BOŽJE TIJELO: Humorna priča o štićeniku popravnog doma koji kao lažni svećenik dobije povjerenje župljana

BOŽJE TIJELO: Humorna priča o štićeniku popravnog doma koji kao lažni svećenik dobije povjerenje župljana

Film se, što se iz naslova može zaključiti, bavi vjerom i religijom u smislu dogmatskog organiziranja sentimenta, ali ne nužno Crkvom kao institucijom. To se može učiniti suviše hermetičkim, pa čak i kukavičkim, ako uzmemo u obzir da ona u velikoj mjeri dominira poljskim društvom, kako politikom, tako i javnim diskursom. Riječ je ipak o zemlji gdje je oko 90 posto stanovništva religiozno i čija je trenutna vlast klerikalno-nacionalističke orijentacije. Gađati i pogađati toksičnu prirodu Crkve bio bi svojevrstan zicer, i nije da toga nije bilo u prošlogodišnjoj "žetvi" poljske kinematografije (primjera radi „Kler“ Wojciecha Smarzowskog), kao što nije ni slučaj da Komasa i scenarist mu Mateusz Pacewitz ne odapinju pokoju strelicu i u tom smjeru, ali se kroz „Božje tijelo“ prvenstveno bave jednim od temeljnih vjerskih pitanja - iskupljenjem.
WAVES: Ako do sad niste upoznali Shultsa, vrijeme je da to učinite

WAVES: Ako do sad niste upoznali Shultsa, vrijeme je da to učinite

Ako do sada niste zapazili i zapamtili ime Treya Edwarda Shultsa na američkoj neovisnoj filmskoj sceni, vrijeme je da to napravite. Ovaj mladi autor u ranim tridesetim godinama života već ima tri izuzetna dugometražna filma iza sebe. Prvijenac „Krisha“ (2015.) bila je improvizirana horor-drama u okruženju prazničnog obiteljskog okupljanja koja je zamućivala granice realnog i surealnog, ali i igranog i dokumentarnog, snimljena s minimalnim budžetom i s glumcima regrutiranim iz redova autorove šire obitelji. Drugi film, „It Comes at Night“ (2017.), također je propitivao obiteljsku dinamiku, ali u žanrovskom okruženju (post-)apokalipse, što ga čini znakovitim u današnje vrijeme, a granice koje je prelazio bile su žanrovske. I sa svojim trećim filmom „Waves“, Shults studira obiteljsku dinamiku pod utjecajem tragedije.
DOCTOR SLEEP: Izazovan zadatak pomirenja vizija Stephena Kinga i Stanleya Kubricka

DOCTOR SLEEP: Izazovan zadatak pomirenja vizija Stephena Kinga i Stanleya Kubricka

Ako ćemo govoriti o filmovima kao o „čarima” (samo)izolacije u krugu najuže obitelji, onda je klasik Stanleya Kubricka „The Shining“ (1980.) apsolutno nezaobilazan filmski primjer. Tko je gledao, zna o čemu se tu radi. Tko nije, neka pogleda na vlastitu odgovornost. Film je inače ekranizacija istoimenog romana Stephena Kinga, a Kubrickove izmjene koje je unio piscu nisu najbolje sjele, što je prouzročilo neku vrstu rovovskog intelektualnog rata između njih dvojice koji se, makar s Kingove strane, nije prekinuo ni poslije Kubrickove smrti. Ono što je Kubrick napravio s izvornim materijalom nije bila samo, za njega inače tipična, bogata i promišljena vizualizacija istog, već i svojevrsna nadogradnja, ili skretanje pitkog horor-materijala u smjeru nad-žanrovskog art-filma.
JADNICI: Pogled iznutra na kaos devastiranog geta

