Na nedavno održanim danima BiH kulture u zagrebačkom kinu Tuškanac prikazana je bosanskohercegovačko-makedonska koprodukcija, film „Najsretniji čovjek na svijetu“, redateljice Teone Strugar Mitevske koja scenarij supotpisuje s bosanskohercegovačkom scenaristicom Elmom Tataragić. Film progovara o ranama davnog ili ne tako davnog rata (ovisno o kutu gledanja), o statusu krivnje i zamjeranja tridesetak godina nakon krvavog sukoba. Iako tematizira bolne posljedice prošlosti koje su itekako vidljive diljem Bosne i Hercegovine, film na humoristično-ciničan način govori o stanju te države danas, ali i o novim generacijama koje su manje opterećene nečim o čemu su samo slušale, generacijama koje ne obraćaju pažnju na vjeru i naciju. Glavna poruka filma, moglo bi se reći, jest univerzalna ljubav, a ne kolektivna mržnja. Kozmopolitizam naspram vjera i nacija.

Australski film "Buoyancy" upoznaje nas sa dečakom po imenu Chakra (Sarm Heng), a njegova priča počinje u Kambodži, gde mukotrpno radi na poljima riže sa svojom siromašnom porodicom. Ono što će mu se uskoro dogoditi, mnogi su osetili na svojoj koži, u stvarnom životu. Zbog siromaštva, Chakra je odlučio da pobegne iz rodne Kambodže, ilegalno se dokopa Tajlanda i tamo pronađe bilo kakav posao kako bi mogao da izdržava sebe i svoju porodicu. Na početku će to sve izgledati kao super prilika. On će se sastati sa nekoliko ljudi, odnosno radnika, a svima njima je obećan posao koji je dobro plaćen. Međutim, za manje od jednog dana, svi će biti prodati i postaće robovi na brodu kojim upravlja nemilosrdni i zastrašujući kapetan Rom Ran (glumac i kaskader Thanawut Kasro). Život u siromaštvu i bedi koji je imao u rodnoj Kambodži uskoro će za ovog nesrećnog dečaka izgledati kao život na britanskom dvoru.

Odrastanje u filmovima nije isto što i odrastanje u stvarnom životu. U filmovima, a tu prije svega mislimo na široko dostupne, američke, pubertet je sveden samo na jedan period vremena koji, ma kako šokantan bio u fizičkom i u psihološkom smislu za jedinku u razvoju, ipak prođe, pa život krene nekim svojim ustaljenim, unaprijed programiranim tokom. Iako filmski klišeji postoje s valjanim razlogom (makar to bio taj da u filmu kao mediju oni „rade svoj posao”), jasno je da je (su)život jedinke i društva dosta kompliciraniji i izazovniji od toga. To vrijedi i za „uređeniji i transparentniji” Zapad, a kamoli za kaotični, konzervativni, „zaostali” Balkan u kojem su neizgovorena i nepisana pravila po pravilu važnija od onih službenih. A kako to izgleda iz perspektive jedne sarajevske petnaestogodišnjakinje, možemo vidjeti u dugometražnom prvijencu Une Gunjak „Ekskurzija“.

Sjeća li se više netko prvog masovno prodavanog „pametnog” mobitela? Ne, nije prvi iPhone, nego uređaj koji su svi pomodni poslovnjaci i poslovni pomodari imali prije njega, jedan, bilo koji od modela kanadske kompanije BlackBerry. Koncept je bio skoro genijalan u svojoj jednostavnosti: spojiti osnovne komunikacijske funkcije mobitela i jednu od funkcija računala (internet, prije svega elektronska pošta), sve to zaštititi enkripcijom i iskoristiti besplatan Internet signal kroz zakonske rupe oko konekcijskih protokola. Upravo enkripcijska funkcija BlackBerry uređaja im je produžila životni vijek za određenu, ekskluzivnu klijentelu, ali nedovoljno da bi nekada senzacionalno uspješnu kanadsku firmu i njene sofisticirane proizvode spasila od potpune propasti.

Hrvatska publika nemilosrdna je prema domaćem filmu, vjerojatno se oslanjajući na „staro znanje” stečeno gorkim iskustvom konzumacije državno oktroirane kinematografije devedesetih, najčešće s ratnom tematikom, propagandnom matricom preuzetom iz loših partizanskih filmova, ali s promijenjenim ideološkim znakom. Za druga gorka iskustva pobrinula se nova, novomilenijska kulturna politika oličena u HAVC-u koja je favorizirala nimalo loše festivalske drame, ali čija je teška tematika loše „sjedala” publici željnoj razbibrige. Ako će već publika svoj novac izdvojiti za kartu za domaći film, onda bi da to bude nešto lagano, nešto za djecu (i cijelu obitelj) ili da je barem komedija. Ali, pozor! Ni s komedijom nismo na sigurnom jer je ona „mentalitetska”, „regionalna”, začinjena dijalektom svakako sigurnija oklada nego li ona urbana.

Samo promjena konstantna jest, govorili su mudri i „mudri”, što ovu skoro pa tautološku konstataciju ne čini ništa manje točnom. Primjera radi, nekad, čak ne ni tako davno, u Puli nije bilo (toliko) turizma, pogotovo on nije bio namijenjen onima s, što bi se reklo, „dubljim džepom”. Tako se u Puli moglo odsjesti vrlo povoljno u nekom jeftinijem, neobnovljenom hotelu ili apartmanu. Danas, primjera radi, za „soc-realistički šmek” Hotela Pula, smještenog između pulskih kvartova Stoja i Verudela, u „špici” sezone morate izdvojiti po više od stotinu eura za noć. Po osobi ili po sobi, sasvim je svejedno. Međutim, pustimo sad to na stranu, jer ovo je ipak prvenstveno filmska kritika, a ne traktat protiv turizma, daleko bilo.