno iz tadašnjeg srca tame

20 DANA U MARIUPOLJU: Pošten dokument direktno iz tadašnjeg srca tame

Neki datumi se jednostavno pamte. Mi koji smo ih doživjeli pamtiti ćemo ih dokle smo živi, s manje ili više „distorzije” koja će nastupiti s vremenom. Recimo, za 24. veljače 2022. godine se još uvijek točno mogu sjetiti gdje sam bio kada sam pročitao prve vijesti, kako sam se osjećao, čak i koji su se, možda nerealni strahovi u meni osobno tada porađali. Taj se datum označava kao datum početka rata u Ukrajini, što je samo djelomično točno, budući da je rat tamo izbio nekih osam godina ranije, ali od navedenog datuma teče njegova intenzivna faza. Agresorska ruska strana ju cinično naziva specijalnom vojnom operacijom, ali nemojmo se zavaravati, u pitanju je rat u svom punom opsegu, s bitkama, tragedijama, kolonama izbjeglica i smrtima, kako vojnika, tako i civila.
AMERICAN FICTION: Britka satira o crnačkim stereotipima i publici koja na njih pada

AMERICAN FICTION: Britka satira o crnačkim stereotipima i publici koja na njih pada

Možda pripadnost pojedinim statističkim kategorijama i nije stvar izbora, ali to koliko ćemo na osnovu tih pripadnosti graditi svoj identitet tiče se samo nas osobno. Prevedeno, sami biramo koliko će nam biti bitno to što smo pripadnici manjinskog ili većinskog naroda, ove ili one rase, neke ili nijedne vjeroispovijesti, što smo mladi ili stari, što svoj spol definiramo ovako ili onako, ili odbijamo da ga definiramo i što imamo ovakav ili onakav odnos do svoje seksualnosti koja također može i smije biti ovakva ili onakva. Opet, to ne znači da ne postoje određena očekivanja, koncepcije ili norme (uglavnom nepisane) kako se prema nečemu od navedenog valja odnositi. Nevolja s normama je ta da se one same po sebi nameću (od strane društva, države ili tržišta, svejedno), pa mi, htjeli ili ne, moramo usvojiti određeni klišej ili stereotip.
ZATVORI OČI: U neka normalnija vremena „puknuo“ bi skandal jer ovaj uradak nije filmska vijest godine

ZATVORI OČI: U neka normalnija vremena „puknuo“ bi skandal jer ovaj uradak nije filmska vijest godine

Možda ni u neka normalnija vremena film kao što je „Zatvori oči“ ne bi bio filmska vijest godine, ali bi makar skandal zašto to nije tako podigao dovoljno prašine i potrajao dovoljno dugo. Ovako je prvi dugometražni film legendarnog španjolskog filmaša Victora Ericea nakon tridesetogodišnjeg posta ostao na nivou fusnote koja će možda privući pažnju tek upornijih filmskih sladokusaca. Problem je nastao već u samom procesu selekcije filma za Cannes kada je festival namjerno držao redatelja „u mraku” po pitanju selekcijskog statusa filma i time ga onemogućio da se možda izbori za zvučniju premijeru od one koju je dobio, u relativno novoj, nenatjecateljskoj sekciji Cannes Premieres koja ne garantira nikakvu daljnju festivalsku distribuciju. Redatelj se na koncu nije pojavio na premijeri i umjesto toga je napisao protestni tekst u madridskom dnevniku El Pais.
OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

Jeste li primjetili, dragi čitatelji, kako nas „streaming” servisi baš u praznično doba zasipaju apokaliptičnim filmovima s jasnom namjerom da nam skrenu pažnju ka nekom problemu, da nas nečim dobro uplaše i da nas nečemu nauče. Nije to tek tako, okupi se obitelj, pusti se Netflix, nakon toga se priča s kolegama, pišu se članci po novinama i naručene ili makar konformističke filmske kritike, pa onda dobijemo fenomen koji svi moraju vidjeti, nešto što makar na neko vrijeme drži globalno pozornost prije nego li se preseli u vječni zaborav. Imali smo tako „Bird Box“, „White Noise“ i najgoreg „od sve djece” – „Don't Look Up“, filmove same po sebi dosta različite, ali sa sličnom putanjom. Ovogodišnji doprinos toj kolekciji zove se „Ostavite svijet iza sebe“ („Leave the World Behind“).
ZONA INTERESA: Jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, a bez ijedne eksplicitne scene nasilja

