„Dragoljub je inače moj susjed koji nije Rom, njegova majka se družila s mojom. Dragoljub je bio stariji od mene i dva puta se kandidirao za upis u vojnu školu i bio odbijen. Treći put je uspio, kada sam i ja upisao školu. On je bio iz većinskog stanovništva, a ja sam bio Rom i bilo je teško boriti se za poziciju i ravnopravnost u društvu, moja majka je bila nepismena, ali joj je bilo važno obrazovanje. Otac nikada nije došao na roditeljski sastanak, uvijek je to činila majka. Govorila bi profesorima: Moje dijete zna, pitajte ga! I onda kada sam upisao vojnu školu, majka mi je rekla da zna da će mi biti jako teško, ali da probam biti bolji od Dragoljuba“, govori nam saborski zastupnik Veljko Kajtazi, nakon što je prošlog tjedna u dvorištu Arheološkog muzeja u Zagrebu predstavio svoju autobiografiju „Snovi jednog Roma“. Autobiografiju je posvetio svojoj majci, autorici krilatice „Budi bolji od Dragoljuba“ koja ga prati čitav život.

Ali kvragu, što i da muslimani budu u većini u Europi? U čemu je problem? Od kad je svijeta i vijeka, religije, plemena, narodi izumiru, nestaju, komešaju se, miješaju. Ništa ljepše od preplitanja rasa i naroda. Ok, i pojedinci i narodi žele trajnost, prevariti konačnost i ostaviti prepoznatljiv trag. Ali zar nije bolje nestati nego opstajati na uštrb života drugih? Naravno, ako nestanak nije rezultat osvajačkog pohoda. Ali Europu nitko ne porobljava, u Europu stižu očajnici s golim životom kao jedinim imetkom ili ljudi koji žele sebi i djeci osigurati dostojanstveniji život, počesto iz zemalja u kojima je Europa okrvavila fine damske ruke i njihovim bogatstvom punila svoje državne blagajne. Zar nije bolje izumrijeti i ostaviti tragove koje će entuzijasti historičari nalaziti u svim vrstama umjetnosti i znanosti izumrlog naroda, nego izučavati bitke i zločine u kojima je dotični narod uništavao život i kretanje drugih. Slobodno kretanje je neograničeno kretanje, ali za sve ljude.

„Ono što je zamišljena kao kičasta, bahata groteska samo tako može i da završi. Uz gadan mahmurluk, naravno“, ocjena je „spektakularnog“ vjenčanja Jasmine Izetbegović, kćerke jedinice bračnog para Izetbegović. Dao ju je bosanskohercegovački književnik Selvedin Avdić u kratkom razgovoru za prošli broj tjednika Novosti, a bila bi prava šteta da ga ne podijelimo i s našim čitateljima i čitateljicama. Avdiću su postavljena tek tri pitanja. U jednom od odgovora izrazit će nadu da svjedočimo kraju dinastije Izetbegović, a u drugom će konstatirati da se odnos Bošnjaka prema Turskoj ne može uspoređivati s odnosom bosanskih Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom: „Ne znam šta misli većina Bošnjaka, ali koliko znam, BiH nikada nije imala veliku pomoć Turske izuzev izljeva deklarativne bratske ljubavi.“

Što je u svojoj srži cancel kultura. Je li to pojava koju treba podržavati, je li umjetnost odvojiva od umjetnika, „guši“ li politička korektnost umjetnost te u kojem smjeru ide hrvatska umjetnost? O toj temi smo razgovarali s Fridom Šarar, filozofkinjom i pjesnikinjom, Zoranom Stajčićem, glazbenim kritičarom i urednikom portala Ravno do dna te Bornom Sorom, novinarom i satiričarom koji misli da su Hrvati pioniri cancel kulture. "Kod nas je cancel kultura od devedesetih točno po svim gabaritima takva kakva je u Americi sada. Amerikanci imaju sad tu neku ideju, pogotovo kroz rasne manjine, 'woke' su. Ili kao što bi mi Hrvati rekli u 19. stoljeću, to su budnice, oni se bude. Isto kao što smo se mi u 19. stoljeću počeli buditi i bili smo spremni i razbijati i paliti mađarske zastave. Oni 'bannaju' svojeg predsjednika na Facebooku, mi ubijemo Karađorđevića u Francuskoj. Dakle, mi imamo malo radikalniju verziju", kaže u razgovoru za Lupigu Borna Sor.

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.

„Čim padne noć, oko šest sati poslijepodne, ulice se isprazne i vani nema nikoga. Eventualno službena vojska, ali i to su banditi svoje vrste kojima ljudi ne vjeruju ništa. Najveće povjerenje daju lokalnim plemenskim milicijama koje štite svoje područje od uljeza. Kad sve to zbrojimo dobijamo kompletan kaos i rat u kojem više ne znamo tko se za što i kako bori. To je tihi rat, sukob o kojem u svjetskim medijima nema gotovo ništa“, opisat će nam situaciju u Kongu, gdje je boravio gotovo mjesec dana, Hrvoje Ivančić, višestruko nagrađivani putopisac, književnik i novinar. U Kongu, točnije Sjevernom Kivuu, Ivančić je snimio dokumentarni film „Sjeverni Kivu – Zaboravljeno srce Afrike“. Sve samo s mobilnim telefonom i nikakvim budžetom. Sam će nam autor objasniti - "Možemo reći da je ovo u potpunosti gerilski uradak. Na kraju svega sam shvatio da istinski uživam u gerilskoj produkciji koja mi daje najveću slobodu".