Ova je godina jedna je od najtežih za LGBT zajednicu u Poljskoj. Od ožujka prošle godine diljem Poljske općine su donosile rezolucije protiv „LGBT propagande“ često predlagane od ljudi iz vladajućeg PiS-a. LGBT zajednica je uzvratila brojnim Pride paradama širom zemlje što je često završavalo sukobima s ekstremnim desničarskim skupinama. Među nasilnicima koji su napadali sudionike parada bili su i gradski vijećnici, pa i svećenici. Nakon što je Europska komisija zatražila objašnjene od poljskih općina koje su usvojile povelje protiv LGBT zajednice ili povelju Ordo Iuris organizacije, EU je odbila financirati šest poljskih gradova jer su se označili kao "zone slobodne od LGBT ideologije”. Poljska vlada je reagirala tako što je potez iz Bruxellesa proglasila cenzurom i tim gradovima dodijelila pet puta više novaca nego što bi dobili iz europskih fondova. Primopredaju čekova je prenosila javna televizija.

Dugogodišnja nebriga o zdravstvenom sustavu ovih dana, nažalost, stiže na naplatu. U tjednu kada broj zaraženih koronavirusom iz dana u dan rapidno raste, a bolnički kapaciteti se nezaustavljivo pune, Hrvatska liječnička komora u dramatičnom apelu pozvala je umirovljene liječnike da na raspolaganje sustavu stave svoje znanje i stručnost te tako pomognu zdravstvenim ustanovama. Dakle, trenutak je kada se treba prisjetiti HDZ-ovih velikana u resoru zdravstva. Ovdje ćemo rezervirati prostor za jednog od posljednjih u nizu, Milana Kujundžića, ministra zdravstva Republike Hrvatske do siječnja ove godine. Rečeni je 2017. godine, u vrijeme kada su iz HUBOL-a upozoravali da zdravstvenom sustavu nedostaje 4.300 liječnika, gostujući u jednom dominikanskom samostanu rekao kako „nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora“.

Moj susjed, s kojim ponekad pijem kavu, zna da se bavim filozofijom. Ne znam što on pod filozofijom podrazumijeva, ali mi se po njegovom pitanjima čini da on pod filozofima podrazumijeva neke „stručnjake opće prakse”, koji imaju odgovore na sva pitanja. Zato me svaki čas pita o nečemu drugom. U zadnje vrijeme samo o koroni, a tome odmah uslijedi pitanje kada će kavane početi raditi kao nekada, hoćemo li moći uskoro bez brige otići na po jednu. O tome ponešto kažem, ali za razliku od sveznalica koje se na sve strane oglašavaju pod raznim pseudonimima sa izvještajima iz svojih fantazija, ne znam mnogo. Imam mnogo više pitanja, nego odgovora. Uz sve pretpostavke, nisu nam još uvijek znane sve okolnosti. Zato ni uzroke još ne možemo s dovoljno pouzdanja označiti. To je trenutno stanje. Poslije će svi biti „pametni”, poslije će se javiti oni koji su „oduvijek znali”, to na sav glas dokazivati. Kao i uvijek.

Punih četvrt stoljeća prošlo je otkako je nezaboravnog Miljenka Smoju pozvalo da se pridruži redakciji kojoj nitko i ništa ne promiče, u firmu koja nema problema s kašnjenjem honorara, (auto)cenzurom, obaveznim rukoljubom vlasniku i inim sitnicama što zamaraju vječnosti nezanimljive drugorazrednike novinarske profesije. Međutim, Miljenku Smoji vrag ne da mira, pa nas svako toliko iznenadi novim tekstom, ispunjavajući davno obećanje dano u "Dnevniku jednog penzionera". Ukoliko netko nije imao priliku uputiti se o kakvom Smojinom obećanju se radi, sada će je dobiti, dvadeset i pet godina nakon njegove smrti - "Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže."

Nije li dirljivo kada naš premijer osuđuje, traži da se zaustavi govor mržnje, a upravo je njegova politička organizacija taj isti govor mržnje osmislila, uvela i odgojila u generacijama Hrvata? Oštro osuditi, hitno zaustaviti, spriječiti i procesuirati, dakle, što uvaženi premijeru? Kada desetljećima uzgajate, brižno odgajate mržnju, homofobiju, fašizam, rasizam i mržnju, sve upakirano u pseudo domoljublje, što bi po vama, uvaženi premijeru, vi trebali požnjeti? Kada ste za potrebe svoje politike, za sve protekle izbore, bili spremni revidirati povijest, izbaciti antifašizam i njegove zasade iz udžbenika i iz svjetonazora, kada ste tolerirali budnice, crne košulje i ekstremizam na tribinama, što ste mislili da će taj isti na koncu polučiti? Kakvu ste generaciju mogli dobiti, generaciju odgojenu na konstantnim ugrozama, ratnim psihozama koje vječno traju, posebno u vašoj politici koja nikako da završi s tim poglavljem naše novije povijesti?