JADNICI: Pogled iznutra na kaos devastiranog geta

Pariška periferija, kako u studiji „Kriza predgrađa“ sažima francuski sociolog Jean-Marc Stébé, objedinjuje nasilje i neimaštinu, jaz između bogatih i siromašnih, urbanistički neuspjeh i getoizaciju. Ovakve multietničke sredine koje nastanjuju doseljenici iz kolonija i njihova djeca stereotipno se smatraju simboličkim mjestom socijalne krize, epicentrom svih urbanih problema, rezervoarom sveg društvenog zla. Najdepriviranije skupine spacijalnom se segregacijom stoga nepovratno zatvara u spiralu isključenosti i prekarnosti. U jednom takvom predgrađu, pariškom Montfermeilu, škola nosi ime Victora Hugoa jer taj je romantičar 1862. godine, upravo u ovaj predio, u ono doba siromašan gradić dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Pariza, smjestio djelić radnje svojih „Jadnika“.
VIVARIUM: "Izolacija" kao naručena za karantensko gledanje

VIVARIUM: "Izolacija" kao naručena za karantensko gledanje

Kada je film „Vivarium“ imao svoju premijeru u Cannesu, nitko, pa ni irski redatelj Lorcan Finnegan, čiji je prethodni film „Without Name“ (2016.) zabilježio solidne uspjehe kod publike i kritike u žanru horora, nije mogao predvidjeti izolaciju nivoa "nigdje nikoga" koja nam je sada određena. Glupo bi i nesmotreno bilo učitavati mu neke proročke ambicije jer se ovaj film-metafora kroz formu satirične, neprijatne komedije s elementima fantastike i horora uglavnom vrti oko drugih stvari, oko života samog i nesnađenosti jedinke/para u njemu, ma koliko neki od elemenata zapleta dobijali na značaju u vezi s recentnim iskustvima. Pa opet, ima neke uvrnute ironije u tome da je film prodefilirao po festivalima žanrovskog ili općeg usmjerenja, da mu je kino-premijera bila zakazana za ožujak i da je umjesto toga promptno izdan na internetskim servisima, kao naručen za karantensko gledanje.
EXILE: Možda smo već dobili najbolji njemački film godine

EXILE: Možda smo već dobili najbolji njemački film godine

"Ili su otvoreni rasisti prema tebi, ili te tretiraju kao idiota, pa te hvale za normalne stvari kao što su znanje jezika ili posjedovanje diplome", parafraza je replike koju kaže Xhafer, junak filma „Exile“ kosovsko-njemačkog redatelja Visara Morine, prije nego što doda: "Već godinu dana nisi pretukao ženu i decu, bravo!" S tim patronizirajućim tonom se susreo svatko tko je u inozemstvu, posebno u maloj, monokulturnoj i skučenoj sredini, pokušao živjeti svoj život kao individua. Visar Morina kao imigrant s Kosova vrlo dobro zna o čemu govori. Priča, međutim, počinje s mrtvim štakorom kojeg Xhafer (igra ga njemački glumac ovdašnjeg porijekla, Mišel Matičević, široj publici najpoznatiji po ulozi u seriji „Babylon Berlin“) pronađe vezanog za svoju dvorišnu kapiju. „Exile“ je film koji tek započeo svoju festivalsku turneju (prije Panorama programa na Berlinaleu prikazan je i na Sundance Festivalu). I ta će turneja sigurno biti duga i plodna. Moguće je čak i da smo već dobili najbolji njemački film godine.
THE COLDEST GAME: Ovdje kao da režiser zeza one koji su mu dali lovu da snimi film

THE COLDEST GAME: Ovdje kao da režiser zeza one koji su mu dali lovu da snimi film

Ponekad, suočen sa "masnim" faktografskim omaškama i revizionističkom propagandom namenjenom naivcima, ne znam da li da se smejem ili plačem. Rešim ipak da se slatko nasmejem, iz barem dva razloga. Prvi, oni sa mozgom ovako direktnu i tupo nabijenu propagandu neće "popušiti" jer im vređa inteligenciju. Drugi, oni bez mozga ili ne gledaju filmove, ili im organ mišljenja nije razvijen/aktiviran dovoljno da bi istovremeno mogli pratiti radnju i izvlačiti poruku/pouku koju su im kreatori servirali. Na nama ostalima je da se makar zabavimo sa nekim grešnim zadovoljstvom. Ne, ovde nije reč o „Generalu“, ni u formi filma, ni u formi TV serije (jer i vaš verni kritičar ipak ima neke svoje granice, pa toliku količinu toksičnog materijala ne može probaviti odjednom bez posledica po mentalno zdravlje), niti je Hrvatska (kao ni ostatak Balkana) jedina teritorija gde se privatni i državni novci ulažu u političku propagandu na svim poljima.
MALE ŽENE: Punokrvni glumački film

