„Po petnaesti (WOW!) put slavimo stvaralaštvo žena uz umjetnice, kreativke, teoretičarke, redateljice i glazbenice!“, tim su riječima s Vox Feminae platforme najavili svoj festival koji samo što nije krenuo. I uistinu – wow. Petnaest godina kontinuiteta nije mala stvar, a posebno veseli što i ove godine Vox Feminae Festival ima vrlo bogat program. "Najčešće me zbog izgleda izbacuju iz ženskih WC-a, ili izlaze iz istih provjeriti jesu li ušle u pravi. Ima tu i zbunjenih taksista kojima je poziv preko aplikacije uputila Martina, a dolazim ja. Inzistiranja da im kažem jesam li muško ili žensko. Dovikivanja 'šta si ti neka lezba?'. Pa i do laktova u glavu. Iskreno, meni su sve te zamjene postale iznimno zabavne, dok ne eskaliraju u uvrede i nasilje“, kaže, uoči otvorenja festivala, Martina Šalov, fotografkinja i aktivistica čijim projektom "Ej, dečko" započinje Vox Feminae festival.

“Jao pa to si ti! Napokon da se i vidimo!”, čuje se dok se okuplja šarolika ekipa. Najmlađa je dvogodišnja djevojčica koja pomno prati veselo društvo, a najstariji su već neko vrijeme u mirovini. No, kako je u ovom slučaju družba služba, a služba družba, vrlo brzo i disciplinirano sjedamo u krug, vadimo bilježnice i upijamo znanje koje nam Kruno Vuljara i Petra Turčić spretno prenose. Odmah shvaćamo da permakultura nije samo način obrade zemlje već način života kojem je cilj čovjeku pronaći mjesto u postojećem ekosustavu i pod mentorstvom prirode dizajnirati održiv način života. „To je sjeme za održivu budućnost Banije. Banovine. Sisačko Moslavačke županije, SMŽ, napiši kako ti paše“, sugerira mi uz osmijeh Ivana Kordić volonterka SLOGE - Platforme samoorganiziranih volonterki i volontera, neformalne inicijative koja se aktivirala od prvog dana potresa na Baniji.

Iako nam neko intenzivnije druženje nije bilo dozvoljeno, ipak smo poznavali skoro svakog od njih, znali njihove priče. Bilo ih je sa svih strana Jugoslavije. U to vrijeme nemali broj roditelja bez uslova ili spremnosti da se brinu o djeci sa posebnim potrebama rješenje su nalazili u ustanovama poput našeg Doma. Nakratko, samo da se sredimo pa nas eto po tebe, biće ti ovdje lijepo, sine, imaćeš puno drugova, a nas eto, za mjesec-dva najdalje… Uglavnom bi u Domu ostajali godinama, neki decenijama. Vremenom bi se navikli na okruženje i prihvatili ga kao jedinu kuću za koju su znali i gdje su pripadali. Osim jednog. Simo iz Zaječara bio je dječak mojih godina koga su roditelji doveli kad je imao sedam, možda osam. Crnpurast, velikih tamnih očiju sa gustim trepuškama i rupicama u obrazima.

Subota je, 26. aprila 1941.: tako je već prvog dana neslavno završen sastanak na kojemu je sutradan trebala biti utemeljena Osvobodilna fronta Slovenskega naroda. Pokret otpora neslavno je propao prije nego što je i počeo: već tjedan dana kasnije na glasovitom Majskom savjetovanju u Zagrebu očajni Edvard Kardelj obavještava Josipa Broza da je „Slovenija out“, zaprepašteni Rade Končar smatra da bez Slovenaca nema smisla, Milovan Đilas kaže „ko jebe Slovence, možemo i bez njih“, uvrijeđeni Kardelj odgovara kako je „Janša očito bio u pravu“, Ivan Milutinović pita „tko je sad taj Janša?“, a rezignirani drug Tito prekida svađu, daje neopozivu ostavku i odlazi u Južnu Ameriku, gdje se zapošljava na gradilištu Avenida General Paz u Buenos Airesu i deset godina kasnije neslavno skončava kad ga predsjednik argentinskog sindikata vozača kamiona uhvati u krevetu sa svojom ženom.

Trenutni spas, tada netom po izbijanju pandemije, pronađen je u online predstavama. Kazališta kao da su se utrkivala koje će više vlastitih produkcija ponuditi na nekoj od digitalnih platformi. Bio je to raznovrstan, bogat i šarolik, veliki show case teatara ovog podneblja. Online predstave, naravno, nisu bez barem neke svrhe i cilja – bile su dobrodošle u vremenima nesklonima kazalištu, kada su gotovo sva bila zatvorena, pružile su nam jedinstvenu priliku da ipak, barem na taj način, vidimo što se u kazalištima kod nas i u susjedstvu radi, mogli smo uspoređivati i analizirati repertoare, kazališne poetike, glumačke domete i redateljske rukopise, nastojala se očuvati komunikacija, ili barem njen privid, između kazališta i publike – no koliko dugo to može trajati, koliko online predstave stvarno mogu zamijeniti živi teatar, nadomjestiti odlazak u mrak dvorane, taj neposredni doticaj glumca i gledatelja, ostalo je pitanje bez odgovora.

Ne smije se umanjivati osobna odgovornost svećenika Gerbica za ono što je izrekao u nedjelju, ali treba dodati i to da je on dijelom „produkt“ tridesetogodišnje ideološke indoktrinacije u kojoj su sudjelovali i sudjeluju i Crkva u Hrvata i hrvatska državna i nacionalna politika. Uz časne iznimke, teologija je na katoličkim fakultetima u Hrvatskoj, pokazuju to i javni nastupi dijela profesora teologije, više u službi obrane države, nacije i Crkve, a manje u službi naviještanja radosne vijesti. Riječ je često i o konzervativnoj teologiji koja je u stalnom sukobu sa suvremenim svijetom, o teologiji koja proizvodi fundamentalistički nastrojene redovnike i svećenike, bezlične crkvene birokrate, karijeriste i menadžere, karizmatike sa psihopatološkim simptomima, mračne i zaslijepljene duhovnjake. U takvoj atmosferi u kojoj se zaglušuje i odbacuje misao ozbiljnih teologa i obezvrjeđuje važnost studija, odrastaju, školuju se i sazrijevaju današnji svećenici.