Prema islamskoj teologiji, arapska riječ „sirât” ili „sirâh” označava stazu, put, pa i određeni kodeks. Španjolski redatelj rođen u Parizu, Oliver Laxe, u uvodnoj kartici svog najnovijeg filma precizira o kakvoj se točno stazi radi. Ovako Laxe to objašnjava: „Ona spaja Raj i Pakao, tanka je poput dlake i oštra poput noža”. Takav mračni filozofski uvod savršeno paše za, potencijalno, jedan od filmova godine koji publiku ostavlja bez daha još otkako je imao svoju premijeru u Cannesu, gdje je nagrađen nagradom žirija, nagradom za najboljeg kompozitora, „Pasjom Palmom“ četvoronožnim „glumicama”, te posebnim priznanjem francuskih kino-prikazivača art- i esejističkog usmjerenja. Mi smo „Sirât“, međutim, uhvatili na jednoj od njegovih sljedećih postaja, na festivalu u Karlovym Varyma. Nakon spomenutog filozofskog uvoda, teren se priprema za „rave” u pustinji.

Netko bi pomislio da Belgija, federalna monarhija što spaja, ali zapravo ne ujedinjuje Flamance i Valonce koji uglavnom ne žele imati ništa jedni s drugima, opstaje zato što je riječ o funkcionalnoj državi. To, međutim, ne može biti dalje od istine, ukoliko se samo prisjetimo bizarnih vijesti o višegodišnjim parlamentarnim krizama i periodima bez izabrane vlade. Kao objašnjenje zašto se Belgija do sada ipak nije raspala, dakle, ostaje blaga vanjska institucionalna stega (Bruxelles je sjedište i Europske unije i NATO-a), potom novac, uglavnom onaj „stari”, što iz perioda renesanse, što iz kolonijalnog i rano-industrijskog doba. Belgija je, također, poprilično često bila poprište nekih jezivih i bizarnih zločina i skandala koji su šokirali i u tom šoku ujedinili naciju. Jedan od njih je i slučaj Marca Dutrouxa, višestrukog seksualnog prestupnika, silovatelja, pedofila i serijskog ubojice

Filmove Wesa Andersona prepoznat ćemo na prvu loptu, odnosno na prvi kadar. On je po pravilu bogato komponiran, pun geometrijskih oblika koji se shematski ponavljaju, te s iznimnim osjećajem za simetriju, uglavnom obojen pastelnim bojama. Ugođaj je po pravilu retro, čak pomalo hipsterski, zagledan u ne tako daleku prošlost druge, hladnoratovske polovice 20. stoljeća, a narativ „upakiran“ u barem jedan, ako ne i više okvira, što po pravilu zahtjeva ekstenzivni glumački ansambl popunjen zvučnim imenima. Svaki Andersonov film djeluje kao „artizanska“ čokoladica umotana u šareni, papirnato-plastificirani omot. On s pomoću njih putuje u svoj svijet u kojem se bavi pojedincima, očevima, sinovima, kćerima, braćom i rođacima, te njihovim međusobnim odnosima, ali i distorziranim stvarnim ili, pak, potpuno izmišljenim zemljama.

Među brojnim filmovima, koji se u Zagrebu prikazuju na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, izdvajamo kinesku socijalnu dramu u kojoj je maestralnu ulogu odigrao Xin. Mješanac hrta i još nečeg neidentificiranog, za svoje umijeće u Cannesu pobrao je "Pasju palmu", a za njim nimalo ne zaostaje ni čovjek u glavnoj ulozi - Eddie Peng. Riječ je srazu pojedinca s okolinom, a ovaj kineski uradak uvjerljivo komponira arhetipove zapadnog filma poput westerna i noira s tipično kineskim motivima. Film je specifičan po psećem uglu koji ne zalazi u „disneyevsko” moraliziranje ili patos simbolike. Ovdje je to dano skoro pa organski, u perfektnoj sinergiji između redatelja i njegovog direktora fotografije koji u svakom kadru gotovo neprimjetno hvata barem po jednog ili dva ulična psa. Jedina razlika između tih pasjih i ljudskih žrtava napretka, ili promašenih strategija istog, je u tome što čovjek ipak ima nešto više šanse da se snađe.