"Ne bi trebalo miješati informiranje građana sa stjecanjem profita – ta bi dva odjela i u privatnim medijima uvijek trebala biti odvojena. Dakle, glavni urednik brine o novinarstvu, a ne o profitu", kaže u razgovoru za Lupigu predsjednik Europske federacije novinara (EFJ), Mogens Blicher Bjerregård, koji je nedavno posjetio Hrvatsku. Bjerregård već šest godina obnaša dužnost predsjednika EFJ, najveće europske novinarske organizacije sa sjedištem u Bruxellesu, koja okuplja preko 320.000 europskih novinarki i novinara. Prije toga Bjerregård je šest godina predsjedavao Danskim udruženjem novinara. U nekoliko navrata tijekom razgovora poručio je hrvatskim kolegama da je novinarstvo javno dobro i da je bitno što bolje se organizirati. Posebno oštar je bio prema političarima, napominjući - "Ne trebaju nam političari govoriti kako da radimo!"

„Želimo pokazati da žene, unatoč svim problemima, uspijevaju otići i započeti život slobodan od partnerskog nasilja te snažne i samosvjesne ustrajati u svom pravu na život bez nasilja. Svaka žena koja javno progovori može biti ohrabrenje drugima, koje još uvijek nisu spremne na korak odlaska iz kruga nasilja“, kaže za Lupigu Ivan Blažević ispred zaklade Solidarna i fonda #spasime, koji u suradnji s Muzejom prekinutih veza, organiziraju izložbu s pričama žrtava koje su uspjele izaći iz mučnog kruga nasilja te nastaviti život kao snažne i samosvjesne osobe. S ciljem da se ohrabri žrtve koje nemaju snage otići i zauvijek ostaviti život u nasilju, iz zaklade Solidarna pozivaju žene koje su se i same našle u paklu nasilja da ispričaju svoje priče, da opišu onaj ključni trenutak u kojem su konačno donijele odluku da više neće trpjeti nasilje te da, uz svoju osobnu priču, prilože i neki predmet koji ih podsjeća na taj trenutak

Sjećam se famozne “pugelnice” nagrade od 2.000 kuna, onima koji tad nisu štrajkali. To su uglavnom bili vjeroučitelji, stalni korisnici bolovanja, koji su za vrijeme štrajka bili zdravi, administracija, neki iz stručno-razvojne službe i ortodoksni “domoljubi”. Uvijek ima štrajkolomaca i “jurlinista” koji će za neku sinekuru ili benefit urušiti štrajk, izdati “kolovođe” i ako je nemaju dobiti stranačku člansku iskaznicu te će uskoro biti ravnatelji umjesto da crnče u razredu. To nam govore iskustva, poslije nekih štrajkova. Tko misli da nastavnici malo ili ništa vrijedno ne rade, taj nema pojma o školi, nastavi i ljudima koji “stvaraju” ljude. Biti nastavnik, nije zvanje, niti zanimanje. To je poziv, kao i neki drugi pozivi. To je u tebi od malih nogu. S tim se budiš i zaspiš, s tim živiš, svaki bogovetni dan, u slobodno vrijeme, za vikend, za godišnji odmor. Tvoj posao te veseli, kao i uspjeh svakog učenika.

Što su sve napravile umjetnice i umjetnici okupljeni oko projekta „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja“ u zagrebačkim bolnicama prezentirano je ovog tjedna u Klubu Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Naime, intervencijama u bolničke prostore, često sumorne hodnike i čekaonice bolnica, ova ekipa učinila je barem malo boljim mjestom. Tijekom provođenja projekta intervenirano je u tri zagrebačke bolnice – KBC Zagreb-Rebro, Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj te Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj. U projektu je sudjelovalo jedanaest umjetnika s ukupno dvanaest radova. Ovo nije prvi projekt ovog tipa koji je pokrenulo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Na Lupigi smo već pisali kako je prije nešto više od godinu dana dovršen projekt „Uzorna Kaznionica“ u sklopu kojeg je oslikana jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj.

Nakon govora na Miloševićevoj sahrani, Handkeu će biti skinuta predstava sa repertoara Komedi-Franseza, moraće vratiti nagradu Grada Dizeldorfa, jer je u svojim tekstovima i dotad Miloševića gradio kao mirotvorca, dok će Limonov u Karadžiću vidjeti velikog pjesnika i koljenovića, nasuprot naprimjer sumnjivom Danilu Kišu, kojeg u jednoj priči predočava kao mješanca cigansko-srpsko-jevrejske krvi, veoma glasnog i nepristojnog čovjeka, koji mu se obraća na ti već nakon upoznavanja i galami na njega probadajući ga svojim inače vrlo prljavim prstima. To da provokativne i šovinističke literarne žaoke prelaze u hipu u političku reakciju, u angažman, događalo se i ranije među avangardno inspiriranim autorima. Luj Ferdinand Selin, naprimjer, kori njemačke vojnike usred rata što više ne strijeljaju i ne vješaju Židove, piše i da Hitler, Musolini i Franko vrijede 250 Nobela.

