Kada je film „Vivarium“ imao svoju premijeru u Cannesu, nitko, pa ni irski redatelj Lorcan Finnegan, čiji je prethodni film „Without Name“ (2016.) zabilježio solidne uspjehe kod publike i kritike u žanru horora, nije mogao predvidjeti izolaciju nivoa "nigdje nikoga" koja nam je sada određena. Glupo bi i nesmotreno bilo učitavati mu neke proročke ambicije jer se ovaj film-metafora kroz formu satirične, neprijatne komedije s elementima fantastike i horora uglavnom vrti oko drugih stvari, oko života samog i nesnađenosti jedinke/para u njemu, ma koliko neki od elemenata zapleta dobijali na značaju u vezi s recentnim iskustvima. Pa opet, ima neke uvrnute ironije u tome da je film prodefilirao po festivalima žanrovskog ili općeg usmjerenja, da mu je kino-premijera bila zakazana za ožujak i da je umjesto toga promptno izdan na internetskim servisima, kao naručen za karantensko gledanje.

"Ili su otvoreni rasisti prema tebi, ili te tretiraju kao idiota, pa te hvale za normalne stvari kao što su znanje jezika ili posjedovanje diplome", parafraza je replike koju kaže Xhafer, junak filma „Exile“ kosovsko-njemačkog redatelja Visara Morine, prije nego što doda: "Već godinu dana nisi pretukao ženu i decu, bravo!" S tim patronizirajućim tonom se susreo svatko tko je u inozemstvu, posebno u maloj, monokulturnoj i skučenoj sredini, pokušao živjeti svoj život kao individua. Visar Morina kao imigrant s Kosova vrlo dobro zna o čemu govori. Priča, međutim, počinje s mrtvim štakorom kojeg Xhafer (igra ga njemački glumac ovdašnjeg porijekla, Mišel Matičević, široj publici najpoznatiji po ulozi u seriji „Babylon Berlin“) pronađe vezanog za svoju dvorišnu kapiju. „Exile“ je film koji tek započeo svoju festivalsku turneju (prije Panorama programa na Berlinaleu prikazan je i na Sundance Festivalu). I ta će turneja sigurno biti duga i plodna. Moguće je čak i da smo već dobili najbolji njemački film godine.

Ponekad, suočen sa "masnim" faktografskim omaškama i revizionističkom propagandom namenjenom naivcima, ne znam da li da se smejem ili plačem. Rešim ipak da se slatko nasmejem, iz barem dva razloga. Prvi, oni sa mozgom ovako direktnu i tupo nabijenu propagandu neće "popušiti" jer im vređa inteligenciju. Drugi, oni bez mozga ili ne gledaju filmove, ili im organ mišljenja nije razvijen/aktiviran dovoljno da bi istovremeno mogli pratiti radnju i izvlačiti poruku/pouku koju su im kreatori servirali. Na nama ostalima je da se makar zabavimo sa nekim grešnim zadovoljstvom. Ne, ovde nije reč o „Generalu“, ni u formi filma, ni u formi TV serije (jer i vaš verni kritičar ipak ima neke svoje granice, pa toliku količinu toksičnog materijala ne može probaviti odjednom bez posledica po mentalno zdravlje), niti je Hrvatska (kao ni ostatak Balkana) jedina teritorija gde se privatni i državni novci ulažu u političku propagandu na svim poljima.

Iz naše evropske i savremene perspektive, doista je teško uvideti veličinu romana "Male žene" Louise May Alcott i ne svesti ga romantično žensko štivo gde su ljubav i brak sa odgovarajućim muškarcem glavne, ako ne i jedine teme. Da bismo roman (kao prvi u serijalu koji su proslavili Alcott) i činjenicu da je isti nekoliko puta ekranizovan u istoriji Hollywooda, uvek sa luksuznim budžetom, glumcima i rediteljima najviše kategorije, zaista shvatili, danas se moramo barem malo saživeti sa jednim drugim vremenom i mestom, sa Sjedinjenim Državama neposredno nakon Građanskog rata koji je pokrenuo veliki talas ženske emancipacije, kako u ekonomskom, tako i u socijalnom smislu. U okruženju "prvog talasa" feminizma stvara i Louisa May Alcott kao pionirka na američkoj ženskoj literarnoj sceni, a roman koji ju je proslavio, "Male žene", kasnije je proširen u ciklus romana sa nastavcima "Dobre žene", "Mali muškarci" i "Joini dečaci".

Vest o smeni Rogera Ailesa sa mesta direktora televizijske mreže Fox News možda nije odjeknula kao bomba kao što to sugestira naslov filma Jaya Roacha, ali u to letnje vreme 2016. godine medijski svet je imao prečih briga, kao što je to, recimo, bila agresivna kampanja Donalda Trumpa za predsedničke izbore. Naprosto, skandalozno ponašanje serijskog seksualnog zlostavljača Ailesa se samo uklopilo u mozaik skretanja američke desničarske politike (medijske, a i inače) prema mračnim, kripto-fašističkim vodama. Kako se ispostavilo na izborima koji mesec kasnije, šteta je nekako iskontrolisana od strane Ruperta Murdocha, skandal je zatrpan morem sličnih, rešen vansudskim nagodbama i kozmetičkim promenama, Trump je pobedio, a desničarski medijski moguli još uvek kroje sliku sveta.

Crni ekran i zujanje. Uvodna špica sa imenima glumaca i ostatka filmske ekipe. Potpis vremena i mesta radnje, Lenjingrad, prva jesen nakon rata. Onog Drugog svetskog, naravno. Odtamnjenje. Naslovna visoka devojka stoji ukipljena u bolničkoj sobi za opšte poslove (vešeraj i slično). Ona se zove Ija (igra je Viktorija Mirošničenko), a ta paraliza joj je tik kroz koji se manifestuje njen post-traumatski stres. Ona je psihički, više nego fizički, načeta osoba, ratna veteranka i samohrana majka koja zbog toga ima samilost upravnika bolnice Nikolaja (Bikov) koji će joj svaki višak hrane dati za malog sina kojem je ona preko potrebna. Rat je gotov, ali muka nije... „Visoka djevojka“ film je koji se približava remek-delu koje spaja rusku grandioznost i evropsku art-filmsku prefinjenost.