Slavko Goldstein – mudri pisac i novinar, veliki čitalac i urednik – do kraja života nije se prestao iskreno zapanjivati pred mržnjom i lažima, pred neodgovornošću i nepristojnošću. Ali nije to bila zapanjenost što čovjeka ukipi i paralizira u svakom pogledu. Slavkova zapanjenost bila je od one vrste koju nose ljudi što, usprkos svemu, i dalje vjeruju u postojanje dobrote i humanosti. Slavko se stalno iznova pitao i istraživao, premda bi njegova biografija i povijest njegove porodice mogle funkcionirati kao savršeno opravdanje za srdžbu, za teške riječi i za osuđivanje u suočenju s javnim veličanjem ili relativizacijom zločina. Njegov život i sveukupno spisateljsko, uredničko i slobodarsko djelo trajni su poziv da budemo odvažni učiti, kritički razmišljati i uvijek se svrstavati na stranu slabijih i marginaliziranih. Odazvati se tom pozivu znači izvrgnuti se preziru, hajci i kleveti, ali to je najmanja cijena koju možemo platiti u zamjenu za uspravan i čestit život.

Da novinari u Hrvatskoj rade u vrlo teškim okolnostima daju na znanje i sve učestaliji napadi na kolege i kolegice iz tjednika Novosti, koji su svakodnevno šikanirani prijetećim porukama i telefonskim pozivima, a s vremena na vrijeme suočeni i s prosvjedima nacionalističkih ekstremista, koji im pred redakcijom javno spaljuju novine. Takve skupove organi gonjenja toleriraju i jedina posljedica jesu prekršajne prijave za organizatora. Da je riječ o kaznama koje ne motiviraju počinitelja da odustane od zastrašivanja i vrijeđanja novinara i novinarki te javnog spaljivanja novina najbolje govori činjenica da smo u centru Zagreba, ispred redakcije Novosti, do sada imali već nekoliko ovakvih okupljanja. Oštro prosvjedujemo protiv napada na kolege i kolegice u Hrvatskoj i pozivamo državne institucije da provođenjem zakona, sankcioniranjem nasilja i zastrašivanja, omoguće slobodan novinarski rad.

Trump prijeti. Prijetio je za vrijeme predsjedničke kampanje, prijetio je kada je došao na vlast i još uvijek prijeti otkazivanjem nuklearnog dogovora s Iranom. Međutim, njegove riječi su jeftine, pa za stvarnu procjenu što se događa u Bijeloj kući po tome pitanju, treba zagrebati ispod površine. Skupina u Bijeloj kući koja je najviše radila po pitanju lobiranja Trumpu protiv dogovora s Iranom bili su neokonzervativci i desničarski populisti, ali na njihovu nesreću, doživljavaju konstantne poraze. U potencijalni sukob Sjedinjene Države ušle bi bez ikakvog međunarodnog legitimiteta, s obzirom da UN-ovi promatrači redovito izvješćuju da se Iran drži svih parametara dogovora, iako Trumpova vlast tvrdi da se ne drži „duha dogovora“. Međutim, unatoč trenutnom porazu vojnih jastrebova, ni Washington ni Teheran ne bi trebali mirno spavati jer odnose s Iranom sada uglavnom vode umirovljena vojna lica umjesto diplomata, što je loš recept.

Prva replika opisuje šampiona, a izgovara je odlični Slavko Štimac, u roli glavnog lika, Mate Parlova, šampiona - pobjednika bez premca: „186 centimetara, 80 kilograma. Dugačke ruke. Velike šake. