Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu koji je objavio austrijski dnevnik Kleine Zeitung, a preveo Novi list, iznijela je niz neistina i netočnosti – kako o mračnom dobu Jugoslavije, tako i o izbjeglicama. Neke od njih su smrtno ozbiljne, a neke izazivaju podsmijeh na društvenim mrežama. Njena izjava o jogurtu privukla je najviše pozornosti i dovitljivosti proizvođača memeova na društvenim mrežama. Koliko je različitih vrsta jogurta predsjednica priželjkivala do svoje 22. godine života, nije na nama da sudimo. No, kada je imala samo sedam godina, Jugoslavija je imala bar 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Proizlazi to iz ocjene njihove kvalitete iz veljače 1975., objavljene u “Mljekarstvu“, časopisu za unaprjeđenje proizvodnje i prerade mlijeka.

Niz teških optužbi uputili su novinari Hrvatske radiotelevizije na račun svoje medijske kuće. Novinari okupljeni u Ogranku Hrvatskog novinarskog društva na HTV-u, ogranka s izuzetno velikim brojem članova, izašli su u javnost s priopćenjem u kojem navode kako su na Prisavlju učestale cenzure i kako ovaj javni servis neprestano radi na srozavanju vlastitog ugleda, a pri tom uopće ne ispunjava ulogu javnog medija. „Suodgovorni smo utoliko što radimo svoj posao u tvrtki koja uporno ustraje na rušenju vlastitog ugleda i uporno ne ispunjava svoju ulogu javnog medija, kao ozbiljnog demokratskog i civilizacijskog postignuća. To ne znači da se slažemo i da se svakodnevno ne odupiremo. Što javnost ne može, niti je mogla čuti, jer nam je zabranjeno javno govoriti. Ako to učinimo, izgubit ćemo posao do kojeg nam je stalo“, stoji u priopćenju Ogranka HND-a na HTV-u koje će zasigurno izazvati poprilične turbulencije na Prisavlju.

Ostaci političke ljevice u Hrvatskoj danas su u Šibeniku potpisali takozvanu Šibensku deklaraciju o uspostavi ujedinjene ljevice, odnosno zajedničke platforme lijevih snaga. Svoj paraf na ovaj dokument stavili su predstavnici Nove ljevice, ORaH-a, Socijalističke radničke partije i Radničke fronte, a deklaracija je ostala otvorena za potpisivanje i svima drugima, bez obzira radi li se o pojedincima, strankama, udrugama inicijativama, sindikatima ili nekim drugim pokretima. Ubrzo nakon potpisivanja Šibenske deklaracije objavljen je i cjelokupni tekst deklaracije, a Lupiga ga donosi na ovom mjestu, kako biste se upoznali s „novom lijevom paradigmom“, koja, kako se naglašava u deklaraciji želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na nekoliko područja.

Marijan Beneš je bio pop-ikona države koje više nema, tukao se krvnički šakama, a kad bi skinuo rukavice, svirao je violinu i flautu, pisao poeziju i pokazao svijetu da ljudi koji se tako tuku i razbijaju kafane nisu samo strojevi već da imaju dušu. Danas ga ni ne spominjemo kao “našeg” europskog prvaka. Beneš je Hrvat iz Banjaluke, a on će reći da nije "ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman", nego je “ i Srbin i Hrvat i Musliman“ i to je razlog zbog kojeg je doživio što je doživio raspadom Jugoslavije. Marijana Beneša i njegove titule nije htio nitko jer nikada i nije pripadao nikome, nikakvom krdu. Mate Parlov objasnit će jednom taj mentalni sklop kratkom rečenicom da on ne može biti nacionalista jer je svjetski prvak. Upravo tako razmišljao je i Beneš ostavši zaboravljen i siromašan - ničiji prvak jedne zemlje o kojoj se više ne govori i koja se ne spominje. Pred njegovom kafanom posljednji put su ga pretukli govoreći mu: “A ko je sad jači, šampione?”.

Bosanski problem, kao i južnoslavenski problem u cjelini, je u tome što su naše nacije skoro istovjetne s našim religijskim identitetima. Pa su onda svi katolici Hrvati, svi pravoslavni Srbi, a svi muslimani Bošnjaci. I svaki je naš rat u dvadesetom stoljeću bio – vjerski rat. Naši građanski ratovi su također bili vjerski ratovi. I onda je nekako prirodno da u ime nacija u nas govore vjerski vođe. Kao što je prirodno i da politički vođe drže vjerske govore i sudjeluju u prvim redovima vjerskih obreda. Bog u Bosni nije sišao na zemlju, ali se njegovi pozvani i nepozvani predstavnici prave kao da jest, kao da je On tu i kao da samo njih predstavlja u borbi protiv ona dva nevjernička i neznaboška naroda. Voljeti Bosnu, ili je barem podnositi onakvu kakva ona jest – a osim što je nevoljena, Bosna od zastrašujuće većine svojih građana nije ni tolerirana, jedino može značiti voljeti je ili podnositi u sve tri njezine konstitutivne varijante.

