U sjeni rasprava o izgonu američkog predsjednika Donalda Trumpa s Twittera i Facebooka, ispod radara većine domaćih medija prošla je vijest kako je Parler, platforma konzervativne misli također dobila svojevrsni izgon iz bespuća interneta i trenutno nije u funkciji. Radi se o američkoj mikroblogerskoj društvenoj mreži koja je lansirana još 2018. godine. Parler je već odavno okarakteriziran kao alternativa Twitteru i Facebooku te je uglavnom privlačio korisnike konzervativnijih svjetonazora te “prebjege„ s Twittera koji su, zbog Twitterove politike moderiranja upitnog sadržaja, dobili zabranu korištenja platforme. Ima široku bazu pobornika američkog predsjednika Trumpa, pripadnika ekstremne desnice i takozvanog “alt-right„ pokreta, a ne oskudijeva ni teorijama urote, kao ni antisemitskim, anti-muslimanskim te mizoginim sadržajem. "Ekipo, čekam vas tamo", vapio je Vice John Batarelo prije dva mjeseca.

Godina kakva se, ostaje nam nadati se, više neće ponoviti, napokon je iza nas. Pored pandemije koronavirusa koja je zatvorila svijet i još uvijek ga drži zatvorenim, Hrvatsku su pogodila i dva snažna potresa. Upravo te dvije teme obilježile su i proteklu godinu na Lupigi, pa je tako u pregledu onoga što ste na našim stranicama najviše čitali 2020. godine gotovo polovica od 20 tekstova govori o pandemiji i potresu. Za vas smo napravili malu retrospektivu onoga što ste posebno primijetili na Lupigi 2020. godine - od najzapaženijih reportaža, izvještaja i intervjua, preko kolumni i komentara, pa sve do najviđenijh književnih i filmskih prikaza u našim rubrikama "Čitali smo" i "Gledali smo". Dakle, evo što vam je sve prošle godine „upalo u oči“ na našim stranicama.

Homofobna kampanja udruge Vigilare „Stop homo-propagandi državne televizije. Zaustavimo fake-duge, zaštitimo djecu i obitelj!“ potaknula je udrugu Dugine obitelji da pokrene sudsku tužbu protiv Vigilarea zbog diskriminacije, poticanja na diskriminaciju i uznemiravanje LGBTIQ osoba i njihovih obitelji. Glavna rasprava održana je krajem studenog na zagrebačkom Županijskom sudu, a udruga Vigilare je danas proglašena krivom. Presudom se nalaže Vigilareu da u roku osam dana ukloni sav diskriminirajući sadržaj koji je iznijela na web stranici svoje kampanje fake-duga.vigilare.org te joj se zabranjuje daljnje objavljivanje i korištenje sadržaja koji „na bilo koji način diskriminira, potiče na diskriminaciju i uznemirava LGBTIQ osobe, njihove obitelji i djecu“. Povijesna presuda u hrvatskim okvirima, na koju Vigilare ima pravo žalbe Vrhovnom sudu, važna je i iz razloga jer jasno objašnjava što je to sloboda govora i što to ona nije.

Tjedan je tek počeo, a mi već imamo izjavu tjedna #banija. Njena autorica je članica Središnjeg odbora HDZ-a i potpredsjednica Europske komisije za demografiju i demokraciju, Dubravka Šuica #banija.„Mediji pokušavaju srušiti HDZ, a to se vidi iz toga što Banovinu zovu Banija“, nepogrešivo je targetirala neprijatelje Šuica na virtualnom sastanku predsjedništva HDZ-a #banija. Kako piše N1, cijeli sastanak prošao je u napadačkom tonu prema medijima, pa je zaključeno da su se mediji udružili s ljevicom i radikalnom desnicom s tvrdnjama kako je država loše reagirala nakon razornog potresa koji je pogodio Baniju #banija. A sve s ciljem kako bi umanjili ulogu vlade u pomoći Baniji te naštetili HDZ-u i vladi #banija. Istovremeno mediji koji pišu/govore Banija mogu se nabrojati na prste #banija. Stoga je nevjerojatno čuti da Banija toliko para uši tankoćutnim HDZ-ovcima koji su se usredotočili da slučaju tko će reći Banovnina, a tko Banija #banija.

Njegov roman Emir Imamović Pirke (ne bez argumenata) nazvao je veličanstvenom pričom o ljubavi i slobodi, a Jurica Pavičić najambicioznijim i najboljim hrvatskim romanom u 2020. godini, dok je Miljenko Jergović napisao kako je "Mladenka kostonoga" revolucionarni roman koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas. On je Želimir Periš, a lik iz njegovog romana nosi isto to ime. "Moj život nije dovoljno uzbudljiv ni literarno vrijedan da ga zapisujem, moje misli su zanimljive samo kad ih upisujem kao tuđe glasove. Taj kontrast sam želio dodatno istaknuti dajući liku iz knjige vlastito ime. I stvarno, nedavno su me u jednom intervjuu opisali kao: pučkog mudraca iz kojeg progovara narodsko znanje, prkosnog partibrejkera, koji ismijava autoritete i oštroumnog plebejca koji nema učenih škola. Ali ljudi, morao sam se braniti, to nisam ja. To je opis Želimira Periša, lika iz mog romana, koji samo nesrećom nosi moje ime.", kaže nam Periš.

