Bizarna priča smještena u neku bosanskohercegovačku pustopoljinu za vrijeme prošlog rata pobjednička je kratka priča natječaja „Bugojanska vaza“. Njen autor je Stanko Krnjić iz Stoca koji trenutno živi i radi u Dubrovniku. Njegovu priču „Otkupnina“ koja je na natječaj, kao i sve ostale, stigla pod šifrom, ovogodišnji je žiri, u sastavu Magdalena Blažević, Darko Cvijetić i Nedžad Ibrahimović, proglasio najboljom. Pobjedniku je pripala novčana nagrada od 1.000 konvertibilnih maraka te replika bugojanske vaze koju je izradila bugojanska kiparica Adina Kero. Nagrada „Bugojanska vaza“ nazvana je po najstarijem pronađenom pisanom spomeniku na području Bosne i Hercegovine. Datira iz šestog stoljeća prije nove ere, a danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Pobjedničku priču kojom mu je donijela „Bugojansku vazu“ Lupiga vam donosi na ovom mjestu.

"Nakon revolucije razočaranje je bilo neizbježno, kao nakon zabave na kojoj se puno pije i ljudi se neuobičajeno vesele. Drugi dan se probude depresivni i mamurni s glavoboljom. Od zabave je, međutim, prošlo 30 godina. Valjda će konačno nekome pasti na pamet da je vrijeme za brisanje prašine, usisavanje i pranje prozora“, kaže češki povjesničar Igor Lukeš sa sveučilišta u Bostonu u ove dane kada se u Češkoj povodom trideset godina od Baršunaste revolucije nameće tema što je ta revolucija donijela toj zemlji. Dan prije 30-godišnjice od Baršunaste revolucije, 16. studenog oko 250.000 prosvjednika okupilo se na Letenskoj ravni u blizini Praškog dvorca. Češki predsjednik Miloš Zeman je studente, organizatore demonstracija na čelu inicijative „Milijun trenutaka za demokraciju“ nazvao „duševno bolesnima“, dok je premijer Andrej Babiš rekao kako ne razumije zahtjeve prosvjednika.

Inspiracija za rad proizašla je iz osobnog iskustva umjetnice u kojem je bila izložena maltretiranju i verbalnom zlostavljanju. Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama razgovarali smo s Nives Žarković, umjetnicom i kiparicom koja upravo na današnji dan želi, još jednom, radom poslati jasnu poruku. „Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da je u našem društvu maltretiranje i zlostavljanje sasvim prihvaćeno te da se najčešće problemi nasilja stavljaju pod tepih gdje im, po mom mišljenju, nije mjesto. Prošle godine odlučila sam napraviti rad kojim ću naglasiti problem nedovoljne osviještenosti i društvene (ne)brige za žrtve nasilja u našoj sredini. Prijedlozi da nasiljem odgovorim na nasilje nisu dolazili u obzir. U potpunosti sam se oslonila na umjetnost kao jedino oružje koje imam i u koje vjerujem“, kaže Žarković.

Na ovaj tekst inspirisalo me je jedno slučajno otkriće. Radosav Durković, rođeni brat mog đeda po majci, Dragutina, kao devetnaestogodišnjak je učestvovao u Pljevaljskoj bici. Prvi decembar 1941. godine, oštar zimski dan u okupiranom gradu na krajnjem sjeveru Crne Gore. Loše isplaniran napad i nedovoljna obučenost odveli su u smrt više od dvjesta partizanskih boraca. Radosav je ranjen prilikom juriša. Odvojen od saboraca, bez mogućnosti da se priključi onima koji su se povlačili, bio je prinuđen da spas potraži unutar samog okupiranog grada. Imao je (nakratko) sreće da se domogne kuće uglednog pljevaljskog apotekara Vukotića, za kojeg je znao preko porodičnog poznanstva. Uspio je da pokuca na vrata, a potom se sručio na stepenište. Otvorila je djevojčica koja je odmah pozvala svog oca. „Uđi, ko god da si – četnik, partizan, fašista – moja je dužnost da ti pomognem“, kažu da je rekao apotekar.

„Živimo u izuzetno nezahvalnom vremenu. Zemlja smo male čitateljske publike, da ne pojašnjavam probleme izdavača posebno kada je poezija u pitanju, ponekad se teško se izboriti da knjige uđu u knjižnice. Unatoč tome, pisac mora pisati i biti strpljiv“, kaže naša današnja gošća koju predstavljamo u Lupiginoj rubrici "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom". Ona je Sanja Baković. Rođena je u Splitu 20. studenog 1976. godine, dodat će, po velikom nevremenu zbog čega je njenu majku u trudovima s Brača do kopna prevezao broj Jugoslavenske ratne mornarice. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Bolu na Braču, a potom je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se više ne bavi, već radi u odnosima s javnošću. U Zagrebu je ostala živjeti, raditi, pisati te podučavati jogu.