Na bini se odvijala prava herojska drama, jer su glumci i glumice pričali priču o porodici Ribar, o Ivi Loli, njegovom bratu Jurici, ocu doktoru Ivanu, Lolinoj ljubavi Slobodi Trajković, ali i čitavoj generaciji mladih ljudi koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Mladi protagonisti pokušavali su da kažu nešto i o svojoj generaciji, o samima sebi, da odgovore na pitanje da li i danas postoje ideali i da li i danas postoje heroji koji bi za te ideale dali i svoj život, kao braća Ribar i kao Sloboda. Sa pozornice je odzvanjalo i pitanje šta je danas borba protiv fašizma, u vreme narastajućeg nacionalističkog i revizionističkog ludila. Jer ideja predstave je da koautori i izvođači predstave, zajedno sa publikom, prođu kroz sva ta pitanja. I da ih postave pre svega samima sebi. “Za šta živiš?”, bilo je pitanje postavljeno na pozornici i sa pozornice prema publici. Odgovor koji se čuo iz donjeg dela bašte, tamo gde su sedeli oni “nezainteresovani”, bilo je - mljackanje i srkanje.

Od okupacije zapuštenog bioskopa Zvezda na beogradskim Terazijama samoorganiziranih građana, što je proglašeno za kulturni događaj godine u Srbiji jer su okupirani bioskop pohodili Alexis Tsipras i Alain Badiou, do ponovo zatvorenih vrata prošle su tek oko dve godine. Kako i zašto? Odgovor na ovo pitanje pokušala je dati Senka Domanović, autorka filma "Okupirani bioksop". "Najzanimljivije i najlepše je što su ljudi koji su se upoznali tada nastavili da sarađuju i u nekim političkim projektima. Ljudi su se pronašli i nekako složili. Treba pružati otpor tom političkom establišmentu, nuditi neku alternativu. Bitno je da stalno proizvodiš neke ideje, da oživljavaš i da neke ideje stalno držiš budnima, prisutnima, da ih oživljavaš. Moraš. Kao čuvari vatre. Vatra mora da gori pa možda za 100 godina bude sazrela neka situacija. To je za čas, to je ništa. Malo je i 100 godina", kaže u razgovoru za Lupigu Senka Domanović.

Gotova na vreme pred obeležavanje dvestogodišnjice masakra u Manchesteru poznatog kao Peterloo, krštenog prema krvavoj bitci u Waterloou kojom je engleska konačno odnela pobedu nad Napoleonom, istorijska drama Mikea Leigha se našla u zvaničnoj konkurenciji filmskog festivala u Veneciji gde je smesta podelila glasove kritike i gde smo je i mi pogledali. Leigh se okreće događaju koji za čudo do sada nikada nije obrađen na filmu, iako je zločin počinjen nad civilima dok su 16. avgusta 1819. godine na mirovnom prodemokratskom protestu u delu Manchestera poznatom kao St. Peter‘s Field zahtevali svoje pravo glasa, inspirisao umetnike, pesnike i pisce. Taj dan se citira kao važna lekcija iz istorije borbe za parlamentarnu demokratiju. Leigh je beskompromisan u naturalističkom skiciranju života običnih ljudi i njihovog crnčenja za bogate industrijalce za šaku jada od plate.

Tekuća godina će vjerojatno ući u anale kao jedna od najboljih što se tiče dokumentarne produkcije u Hrvatskoj, što se svakako odrazilo i na program Liburnia Film Festivala, najrelevantnije smotre domaće dokumentarne produkcije. Ove godine najviše su pažnje privukli filmovi otvaranja i zatvaranja, „Chris the Swiss“ o kojem smo na Lupigi već pisali i „Srbenka“, ujedno i najveći opipljivi uspjesi hrvatske dokumentaristike. Međutim, program Liburnije nije “knjiga od dva slova”. Tako je za najbolji film proglašen kratkometražni uradak „Meso“ Elvisa Lenića za koji je nagrađen i Martin Semenčić, za najbolji dizajn zvuka. Radi se o filmu koji se na implicitan način bavi ritualom svinjokolje, prerade mesa i grupnom dinamikom ljudi uključenim u te procese. S obzirom da lica uglavnom ne vidimo, zvuk koji uključuje govor i pjesmu, ali i različite šumove (od punjenja kobasica do kucanja čašama) uistinu ima posebnu narativnu ulogu.