SRBENKA: Slika koju ćete vidjeti nije nimalo lijepa

SRBENKA: Slika koju ćete vidjeti nije nimalo lijepa

Prije nego što se po bespućima interneta razvije polemika između ljudi koji nisu ni gledali film, vrijedi utvrditi neke osnovne činjenice. „Srbenka“ nije film o Aleksandri Zec, odnosno nije samo o njoj. Nije ni film o hrvatskim ratnim zločinima nad civilnim srpskim stanovništvom čiji je Aleksandra Zec najupadljiviji, nikako i jedini primjer. Formalno, u pitanju je dokumentarac o predstavi „Aleksandra Zec“ u režiji Olivera Frljića koja Aleksandru Zec stavlja u širi kontekst zločina, nesnošljivosti i često podgrijavanih, jednih te istih, rasprava tko je komu i što radio za vrijeme rata. Međutim, za Nebojšu Slijepčevića, predstava je samo polazište za propitkivanje kako se hrvatsko društvo odnosi prema pripadnicima srpske manjine na svim razinama. Kako to obično biva s ogledalima ove vrste, slika koju ćemo vidjeti nije uvijek lijepa.
PETERLOO: Oštra kritika monarhijskog prezira prema radničkoj klasi

PETERLOO: Oštra kritika monarhijskog prezira prema radničkoj klasi

Gotova na vreme pred obeležavanje dvestogodišnjice masakra u Manchesteru poznatog kao Peterloo, krštenog prema krvavoj bitci u Waterloou kojom je engleska konačno odnela pobedu nad Napoleonom, istorijska drama Mikea Leigha se našla u zvaničnoj konkurenciji filmskog festivala u Veneciji gde je smesta podelila glasove kritike i gde smo je i mi pogledali. Leigh se okreće događaju koji za čudo do sada nikada nije obrađen na filmu, iako je zločin počinjen nad civilima dok su 16. avgusta 1819. godine na mirovnom prodemokratskom protestu u delu Manchestera poznatom kao St. Peter‘s Field zahtevali svoje pravo glasa, inspirisao umetnike, pesnike i pisce. Taj dan se citira kao važna lekcija iz istorije borbe za parlamentarnu demokratiju. Leigh je beskompromisan u naturalističkom skiciranju života običnih ljudi i njihovog crnčenja za bogate industrijalce za šaku jada od plate.
THE BALLAD OF BUSTER SCRUGGS: Novi film braće Coen sjajna je priča o kratkoj liniji između života i smrti

THE BALLAD OF BUSTER SCRUGGS: Novi film braće Coen sjajna je priča o kratkoj liniji između života i smrti

Braća Coen su svoju crnu western komediju „The Ballad of Buster Scruggs“, koju je Lupiga imala prilike da pogleda na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji, pored originalne nakane da bude emitovana kao šestodelna mini-serija na Netflixu, snimili kao celovečernji film sa naracijom koja teče u šest poglavlja. Sa nejednakim kvalitetom pojedinačnih epizoda i razlikom u njihovoj dužini, ovo je ispravna odluka zato što se nedostatci u jednima peglaju coenovski tipičnim metodama u drugima. Ovo je prvi film Coenovih koji je u potpunosti snimljen digitalno, Arri Alexa kamerom. Dostupan će biti na Netflixu u novembru. Smrt je centralni faktor i svih narednih poglavlja „knjige o Busteru Scruggsu“ koju lista ruka anonimnog, nevidljivog čitaoca, dok je poslednja epizoda „The Mortal Remains“ tu kako bi nas podsetila da se svi nalazimo na putu bez povratka.
CHRIS THE SWISS: Politički škakljiv dokumentarac čiju će distribuciju sigurno pokušati spriječiti

CHRIS THE SWISS: Politički škakljiv dokumentarac čiju će distribuciju sigurno pokušati spriječiti

