Što je, majku mu, sa svim našim zadrtim homofobima, nacionalistima, fašistima? Što je na koncu sa Katoličkom crkvom? Zar će svi naši bojovnici, gromovnici, branitelji mirno gledati kako nam se nakon skoro trideset godina opstojnosti „crvena neman“ ponovo uvlači u ekonomiju, gospodarstvo, politiku? Hoće li Andrej Plenković nakon zagrljaja s deklariranim komunistom izgubiti svoje političke pristaše, birački habitus, potporu tvrdo orijentiranog dijela stranke? Bojim se da ni Marko Skejo, a posebo tvrdolinijaška opcija u HDZ- u ni prstom neće mrdnuti na najnoviji potez svog šefa. Kao ni lokalni mediji, koji su od srijede u misiji „peglanja“ čvrstog i autoritarnog režima u Kini. Oni jesu komunisti, ali su, znate, više kapitalisti, nego baš zadrti komunisti. Tako otprilike izgledaju stranice domaćeg tiska. Upinju se novinarske vedete i oštre se pera, zaboravljaju se činjenice i gasi možebitna nacionalistička vatra.

U Bijeljini se o tome malo govori, a mnogo ćuti, svi znaju šta se dogodilo tog najpoznatijeg i najzloglasnijeg aprila. Zna Evropa, zna Amerika, zna Hag, zna ceo svet, još su onda saznali. Bile su vesti, bile su slike, onaj Amerikanac, Haviv se prezivao. Onaj čovek, i ona žena, onaj Albanac u zelenoj trenerci. Uniforme, ljudi, puške, krv, asfalt. Nigde april ne izgleda jadnije kao na bledim snimcima novosadske televizije koji prikazuju bijeljinske ulice kobnog aprila ’92. Dok su medijske fanfare brujale o žestokim okršajima između “srpskih dobrovoljaca” i “muslimanskih ekstremista”, ulice grada bile su potpuno prazne. Jedini koji su imali oružje bili su ljudi u šarenim uniformama i sa crnim kapama na glavama. To su bili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, agenti srbijanske Državne bezbednosti poznatiji kao “arkanovci”, a navodne borbe bile su eufemizam za njihov prljavi posao.

“Treba li se ovome radovati ili ne“, priupitala me jedna prijateljica, zovimo je samo Barbara, koja se zatekla u Beogradu tokom osamnaeste subote protesta “Jedan od pet miliona”. Samo sam zavrtio glavom. “Ma kaki”. Šetnju je u startu pomalo poremetio jedan, kako je rekao, “branilac Srbije”. Legao je na sred zemlje i govorio uporno: “Ja branim Srbiju”. “A i mi branimo Srbiju”, stigao je odgovor sa strane. Brojnost kamera i znatiželjnika osujetila je obezbjeđenje da ga na silu uklone sa puta. “Dođi, dođi da ga zapamtimo”, govorio je jedan mladac onom drugom. “Daj da ga zapamtimo”. “Šta ga imaš pamtiti? Hajde dalje”, odgovorio mu je neko. ”Idi dalje”. Subota je posebno interesantna jer nije ovo jedina šetnja koja se događa u glavnom gradu Srbije. Svake subote gradom šeta još jedan otužni skup koji ukazuje na izdaju Kosova, na Lazarovu kletvu, a na kom se često pridruže i nosioci slika Ratka Mladića.

Jana Prević Finderle - arhitektica i pjesnikinja rođena u Zagrebu, odrasla u Daruvaru i nastanjena u Pazinu - književnoj javnosti prvi put se predstavila 1997. godine, zbirkom poezije "Šum mladosti". Prostor između korica te zbirke podijelila je s pjesnikinjom Marijom Bogeljić. Do druge njezine zbirke, pod naslovom "Ti još pričaš o nogometu", proći će 16 godina; objavila ju je 2013. godine, u izdanju Gradske knjižnice Pazin i pazinskog ogranka Matice hrvatske. Svoje pjesme objavljivala je i u lokalnim časopisima, kao i u Zarezu te u časopisu Forum. Recenzirajući njezinu poeziju, književna kritičarka Darija Žilić za pjesme Jane Prević Finderle napisat će da je riječ o "vješto ispisanoj pohvali običnom životu". Urednik njezine zbirke Dinko Telećan, pak, kao temeljnu notu autoričinih pjesama naznačit će vedrinu. Najtoplije vam preporučujemo ove pjesme i unaprijed se radujemo onima koje slijede.

