Lupigina serija informativnih razgovora „S Lupigom u birtiji“ nastavlja se ovoga petka. Nakon što smo priveli Robija K., odnosno Viktora Ivančića, a potom i Marka Tomaša, sada na ispitivanje i saslušavanje dovodimo bosanskohercegovačkog novinara i književnika Dragana Bursaća te pjesnika i izdavača Ramiza Huremagića iz male izdavačke kuće Centar Samouprava iz Sarajeva. Ovaj dvojac u omraženoj će nam zagrebačkoj birtiji, No Sikiriki, odgovarati na niz pitanja, počevši o onih o nedavno objavljenoj Bursaćevoj knjizi „PTSP Spomenar“ u izdanju Samuprave, pa do onih o stanju u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru, ali i cjelokupnom društvu. Dragana Bursaća, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati. Gotovo da ne postoji ni najmanja šansa da na društvenim mrežama niste naišli na jednu od njegovih kolumni koje piše za nekoliko regionalnih medija.

U novom nastavku serijala 'Tako je govorio Krleža' čitateljima i čitateljicama predstavljamo odlomke iz knjige "Krleža o religiji", koju je priredio Ivan Cvitković. Knjiga je objavljena u suradnji zagrebačke "Mladosti" i sarajevske "Svjetlosti", 1982. godine. Iz Krležinih zapisa o religiji izdvojili smo one što se odnose na pokrštenje Slavena, veliki crkveni raskol, katolicizam, pravoslavlje, islam, protestantizam i sekte. Zapisi datiraju iz različitih Krležnih stvaralačkih razdoblja, od 1916. do 1968. godine. Kako je Krleža zamišljao susret slavenskih pogana sa kršćanstvom, što smatra đavolskom strujom koja je preplavila svijet, zašto preranu propast kršćanstva smatra sudbonosnom za Zapad, što ima za reći o lazarskoj simbolici umiranja za carstvo nebesko, što se događa s onima koji su umrli i zašto je Muhamed na afričkom ekvatoru porazio Isusa do nogu? Odgovore velikog pisca na sva ova pitanja naći ćete na ovom mjestu.

„Jebiga, ljudima se dešavaju bolesno iste stvari. Ja sam se zaprepastio koliko ljudi oko mene živi sa sličnim traumama, a bez da su ih ikada rekli bilo kome, a kamoli ih negdje zapisali“, kaže u razgovoru za Lupigu Dragan Bursać, čija je knjiga "PTSP spomenar" nedavno ugledala svjetlo dana, i to u izdanju male, ali svakog spomena vrijedne izdavačke kuće, Samouprava. Tamo nisu kuće od čokolade, ni prozori od marmelade, ali su svi autori vlasnici svoga objavljenog djela, autorskih prava, tiraža i aktivni su sudionici cijelog procesa. Jedan od pokretača Samouprave, Ramiz Huremagić, reći će nam kako Bursaćeva knjiga ima izuzetan značaj za današnje vrijeme. Dodat će kako su od prvog susreta on i Bursać „kliknuli“, kao da su pričali istu priču, dok je jedan nosio lijevu, a drugi desnu vojničku čizmu. Naime, obojici je zajedničko to da su imali tu nesreću da u ratu nose pušku i ratuju na suprotstavljenim stranama.

Umjetnici su trn u oku ogromnog dijela javnosti – onog dijela odgojenog i uzgojenog u SF bajkama neoliberalnog kvazikapitalizma. Za njih su svi oni koji svoju umjetnost ne izvode striptizom na šipki ili uz odgovarajući ritam turbo-folka ili tambure – zapravo paraziti. Od onih koji se, eto, bave kreacijom jer ih na to nagoni unutarnji poriv, preko onih koji svojom umjetnošću povremeno uzdrmaju društvenu učmalost, pa do onih koji se drznu iz porezne kase financirati neki, recimo baletni nastup ili književnu večer. A najveće krvarenje tog blagoslovljenog oka u koje se zabio art-trn – izazivaju umjetnici kojima država uplaćuje doprinose. U glavama tog kritičarski raspoloženog dijela nacije, pojam samostalnog umjetnika je pojam apsolutnog blasfemičnog uhljebljivanja. Naravno, ako takve priupitate zašto im krvari oko domoljubno, spremno će vam i argumentirano reći: „Šta će on meni tute od državne sise plaću uzimat da bi malo zamaza sliku ili plesa balet. Gospe mi, i ja bi se tako volija obogatit da stavin šešir i recitiran onoga šekpira po ulici.“

Olja Savičević Ivančević suvremena je književnica, nagrađivana autorica poezije, romana, kratkih priča i dramskih tekstova. Rođena je u Splitu 1974. godine, a književnoj publici predstavila se u svojoj četrnaestoj godini, zbirkom pjesama "Bit će strašno kada ja porastem". "Govoriti o toj knjižici kao o nečem književno relevantnom bilo bi neozbiljno. To je moja teka, spomenar...", kasnije će objasniti autorica. Ako ova rana zbirka poezije, kako sama autorica tvrdi, i nije (bila) književno relevantna, njezin naslov pokazat će se u potpunosti pogođenim. Okružena "strašnim", u godinama koje su uslijedile, brusila je svoj talent onako kako se talent već brusi - predanim, discipliniranim radom. U okviru naše nove rubrike "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom", predstavljamo pet još neobjavljenih pjesama splitske književnice, koja se u međuvremenu plasirala u red najozbiljnijih predstavnica suvremene hrvatske književnosti.

