Kada je nedavno objavljen roman Simone de Beauvoir, „Nerazdvojne“, najavljivan je kao prvorazredna literarna senzacija. Radi se, naime, o dosada neobjavljenom djelu koji je autorica napisala još 1954. godine, a čijem se izdavanju oštro protivio Jean-Paul Sartre, smatrajući ga „preintimnim i čitatelju nezanimljivim pokušajem“. Očito je njegovo mišljenje bilo presudno, jer de Beauvoir nije roman čak ni završila. Odluka da „Nerazdvojne“ ipak ugledaju svjetlo dana pripada posvojenoj kćeri autorice, Sylvie Le Bon de Beauvoir, kojoj je pripala ostavština slavne majke. Iako se može činiti da objavljivanjem Le Bon de Beauvoir krši odluku same autorice, ona to pravda važnošću do tada nepoznatog romana. Čini se da upravo to djelo u nekom smislu otvara problematiku kojom će se Simone de Beauvoir baviti čitavog života.

Svaki iole racionalan čovjek koji prati što zastupaju vjernici na ovim prostorima, oko kojih ideja se okupljaju, za koje se zalažu i protiv kojih prosvjeduju, mogao bi zaključiti da su vjerske zajednice sastavljene od neobrazovanih, neprosvijećenih, zatupljenih i zaglupljenih ljudi. Javni istupi vjernika, njihove aktivističke organizacije i udruge, potvrđuju činjenicu da su vjernici na ovim prostorima slabo obrazovani, podložni svim vrstama manipulacija, da lako prihvaćaju predrasude i teorije zavjera i odbijaju da se služe vlastitim razumom. Time svoju vlastitu vjeru predstavljaju na najgori i najodbojniji način. Vjera koja odbija služiti se vlastitim razumom nužno zapada u praznovjerje i opsjenarstvo. Vjera koja pokušava svijet protumačiti iz perspektive svetih knjiga i tekstova koji su nastali u dalekoj prošlosti i koji uglavnom nemaju nikakvo znanstveno uporište, okreće se protiv same sebe i Boga jer se ne služi Božjim darom razuma.

Velika civilna platforma stručnjaka iz cijele Hrvatske zaživjela je početkom listopada i kao „interventna“ civilna služba, oformljena po uzoru na Hrvatsku gorsku službu spašavanja. No baš kao i u slučaju HGSS-a, njeno osnivanje nije potaknula država, već stručnjaci dovoljno svjesni da „sustavu“ nedostaje organizirana nacionalna služba koja će se baviti prevencijom i smanjenjem štete od potresa. U preliminarnom izvještaju o seizmološkim istraživanjima i oštećenjima zgrada nakon zagrebačkog potresa koji potpisuju stručnjaci s više različitih institucija navodi se niz nedostataka u prevenciji koji su se gomilali desetljećima. Prije potresa u Zagrebu, stoji tako u izvještaju, nisu postojali službeni obrasci za preglede građevina nakon potresa, niti je provedena sustavna izobrazba stručnjaka koji mogu sudjelovati u takvim pregledima. To je, između ostalog, rezultiralo i s puno improvizacija u prvim danima nakon zagrebačkog potresa.

Najveću traumu mi je ostavio događaj iz 1993. godine nakon press konferencije ratnog zločinca Ratka Mladića i UN generala u Beogradu. Gomila kolegica i kolega se naguralo prema njima kako bismo mogli snimiti izjave. U jednom trenutku sam primijetila da američka kolegica koja je stajala do mene s izbezumljenim izrazom lica bježi iz gomile, a kad sam nakon toga osjetila da se netko trlja o moje tijelo, shvatila sam što je posrijedi. Ruka mi je makinalno poletjela prema osobi iza mene, ali taj netko, zadrigli gorostas iz Mladićeve pratnje mi je svom silinom stisnuo ruku, osjetila sam i pištolj na donjem dijelu leđa dok se i dalje trljao o mene, i onda mi je šapnuo u uho: „Samo pisni, zadaviću te ko tića. A kažeš li nekom gotova si, i ti i tvoji, lako ću vas pronaći.“ Nitko ništa nije primijetio, svi su bili okupirani Mladićem i UN generalom. Odgurnuo me poniženu, šokiranu i uplašenu. Pred očima mi je bila slika supruga, Hrvata u Beogradu u ratno vrijeme.

