Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.

„Braća“ („Bratři“), češka biografska, usto i period drama nabijena akcijom u trajanju od dva sata i 15 minuta, u kojoj redatelj Tomáš Mašín i scenarist Marek Epstein razlažu polarizirajuć moment novije nacionalne povijesti, mogla bi lako (čak i bolje) funkcionirati kao trodijelni serijal od 45 minuta po nastavku. Tako je nekako, kao epski, prostorno razvedeni triptih, taj film i komponiran. U uvodnom dijelu izlaže se društveno politički kontekst Čehoslovačke s početka 1950-ih, kao i obiteljske prilike iz kojih potječu Josef i Radek Mašín, titularni protagonisti. Treba odmah reći, u pitanju su stvarni likovi, akteri kontroverzne epizode čehoslovačkog poraća kojom su se poslije 1989. godine, odnosno Baršunaste revolucije intenzivno bavili i publicisti i povjesničari, a ni 70 godina kasnije u tamošnjoj javnosti nema konsenzusa jesu li ti mladići, tada u ranim dvadesetima, bili heroji ili teroristi.

Slavni režiser i scenarista Aki Kaurismäki svojim zadnjim filmom „Palo lišće“ („Fallen Leaves“), iz 2023. godine, ponovo nas vodi u državu koja je proglašena zemljom u kojoj su ljudi najsrećniji – Finsku. Kaurismäki, dobitnik specijalne nagrade žirija na 76. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, donosi sve što poznajemo kod finskog majstora, s tim što je tu i nešto novo, sveže i nostalgično. Upoznaćemo dvoje usamljenih ljudi koji će se slučajno sresti i razviti simpatije jedno prema drugom. Helsinki, Finska. Grad je prazan, mračan i tih. Sudbina ukršta puteve dvoje samotnih pripadnika niže radničke klase. Ansa radi u supermarketu, ali ubrzo dobija otkaz jer je uhvaćena kako u torbu stavlja paketić sira sa isteklim rokom. Zatim pronalazi sve gore poslove, prvo kao pomoćnica u sumnjivom baru, a onda kada vlasnika uhapse baš na dan za isplatu plate, i u fabrici. Ona se, dakle, za svoje mesto pod suncem bori radom, strpljenjem i upornošću.

Teško da je Bob Dylan neki slabopoznat opskuran lik o kojem se nije već dosta govorilo u javnosti i umjetnosti, pa tako i na filmu. Ipak se tu radi o svestranom umjetniku koji je redefinirao glazbene žanrove „elektrificirajući” američki folk, strasnom crtaču i Nobelovom nagradom ovjenčanom književniku uvijek spremnom na provokaciju i kontroverzu. Ono što je počelo s glazbenom revolucijom koja je koju godinu kasnije pokrenula hippie pokret, nastavilo se s idejom beskrajne turneje (u okviru koje je u nekoliko navrata posjetio i gradove u regiji) i završilo s ignoriranjem ceremonije dodjele Nobelove nagrade. Na filmu, pak, možemo ga se sjetiti kao glumca u ulozi „kaubojskog barda” kod Sama Peckinpaha u „Pat Garrett and Billy the Kid“ (1973), protagonista stavljenog u širi društveni kontekst kod Scorsesea u „No Direction Home“ (2005) i „Rolling Thunder Revue“ (2019).