MALE ŽENE: Punokrvni glumački film

Iz naše evropske i savremene perspektive, doista je teško uvideti veličinu romana "Male žene" Louise May Alcott i ne svesti ga romantično žensko štivo gde su ljubav i brak sa odgovarajućim muškarcem glavne, ako ne i jedine teme. Da bismo roman (kao prvi u serijalu koji su proslavili Alcott) i činjenicu da je isti nekoliko puta ekranizovan u istoriji Hollywooda, uvek sa luksuznim budžetom, glumcima i rediteljima najviše kategorije, zaista shvatili, danas se moramo barem malo saživeti sa jednim drugim vremenom i mestom, sa Sjedinjenim Državama neposredno nakon Građanskog rata koji je pokrenuo veliki talas ženske emancipacije, kako u ekonomskom, tako i u socijalnom smislu. U okruženju "prvog talasa" feminizma stvara i Louisa May Alcott kao pionirka na američkoj ženskoj literarnoj sceni, a roman koji ju je proslavio, "Male žene", kasnije je proširen u ciklus romana sa nastavcima "Dobre žene", "Mali muškarci" i "Joini dečaci".
BOMBSHELL: Vrlo važna tema ovdje nam se približava na jasan i pristupačan način

BOMBSHELL: Vrlo važna tema ovdje nam se približava na jasan i pristupačan način

Vest o smeni Rogera Ailesa sa mesta direktora televizijske mreže Fox News možda nije odjeknula kao bomba kao što to sugestira naslov filma Jaya Roacha, ali u to letnje vreme 2016. godine medijski svet je imao prečih briga, kao što je to, recimo, bila agresivna kampanja Donalda Trumpa za predsedničke izbore. Naprosto, skandalozno ponašanje serijskog seksualnog zlostavljača Ailesa se samo uklopilo u mozaik skretanja američke desničarske politike (medijske, a i inače) prema mračnim, kripto-fašističkim vodama. Kako se ispostavilo na izborima koji mesec kasnije, šteta je nekako iskontrolisana od strane Ruperta Murdocha, skandal je zatrpan morem sličnih, rešen vansudskim nagodbama i kozmetičkim promenama, Trump je pobedio, a desničarski medijski moguli još uvek kroje sliku sveta.
VISOKA DJEVOJKA: Mučan za gledanje, ali briljantan

VISOKA DJEVOJKA: Mučan za gledanje, ali briljantan

Crni ekran i zujanje. Uvodna špica sa imenima glumaca i ostatka filmske ekipe. Potpis vremena i mesta radnje, Lenjingrad, prva jesen nakon rata. Onog Drugog svetskog, naravno. Odtamnjenje. Naslovna visoka devojka stoji ukipljena u bolničkoj sobi za opšte poslove (vešeraj i slično). Ona se zove Ija (igra je Viktorija Mirošničenko), a ta paraliza joj je tik kroz koji se manifestuje njen post-traumatski stres. Ona je psihički, više nego fizički, načeta osoba, ratna veteranka i samohrana majka koja zbog toga ima samilost upravnika bolnice Nikolaja (Bikov) koji će joj svaki višak hrane dati za malog sina kojem je ona preko potrebna. Rat je gotov, ali muka nije... „Visoka djevojka“ film je koji se približava remek-delu koje spaja rusku grandioznost i evropsku art-filmsku prefinjenost.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

    24.09.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

    11.09.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

    05.09.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije