U povijesti američke revolucionarne borbe vođene lijevim idejama, vjerojatno ne postoji enigmatičnija osoba od Patty Hearst. Ova se nasljednica medijskog imperija svojeg djeda, Williama Randolpha Hearsta, nakon otmice pridružila Simbiotičkoj oslobodilačkoj vojsci (SLA) i skupa s ostalim gerilcima borila za ciljeve pravednijeg društva, te zbog toga dospjela i u zatvor. Metodologija SLA se svakako može ocijeniti kao teroristička, njihova ideologija je marginalni i teško razumljivi kompozit različitih lijevih radikalizama i militarizama, zbog čega grupa nikada nije brojala više od dvadesetak članova. Dodatna je kontroverza zapravo i sam status Hearstove u okviru grupe, te njena motivacija za učešće, teza o "ispiranju mozga" nikada nije u potpunosti dokazana, iako je nekakve indoktrinacije svakako moralo biti.

„Favolacce“ je drugi film braće D'Innocenzo, mladog redateljskog para koji je za potrebe organizacije filmskog prostora odabrao neko talijansko predgrađe, možda sadržajno određeno njihovim vlastitim iskustvima odrastanja u predgrađu Rima, a možda i ne. Ograđivanje i distanciranje od kontekstualnog upisivanja vjerodostojnosti u filmsku građu vješto je naznačeno pripovjednim postupkom uokvirivanja fabule dnevničkim zapisom za kojega pripovjedač odmah tvrdi da je pronađen i inspiriran istinitim događajima, koji su inspirirani lažnim događajima, a koji sami nisu bili znatno inspirirani. Oba prijevoda naslova filma „Favolacce“, na engleski „Bad Tales“, a na hrvatski „Mračne priče“ čine se pomalo nespretni i nedostatni.

U kontekstu današnjeg vremena novi film Spikea Leeja, „Da 5 Bloods“, teoretski bi mogao sjesti "kao budali šamar". Dok su Sjedinjenim Američkim Državama bjesnili masovni prosvjedi protiv rasizma i policijske represije koji su odjekivali i ostatkom svijeta, Netflix je "izbacio" ovaj Leejev film. „Da 5 Bloods“ zapravo je najavljen za ovogodišnje izdanje najvećeg svjetskog filmskog festivala, onog u francuskom Cannesu, koje je otkazano zbog globalne pandemije koronavirusa. U Cannesu je Spike Lee, inače, izabran za predsjednika ovogodišnjeg žirija. Film je najavljen kao unikatna slika afroameričkog iskustva Vijetnamskog rata, s izletima u smjeru opće, a uglavnom nepoznate i zanemarene afroameričke povijesti. Spike Lee je ionako prvo ime afroameričke kinematografije i ima reputaciju izuzetno političnog autora.

Drama „Otac“ Srdana Golubovića sinegdoška je slika ruralne Srbije, vanvremenski nestvarne i beznadno udaljene od urbanog središta zemlje. Odatle, s juga, iz te bezimene provincije, do glavnog grada u ovom filmu pješači se danima kao u pradavno doba ili u kakvoj distopijskoj budućnosti. Nikoli Stojkoviću (Goran Bogdan), glavnom i praktički jedinom protagonistu, jer svi ostali pojavljuju se tek epizodno, mladom čovjeku ostarjelih očiju koji jobovski gazi kilometre postapokaliptičnog pejzaža, doista se dogodila apokalipsa i to, gledatelju se bar tako čini, samo njemu, jer dok se njegov skučeni svijet neprekidno urušava, ljudima oko njega životi kao da mirno teku dalje. Proces strukturnog propadanja u Nikolinom slučaju trajno je stanje, njegova nesreća poput kronične bolesti izjeda sve, ali na nju se naviklo jer drugačije ne može, dok ne dođe do toga da su ugrožena djeca, e tad se poduzimaju momentalni, očajnički i ne najracionalniji koraci.

U periodu od poslednjih nekoliko godina Srbija se pokazala kao plodno tlo za odlaganje ruskog "repertoarskog" (komercijalnog) treša. Deo razloga za to je i status srpskog glumca Miloša Bikovića u tom segmentu ruske kinematografije, kao i na domaćem terenu. Međutim, marketinški razlozi nisu jedino objašnjenje za iznenadno produbljivanje kulturnih veza između dveju zemalja, dosta toga je tu stvar i politike, i to ne kulturne - u poslednje vreme Srbija se sve otvorenije pozicionira kao eksponent ruskog uticaja na Balkanu i šire. Do nedavno, međutim, su ti ruski komercijalni filmovi bili lagani spektakli o hokejašima i slične limunade, avanture i komedije nastale po holivudskim uzorima bez očitih političkih konotacija. Sa „Balkanskom međom“ je ta granica dobrog ukusa preskočena: Srbija više nije samo jedno od retkih tržišta (ma koliko malih i u globalnim okvirima beznačajnih) gde ruski treš prolazi, već je postala i inspiracija za tako nešto.

Film se, što se iz naslova može zaključiti, bavi vjerom i religijom u smislu dogmatskog organiziranja sentimenta, ali ne nužno Crkvom kao institucijom. To se može učiniti suviše hermetičkim, pa čak i kukavičkim, ako uzmemo u obzir da ona u velikoj mjeri dominira poljskim društvom, kako politikom, tako i javnim diskursom. Riječ je ipak o zemlji gdje je oko 90 posto stanovništva religiozno i čija je trenutna vlast klerikalno-nacionalističke orijentacije. Gađati i pogađati toksičnu prirodu Crkve bio bi svojevrstan zicer, i nije da toga nije bilo u prošlogodišnjoj "žetvi" poljske kinematografije (primjera radi „Kler“ Wojciecha Smarzowskog), kao što nije ni slučaj da Komasa i scenarist mu Mateusz Pacewitz ne odapinju pokoju strelicu i u tom smjeru, ali se kroz „Božje tijelo“ prvenstveno bave jednim od temeljnih vjerskih pitanja - iskupljenjem.