Topimo se kao čvarci na usijanom limu tegljača nasukanog na iračkoj obali. Hlad pod tendom zauzeli starci. Nestrpljivo promatramo pristanište Semalku i visoki sirijski plato na suprotnoj strani Tigrisa. Četiri godine uzaludno čekamo ulazak u Rožavu, što sad znači tih pet minuta?„Osmijeh momci!“ - Mahmud okida zajednički selfie i maše nam za rastanak. Motor nas povlači u bljuzgavi plićak. Napokon napuštamo Irak. Neugledni debeljko iz Kobanea vrijedi svakog dolara koji je ugurao u tijesni džep. Na kraju je jedino on, od svih prekaljenih kontakata, znao nazvati pravi broj i srediti nam dozvolu. Prijelaz napola legalan, između Bašura i Rožave, dvaju Kurdistana, dvije nepriznate paradržave, izrasle na nedoklanim truplima Iraka i Sirije. Zloglasna ostavština sporazuma Sykes-Picot o podjeli kolonijalnih interesa ovdje teče nizvodno i jaruži šljunak koji bageri za niskog vodostaja krcaju u šlepere i odvoze na gradilišta.

Ugledni američki magazin The New Yorker na naslovnici novog broja imat će ilustraciju predsjednika SAD-a Donalda Trumpa kako sjedi u čamcu i puše u bijelo jedro koje je stilizirano kao kapuljača ekstremno desničarske organizacije Ku Klux Klan. Autor naslovnice je poznati američki ilustrator David Plunkert. „Mlaka Trumpova osuda mrzilačkih skupina - kao da ih ne pokušava izgubiti kao birače – prisilio me da uzmem svoju olovku“, kaže Plunkert, više puta nagrađivani ilustrator, koji je crtao naslovnice za najuglednije svjetske listove poput Forbesa, The New York Timesa, The Wall Street Journala, Esquirea, Timea, Reader's Digesta, Playboya i Rolling Stonea. Pogođen Trumpovom reakcijom na prošlotjedno nasilje u Charlottesvilleu, iako rijetko radi na političkim temama, Plunkert je odlučio, kako kaže, slikom pokazati svoje misli, jer to slikom čini bolje nego riječju.

U jeku sve jačeg antiimigrantskog raspoloženja u dijelu američkog društva, poruka „Immigrants make America great“ nezaustavljivo se širi društvenim mrežama. Ta je poruka odaslana uz fotografiju bosanskog restorana i prodavaonice Bosna Market & Deli u američkom Richmondu, u saveznoj državi Virginiji. Na vratima restorana zalijepljeno je i upozorenje u kojem stoji: „Ako ste gladni i nemate novaca, mi ćemo vam dati besplatan ručak. Možete nam platiti kad god ćete biti u mogućnosti, ukoliko želite. Vjerujemo da u 21. stoljeću nitko ne bi trebao biti gladan“. Fotografiju je na svom Facebook profilu objavila izvjesna Casey Dokoupil prije nekoliko dana, i od tada je podijeljena gotovo 3.000 puta. Većina komentara na fotografiju, ne treba isticati, prepuna je oduševljenja ovim humanim potezom.

Mladi kazalištarci ne pristaju na strahote i zlo svijeta u kome žive, oni su protiv svih predrasuda, mržnje, diktature i zlostavljanja, rata i podjela, oni žele neki novi, čovjeka dostojniji svijet, teatar je mjesto na kojem to izgovaraju, jasno, beskompromisno i bespogovorno. Vidjeli smo to u više od četrdeset predstava iz 12 zemalja u regiji, ali i širom kazališnog globusa – od Irana i Izraela do Južne Koreje i Litve. Kestenburg je takvo jedno mjesto. Pokrenut je u Banjoj Luci prije dvije godine, ime je dobio po kestenu, simbolu grada na Vrbasu i on postupno postaje ono što je i organizator, Studentsko pozorište iz Banje Luke i njegov prvi čovjek, ujedno i direktor festivala, Aleksandar Pejaković, i želio: međunarodna platforma entuzijasta i zaljubljenika u studentski teatar, mjesto trijumfa mladalačkog elana, ali i preispitivanja u studentskom kazalištu, središte traganja i promišljanja, provokacije i izazova u kazalištu u kojem se sve dovodi u pitanje.

Šumski čovjek Jadav Molai Payeng napravio je gotovo nezamislivo za jedan ljudski život. Ovom iznimnom Indijcu trebalo je gotovo 40 godina svakodnevnog rada, ali uspio je: zaustavio je, barem na tih šestotinjak hektara, smrtonosni proces uništavanja tla i od pustinje napravio pravu malu džunglu. Ono što je bila eksploatirana i spaljena zemlja, nakon halapljive sječe drveća, sada je dom za više od stotinu slonova, brojne nosoroge, tigrove, jelene ... S radom je počeo 1979. godine upravo zbog izumiranja vrsta na obalama rijeke Brahmaputre, i to onih najizdržljivijih poput guštera i zmija. "Sve vrste na ovoj planeti su životinje, pa i ljudi. Jedina razlika je u tome što ljudi nose odjeću. Ne postoje monstrumi u prirodi, osim ljudi. Ljudi proždiru sve dok ne ostane ništa. Nitko nije siguran od ljudi, čak ni tigrovi i slonovi", kaže on.

„Neka tebi kušin bude stina, pizda ti materina“, poruka je koja će ostati iza Almissa Open Art festivala koji se zadnja četiri dana održavao u Omišu. U gradu poznatom po festivalu dalmatinskih klapa, klapsko pjevanje je nakratko zamijenilo klapsko „kričanje“. Dvominutna video snimka nastupa Porno Suicida i klape Utvare, izazvala je niz reakcija na društvenim mrežama, s obzirom na otrježnjujući tekst pjesme koja kritizira hrvatsku društvenu stvarnost. Organizatori festivala napominju da ne žele biti jedna od sastavnica klasične turističko-kulturne ponude koja participira u proizvodnji ljetnog privida blagostanja, pa zato ovogodišnja koncepcija nalaže ulaženje u javni prostor bez precizne najave, izlaženje na trgove i ulice, ne kako bi se zabavila publika, nego kako bi se izazvala reakcija i pokrenula promjena.