Da će podrška HDZ-u padati vidjelo se već na EU izborima, a potvrdilo u zadnjim istraživanjima podrške predsjedničkim kandidatima. Desni birači sada traže jači šut populizma, više ludila, monarha, samog Isusa ili barem Škoru, pa je žena iz naroda prisiljena na dodatne retoričke egzaltacije i smicalice ako želi zabiti i drugi politički gol. Predsjednica u sadašnjoj atmosferi nije konkurentna ako blesavo ponavlja da će Hrvatska postati Švicarska – sad je vrijeme za prijetnje da Hrvatska neće biti ni Hrvatska. Političarka s nerealiziranim estradnim ambicijama ili estradnjak s nerealiziranim političkim ambicijama? Rat protiv muslimana ili mir pod monarhom? Žena koja bestidno izmišlja razlog zašto se nije našla u ratnim rovovima ili muškarac pacifist? Je li moguće da se, suočeni s izborom, birači konačno zgade sami sebi?

„Tito nas je primio i ubeđivao, ali mi smo bili odlučni. Sećam se, išli smo Marko Nikezić i ja kolima na taj poslednji razgovor sa Titom ؘ– Nikeziću sam tada rekla: znate, ja radije idem u zatvor nego ponovo u CK! Nisam htela da 'čistim' ljude, da ih hapsim“, priseća se istoričarka Latinka Perović, koja je obavljala funkciju sekretara Saveza komunista Srbije od 1968. godine pa do smene zbog pripadnosti liberalnoj političkoj opciji. Posle odlaska iz politike posvetila se nauci i nikada se više aktivno nije bavila političkim poslovima. Ipak, uvek je društveno aktivna, jedan je od najdoslednijih kritičara srpskog nacionalizma i strašnih posledica koje je on proizveo. S Latinkom Perović razgovaramo o tim burnim vremenima, kao i o mnogim drugim temama, među ostalim i o Hrvatskom proleću, za koje će reći: „naša dva rukovodstva su bila na istoj liniji bez vidnijih manifestacija tog jedinstva, u svakom slučaju, to nije bila antijugoslovenska politika“.

Riječ je o povjesnici à la Radio Erevan: točno je da je stanoviti zločinac (insceniranim) maršem na glavni grad došao na vlast, ali maršem na Rim, ne na Berlin kako to tvrdi Milan Bandić, bio je to Mussolini, ne Hitler kako to tvrdi Bandić, no, godina je ipak točna. S obzirom na poznate povijesne činjenice, naprosto je travestija tvrditi: „Mi ne podižemo spomenik samo žrtvama iz jednog naroda, nego svim stradalima od nacizma, fašizma, pa i NDH-a kada je Jasenovac u pitanju“. Dakako, „pa i NDH“ su ovdje ključne riječi, jer „povijesna potreba i moralni dug hrvatske države“ mogu se - i trebaju - odnositi prvenstveno na NDH, a tek potom na sve ostalo). Hrvatska se politička klasa razvidno muči, ne toliko s prošlošću, pa ni s njezinim uljepšavanjem, koliko s njezinim primitivnim (i najčešće neuspješnim) prikrivanjem. Enormne količine energije potrošene su na to – uzaludno, jer činjenice ipak izviruju „ko miš iz posija“.

KUD Idijoti, pulski punk bend, omiljen diljem bivše Jugoslavije, službeno je ovoga svibnja dobio svoju prvu biografiju. Vrlo detaljno ispisane o stranice o „bendu naše mladosti“ u razdoblju od 1985. do 2000. godine potpisuje Nenad Marjanović, poznavateljima Idijota mnogo poznatiji kao dr. Fric, basista benda. Ta 2000. godina s kojom knjiga završava, godina je kada je autor „Života s Idijotima“, zajedno s Diegom Bosuscom – Pticom, izašao iz benda. Nekadašnji basist Idijota, koji danas radi kao novinar portala Regionalexpress, i sam priznaje kako je u knjizi puno osobnih impresija, jer se nije previše bavio faktografijom benda, datumima i diskografijom, što ne bi smjelo biti preprekom da se mnogi njegovi istomišljenici prepoznaju u ovoj knjizi. „Život s Idijotima“ nastajao je gotovo dvije godine i to na razne načine.