Vijest o baranjskom nastavniku Novakoviću – otpuštenom s posla 1999. godine u srednjoj školi u Dardi i lani preminulom, u čiju korist je, nakon pustih godina jalovog potucanja po hrvatskim sudovima, nedavno presudio Europski sud za ljudska prava – jeziva je na više nivoa apsurdnosti. Hm, mrtav dočekao pravdu (?) nakon što je otpušten s posla zbog korištenja riječi "tavanica" (?). Hrvatska država pobijedila ga je i u svom porazu, jer od tih 21 godinu onu u kojoj pobjeđuje nije doživio, a prethodnih 20 proveo je, poput Blocka, siromašnog trgovca iz Kafkinog "Procesa", progutan od procesa, trpeći od njega samog, a ne tek od osude, podnoseći unaprijed svo vrijeme posljedice kao da je kriv za ono za što će konačna presuda prekasno potvrditi da nije bio. Tko se još sjeća slučaja stanovitog Borisa Stepinca? Nije i on, ne, čekao predugo na pravdu. Naprotiv, proces mu je trajao svega sedam dana (srpski: sedam dana!). Uključujući vikend.

Nedavno je u hrvatskom medijskom prostoru „buknula“ vijest kako je na prestižnom venecijanskom filmskom festivalu za najbolji igrani dugometražni film nagrada Zlatni lav otišla u ruke amaterskog redatelja Maria Šuline iz Đakova za njegov film „Adam“ koji je snimao u vlastitoj produkciji. Šulinu se intervjuiralo, problematizirala se činjenica kako projekt nije prepoznao i podržao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Fotografije Šulininog Zlatnog lava prikazivane su na dnevniku vodećih TV kuća, a da pritom nitko nije primijetio da njegov kipić nije onaj koji dodjeljuje Venecijanski filmski festival. Naime, nagradu Šulini je dodijelio filmski festival koji samo svojim imenom "kopira" slavni svjetski festival, a festivalsku službenu Facebook stranicu prati ga tek 796 osoba. Da je tome tako posvjedočio je i sam redatelj na svojem Facebook profilu, isti onaj redatelj koji je danima davao intervjue ne spominjući da se radi o zabuni.

Doista je logično da europska arthouse autorica Malgorzata Szumowska, sklona diskretnom ubacivanju spiritualnih tema u svoje filmove, za svoj prvijenac na engleskom jeziku izabere vjerski kult kao temu i okruženje. Ne samo da razni kultovi i sekte plodno tlo pronalaze u Anglosferi, vjerojatno zbog sasvim krivo protumačenog načela o slobodi vjeroispovijesti, već se njihova privlačnost krije prije svega u razumljivosti na univerzalnoj razini. Zatvorene i izolirane sredine tog tipa predstavljaju svojevrsno društvo u malom ili makar njegove dijelove, te se na njima ogledaju određene tendencije. Dodajmo na to i duh vremena, borbu za ravnopravnost spolova, dizajn i pod-tonove koji podsjećaju na pisanje Margaret Atwood i popularnost serije-ekranizacije njenog romana „The Handmaiden's Tale“, pa postaje jasno zašto je već samom svojom temom „The Other Lamb“ film vrijedan pozornosti.

Veliki broj ljudi širom sveta veruje da je Kovid-19 proizveden u laboratoriji, baš sa namerom da napravi ovakav haos, da je od virusa umrlo mnogo manje ljudi nego što je prijavljeno, da je virus zapravo prevara i da uopšte ne postoji. To što ovakve teorije često poništavaju jedna drugu, one koji u njih veruju to obično mnogo ne zanima. Prema istraživanju organizacija YouGov i Cambridge Globalism Project koje je obuhvatilo 26 hiljada ljudi u 25 zemalja, najviše pristalica ima teorija da je broj žrtava virusa preuveličan. To misli čak 60% Nigerijaca i preko 40% Grka, Poljaka i Meksikanaca, 38% Amerikanaca i 36% Mađara. Veliki broj ljudi veruje da je virus smišljeno napravljen u Americi ili Kini, pa pušten da se širi po svetu. Prema rezultatima nedavno završenog istraživanja u balkanskim zemljama, skoro 80% građana veruje u bar jednu od teorija nastalih tokom pandemije.