Po broju umrlih od COVID-a 19, razmjerno broju stanovnika, Hrvatska je trenutno 13. u svijetu od ukupno 224 zemlje, a po incidenciji smrtnosti u posljednjih sedam dana sasvim u vrhu u EU-u. Prošlog utorka umrlo je 67 ljudi, u nedjelju čak 73 osobe (za usporedbu, u 20 puta mnogoljudnijoj Njemačkoj istog dana 62 osobe), a bit će i gore jer četvrti val korone u Hrvatskoj nimalo ne jenjava. Virus je opasan i nepredvidiv, ali jasno je tko je za to glavni krivac - to je vlada Andreja Plenkovića koja oklijeva, ne donosi odluke u pravo vrijeme, a i onda kad ih donese donose ih s dvojbenom legalnošću, jer se jako boji negativnih političkih reakcija. Onaj tko vlada jest i mora biti najodgovorniji, a ova vlast je naprosto slaba vlast. Iako, zasad nema baš nikakvih naznaka da bi bilo koja druga vlast tu u Hrvatskoj bila uspješnija. Do ovih posljednjih dana vladajući su jako dobro pazili da ne podsjećaju na broj umrlih od korone u Hrvatskoj.

"Domovina se brani vjerom i tuđim mrtvim sinom. Domovina se brani ličnim šoferom, metalik crnom limuzinom." Savršen je to citat uz fotografiju koja je jučer snimljena u Sarajevu. Snimila ju je poslanica u Parlamentu Federacije BiH i predsjednica glavnog odbora Naše stranke, Sabina Čudić, u Titovoj ulici, gdje su crne limuzine, sve sa ličnim šoferima, blokirale promet jednom od najvažnijih sarajevskih ulica. Zauzeli su ne samo cestu, nego i trotoar. Fotografija je snimljena u trenutku kada su brojne delegacije političara, a političara u Bosni i Hercegovini nimalo ne manjka, stigle da polože cvijeće pred Vječnu vatru, spomenik žrtvama fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu. Povod je Dan državnosti Bosne i Hercegovine koji se obilježava na 25. novembar, kada je 1943. godine na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvojena rezolucija koja je temelj današnje BiH.

Eastwood je ostarela zvezda rodea za koju leba nema ni kod konjovlasnika za koga je decenijama radio. Ovaj ga izbaci kao kesu đubreta. To je početak filma i dijalog služi da saznamo sve što treba i o jednom i o drugom. Onda sledi telop „toliko i toliko kasnije“ (ne mnogo kasnije, da znate, smešno je da postoji telop za tako kratko vreme) i evo opet konjovlasnika, pokunjeno dolazi kod usamljenog i još propalijeg Eastwooda za uslugu: da mu iz Meksika dovede sina od 13 leta. Ispostavlja se da Eastwood duguje nešto šefu i on uprkos tome što je neslavno dobio nogu u dupe prihvata zadatak, iako on deluje blesavo i na prvi i na drugi pogled. Zašto ne policija? Zašto ne neko mlađi i u boljoj formi? Zašto ga sam ne dovede? Zato što je majka kod koje je sin harpija, zato što oca traži policija u Meksiku, zato što će sin samo Eastwoodu da veruje, zato što je šefu pod stare dane samo sinak nada i spas i svetlo na kraju tunela. Pa, nije loša argumentacija.

Kada govorimo o kriminalu u Meksiku, obično govorimo o bandama, narko-kartelima i krijumčarenju migranata preko granice sa Sjedinjenim Državama. Pritom zaboravljamo da je Meksiko druga najmnogoljudnija ibero-američka država i da je zbog brojnosti radne snage i pozicije na migrantskoj ruti nezanemariva industrijska sila, pa da se tu svakako događaju i pojave iz registra privrednog kriminala, prije svega povrede radničkih prava, eksploatacija ili čak porobljavanje. Tehnički govoreći, to nisu nužno nelegalne radnje jer se tvornice i posrednici mogu zaštititi ugovorima, ali je tu svakako riječ o nečemu krajnje nemoralnom. U taj milje smješten je film „Kutija“ venecuelanskog redatelja Lorenza Vigasa koji je nakon premijere u Veneciji i prikazivanja u Torontu, San Sebastianu, Londonu, Tokiju i Solunu zaigrao i na Zagreb Film Festivalu u konkurenciji „Ponovo s nama“.

Proteklih nekoliko dana na ZFF-u smo pogledali neke pobjedničke filmove s drugih festivala. Sve te filmove moći ćete do nedjelje i sami pogledati u nekoj od festivalskih dvorana. Gledali smo, dakle, pobjednike, ali nam se najviše svidio film koji još nije stigao dobiti neku glavnu nagradu vjerojatno stoga što je njegovo snimanje završeno tek u kolovozu. „Deset u pola“ bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića premijerno je prikazan na sarajevskom festivalu, a u Zagrebu je s još 11 filmova u konkurenciji za Zlatna kolica u glavnom natjecateljskom programu dugometražnog filma. Gdje se jedu najbolji ćevapi u Sarajevu - to se čini glavnim pitanjem u toploj, šarmantnoj Tanovićevoj priči o ćevabdžijama i ćevabdžinicama, no to je storija o prijateljstvu, o jalu i podmetanjima, o ljudskim i obiteljskim odnosima, o ljubavi, u pozadini i o sarajevskim ratnim profiterima, o Baščaršiji u doba pandemije.