Poslednje mesece života Christiana Würtenberga, švicarskog novinara ubijenog u istočnoj Slavoniji ratne 1992. godine, pokušava da istraži njegova rođaka Anja Kofmel u svom intimnom i politički škakljivom dokumentarcu "Chris the Swiss". Prema jednoj verziji Würtenberga, koji se pridružio Prvom internacionalnom vodu, zadavljen je vlastitim šalom, dok zvanična hrvatska verzija glasi da su ga ubile srpske paravojne jedinice metkom u glavu. "Kritičari" filma su se odlučili za napad s krila, zamerajući filmu što Domovinski rat naziva građanskim (iako švicarsku sineasticu ništa ne obavezuje da poštuje deklaracije Hrvatskog sabora), pa tako zapravo ciljajući HAVC koji je osigurao jedan deo sredstava za film. Čisto filmski gledano, reč je o vrlo dobrom uratku koji, ako bude pameti, može poslužiti kao instrument suočavanja sa prošlošću, odnosno njenim ne baš blistavim delovima.
NAŠ NOVI PREDSEDNIK: Alternativne činjenice u službi propagande

NAŠ NOVI PREDSEDNIK: Alternativne činjenice u službi propagande

Afera “Trump-Rusija” još nije dobila konačni epilog, a sadašnja američka administracija uz dozirano žrtvovanje figura na šahovskoj ploči još uvek brani neodbranjivo. Kako u ne-ruskim medijima vidimo to isključivo sa zapadnjačke tačke gledišta, zanimljivo bi bilo videti i ruski medijski (što će reći zvanični) pogled na stvari. Za to smo imali priliku na Motovunu u vidu dokumentarnog filma Maksima Pozdorovkina pod naslovom „Naš novi predsednik“. U intervjuima je Pozdorovkin isticao da mu je cilj bio složiti dokumentarac (dakle nešto što za ultimativni cilj ima neku istinu) isključivo se služeći materijalom koji u sebi nosi same laži – arhivom iz ruskih medijskih kuća i amaterskim “YouTube” snimcima oduševljenog ruskog pučanstva, medijskih konzumenata, od naivne dece, preko pijanih budala do univerzitetskih profesora.
DAWSON CITY – ZAMRZNUTO VRIJEME: Blago iz nedođije u koju su filmovi dolazili da „umru“

DAWSON CITY – ZAMRZNUTO VRIJEME: Blago iz nedođije u koju su filmovi dolazili da „umru“

Putovanje u prošlost počinje 1978. godine kada je, obavljajući pripremne radove za izgradnju omladinskog centra u gradiću Dawsonu na severozapadu Kanade, građevinski radnik Frank Barrett sasvim slučajno pronašao “blago” kojem se nije nadao - preko 500 tona tešku zalihu nitratnog filma s početka stoleća. Imajući u vidu zapaljivost materijala, bilo je za pretpostaviti da je kolekcija iz Dawsona sadržavala i naslove za koje se mislilo da su zauvek izgubljeni. Dugi niz pitanja koja otvara Morrison možemo započeti sa onim otkud to baš tamo, u gradiću od oko 1.000 duša u nedođiji Yukona? Logično, Dawson je bio na samom kraju distributivnog lanca, pa su filmovi do njega stizali na kraju svoje kino-turneje, dve ili tri godine nakon premijere, a distributerima je lakše i jeftinije bilo otpisati filmove, nego za njih plaćati transport nazad.
THE HOUSE THAT JACK BUILT: Problem filma kojim je von Trier šokirao Cannes nije brutalnost, nego njegov smisao

THE HOUSE THAT JACK BUILT: Problem filma kojim je von Trier šokirao Cannes nije brutalnost, nego njegov smisao

Suprotno mnogim komentarima na von Trierov film „The House That Jack Built“ kome se najviše predbacuju brutalnost (uključujući scenu odsecanja dojke) i mizoginost zbog svođenja ženskih protagonistkinja, uglavnom žrtvi serijskog ubice Jacka, na bezmoždanu gomilu telesa, njegova najslabija tačka nalazi se negde drugde. Grubo rečeno – tu su jeziva gluma, nekonciznost, bahato busanje u grudi = samo-referentnost i bacakanje od akcije do grozomorne dosade. Prvo pitanje koje se postavlja je – kako je moguće od dobrih glumaca napraviti parodiju samih sebe i reducirati ih na „nit smrdi, nit miriše“ protagoniste koji bezvoljno tumaraju kroz film? Rupe u narativu se otvaraju jedna za drugom i teško su zakrpljive. Lars von Trier je poznat po svojim provokacijama i one su do sada uglavnom bile skladno proporcionirane i na mestu. Osporiti genijalnost mnogih od njegovih filmova bilo bi licemerno.
LAPONSKA KRV: Prezir prema tradiciji vlastitog naroda

