Filmove Wesa Andersona prepoznat ćemo na prvu loptu, odnosno na prvi kadar. On je po pravilu bogato komponiran, pun geometrijskih oblika koji se shematski ponavljaju, te s iznimnim osjećajem za simetriju, uglavnom obojen pastelnim bojama. Ugođaj je po pravilu retro, čak pomalo hipsterski, zagledan u ne tako daleku prošlost druge, hladnoratovske polovice 20. stoljeća, a narativ „upakiran“ u barem jedan, ako ne i više okvira, što po pravilu zahtjeva ekstenzivni glumački ansambl popunjen zvučnim imenima. Svaki Andersonov film djeluje kao „artizanska“ čokoladica umotana u šareni, papirnato-plastificirani omot. On s pomoću njih putuje u svoj svijet u kojem se bavi pojedincima, očevima, sinovima, kćerima, braćom i rođacima, te njihovim međusobnim odnosima, ali i distorziranim stvarnim ili, pak, potpuno izmišljenim zemljama.

Među brojnim filmovima, koji se u Zagrebu prikazuju na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, izdvajamo kinesku socijalnu dramu u kojoj je maestralnu ulogu odigrao Xin. Mješanac hrta i još nečeg neidentificiranog, za svoje umijeće u Cannesu pobrao je "Pasju palmu", a za njim nimalo ne zaostaje ni čovjek u glavnoj ulozi - Eddie Peng. Riječ je srazu pojedinca s okolinom, a ovaj kineski uradak uvjerljivo komponira arhetipove zapadnog filma poput westerna i noira s tipično kineskim motivima. Film je specifičan po psećem uglu koji ne zalazi u „disneyevsko” moraliziranje ili patos simbolike. Ovdje je to dano skoro pa organski, u perfektnoj sinergiji između redatelja i njegovog direktora fotografije koji u svakom kadru gotovo neprimjetno hvata barem po jednog ili dva ulična psa. Jedina razlika između tih pasjih i ljudskih žrtava napretka, ili promašenih strategija istog, je u tome što čovjek ipak ima nešto više šanse da se snađe.

Notorna je činjenica, gotovo matematički aksiom, to da ljudi koji su povrijeđeni povrjeđuju druge. Posve je svejedno čine li to iz terapijskih razloga, u svrhu kompenzacije ili, pak, iz puke zabave. Bazirati film na jednoj takvoj banalnoj istini čini se kao rizičan potez, ali poznati britanski filmaš Mike Leigh, ujedno i jedan od velikana „sedme umjetnosti” današnjice, ne samo da to može izvesti, već su mu priče iz „stvarnog života” zapravo prirodni autorski habitus. Doduše, tijekom prethodne decenije, Leigh je eksperimentirao s „periodnim” filmovima, bilo u ključu biografije („Mr Turner“, 2015), bilo u ključu povijesne drame („Peterloo“, 2018), ali se sa svojim najnovijim filmom vratio u suvremeno okruženje. Njegov novi film "Bolne istine" („Hard Truths“) možete vidjeti izvan konkurencije u svojstvu posebne projekcije na nadolazećem zagrebačkom Subversive Film Festivalu.

Jedan sam od onih ljudi koji mogu da podnesu teške filmove veoma dobro, mogao bih da pogledam nekoliko takvih u jednom danu, ali ovaj me je rasturio, i nisam siguran da li bih mogao ponovo pogledati „The Broken Circle Breakdown“. To znači da je ovaj film zaista nešto što razara, priča koja jednostavno lomi i drobi, potresna do daske, definitivno jedan od najemotivnijih filmova koje sam ikada gledao. Iako je priča neverovatno tužna, potresna i teška, istovremeno je puna emocija, topline i ljubavi. Radi se o dvoje ljudi kojima nije bitan niko drugi osim njih samih i koji su oko sebe uspeli da izgrade pravi mali raj, ali njihov zajednički život i ogromna ljubav počinju da se ruše kada se dogodi nešto veoma tužno, strašno. To dvoje ljudi su Didier i Elise, zaljubljenici u američku kulturu i muziku.

Osam minuta prije podneva, 1. studenog 2024. godine u Novom Sadu se srušila nadstrešnica na zgradi tamošnje glavne željezničke stanice te na licu mjesta ubila petnaestoro ljudi, dok je šesnaesta žrtva povredama podlegla mjesecima kasnije. Događaj je pokrenuo spontane građanske proteste i blokade prometa mirom i tišinom svakog petka točno u 11 sati i 52 minute. Kada su tijekom jednog od tih protesta na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti napadnuti studenti od strane režimskih batinaša, organizaciju protesta su preuzeli studentski plenumi koji su formirali listu zahtjeva institucijama da počnu raditi svoj posao. Taj novi val protesta pokupio je i one već postojeće građanske inicijative te tako postao najveći u svih dvanaest godina koliko traje vladavina Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke.

Još se dobro sjećamo kolopleta događaja u zagrebačkom kvartu Savica koji se rasplamsao 2016. godine. Crkva i vlasti Grada Zagreba namjerili su, mimo procedura, na mjestu dječjeg igrališta u parku podići veliki sakralni objekt sa župnim dvorom, smještajnim kapacitetima za posjetitelje, blagovaonicom i parkingom. No, građani su to svojim aktivističkim otporom uspješno osujetili. Nakon toga su se „gradski oci”, u prijevodu pokojni Milan Bandić, dosjetili da na mjestu starog i prirodnijeg parka podignu novi i veći, pokriven umjetnim, plastičnim materijalima. Lokalni mještani su se opet skupili kako bi i taj pokušaj osujetili u čemu su na kraju i uspjeli. Koliko je to bio rezultat samo i isključivo njihove borbe, a koliko je ideja gradnje u parku konačno napuštena tek uslijed kasnijih okolnosti pandemije, potresa, Bandićeve smrti i promjene gradske vlasti, možda ostane zauvijek obavijeno velom tajne.