SIRÂT: Zapišite ime ovog filma i pogledajte ga prvom prilikom jer nešto ovakvo se ne viđa često

SIRÂT: Zapišite ime ovog filma i pogledajte ga prvom prilikom jer nešto ovakvo se ne viđa često

Prema islamskoj teologiji, arapska riječ „sirât” ili „sirâh” označava stazu, put, pa i određeni kodeks. Španjolski redatelj rođen u Parizu, Oliver Laxe, u uvodnoj kartici svog najnovijeg filma precizira o kakvoj se točno stazi radi. Ovako Laxe to objašnjava: „Ona spaja Raj i Pakao, tanka je poput dlake i oštra poput noža”. Takav mračni filozofski uvod savršeno paše za, potencijalno, jedan od filmova godine koji publiku ostavlja bez daha još otkako je imao svoju premijeru u Cannesu, gdje je nagrađen nagradom žirija, nagradom za najboljeg kompozitora, „Pasjom Palmom“ četvoronožnim „glumicama”, te posebnim priznanjem francuskih kino-prikazivača art- i esejističkog usmjerenja. Mi smo „Sirât“, međutim, uhvatili na jednoj od njegovih sljedećih postaja, na festivalu u Karlovym Varyma. Nakon spomenutog filozofskog uvoda, teren se priprema za „rave” u pustinji.
MALDOROR: Trauma na filmskom stolu za obdukciju

MALDOROR: Trauma na filmskom stolu za obdukciju

Netko bi pomislio da Belgija, federalna monarhija što spaja, ali zapravo ne ujedinjuje Flamance i Valonce koji uglavnom ne žele imati ništa jedni s drugima, opstaje zato što je riječ o funkcionalnoj državi. To, međutim, ne može biti dalje od istine, ukoliko se samo prisjetimo bizarnih vijesti o višegodišnjim parlamentarnim krizama i periodima bez izabrane vlade. Kao objašnjenje zašto se Belgija do sada ipak nije raspala, dakle, ostaje blaga vanjska institucionalna stega (Bruxelles je sjedište i Europske unije i NATO-a), potom novac, uglavnom onaj „stari”, što iz perioda renesanse, što iz kolonijalnog i rano-industrijskog doba. Belgija je, također, poprilično često bila poprište nekih jezivih i bizarnih zločina i skandala koji su šokirali i u tom šoku ujedinili naciju. Jedan od njih je i slučaj Marca Dutrouxa, višestrukog seksualnog prestupnika, silovatelja, pedofila i serijskog ubojice
FENIČANSKA SPLETKA: Wes Anderson je još jednom snimio isti film, što nije nužno loše

FENIČANSKA SPLETKA: Wes Anderson je još jednom snimio isti film, što nije nužno loše

Filmove Wesa Andersona prepoznat ćemo na prvu loptu, odnosno na prvi kadar. On je po pravilu bogato komponiran, pun geometrijskih oblika koji se shematski ponavljaju, te s iznimnim osjećajem za simetriju, uglavnom obojen pastelnim bojama. Ugođaj je po pravilu retro, čak pomalo hipsterski, zagledan u ne tako daleku prošlost druge, hladnoratovske polovice 20. stoljeća, a narativ „upakiran“ u barem jedan, ako ne i više okvira, što po pravilu zahtjeva ekstenzivni glumački ansambl popunjen zvučnim imenima. Svaki Andersonov film djeluje kao „artizanska“ čokoladica umotana u šareni, papirnato-plastificirani omot. On s pomoću njih putuje u svoj svijet u kojem se bavi pojedincima, očevima, sinovima, kćerima, braćom i rođacima, te njihovim međusobnim odnosima, ali i distorziranim stvarnim ili, pak, potpuno izmišljenim zemljama.
BLACK DOG: Pasji ugao

