"Ovdje nema ničega osim fijukanja uz vrlo hladno čelo, orošeno kišom što se slijeva na gornju usnu. Ovdje je jednostavno lijepo..." – stihovi su iz nove zbirke poezije Ivice Prtenjače, „Tišina i njezine olovke“, koji mogu poslužiti kao horizont očekivanja budućem čitatelju i kao jedan od ključeva za čitanje pjesama, koje su ranjiva posveta tišini i ljepoti, potrazi za mjestima na kojima bi se mogao pronaći mir i spokoj: između cijevi i kablova svoje sobe, na stijenama uvale, u tuđim kućama, druženju s hobotnicom, krčanju radija, ljetnim podnevima, ljuljanju na smokvi, u vlastitom tijelu; u ovim je pjesmama jednostavno lijepo. Ljepota ima cijenu, baš kao tišina i samoća, zahtijeva čitatelja izoštrenih čula, koji riječ osjeća tijelom, kao i sam pjesnik, čitatelja u tako nepriličnom stanju da ne može izbjeći primiti udarac šake u vlastitu ranu, kao slabo sunce koje nestaje s obzora u pjesmi "Boks".

Tijekom pandemije i karantene povećao se neplaćeni rad u kućanstvima s djecom i za muškarce i za žene, no i dalje je ženski neplaćeni rad u kućanstvu veći za 15 posto. Uz to, utvrđeno je da su žene u većem postotku u odnosu na muškarce izgubile posao tijekom pandemije. Samohrane majke nemaju s kime podijeliti „teret“ pojačane skrbi za djecu. Čak 85 posto samohranih roditelja u EU čine upravo žene, a samohranih je kućanstava u Europi 15 posto. Od toga je 48 posto samohranih majki ugroženo siromaštvom. Za mnoge žene i djevojke dom nije sigurno mjesto tijekom pandemije, što posebice dolazi do izražaja tijekom „lockdowna“. Tijekom pandemije se povećao broj slučajeva obiteljskog nasilja u cijeloj Europi, a pokazalo se da su neke skupine žena izložene većem riziku. Žene s invaliditetom suočavaju se s dva do tri puta većom vjerojatnosti da će doživjeti nasilje od strane partnera i članova obitelji.

U mom rodnom selu na sjeveru Bosne, u kojem i danas žive moji roditelji, vrlo često se zna desiti da nestane vode. Ljeti naročito, kada su zbog suše redukcije učestalije. Voda iz bazena na vrhu sela mrežom se podzemnih cijevi raspoređuje, i otiče do svake kuće. Ne tako ravnopravno, kako bi trebalo, obzirom da je pritisak u nekim domaćinstvima jači, a u nekim, poput curka, slabiji. Kao razlog tome mještani navode brdovit, i na mjestima kamenit teren, zastarjele pumpe, i jeftine cijevi, koje je svako malo potrebno mijenjati. Sazove se radna akcija, tako je barem bilo kada sam bio dječak, pa se mještani okupljeni oko crvene kućice s pumpom, prvo dogovaraju, kako i šta, i odakle krenuti, da bi zatim nakon mukotrpne rasprave, koji sahatak poslije, krenuli s poslom. S lopatama, krampama i budacima u rukama, ili preko ramena, u hodu onda komentarišu dogovoreno.

Kada bih birao državnu službu u kojoj bih mogao provesti ostatak svog besmislenog života, zadnje što bih izabrao bila bi socijalna skrb. Besmislenog kažem, jer u ovoj zemlji živiš ionako da preživiš. To ti je jedina svrha postojanja. Ismijavali se mi s onim avanturistom Bearom Gryllsem kada je jeo muhe i zmijama čerupao kožu, pio iz mješina raspadnutih deva u onim svojim emisijama kako preživjeti. Ismijavali se kako je lako po tamo nekim zabitima Kalaharija, ali kad je frajer nek' dođe u Hrvatsku i preživi. No, odavno se mi više ne zajebavamo na taj način. Ovih dana glavna tema u ovoj zemlji je odgovornost Centra za socijalnu skrb. I Europski sud za ljudska prava već nas je znao kazniti zbog kaosa koji u toj instituciji vlada, i znali smo čuti kako je taj „sustav opet zakazao“ kao kod tragedije na Pagu kada je muškarac kroz prozor bacio svoje četvero djece, kao što smo znali da Hrvatska ima ozbiljan problem s centrima za socijalnu skrb.

Odlučno djelovanje ostavlja jak dojam na mlade pa se pokret posebno širi među studentima, radnicima, ali i u ruralnim sredinama. Nekoliko dana prije nego što je čileanska vojska na čelu s Pinochetom izvršila državni udar “cordonesi” šalju Salvadoru Allendeu “Otvoreno pismo” u kojem poručuju: “Upozoravamo te druže (…) da ćeš biti odgovoran za uvođenje zemlje, ne u građanski rat, jer je on već u punom zamahu, nego u planirani hladnokrvni masakr nad najsvjesnijom i najorganiziranijom latinoameričkom radničkom klasom”. Kada 1973. dolazi do profašističkog državnog udara Miguel Enríquez nudi Allendeu da ga njegovi borci izvedu iz predsjedničke palače Moncade “na sigurno”, ali Allende je već odlučio da se žrtvuje pa Enríquezu samo šalje kratku poruku - “Sada je red na tebe Miguel!”. Ostalo je poznato. Dolazi do strašnog, krvavog obračuna desnice s čileanskom ljevicom i mnogi njeni pripadnici su ubijeni ili odlaze u egzil.

„Ko ne bude gledao ovaj koncert grdno je pogriješio, jer ko zna kad će opet biti ovako“, riječi su svjetskog Megacara, Ramba Amadeusa, a s kojima se mala redakcija Lupige jednostavno mora složiti. U koncertnoj suši koja uz manje iznimke traje više od godinu dana prilika da uživo, pa makar to bilo i online, gledate jednog ovakvog vrsnog muzičara i neopisivo duhovitog zabavljača nešto je što se ne pruža svaki dan. Sam Rambo ne krije uzbuđenje i oduševljenje ovim, jer, kako kaže, napokon je u mogućnosti napraviti nastup o kakvom je oduvijek sanjao. Kao prednosti ovog vida druženja s morem vjernih obožavatelja razasutih diljem planete, navodi činjenicu da vas zaštitari na ulazu neće spriječiti da ponesete vlastito piće i iće, nećete morati čekati u redovima na šanku i u WC-u, a ne trebate strahovati da će vas „neko načepiti po nozi, svojom kudravom glavom zakloniti vam pogled, proliti pivo po vama ili vas munuti laktom“.