LAPONSKA KRV: Prezir prema tradiciji vlastitog naroda

Narod Sami, kod nas poznatiji po svom politički nekorektnom alternativnom imenu Laponci, starosedeoci su Skandinavije koji žive na njenom severu, iznad polarnog kruga. U prošlosti su se bavili stočarstvom i lovom (uzgajali su irvase), dok je u novija vremena moderan život došao i do njih. Sada uglavnom imaju status autohtonog naroda, te izbor hoće li živeti tradicionalno ili ne, njihovu kulturu štite zakoni i smatraju je integralnim delom baštine. Što ne znači da je uvek bilo tako. Iako su Skandinavci u priličnoj meri uredili svoje društvo i razvili svest o inkluziji, ovo nije jedan od takvih, pamfletskih filmova sa samo i isključivo političkom porukom. „Laponska krv“ se zapravo mnogo više naslanja na savremenu tendenciju u švedskom filmu: odrastanje i pogled na istorijske događaje iz jednog izrazito ličnog ugla. Perspektiva koju ćemo dobiti od glavne junakinje donekle je i istorijska, ali je zapravo duboko lična.
OVO MIJENJA SVE: Naomi Klein ni ovaj put neće iznevjeriti svoju publiku

OVO MIJENJA SVE: Naomi Klein ni ovaj put neće iznevjeriti svoju publiku

Povezavši u svojim ranijim radovima neoliberalni kapitalizam s konzumerizmom, opsesijom robnim markama te prirodnim i društvenim katastrofama u funkciji posljedice, ali i uzroka šok-terapije neograničenom moći tržišta, Naomi Klein se okrenula životnoj sredini. Ista meta, isto odstojanje, samo za nijansu promijenjen kut gađanja. Sredstvo gađanja je ostalo nepromijenjeno: dokumentarni esej, ekspoze ili predavanje, kako kome više paše, s autoricom knjige u funkciji scenariste i naratora te njenim bračnim i kreativnim partnerom Avijem Lewisom kao redateljem, uz do sada najimpresivniji popis producenata koji uključuje i modnu dizajnericu Vivienne Westwood, “oscarovca” Alfonsa Cuarona, komičara i filmaša Setha McFarlanea, glumca Dannyja Glovera, pa čak i multidisciplinarnu ex-starletu Pamelu Anderson.
MOJE STVARI: Jednogodišnji eksperiment koji pokušava pokazati koliko nam je stvari potrebno za normalan život

MOJE STVARI: Jednogodišnji eksperiment koji pokušava pokazati koliko nam je stvari potrebno za normalan život

Treba li nam uistinu svakodnevno toliko stvari u životu? Nešto od toga svakako za preživljavanje, nešto za udobnost prema standardu modernog života, a ostatak je u određenom smislu luksuz ili statusni simbol. Imamo li previše stvari, pa bili mi bogati ili siromašni? Itekako. Padamo li svi u zamku konzumerizma? Jasno, ali dotični koncept je, unatoč tome što se u određenim krugovima upotrebljava kao psovka, u određenoj mjeri potreban kako bi pokretao ekonomsku mašineriju i financirao preraspodjelu bogatstva i socijalnu mobilnost. Petri Luukkainen je, međutim, sa svojim filmom „Moje stvari“ („My Stuff“) postavio set drugačijih, a opet intrigantnih pitanja. Prvo, koncepcijski, možemo li se, u kojoj mjeri i kako odreći stvari koje su nam počele definirati život, a svejedno se ne isključiti iz života i postati pustinjakom?

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

    25.09.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

    21.09.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

  3. PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

    04.09.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije