Nakon pada Francuske i uspješne evakuacije preostalih britanskih, francuskih, belgijskih i nizozemskih trupa kod Dunkirka, otpočela je zračna bitka za kontrolu neba nad Velikom Britanijom u svrhu neke buduće invazije nacističkih snaga. Kampanja je trajala mjesecima i odnijela brojne žrtve. Njen primarni cilj zapravo je bio London, odakle je, prema nekim procjenama, izbjeglo više od milijun ljudi, od čega više od pola milijuna djece. Taj se period Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji zove „Blitz“. O njemu su, kao i o drugim periodima za vrijeme rata u Britaniji ili u njenim kolonijama, već snimani filmovi. Zapravo, čini se kao da postoji neko nepisano pravilo da britanski filmaš ne može postati veliki britanski filmaš sve dok ne snimi film o Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu, stradanju njenih vojnika i civila, te njenim naporima u borbi protiv nacizma i fašizma.

Strukturu kratkometražnog filma „Milena“ (2024) Željka Stanetića čine dvije vremenske ravni odnosno dvije isprepletene pripovjedne linije: „ovo vrijeme sada“ nasuprot bliskoj prošlosti, jer autor nas naizmjenično prebacuje iz doba koje očitavamo kao aktualno u polovinu devedesetih, pa opet u sadašnjost. Mladi par koji je u ljeto 1995. godine s dječačićem i psom krenuo u bijeg, odnekud iz ruralne Hrvatske u Vojvodinu, promatramo tako u vremenskim prebacivanjima i kao zrele ljude na pragu rane starosti. Jednog prijepodneva posjeti ih mlada novinarka koja je Stevana u prethodnom telefonskom razgovoru obazrivo zamolila da joj govori o svom iskustvu. Ovisno o dobi i razini informiranosti o ratnim zbivanjima gledatelj isprva tek naslućuje ili pak uopće ne uspijeva razabrati o čemu se radi. Kako bilo, iz facijalne ekspresije i držanja gošće i domaćina lako je zaključiti da je u pitanju delikatna stvar, s čime se ona nosi lošije od njega.

U posljednje vrijeme kao da imamo navalu filmova i, naročito, serija o papama. Bilo da je tu riječ o povijesnoj velikaškoj obitelji Borgia koja je držala i „Svetu Stolicu” ili o fiktivnom prvom američkom papi u diptihu serija Paola Sorrentina „The Young Pope“ (2016) / „The New Pope“ (2020), čini se da „tajna” ili fiktivna povijest Vatikana jako intrigira i fascinira gledateljstvo. Filmski obol su, pak dali Fernando Meirelles („The Two Popes“, 2016), Wim Wenders („Pope Francis: A Man of His Word“, 2018), te rubno Marco Bellocchio („Kidnapped“, 2023) i, naravno, Francis Ford Coppola („The Godfather Part III“, 1990, za koji je prije par godina napravljena i nova verzija). Čini se da je red došao i na njemačkog redatelja Edwarda Bergera čiji je prošli uradak „All Quiet on the Western Front“ (2022) osvojio čak četiri nagrade Oscar: uz onu za najbolji međunarodni film, još tri „zanatska” – za originalnu glazbu, fotografiju i scenografiju.

Koja je suština vjere u boga (kojeg god), sistem bogova ili neku već „zemaljskiju” višu silu? Zapravo, kontrola, na primjer, narativa ili ponašanja, jer svaka vjera od najegzotičnijeg kulta do najpopularnije svjetske organizirane religije, to ima za cilj. Shodno tome, je li strašnije vjerovati u zlog, nemilosrdnog boga koji vas kontrolira, u neko kreirano političko tijelo sklono kažnjavanju nepoćudnih ili ne vjerovati ni u što, biti sasvim sam na vjetrometini svjestan toga da je sve prolazno i uglavnom bez posljedica? Upravo ova navedena pitanja vjerovanja, vjerskih sistema, ali i pitanja izbora, iteracija, sjećanja i atribucija - glavno su pogonsko gorivo novog filma Scotta Becka i Bryana Woodsa (dvojca najpoznatijeg po scenariju za globalni horor-hit „A Quiet Place“) pod nazivom "Heretic", nastao u produkciji vodeće neovisne kuće A24 izrazito sklone hibridiranju autorskog i žanrovskog pristupa.

Kratkotrajni poremećaj u elektromagnetskom polju prouzročit će u Oslu jednog neobično vrućeg dana glitch u funkcioniranju aparata i ljudi, pa prvi na tren zatrokiraju, a druge načas kolektivno uhvati jaka glavobolja. Iskliznuće iz rutine dovest će do bizarnih posljedica: jedan dječak, jedna starica i jedna mlađa žena dižu se doslovno iz mrtvih. Takvim okolnostima pogođene su tri ožalošćene kuće: jednoroditeljska obitelj u kojoj je umrlog dječaka podizala majka uz podršku svog oca, dobrostojeća intelektualka starije dobi koja je ostala bez životne partnerice i jedna konvencionalno ustrojena, sretna familija s dvoje djece gdje majka nakon saobraćajne nesreće pretrpi moždanu smrt. Samo u zadnjoj priči dobivamo kakvu takvu kontekstualizaciju zbivanja pa i uzrok 'smrti', dok jedino u drugoj pokojnicu vidimo prije i poslije, odnosno uređenu za pokop i kasnije, kao „povratnicu“ 's one strane'.

Ima redatelja koji se nikada nisu oprobali u Hollywoodu ili uopće van konteksta svog materinjeg jezika, pa zbog toga nisu ništa manji ili manje važni autori. Ali to Pedru Almodóvaru očito nije nikakva utjeha, budući da je njegova želja da svoj “kraljevski” status u europskim okvirima potvrdi i u “tvornici snova”. Očekivalo se da će to učiniti s „Juliettom“ (2016) nastalom po motivima kratkih priča Alice Munro, ali se tada izgleda uplašio toga koliko bi svoj pristup morao prilagođavatti stranom jeziku i potpuno drugačijim produkcijskim uvjetima. Umjesto toga, Almodóvar je snimio još dva dugometražna filma u Španjolskoj i na španjolskom jeziku, autofikciju „Pain and Glory“ (2019) i melodramu „Parallel Mothers“ (2021), te se s engleskim jezikom počeo vježbati u kratkom metru. Rezultat tih vježbi su „Her Voice“ (2020) s Tildom Swinton u jedinoj ulozi koji možemo okarakterizirati kao karantenski eksperiment.