Kad policijski sindikalni šef Dubravko Jagić dođe u studio televizije da raščisti sve te priče oko ranjavanja migranta u Gorskom kotaru, pa incident definira kao „slučajno opaljenje“ i upozori na to da raznesenom ljudskom biću liječnici KBC-a Rijeka spašavaju život o trošku hrvatskih poreznih obveznika, svi se napori uloženi u odbijanje istine rasplinu kao mjehur od sapunice. Budući da je Jagić, dakle, pokušaj ubojstva nevine osobe predstavio kao pojavu vezanu uz državnu dužnost, a ne uz kršenje te dužnosti – nije slučajno koristio imenicu „opaljenje“, umjesto glagola uz koji se veže izvršitelj – a stradalu osobu kao svjesnog ilegalnog korisnika prava na život, lice prve faze fašizma ukazuje se neporecivom jasnoćom. Takav je balast, sjetimo se, za državu predstavljao i Kristijan Vukasović, dijete s tzv. teškoćama u razvoju.

Ovo je primjer prijateljstva koje ne poznaje razlike i granice - stoji uz kratku amatersku video snimku koju je jučer objavila Radiotelevizija Crne Gore. Na snimci se vide mladi nogometaši Fudbalskog kluba Danilovgrad koji pljeskom pozdravljaju svog momčadskog kolegu koji ne može suzdržati suze. Naime, Sami, dječak iz Irana, uplakani klinac na video snimci, u Danilovgrad, mjesto nadomak Podgorice, s obitelji je stigao prije dvije godine te su kao migranti smješteni u obližnji Centar za azilante Spuž. Sami se ubrzo aktivirao u FK Danilovgrad gdje je stekao brojne prijatelje, a sada s obitelji nastavlja put u neko bolje sutra. Na taj su ga put ispratile momčadske kolege i trener Milorad Šaletić te mu uz tortu priredili oproštaj koji će zasigurno pamtiti cijeli život. U vremenima kada su migranti uglavnom prezreni u ovdašnjim društvima, ova dirljiva priča pokazuje da je ipak moguće prihvatiti različitosti i da je moguća potpuna integracija u društvo.

Kada čujemo ime Judy Garland, jedna od dvije stvari će nam pasti na pamet. Prvo, ona je majka Lize Minnelli. Drugo, ona je dio obavezne filmske lektire jer je igrala ulogu Dorothy u antologijskom „Čarobnjaku iz Oza“. Iako se ne čini tako, obje asocijacije su problematične, jer ukazuju na neke njene funkcije, a ne na osobu iza njih. Ali o tome nešto kasnije. Sada je konačno Judy Garland dobila film o sebi, premda će joj iz groba vjerojatno biti svejedno. Hollywood je ugrabio priliku da opet aplaudira samome sebi i jednom od svojih ikoničnih "proizvoda", iako je "fabrika snova" taj "proizvod" iscijedila do posljednje kapi krvi, suza i znoja. Glumica Renée Zellweger dobila je šansu da oživi svoju karijeru, a smiješi joj se nominacija za Oscara. Takva su pravila. Vremena su se promijenila, sada Hollywood daje i drugu šansu onima koji nisu izdržali njegov tempo, koji su se usudili ostarjeti, samo ako se nanovo izmisle u skladu sa kanonom.

Damir Avdić Graha, Diplomatz i Bosanski psiho, objavio je pjesmu "Kolone", što je najava njegovog albuma "Radikalno šik", koji u izdanju Kapital Rekorda izlazi u četvrtak 14. studenog. Video za Avdićeve "Kolone" objavljen je na YouTube platformi. Snimatelj je Mitja Vrhovnik Smrekar, a producenti - Damir Avdić i produkcijska kuća "Zeus" iz Tuzle. Grahin stil ostao je isti: on, gitara i stihovi koji svijet režu tamo gdje je najtanji. Album "Radikalno šik" snimljen je u listopadu ove godine, u studijima Kapital Rekord i Galaxy 2000. Novi Avdićev album, besplatan je za preuzimanje, a zagrebačkoj publici predstavit će ga 17. siječnja u Tvornici. Vidimo se tamo.