Udruga građana Siget već duže od godinu dana prosvjeduje protiv planirane gradnje u svojoj četvrti, navodeći da ovdje trgovački centar nije potreban, odnosno da Sigetu, ako se već želi graditi, kronično nedostaje prostora za sadržaje javne namjene. Prošle godine svom su Vijeću gradske četvrti predali i peticiju s 1.249 potpisa, kojom izražavaju protivljenje investitorskim planovima Vlade Leke. „Obzirom da se ponovno pojavio investitor s ‘dorađenim’ projektom i da se pokreće pitanje izgradnje, odlučili smo organizirati javni prosvjed na kojem ćemo iskazati svoje nezadovoljstvo, obrazložiti svoje argumente i tražiti da se na gradskoj čestici izgradi trg sa javnim sadržajem – knjižnica i čitaonica, igraonice, manje trgovine – poput onog u Zapruđu, koji je uostalom i bio u planu još 70-ih godina. Stoga pozivamo građane da se odazovu u što većem broju“, poručuju iz Udruge građana Siget.

Za one kojima nacionalne stranke u BiH nisu pri srcu, u nedjelju navečer, 7. oktobra, nakon zatvaranja glasačkih mjesta i objavljivanja preliminarnih rezultata izbora stvari su izgledale doista katastrofalno. Sve u svemu, obećavalo se još četiri godine regresije, natezanja koje je rezultiralo sveopćim padom. U posljednje četiri godine mandata u kojima su vlast obnašali SDA, HDZ i SNSD nije učinjeno praktično ništa, i sve je izgledalo da će se tako i nastaviti: tenzije, prizivanje sukoba, zastoj u gradnji autoputa, pad životnog standarda. Skoro očajan, napisao sam Facebook status: “EU nas neće, sami ne znamo. Sretne vam još četiri godine ovoga. Ko ostane zadnji, neka ostavi ključ u ambasadi Sjedinjenih Američkih Država.” U međuvremenu, iz Mostara, oglasio se i Dragan Čović koji je jedva susprezao bijes, zbog činjenice da na, otprilike, jedan glas za njega dolaze čak tri za Komšića.

„Koliko će još dugo zapadni plaćenici, euro fašisti nanositi štetu narodu ove zemlje?", pitaju se "domobranci", a vjerujemo kako vam ova retorika zvuči itekako poznato. Sigurnosne službe u njima vide rastuću opasnost. U godišnjim izvještajima Ministarstva unutarnjih poslova zavedeni su pod rubrikom ekstremisti. Preziru zapad, liberalnu demokraciju i multikulturalizam. Uzor im je Putinova Rusija. Premda muškarci i žene koji su obučeni u maskirne uniforme i patroliraju po svojim selima i gradićima u blizini granice mogu na prvi pogled izazvati podsmijeh, ono što je zabrinjavajuće jest da raste broj ljudi koji su spremni uzimati pravdu u svoje ruke koristeći oružje. Procjenjuje se da postoje 62 aktivne domobranske patrole. Najčešće su sastavljene od bivših pripadnika graničnih straža i rezervista.

Na prostoru od Slovenije do Grčke planira se izgradnja čak 3.000 novih hidroelektrana, koje niču bez obzira na ljude, prirodu, pa i bez obzira na zakone. Rijeke poput Neretve, Drine, Save, Morače, Vjose, Une, ali i mnogih drugih, ugrožene su hidroelektranama. Bezobzirno se uništavaju čak i u samim zaštićenim područjima. Govoreći o toj temi na koncertu održanom u sklopu kampanje “Sačuvajmo plavo srce Europe”, Rambo Amadeus je mudro primijetio - „Zemlju nismo posudili od investitora, nego od svojih unuka“. O samom koncertu sažeto se može reći da je to bio skup vrhunskih glazbenika koji su u kratkim setovima iskazali svoj vrhunski glazbeni talent, a samim ovim nastupom i svoju društvenu odgovornost.Upravo su jake ekološke poruke bile posebnost ovog koncerta.

„Mi se ne bavimo poviješću Hrvatske ili poviješću Domovinskog rata. Mi se bavimo žrtvom, mi naprosto kažemo: ‘Rat je loš i moramo ga pospremiti u muzej!’. Ovaj dječak na fotografiji tu ili ova uplakana djevojčica tamo - njima i njihovim suzama je potpuno svejedno jesu li žrtve pravednog ili nepravednog rata“, poruka je koja se danas mogla čuti prilikom svečanog otvorenja muzeja ratne fotografije Image of War, smještenog u središtu Zagreba, a izrekao ju je Danilo Gregović idejni začetnik i osnivač muzeja. Gregović, inače odvjetnik, već je ranije isticao kako je njegov muzej zapravo svojevrsna kampanja protiv rata, pitajući se kako bi toliko puta ratom pogođeni Balkan danas izgledao da je kojim slučajem imao sreću poput Švedske gdje se dvije stotine godina nije ratovalo.