ZONA INTERESA: Jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, a bez ijedne eksplicitne scene nasilja

Uvjetovani vjerskim ili makar kulturnim sadržajem koji konzumiramo nekritički ili možda pred-kritički, uvjeravani smo da je zlo neljudsko i kao takvo mora biti čudovišno i stoga lako prepoznatljivo. Tek nas je Hannah Arendt na primjeru Adolfa Eichmana, odnosno njegove uloge u Holokaustu, uspjela poučiti da zlo nije karikaturalno, čudovišno i neljudsko, već je ono prije svega banalno, zbog toga tako ljudsko i teško prepoznatljivo. Jer Eichman je, sjetimo se, samo savjesno radio svoj posao, birokratski posao ispunjavajući zadatke koji su pred njega postavljeni i nadajući se usponu u karijeri.U svom romanu „Zona interesa“ britanski književnik Martin Amis, a u njegovoj ekranizaciji redatelj Jonathan Glazer, odlaze i korak dalje u spuštanju zla dublje u ljudske sfere. Film „Zona interesa“ imali smo prilike vidjeti u dvije odvojene projekcije na Human Rights Film Festivalu koji je prošli tjedan održan u Zagrebu.
SUHA TRAVA: Sporovozna priča o ljubavnom trokutu na rasporedu HRFF-a

SUHA TRAVA: Sporovozna priča o ljubavnom trokutu na rasporedu HRFF-a

Ove godine primjetan je trend u kinematografiji - kako onoj „mainstream”, tako i kinematografiji koja nosi odrednicu festivalske ili „arthouse” - da filmovi traju blizu ili preko tri sata, najčešće bez ikakvog opipljivog opravdanja. Potpisnik ovih redaka ga je samo za jedan film tog formata uspio naći, i to tek donekle, budući da film (koji ipak nije predmet ovog teksta) može biti i upola kraći i dvostruko duži, a da se ipak ništa u njegovoj percepciji ne promijeni. Razloga se, međutim, može naći, i oni su različiti. Neki od „osumnjičenih” su jednostavno pretrpani, pa ih ni relativno živahan tempo ne može do kraja iskupiti, a drugi su jednostavno – spori. Kada smo kod sporih filmova (čak je i odrednica „slow cinema” legitimna i neki filmski autori je s ponosom nose), ne smijemo zaobići činjenicu da je ove godine takav film izbacio i jedan od doajena „žanra”, turski autor Nuri Bilge Ceylan.
NAPOLEON: Povijesni promašaj Ridleya Scotta

NAPOLEON: Povijesni promašaj Ridleya Scotta

Ridley Scott je, makar u poznoj fazi svoje karijere, filmski redatelj koji uvijek i otvoreno cilja na spektakl bez ikakvih kalkulacija i imalo kompromisa. Metaforički rečeno, on zamahne, pa što bude – bude. Ili potpuni pogodak ili potpuni promašaj. A ima li, u smislu spektakla i grandioznosti, bolje „mete” od Napoleona Bonapartea, briljantnog vojskovođe, oportuniste, malog čovjeka s velikim ciljevima, generala, konzula, cara, melankoličnog paranoika? Nije lako sve to obuhvatiti u jednom samom filmu, pa makar on u svojoj najkraćoj kino-verziji trajao i epskih dva i pol sata, dok se očekuje duža, integralna verzija (inače Scottov potpisni potez) od čak četiri sata. Ridleyu Scottu se ipak mora odati priznanje da je makar pokušao, savršeno znajući u što se upušta, a to može vidjeti i zagrebačka publika s obzirom da je "Napoleon" upravo stigao u zagrebačke kino dvorane.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije