Jeste li primjetili, dragi čitatelji, kako nas „streaming” servisi baš u praznično doba zasipaju apokaliptičnim filmovima s jasnom namjerom da nam skrenu pažnju ka nekom problemu, da nas nečim dobro uplaše i da nas nečemu nauče. Nije to tek tako, okupi se obitelj, pusti se Netflix, nakon toga se priča s kolegama, pišu se članci po novinama i naručene ili makar konformističke filmske kritike, pa onda dobijemo fenomen koji svi moraju vidjeti, nešto što makar na neko vrijeme drži globalno pozornost prije nego li se preseli u vječni zaborav. Imali smo tako „Bird Box“, „White Noise“ i najgoreg „od sve djece” – „Don't Look Up“, filmove same po sebi dosta različite, ali sa sličnom putanjom. Ovogodišnji doprinos toj kolekciji zove se „Ostavite svijet iza sebe“ („Leave the World Behind“).

Uvjetovani vjerskim ili makar kulturnim sadržajem koji konzumiramo nekritički ili možda pred-kritički, uvjeravani smo da je zlo neljudsko i kao takvo mora biti čudovišno i stoga lako prepoznatljivo. Tek nas je Hannah Arendt na primjeru Adolfa Eichmana, odnosno njegove uloge u Holokaustu, uspjela poučiti da zlo nije karikaturalno, čudovišno i neljudsko, već je ono prije svega banalno, zbog toga tako ljudsko i teško prepoznatljivo. Jer Eichman je, sjetimo se, samo savjesno radio svoj posao, birokratski posao ispunjavajući zadatke koji su pred njega postavljeni i nadajući se usponu u karijeri.U svom romanu „Zona interesa“ britanski književnik Martin Amis, a u njegovoj ekranizaciji redatelj Jonathan Glazer, odlaze i korak dalje u spuštanju zla dublje u ljudske sfere. Film „Zona interesa“ imali smo prilike vidjeti u dvije odvojene projekcije na Human Rights Film Festivalu koji je prošli tjedan održan u Zagrebu.

Ove godine primjetan je trend u kinematografiji - kako onoj „mainstream”, tako i kinematografiji koja nosi odrednicu festivalske ili „arthouse” - da filmovi traju blizu ili preko tri sata, najčešće bez ikakvog opipljivog opravdanja. Potpisnik ovih redaka ga je samo za jedan film tog formata uspio naći, i to tek donekle, budući da film (koji ipak nije predmet ovog teksta) može biti i upola kraći i dvostruko duži, a da se ipak ništa u njegovoj percepciji ne promijeni. Razloga se, međutim, može naći, i oni su različiti. Neki od „osumnjičenih” su jednostavno pretrpani, pa ih ni relativno živahan tempo ne može do kraja iskupiti, a drugi su jednostavno – spori. Kada smo kod sporih filmova (čak je i odrednica „slow cinema” legitimna i neki filmski autori je s ponosom nose), ne smijemo zaobići činjenicu da je ove godine takav film izbacio i jedan od doajena „žanra”, turski autor Nuri Bilge Ceylan.

Ridley Scott je, makar u poznoj fazi svoje karijere, filmski redatelj koji uvijek i otvoreno cilja na spektakl bez ikakvih kalkulacija i imalo kompromisa. Metaforički rečeno, on zamahne, pa što bude – bude. Ili potpuni pogodak ili potpuni promašaj. A ima li, u smislu spektakla i grandioznosti, bolje „mete” od Napoleona Bonapartea, briljantnog vojskovođe, oportuniste, malog čovjeka s velikim ciljevima, generala, konzula, cara, melankoličnog paranoika? Nije lako sve to obuhvatiti u jednom samom filmu, pa makar on u svojoj najkraćoj kino-verziji trajao i epskih dva i pol sata, dok se očekuje duža, integralna verzija (inače Scottov potpisni potez) od čak četiri sata. Ridleyu Scottu se ipak mora odati priznanje da je makar pokušao, savršeno znajući u što se upušta, a to može vidjeti i zagrebačka publika s obzirom da je "Napoleon" upravo stigao u zagrebačke kino dvorane.

Neobičan je scenarij Norvežanina Gjermunda Gisvolda i film Nevija Marasovića „Pamtim samo sretne dane“ koji smo imali prilike vidjeti na netom završenom Zagreb Film Festivalu. Film na originalan način pokušava ispričati i preispitati životnu priču jednog starijeg gospodina, kojeg u filmu glumi veliki jugoslavenski i slovenski glumac, prošle godine preminuli Radko Polič. On u jedan restoran ulazi uz pjesmu Arsena Dedića „Ono sve što znaš o meni“, biva poslužen, sjedi i, prvo gotovo neopazice, a onda sve zaineresiranije, sluša dijaloge i rasprave ljudi za susjednim stolom. Polič je stalno prisutan u pozadini mnoštva sekvenci koje se nižu u filmu, a u kojima se neprestano pojavljuju različiti likovi. Stoga je u „Pamtim samo sretne dane“ zaista jako puno glumaca, ali svi se oni, osim Poliča, Zlatka Burića i Stjepana Perića pojavljuju tek nakratko.

Ma koliko se politike mijenjale i ma koliko državno-pravni, kulturološki i ini okviri bili varijabilni, škola će uvijek biti – škola. Odnosno, bit će to sustav za sebe u kojem se formiraju paralelni i prepleteni odnosi moći i hijerarhije. Ne tako davno, imali smo hrvatski film na tu temu, s fokusom na individuu, novu pridošlicu u sredinu, koja pokušava taj sustav promijeniti iznutra. O „Zbornici“ Sonje Tarokić smo pisali i na ovim stranicama. Ove godine, pak, imamo film „Zakon zbornice“ koji je premijeru imao zimus na Berlinaleu, da bi tokom jeseni jako podigao svoju vidljivost globalno s internacionalnom distribucijom pod okriljem kompanije Sony, nominacijom za nagradu Europskog parlamenta LUX, kao i činjenicom da se radi o njemačkom kandidatu za Oscara za najbolji strani film. Mi smo ga imali prilike pogledati na ZFF-u.