"Da sam normalan, poludio bih, kada sam ljeta gospodnjeg 1986. dobio poziv od Splićana. Tada je Prvi maj još bio ozbiljan praznik... Da sam normalan, poludio bih, kad sam stigao na aerodrom osjetio sam u nosu stare mirise mora, smreke, borovine, palmi i nečega magičnog što samo bog zna i ljubomorno čuva kao i stari pariški majstori parfema svoju recepturu; 80 kilometara odatle, u Vodicama sam odrastao, ali taj čarobni miris nikada nisam osjetio...", piše legendarni košarkaški trener Božidar Maljković u tekstu koji je od njega naručio Košarkaški klub Split, nekadašnja Jugoplastika s kojom se Maljković proslavio vodeći je do dvije titule europskog prvaka. Povod? Trideset godina otkako je Jugoplastika predvođena Tonijem Kukočem, Dinom Rađom, Velimirom Perasovićem i Goranom Sobinom u Münchenu osvojila titulu europskog prvaka.

„Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulović koji je igrao u Željezničaru. Suljo je bio duša od čovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto, takav je rat. Dovoljno je kad saznaš da su ubili dijete u majčinom naručju. I to snajperista koji vidi sve. Znači ciljano gađa i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to doživiš pitaš se ko su ljudi s te strane koji mogu tako nešto učiniti. Tu obično poludiš. Ako je još neko koga poznaješ, onda ti bude još teže…Jedino što me spašavalo u to vrijeme je kad smo igrali utakmicu. Posvetiš se tome, misliš o utakmici“, piše slavni nogometni trener i jedna od jugoslavenskih nogometnih ikona Ivica Osim Švabo - trener koji je raspad Jugoslavije dočekao na kormilu njezine nogometne reprezentacije. Ovaj tekst napisao je kao predgovor knjizi "Djetinjstvo u ratu", Jasminka Halilovića, iznoseći svoja sjećanja na ratove s početka devedesetih, točnije na razdoblje opsade Sarajeva.

Na tribini „Mržnja i likovni izričaj“, sedmoj iz ciklusa „Zašto se mrzimo?“, sudjelovao je i karikaturist Nik Titanik koji je otkrio kako se karikaturom počeo baviti da bi ukazao na loše pojave u društvu. No, upravo zbog toga doživio je mržnju usmjerenu prema njemu kroz prijetnje i bušenje guma na automobilu. U grafičkom dizajnu izražavanje nije direktno primjetno, a češće se javlja u grafitima, rekao je povjesničar umjetnosti i grafički dizajner Dejan Kršić. “Najbliže tome su ratni i politički plakati, ali i tu se obično negativna osjećanja prema nekome ili nečemu drugom, pokušavaju upakirati kao pozitivna osjećanja prema vlastitoj strani, npr. ljubav prema domovini, zaštita bližnjih i slično”, naglasio je Kršić. Kao primjer naveo je agitacijske plakate od početka 20. stoljeća do danas te antisemitske plakate iz Drugog svjetskog rata.

Radi se o nesvakidašnjim pričama. Tu su Mićo i Mario, dvojica ribiča i, ujedno, najboljih prijatelja koji su u ratu bili na suprotstavljenim stranama, a osim njih gledamo i odvjetnika koji "trenira" svog sina kako bi jednom otišao daleko odavde te sudbinu jednog bivšeg radnika u sisačkoj željezari koji sada živi od sakupljanja balvana s površine rijeke. Ukratko je to opis hvaljenog dokumentarca Gorana Devića "Na vodi", koji ovoga vikenda stiže na repertoar zagrebačkog kina Europa. Moći će se pogledati u dvorani Müller. "Univerzalnost tople priče o međuljudskim odnosima te onome što nas kao ljude, unatoč svakodnevnim razmiricama, povezuje, prepoznao je žiri DOK Leipziga, jednog od najvećih festivala dokumentarnog filma u Europi, dodijelivši filmu posebno priznanje, kao i publika festivala u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu", napominju iz Restart Labela, distributera filma.

„Stabla, koje tu raste barem osamdeset godina, više neće biti“, zadnje su riječi koje se čuju na video snimci koju je glazbenik Darko Rundek postavio na svojoj Facebook stranici, a kojom upozorava kako stabla koje je "kao slavoluk" stajalo na ulazu u zagrebačku Kinoteku više nema. Video počinje uz zvonjavu crkvenih zvona, a uz ono što je od stabla ostalo – veliki panj – Rundek i troje njegovih prijatelja zapalili su svijeću. „Posjekli su ga zbog toga što je malo diglo asfalt ovdje“, govori Rundek pokazujući na Kordunsku ulicu i objašnjavajući kako je stablo stajalo kao slavoluk na ulazu u Kinoteku. Kaže i da će štetu koje je napravilo korijenje stabla komunalne službe ionako morati popraviti.