BLACK DOG: Pasji ugao

Među brojnim filmovima, koji se u Zagrebu prikazuju na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, izdvajamo kinesku socijalnu dramu u kojoj je maestralnu ulogu odigrao Xin. Mješanac hrta i još nečeg neidentificiranog, za svoje umijeće u Cannesu pobrao je "Pasju palmu", a za njim nimalo ne zaostaje ni čovjek u glavnoj ulozi - Eddie Peng. Riječ je srazu pojedinca s okolinom, a ovaj kineski uradak uvjerljivo komponira arhetipove zapadnog filma poput westerna i noira s tipično kineskim motivima. Film je specifičan po psećem uglu koji ne zalazi u „disneyevsko” moraliziranje ili patos simbolike. Ovdje je to dano skoro pa organski, u perfektnoj sinergiji između redatelja i njegovog direktora fotografije koji u svakom kadru gotovo neprimjetno hvata barem po jednog ili dva ulična psa. Jedina razlika između tih pasjih i ljudskih žrtava napretka, ili promašenih strategija istog, je u tome što čovjek ipak ima nešto više šanse da se snađe.
BOLNE ISTINE: Anatomija jedne frustracije

BOLNE ISTINE: Anatomija jedne frustracije

Notorna je činjenica, gotovo matematički aksiom, to da ljudi koji su povrijeđeni povrjeđuju druge. Posve je svejedno čine li to iz terapijskih razloga, u svrhu kompenzacije ili, pak, iz puke zabave. Bazirati film na jednoj takvoj banalnoj istini čini se kao rizičan potez, ali poznati britanski filmaš Mike Leigh, ujedno i jedan od velikana „sedme umjetnosti” današnjice, ne samo da to može izvesti, već su mu priče iz „stvarnog života” zapravo prirodni autorski habitus. Doduše, tijekom prethodne decenije, Leigh je eksperimentirao s „periodnim” filmovima, bilo u ključu biografije („Mr Turner“, 2015), bilo u ključu povijesne drame („Peterloo“, 2018), ali se sa svojim najnovijim filmom vratio u suvremeno okruženje. Njegov novi film "Bolne istine" („Hard Truths“) možete vidjeti izvan konkurencije u svojstvu posebne projekcije na nadolazećem zagrebačkom Subversive Film Festivalu.
THE BROKEN CIRCLE BREAKDOWN: Priča koja jednostavno lomi i drobi

THE BROKEN CIRCLE BREAKDOWN: Priča koja jednostavno lomi i drobi

Jedan sam od onih ljudi koji mogu da podnesu teške filmove veoma dobro, mogao bih da pogledam nekoliko takvih u jednom danu, ali ovaj me je rasturio, i nisam siguran da li bih mogao ponovo pogledati „The Broken Circle Breakdown“. To znači da je ovaj film zaista nešto što razara, priča koja jednostavno lomi i drobi, potresna do daske, definitivno jedan od najemotivnijih filmova koje sam ikada gledao. Iako je priča neverovatno tužna, potresna i teška, istovremeno je puna emocija, topline i ljubavi. Radi se o dvoje ljudi kojima nije bitan niko drugi osim njih samih i koji su oko sebe uspeli da izgrade pravi mali raj, ali njihov zajednički život i ogromna ljubav počinju da se ruše kada se dogodi nešto veoma tužno, strašno. To dvoje ljudi su Didier i Elise, zaljubljenici u američku kulturu i muziku.
NAJGLASNIJA TIŠINA: Film koji hvata srž trenutnog studentskog otpora i postavlja letvicu prilično visoko

NAJGLASNIJA TIŠINA: Film koji hvata srž trenutnog studentskog otpora i postavlja letvicu prilično visoko