Građani i građanke, pogotovo vi koji se hvalite da prezirete politiku: lako jeste, odgovorno nije. A buntovno - još manje. Vi ste ti koji ste oslonac loših, korumpiranih i banditskih vlasti. To što zovete politikom je vaša odgovornost. Ne samo prema vama samima, već prema društvu, porodici, prijateljima, deci. Vi ste ti koji u svakoj krizi režima svojom arogantnom pasivnošću date mu vreme za predah i oporavak. A da ja vas nešto pitam? Postavite sebi onih osam pitanja i razmislite: ukoliko su vaši odgovori potvrdni, slobodno se prepustite stanju u kome se nalazite. Ukoliko, pak, nisu - moraćemo zajedno na njih odgovoriti. U tome je problem svake revolucije: čim tiranija padne, revolucionari se pokoškaju između sebe, bilo zbog interesa ili ideoloških razlika. Zato je, pored pasivnosti, jednako neodgovorno - biti protiv bez svesti i vizije kakav je novi sistem koga želiš i svet kakvom težiš.

Promatram tako neki dan, kroz prozor svoga stana, svoje kule bjelokosne, kolonu automobila koja satima – cijelo jedno dugo, nedjeljno poslijepodne, jedva da nekako polako mili, jedva pomiče se. Kasnije mi očevici pričaju kako su turisti automobile – skupe i velike limuzine, parkirali u našem domaćem, mediteranskom blatu, jer u centrima nije više bilo mjesta za parkiranje, pa su u cipelama elegantnim, uređeni kao za neki gala svečani prijem, gacali po tom gnjecavom stratištu, sve do ulaza u ljudstvom napučen, trgovački toranj. Cijelo se mravlje invazijsko događanje haranja po trgovinskoj meki, po dućanima kakvih u svojim domajama imaju na tone – samo s robom znatno kvalitetnijom, od one koja se proizvodi i šalje za krajeve zaostale poput naših – zbio radi razloga nebeskih, jer je toga dana poluotok istarski nakvasila nešto jača kiša, pa gosti ljetovališni nisu mogli na kupanje.

Naslov izvučen iz crkvene propovjedi, odnosno iz samog početka Biblije, glasi "Nek bude svjetlost", i vrijeme je nekako svečarsko, božićno i praznično u brdskom selu na sjeveru Slovačke prekrivenom snijegom, ali u filmu slovačkog redatelja sa zagrebačkom adresom Marka Škopa vlada potpuni mrak u kojem se svjetlost na kraju tunela ni ne nazire. S dobrim razlogom, naravno: životom u selu vladaju Crkva, policija i paravojna formacija koja agresivno regrutira i obučava pomladak za borbu protiv neprijatelja unutarnjih i vanjskih, dakle u praksi - muslimanskih izbjeglica, homoseksualnih osoba, dekadentnog liberalizma i svega onoga što ruši tradicionalni slovački i katolički moral oličen u marionetskom režimu Jozefa Tise koji se, kako izgleda, vraća u modu. Istini za volju, nije situacija bolja ni na nekim drugim mjestima, ali to nije tema ni ovog filma ni ovog teksta.

„Svijet se utapa u jednokratnoj plastici. Njezina proizvodnja raste iz godine u godinu, a goleme količine te plastike završavaju u okolišu te ugrožavaju život brojnim životinjskim vrstama“, poruka je koju mnogi uporno ne žele čuti, a radi se o vrlo točnoj procjeni današnjeg stanja što ju je Greenpeace, neovisna globalna organizacija koja za misiju ima zaštitu i očuvanje okoliša te promicanje mira, ubacio u tekst svoje peticije „Recimo NE plastičnim vrećicama“. Zbog problema koji ne muči samo Jadran, niti samo Hrvatsku, niti Europsku uniju već cijeli planet, Greenpeace od Vlade Republike Hrvatske zahtjeva da donese odgovornu odluku i zabrani jednokratne plastične vrećice. U Greenpeaceovu kampanju ovih se dana uključio i poznati glazbenik Darko Rundek, koji već dugi niz godina intenzivno upozorava na probleme u zaštiti i očuvanja okoliša. Za ovu priliku snimio je i pjesmu „Reci NE“ u suradnji sa školskim zborom iz Velike Gorice, ZbrKu.

"Skoro svi mi imamo neko lično iskustvo ljubomore, osećaj krivnje ili mržnje. Polazna točka je bila jednostavna priča o komplikovanim osećanjima koja imaju korene u prošlosti, i činila mi se interesantna zbog bolesti ovog vremena - mržnje. Odnosno, rekao bih transmisije iracionalne mržnje. Mladi koji se rođeni u osamdesetima, pa čak u devedesetima u stanju su da mrze jedan drugog zbog događaja u Drugom svetskom radu, a kamoli zbog narušenih familijarnih odnosa. Mrzi se sve što je strano i nepoznato, mrze se navijači drugih klubova, a često se mrzi, a da se i ne zna tačno zašto se mrzi", kaže u intervjuu za Lupigu Damjan Kozole čiji je novi film, "Polusestra" bio jedno od boljih filmskih ostvarenja na ovogodišnjem festivalu u Karlovym Varyma, jer se dotakao predrasuda univerzalno prisutnih bilo gde na kugli zemaljskoj.