Ognjenka Lakićević rođena je 1975. godine u Beogradu, gdje i dalje pokušava da živi. Autorica je četiri zbirke poezije - “Ispod stepeništa”, “Ulubljenja”, “Troje” i “Ljubavna pisma Guglu”. Peta zbirka je na putu. Kaže da će biti gotova do kraja godine. Ognjenka je završila Filološki fakultet, a kaže da ju je odredila „pop kultura“, jer je dijete postpunk ere, odraslo na tom senzibilitetu i na tom buntu. Stoga ne ludi što je ljubav prema muzici neizostavan dio njenog života. To se najbolje vidi po njenom „životnom projektu“, bendu Autopark, koji postoji već dugih dvadesetak godina i ima zavidnu publiku. Za bend kaže da je to njena najveća ljubav. Ipak, kada piše tekstove za bend, primijetit će da je ograničena, jer unaprijed ima zadan okvir s obzirom da su tekstovi uglavnom podrška muzici. Kad je pitamo da se predstavi u jednoj rečenici reći će: „Uglavnom zabrinuta otkad zna za sebe“.

Quentin Tarantino svojevremeno je najavio da će u svojoj karijeri snimiti ukupno deset filmova i da će se nakon toga povući. Koliko se razumijemo u jednostavne matematičke operacije, poput zbrajanja, on je tu brojku već premašio, ali je zato skovao neki svoj specifičan obrazac u kojem on određuje koji njegovi filmovi tome pripadaju, a koji ne. Stvar je još kompleksnija ukoliko se u obzir uzme i njegov "univerzum" odnosno sklonost da glavne i rubne likove rodbinski i drugačije povezuje kroz filmove, bilo da je njihov kompletni autor ili da je za njih barem napisao scenarij. Bilo kako bilo, „Bilo jednom u Hollywoodu“ se uzima za njegov deveti, pretposljednji film ... A to je kompleksan film koji se može analizirati u beskonačnost, kojem se može prilaziti iz mnoštva kutova i o kojem će tek biti pisano

Černobil je postao simbol nečeg opasnog što su krili od nas, „nečeg što zrači“ i što se lako može iskoristiti kao simbol raspadanja državâ i ideologijâ jasna je stvar. Černobilske jagode. Bio je to njihov Černobil. Podrazumevano (smrtonosno) zračenje od koga se ne može pobeći plus paranoja u odnosu na svaku vlast koja je saopštavala „podatke“ o tome stvorili su nekakvu čudnu kombinaciju političkog vica i strašne urbane legende, koja svakom pruža priliku da bude stručnjak za fiziku i geopolitiku. HBO je napravio seriju o tom događaju, ali sva priča se svela na to da li je reč o antiruskoj (antisovjetskoj, antiputinovskoj) propagandi ili ne. U ovom društveno-političkom trenutku izgleda da nije bilo moguće drugačije. Slovenci i Hrvati seriju obožavaju, Srbi pak ne. Bilo bi drugačije da je serija nastala pre pada Berlinskog zida. Dotle su postojali prećutni principi kako se predrasude o životu s obe strane Gvozdene zavese imaju predstavljati i eksploatisati.

Pulske legende, KUD Idijoti, sedam godina nakon što su prestali postojati, imaju najprodavaniji album u Hrvatskoj. Radi se o albumu "Gratis Hits Live!" snimljenom početkom veljače 1999. godine u pulskom klubu Uljanik, a povod za taj legendarni koncert bio je 18. rođendan benda koji je svojim djelovanjem prerastao pojam benda i postao simbolom jedne generacije. Dvadeset godina kasnije album je objavio Dancing Bear i odmah po objavljivanju zasjeo je na prvo mjesto top liste najprodavanijih albuma Hrvatske diskografske udruge. Iz Dancing Beara napominju kako se radi o top listi i domaćih i stranih izdanja, a Idijoti su iza sebe ostavili i najprodavaniji strani album Eda Sheerana "No.6 Collaborations Project". Inače, objava reizdanja poklopila se s predstavljanjem dugo snimanog dokumentarnog filma o Branku Črncu Tusti, pjevaču Idijota koji je preminuo u listopadu 2012. godine.