Osam minuta prije podneva, 1. studenog 2024. godine u Novom Sadu se srušila nadstrešnica na zgradi tamošnje glavne željezničke stanice te na licu mjesta ubila petnaestoro ljudi, dok je šesnaesta žrtva povredama podlegla mjesecima kasnije. Događaj je pokrenuo spontane građanske proteste i blokade prometa mirom i tišinom svakog petka točno u 11 sati i 52 minute. Kada su tijekom jednog od tih protesta na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti napadnuti studenti od strane režimskih batinaša, organizaciju protesta su preuzeli studentski plenumi koji su formirali listu zahtjeva institucijama da počnu raditi svoj posao. Taj novi val protesta pokupio je i one već postojeće građanske inicijative te tako postao najveći u svih dvanaest godina koliko traje vladavina Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke.
CRVENI TOBOGAN: Slijepčevićev novi film kao priručnik za građanske pobjede

CRVENI TOBOGAN: Slijepčevićev novi film kao priručnik za građanske pobjede

Još se dobro sjećamo kolopleta događaja u zagrebačkom kvartu Savica koji se rasplamsao 2016. godine. Crkva i vlasti Grada Zagreba namjerili su, mimo procedura, na mjestu dječjeg igrališta u parku podići veliki sakralni objekt sa župnim dvorom, smještajnim kapacitetima za posjetitelje, blagovaonicom i parkingom. No, građani su to svojim aktivističkim otporom uspješno osujetili. Nakon toga su se „gradski oci”, u prijevodu pokojni Milan Bandić, dosjetili da na mjestu starog i prirodnijeg parka podignu novi i veći, pokriven umjetnim, plastičnim materijalima. Lokalni mještani su se opet skupili kako bi i taj pokušaj osujetili u čemu su na kraju i uspjeli. Koliko je to bio rezultat samo i isključivo njihove borbe, a koliko je ideja gradnje u parku konačno napuštena tek uslijed kasnijih okolnosti pandemije, potresa, Bandićeve smrti i promjene gradske vlasti, možda ostane zauvijek obavijeno velom tajne.
SVRŠETAK: Oppenheimerov apokaliptični kraj svijeta koji nikako da završi

SVRŠETAK: Oppenheimerov apokaliptični kraj svijeta koji nikako da završi

Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.
BRAĆA: Kontroverzna epizoda čehoslovačkog poraća bez uljepšavanja

BRAĆA: Kontroverzna epizoda čehoslovačkog poraća bez uljepšavanja

„Braća“ („Bratři“), češka biografska, usto i period drama nabijena akcijom u trajanju od dva sata i 15 minuta, u kojoj redatelj Tomáš Mašín i scenarist Marek Epstein razlažu polarizirajuć moment novije nacionalne povijesti, mogla bi lako (čak i bolje) funkcionirati kao trodijelni serijal od 45 minuta po nastavku. Tako je nekako, kao epski, prostorno razvedeni triptih, taj film i komponiran. U uvodnom dijelu izlaže se društveno politički kontekst Čehoslovačke s početka 1950-ih, kao i obiteljske prilike iz kojih potječu Josef i Radek Mašín, titularni protagonisti. Treba odmah reći, u pitanju su stvarni likovi, akteri kontroverzne epizode čehoslovačkog poraća kojom su se poslije 1989. godine, odnosno Baršunaste revolucije intenzivno bavili i publicisti i povjesničari, a ni 70 godina kasnije u tamošnjoj javnosti nema konsenzusa jesu li ti mladići, tada u ranim dvadesetima, bili heroji ili teroristi.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. TEATAR APSURDA: Kako to da „Za dom spremni“ može, a „Samo nam je ljubav potrebna“ ne može?

    18.07.2025.

    Boris Pavelić

    TEATAR APSURDA: Kako to da „Za dom spremni“ može, a „Samo nam je ljubav potrebna“ ne može?

  2. ZVANIČNE SMJERNICE: Kako pisati o genocidu u Srebrenici ako ne želite da vas proglase negatorom istog

    16.07.2025.

    Srđan Puhalo

    ZVANIČNE SMJERNICE: Kako pisati o genocidu u Srebrenici ako ne želite da vas proglase negatorom istog

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otmica Gospe

    08.07.2025.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otmica Gospe

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije