Da je bilo istinske želje da se o Franji Tuđmanu, u povodu stote obljetnice njegova rođenja, progovori vjerodostojno i “s dostojanstvom”, kako je to formulirao Andrej Plenković, progovorilo bi se historiografski, a ne politički – ali, kako ta vrsta dostojanstva nije bila ni Tuđmanov način, ovo što smo vidjeli skladno se uklapa u njegovo nasljeđe. To, međutim, povijesnu istinu ne mijenja: istinu da je Hrvatska danas EU i NATO članica ne zbog Tuđmana, nego usprkos njemu; istinu da je njegova maksima “Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što” uvijek bila tek pokriće za svevlašće i samovolju HDZ-a; da njegovo zagovaranje nekakve “pomirbe” nije bilo drugo doli rehabilitacija ustaštva i ponižavanje partizana; da je njegova “briga za Hrvate u BiH” bila drugo ime za etničko čišćenje Bošnjaka ...

Nakon što je politički analitičar i kolumnist Srđan Puhalo prošli tjedan na portalu Analiziraj.ba objavio kratki tekst u kojem tvrdi da političari i mediji neodgovorno koriste brojku od 1.601 ubijene djece tijekom ratne opsade Sarajeva, te pozvao da se utvrdi točan broj ubijene djece, usijale su se društvene mreže. Puhalo je primio na stotine prijetnji i uvreda. Jučer je policiji prijetnje prijavila i poznata sarajevska redateljica Jasmila Žbanić, dobitnica europskog Oscara i niza značajnih filmskih nagrada. Ona je nakon objave Puhalovog teksta na svome Facebooku, zaključila da je njegovo pitanje dobro postavljeno te također pozvala nadležne da utvrde točan broj ubijene sarajevske djece u ratu. U hajci je prednjačio zastupnik nacionalističke SDA u sarajevskom kantonu, Haris Zahiragić s degutantnim statusom na Facebooku.

Na Srđana Puhala se stuštila sva sila bošnjačkog nacionalizma zbog jednog, prije svega razumnog, poziva, da se dokaže da je broj ubijene djece u Sarajevu 1601 ili da se prestane koristiti taj broj. Iako je Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, o istom problemu pisao još prije deset godina, ništa se u međuvremenu nije desilo osim što je ovih dana taj njegov tekst volšebno iščezao sa jednog sarajevskog portala. I šta ćemo sad? Nastaviti kao srpski nacionalisti guslati o 700 hiljada ubijenih Srba u Jasenovcu ili se prihvatiti posla i utvrditi stvaran i precizan popis žrtava, ne samo djece nego i svih drugih kategorija žrtava? Zabrinjava to što su u napadima na Srđana Puhala najglasniji oni kojima je posao da se bave utvrđivanjem i prezentovanjem činjenica koje niko nikad neće moći dovesti u pitanje jednim tekstom i pitanjem.

Samac, u svojih četrdesetak kvadrata. Supruga umrla proljetos. Sin i snaja sa unučićima već dvije godine vani. Krčanje crijeva nepogrešivo najavljuje da je vrijeme za večeru. Prijevremeno penzionisani nastavnik hrvatsko-srpskog jezika gospodin Kovač pogledava kroz prozor i zadovoljno zaključuje da se napolju smračilo. Silazi do kontejnera za smeće. Okreće se oko sebe i nakon što se uvjerio u ničije prisustvo počinje poput kakve grabežljivice da prebire. Po otpacima. Reciklaža još nije zaživjela u njegovom kraju pa je unutra nabacano svega i svačega. A on već iskusan smećolog, vještim pokretima razdvaja dobro od lošega. Neko je izbacio hrpetinu novina. I htio – ne htio, usput krajičkom oka opaža velike crne naslove. ŽIVOTNI STANDARD SVE BOLJI! PREMIJER NAPAO PREDSJEDNIKA!

Nedavno mi se dogodio veoma zanimljiv incident. Šetao sam tržnim centrom, čula se neka lagana, zapadnjačka muzika. Odjednom, čujem ogorčeni glas iza leđa: „Kakav bezobrazluk! Ovi Amerikanci i Britanci uvode sankcije našoj zemlji, sprečavaju Vladimira Vladimiroviča da se bori protiv nacista u Ukrajini, a vi ovde puštate njihovu muziku? Stavite rusku pesmu odmah! Ne treba nam ovo zapadno smeće!" Pogledao sam oko sebe, glas je pripadao običnom, neupadljivom tipu koji je svoje ogorčenje izlio na jadnog prodavca. Momak je bio prilično loše obučen, tipičan predstavnik "dubokog naroda". Onog koji je sa entuzijazmom, čak i sa nekom vrstom opsesije, podržao takozvanu „specijalnu operaciju u Ukrajini“. To je „Putinova većina“. Čine je fabrički radnici u industrijskim gradovima, ozloglašeni državni službenici, nastavnici i penzioneri.

Dakle, odavde je trebalo bježati… 1. Kad je Tita zaboljela noga; 2. Kad su Jovanki promijenili rezidenciju; 3. Kad je Yugo 45 proglašen najgorim autom u Americi; 4. Kad je grupa Indexi promijenila pravac i nakon Negdje na kraju u zatišju prešla na 310 poljubaca; 5. Kad je lijenčina Bregović poveo Bijelo Dugme na radnu akciju; 6. Kad se po kafu, umjesto u granap, moralo ići u Trst; 7. Kad su Fadilu Toskiću nepravedno oduzeli pobjedu na festivalu Vaš šlager sezone, s optužbom da je lažirao glasove, a nije; 8. Kad je počela afera Grobnica za Borisa Davidoviča; 9. Kad je Šešeljčina pogodio Mirka Kovača fotoaparatom u glavu; 10. Kad je Zdravko Čolić rekao da je Ratko Mladić divan komšija; 11. Kad je Slobo rekao: „Niko ne smije da vas tuče“; 12. Kad je Slobo ubio Ivana Stambolića;

Uz „Heroje radničke klase“, hvaljeni igrani film, danas se u Zagrebu otvara Subversive festival koji će potrajati sve do subote 28. svibnja, dakle, dugih 14 dana. Filmski dio festivala trajat će nešto kraće – do nedjelje, 22. svibnja – i održavat će se u kinu Tuškanac, Dokukinu KIC, Kulturno informativnom centru te Privredniku, a program će se, što je prednost koju se festivali otkrili u vrijeme pandemije, usporedno održavati i u online varijanti. Očekuje nas četrdeset recentnih filmova koji su obilježili ovu godinu, a festival je posvećen Draganu Rubeši, filmskom kritičaru i selektoru Subversivea koji je preminuo u veljači ove godine. Filmovi iz igrane i dokumentarne konkurencije natjecat će se za nagrade „Wild Dreamer“, a ocjenjivat će ih tročlani žiri u kojem je i Lupigin dugogodišnji filmski kritičar Marko Stojiljković.

Za fanove „Seinfelda“, kojih i kod nas ima veliki broj, „Seinfeldia“ je slastica kojoj neće odoljeti. Premda su oni, obožavatelji serije, poznati kao tvrdokorni i već znaju mnogo toga o povijesti „Seinfelda“, Armstrong nudi iscrpan i vrlo zanimljiv pogled iza kulisa serije. Osim Larryja i Seinfelda koji su u maloj korejskoj zalogajnici osmislili cijeli projekt, na epizodama „Seinfelda“ radili su i drugi. Cijela vojska scenarista (i pokoja scenaristica) vrijedno su pisali, razrađivali ideje i zaplete, te ih onda predstavljali vodećem dvojcu. Larry David je prvo potrošio sve zanimljive, neobične, bizarne i manje bizarne zgode iz vlastitog života, a onda je i od ostalih scenarista tražio da prije svega posegnu za vlastitim iskustvima. „Seinfeldia“ je priča o nastanku jednog popkulturnog fenomena kakav se ne događa često.

Umro je Ivica Osim, veliki nogometaš, veliki trener, veliki čovjek. Iz života se ispisala legenda jugoslavenskog i bosanskohercegovačkog nogometa, gospodin na terenu i izvan njega, neponovljivi Švabo. Osim je rođen 6. maja 1941. godine u Sarajevu, u četvrti Hrasno. Njegov otac radio je kao bravar na željeznici, što će Osima predodrediti za legendu sarajevskog kluba Željezničar. Karijeru nogometaša započeo je u Želji, 1954. godine, a za prvi tim debitirat će pet godina poslije, 1959. godine. Krasila ga je sjajna tehnika, zbog čega su ga zvali Štraus s Grbavice. Legenda kaže da je nogometni komentator, prenoseći emisiju na radiju, jednom rekao: "Loptu je primio Osim, a dok je ne izgubi poslušajmo muziku iz našeg studija". Nakon igračke, Osim je napravio i veliku trenersku karijeru.