Svakog jutra, tri se žene nalaze na parkingu u blokovskom naselju neimenovanog grada na sjeveru Francuske, sjedaju u automobil i voze se preko granice u Belgiju na posao. One su naizgled sasvim obične žene, sa svojim životima i sasvim životnim problemima, ali je zato njihov posao nesvakidašnji – prostitucija koja je u Belgiji legalna. „Working Girls“, film u režiji Frédérica Fonteynea i Anne Paulichevich (napisan po scenariju potonje), je film o njima i njihovom životu, a ne o njihovom zanatu kako to naslov sugerira. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem izdanju festivala u Rotterdamu prije nego li je korona-kriza prekinula redovni festivalski život, a mi smo ga imali prilike pogledati u Rijeci u okviru „putujućeg kina” koje je zamijenilo ovogodišnje izdanje filmskog festivala u Motovunu.

Za iste povijesne činjenice postoje različiti kutovi gledanja i narativi kojima se one tumače. Na naseljavanje teritorija se može gledati kao na kolonijalni imperijalizam koji je donio genocid, ali i kao širenje granica poznatog, civiliziranog svijeta. Lako je za kolonijalizam optužiti dežurne krivce iz „Stare Europe“, dakle Španjolsku, Portugal, Nizozemsku, Francusku, Englesku (kasnije Veliku Britaniju), ali kolonijalno stanje uma ne prestaje s njima. Tako su i bivše kolonije, prije svega Sjedinjene Američke Države, po stjecanju neovisnosti širile svoj suverenitet i verziju civilizacije unutar kontinenta, za što su cijenu životom plaćali Indijanci, a kasnije su isto počeli raditi i izvan svojih granica. Ono što se često zaboravlja je to da su istu ili sličnu politiku vodile i druge po novome neovisne države na svojim teritorijima, prije svega latinoameričke republike. Ishod za domicilno, urođeničko stanovništvo bio je u dlaku isti.

„I'm Thinking of Ending Things“ drugi je samostalni redateljski uradak Charlieja Kaufmana. Iako se u razdoblju između prvijenca „Sinegdoha, New York“ (2008.) i „I'm Thinking of Ending Things“ ostvario još i kuriozitet što je „Anomalisa“ (2015.), ipak je to korežirani lutkarski film, zbog čega se u njemu Kaufmanov rukopis prvenstveno odražava u sadržajnom smislu, a manje u oblikovnom, pa oblikovno djeluje „uprosječeno“ i „ublaženo“, što zbog prirode suradnje i pratećih kompromisa, što zbog tehničkih „prepona“ prilikom snimanja lutki. Kaufman se međutim snažnije profilirao kao pisac, scenarist filmova, među njima istaknutiji „Being John Malkovich“ (1999.) i „Eternal Suncshine of a Spotless Mind“ (2004.). Ponekad je misao bliža istini ili stvarnosti nego čin, akt, djelo. Reći možeš bilo što, učiniti bilo što, ali misao ne možeš lažirati - parafraziram odsječak dijaloga iz prve sekvence filma.

Posljednjih nekoliko godina svjedočimo profiliranju jakog ženskog lika u hrvatskoj kinematografiji koji izlazi iz utvrđenih okvira gdje se žena definira jedino prema svojoj funkciji u odnosu na nekog muškog protagonistu ili preuzima i perpetuira nametnute zastarjele patrijarhalne obrasce. Poseban štih ovom, sad već, valu filmova dodaje i često smještanje tih „ženskih priča“ u konzervativni, patrijarhalni ambijent Dalmacije. Ove godine imamo prilike vidjeti čak tri filma iz tog vala. Dok su „Mater“ Jure Pavlovića i „Mare“ Andree Štake svjetske premijere već imali na internacionalnim festivalima (u Tallinnu, odnosno u Berlinu), premijera „Tereze 37“ bila je zakazana za domaći teren, Pulu, ali se ona zbog odgađanja festivala dogodila na otvorenju Motovuna. Taj razvoj događaja nije previše utjecao na potonji uspjeh filma na nacionalnom festivalu: „Tereza 37“ se može smatrati pobjednicom Pule.

Postavka filma se može objasniti u jednoj rečenici. Inspektor Hamza (Ukaj) nije uspio dobiti odsustvo na noć kada mu se supruga Snježana (Musilović) porađa, već umjesto toga mora dežurati u centralnoj policijskoj stanici, što nama kao gledateljima pruža uvid u „floru i faunu“ sarajevskog podzemlja u kojem nema puno razlike između policajaca i kriminalaca, te nas upoznaje s korupcijom i očajem koji vladaju Bosnom i Hercegovinom više od 20 godina nakon rata. Radnja filma se u cjelini odvija tokom te noći. Hamza se tako susreće sa sitnim kriminalcima koje „rješava“ kao po tekućoj traci, kombinacijom prijetnji i spremnosti na kompromis, usamljenom ženom (Diklić) koja dosadu besane noći krati prijavljujući lažnu provalu i/ili invaziju duhova na njen tavan, maloljetnom prostitutkom i jednim dječakom koji nestašno luta hodnicima i u maniru fantazije šalje iskusnog policajca u izmijenjena stanja svijesti.

Iako je „fizička“ varijanta ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala otpala u zadnjem trenutku, uslijed epidemiološke situacije u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, festivalski tim pripremio je rezervnu varijantu virtualnog festivala. Publika će, dakle, filmove sa SFF-a imati prilike vidjeti preko internetskih platformi iz udobnosti svoga doma. To, doduše, poništava onaj socijalni moment filmskog festivala, ali barem su na taj način filmovi ipak dostupni za kakvo-takvo gledanje. Za film otvorenja SFF-a izabran je novi dugometražni uradak Pjera Žalice, „Koncentriši se, baba“, a koji je ovom prilikom doživio i svoju svjetsku premijeru. Statistički rezultat nije izostao jer film je preko „on demand“ platforme već u prva dva festivalska dana odgledalo na desetine tisuća ljudi (samo u prva dva sata trajanja Sarajevo Film Festivala "Koncentriši se, baba" vidjelo je 14.000 ljudi).