„Ako na četnike počnemo da gledamo kao na antifašiste, a na ustaše kao na ljude koji su prvi ostvarili tisućljetni hrvatski san onda se bojim da nam slede prilično mračne perspektive. A to se ovde već događa. Partizani su danas leva smetala i ljudi koji su doprineli užasnom stradanju srpskog naroda“, govori Milenko Bodirogić u velikom intervjuu za Lupigu. Bodirogić je sa svojim romanom „Po šumama i gorama“ ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, zajedno s romanom „Pas i Kontrabas“ Saše Ilića, koji je i dobio nagradu. Oba romana dolaze iz iste izdavačke kuće, Orfelin iz Novog Sada, iza koje stoji upravo Bodirogić. I sličniji su nego što bi mnogi mogli pomisliti. Za početak, oba romana nisu mogla naći izdavača. S Bodriogićem, među ostalim razgovaramo i na temu revizionizma. „Javlja se preispitivanje koje je, što je najstrašnije, sasvim u skladu sa duhom vremena. I sad vi ne znate, npr, da li je 1945. godina bila oslobođenje, revolucija ili je to bila komunistička uzurpacija vlasti, kraj demokratije“, kaže Bodirogić

"U nekom trenutku sam se zakašljala i moje srce je stalo. Pričam vam šta su mi rekli, ja se ničega ne sećam. Tada sam prvi put reanimirana i posle toga stavljena na respirator", za podkast Radio Karantin govori Nevena Damjanović koja se u lipnju zarazila koronavirusom. Sljedeće čega se sjeća je da joj ljudi prilaze i govore joj „bravo“. „Ja ih zbunjeno gledam i mislim šta im je, spavala sam dva sata. Pa mi pričaju ko je sve zvao da pita kako sam, govore mi kako su srećni što sam se probudila. Tih mojih 'dva sata' je trajalo šesnaest dana. Sećam se doktorke koja mi je posle toga rekla da moram da počnem da kašljem inače se neće dobro završiti. Posle toga pamtim da mi je hladno, da sam malo budna, malo spavam, da niko od pacijenata oko mene nije budan. To je soba u kojoj ima sedam mehaničkih respiratora i svi spavaju. Strašno je kad vidite mrtve, kad vidite kako se u stotinki stanje pacijenta promeni i on umre. Vidite lavovski napor lekara koji pokušavaju da spasu te ljude", govori Nevena.

„Noćas prelazim rijeku“, novi singl Gorana Bareta i Majki danas je imao svoju premijeru na YouTubeu. Drugi je to singl s njihovog nadolazećeg albuma, nakon što je u lipnju objavljena sjajna pjesma „Rođen za suze“. Spot je sniman u napuštenom dvorcu Zwilling, u ornitološkom rezervatu Crna Mlaka, smještenom na pola puta između Zagreba i Karlovca te je zamišljen kao prikaz jednog dana u kojem Bare, zarobljen u okovima i čuvan od članova benda, kreće u simbolični prelazak rijeke. „Bare se u spotu bori sam sa sobom i težinom svakodnevice predstavljene okovima te dolazi do rijeke koju želi prijeći - simbola novog života, međutim okovi mu ne omogućuju da je prijeđe i sve se vraća na početak. Naposljetku se vidi da lanac zapravo nije vezan i da je Bare cijelo vrijeme slobodan no on to ne zna te ponavlja svakodnevicu u dvorcu poput duha zarobljenog samo u svojim mislima“, objasnili su Goran Bare i Majke pozadinu spota na svom Facebooku.

Priča počinje scenom praznog stola gostionice, na koji konobari postavljaju stolnjake i pribor za jelo za desetoro uzvanika. Pojavljuje se veselo društvo, prisjećaju se gimnazijskih dana, ugodno ćaskaju, međusobno se šale, ponajviše na račun jednog od njih koji se tih dana ženi. Večer odmiče, stižu sljedovi hrane i pića, ali dugo izbjegavaju razgovor o šokantnim porukama koje im je svima poslije toliko godina poslala zlostavljana kolegica. I onda počinje razgovor. Jedna kolegica kaže da je sedam dana plakala pročitavši njeno pismo. Da smo to znali, pa došli bismo s mačevima i pajserima ispred njene kuće, govore momci. Pitanje koje ih sve okupira je kako u četiri godine koje su proveli zajedno u istoj učionici nisu mogli ništa primijetiti. Sjećaju se kako je njihova kolegica bila zatvorena, kako su oni njoj povjeravali svoje probleme, a nisu mogli ni naslutiti niti prepoznati što ona proživljava i s čime se bori.