Iskreno, ne znate što je užasnije i što je više poražavajuće; činjenica da su mladi sportaši pretučeni u Splitu ili saznanje da su ih njihovi roditelji ispratili u Hrvatsku sa zebnjom i preporukama da se „ne ističu“, „da ne slave ako pobjede“ i da „sklone na vrijeme klupska obilježja“. No činjenica da su napadnuta nečija djeca ipak je najstrašnija. Djeca koja su rođena godinama iza rata, djeca koju zanima isključivo njihova muzika, njihova generacija, sport i, naravno, drugi spol koji je u tim godinama jedina bitna preokupacija. Kako imam dijete njihovih godina koje se aktivno bavi sportom i kojeg život može već sutra odvesti na kakav košarkaški turnir u Beograd, potpuno razumijem očaj tih roditelja koji su poslali svoje sinove u Hrvatsku. Ako imate djecu, i ako ste ljudi, tada razumijete o čemu vam govorim.

Na pitanje zašto se mrzimo te odakle izvire mržnja prema manjinskim skupinama pokušali su odgovoriti sudionici tribine „Tretman mržnje u pravosudnoj praksi“, u sklopu ciklusa „Zašto se mrzimo?“, održane prošloga tjedna u zagrebačkom KIC-u. Tribinu je organizirao Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, a na ovom mjestu donosimo vam amatersku video snimku tribine i kratak izvještaj ovog Centra o tribini koja je u javnosti prošla gotovo neopaženo, kao i najavu sljedeće tribine koja će, među ostalima, ugostiti Milu Kekina iz Hladnog piva i Sašu Antića iz TBF-a. Sloboda se sastoji u tome da svatko može činiti ono što nije na štetu drugima. Kad se određeno djelo počini iz mržnje, riječ je o osobito niskoj pobudi te aktu dubokog, čak bolesnog neprijateljstva prema nekome zbog njegove različitosti. Predrasude prema cijeloj populaciji ili čitavoj grupi ljudi dokidaju bit ideje jednakosti.

Ponekad se pojavi neobjašnjivi sinhronicitet trendova u filmskoj industriji, kao što je to bio slučaj u prošloj godini kada smo u vrlo kratkom periodu dobili dva potpuno različita filma, vrlo sličnih imena. Radi se o filmovima snimljenim na temu krvavog pokolja koji se dogodio 2011. godine na norveškom otoku Utoya, kada je klerikalno-fašistički ekstremista Anders Behring Breivik iz vatrenog oružja usmrtio 69 osoba. Od tih 69 žrtava velika su većina bili mladi ljudi koji su na Utoyu stigli u sklopu letnjeg kampu tada vladajuće norveške Radničke Partije. Pre dolaska na otok Anders Behring Breivik je, u svrhu diverzije, aktivirao eksplozivnu napravu u blizini zgrade norveške Vlade u samom središtu Oslu, pritom ubivši još osmero ljudi. Uz ukupno 77 mrtvih, strašna bilanca ovog pohoda je i preko dve stotine ranjenih, povređenih i traumatiziranih ljudi.

Emisija će biti i proći, i njen urednik će u čudnoj šumi medijskog prostora, u potragu za novom “žrtvom”: danas u vašem gradu, sutra već u Novom Sadu, kaže stara cirkuska reklama. Gdje Aleksandar vabi kapitalca koji mu stalno bježi, “silnog i premudrog” Đorđa Balaševića. Pa mu postavlja billboarde ne bi li ga dovabio u emisiju. E, a, Đole, stari lisac, izmiče li izmiče. I meni, starom surom medvjedu iz vrleti na granici s Hercegovinom, bilo bi bolje da sam izbjegao pojaviti se u toj emisiji, ali ne biva. Solidarnost košta. Nakon učestvovanja u svemu tome, ostaje mi ta prokleta mučnina. Pozvan da kažem šta imam reći o konkretnom pitanju kazao sam za Komšića da nije idealan, da nije ni format, ali da u krajnjem nije čovjek mržnje, što njegov protivnik Dragan Čović, uglavnom, jeste. I sve je to skupa ostalo u nekom offu, pokriveno nekim velom za neželjenu mladu.