Adriamicin i Ciklofosfamid su crvene boje. Sve četiri žene koje primaju kemoterapiju imaju na sebi nešto crveno. Ili je to marama koja skriva nedostatak kose, ili je ruž, ili su naušnice. Irena ima ogrlicu sa malim, sjajnim rubinom koji odbija sunčevu svjetlost o prozor. Irena je u četvrtom ciklusu, u trećem tjednu i kako tvrdi, trenutno na tijelu nema niti jedne dlake. Ja držim da nema ni na jeziku, ali je zbog toga i volim. Jutarnje okupljanje na balkonu je rezervirano za grupu žena koje imaju rak dojke. Irena ima invazivni, HER2 pozitivni i liječi se već godinu i pol dana. Ništa na njoj ne odaje da se toliko dugo bori s tom opakom bolešću. Njeno lice pravilnih crta i bistrih, modrih očiju, jednako je perfektno i u rano jutro, i u kasnu večer pored caffe aparata. Irena je navikla biti savršena. Irena kaže da je bila projekt.

Uređenje ili „uređenje“ zagrebačkog Trga žrtava fašizma posljednjih je dana nepresušno vrelo izrugivanja na društvenim mrežama. Jedno od posljednjih dolazi iz Bad Habita, branda najviše poznatog po zanimljivim dizajnima majica. Za neupućene, još na proljeće počelo je uređenje trga, na kojem se nalazi Dom likovnih umjetnika znan kao i Džamija ili Meštrovićev paviljon, izgrađen krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. „Uređenje“ se na koncu svelo na uklanjanje svog okolnog raslinja, da bi se prostor oko Džamije potpuno opustošio i postao obična livada, za sad, bez ikakvog sadržaja, čak i onih najjednostavnijih poput klupa, te na osvjetljavanje zgrade Doma likovnih umjetnika, na što se upravo osvrnuo Bad Habit, uz prastari song "Zločeste djece", pokazavši na što ga asocira "decentno" osvjetljenje.

Ništa tu nije slučajno odabrano. Od homoerotike rvanja nauljenih muškaraca negde duboko u Anadoliji, čime Ivanišin i otvara film, preko komične intervencije u vidu afričkog sveštenika na Siciliji koji objašnjava suštinu lokalnog “sporta” da se o praznicima sa vrha brda zakotrlja kolut sira nizbrdo, pa gde završi (anegdote o telesnim povredama i materijalnoj šteti se podrazumevaju), balkanske klasike za merenje snage poznate kao kamena s ramena, pa sve do slovensko-italijanske “morre”, odnosno dalmatinske šijavice, strateške igre sa vikanjem i mlataranjem rukama u kojoj je cilj zbuniti i savladati protivnika. Nije slučajno odabran ni taj konvencionalni sport - tenis. A ni Goran Ivanišević koji je te 2001. godine na Wimbledone došao kao ptpuni autsajder i osvojio ga, dok smo mi navijali za njega, bilo zbog toga što smo ga doživeli kao “našeg”, bilo zato što je ispravno navijati za autsajdera

Prije nego što se po bespućima interneta razvije polemika između ljudi koji nisu ni gledali film, vrijedi utvrditi neke osnovne činjenice. „Srbenka“ nije film o Aleksandri Zec, odnosno nije samo o njoj. Nije ni film o hrvatskim ratnim zločinima nad civilnim srpskim stanovništvom čiji je Aleksandra Zec najupadljiviji, nikako i jedini primjer. Formalno, u pitanju je dokumentarac o predstavi „Aleksandra Zec“ u režiji Olivera Frljića koja Aleksandru Zec stavlja u širi kontekst zločina, nesnošljivosti i često podgrijavanih, jednih te istih, rasprava tko je komu i što radio za vrijeme rata. Međutim, za Nebojšu Slijepčevića, predstava je samo polazište za propitkivanje kako se hrvatsko društvo odnosi prema pripadnicima srpske manjine na svim razinama. Kako to obično biva s ogledalima ove vrste, slika koju ćemo vidjeti nije uvijek lijepa.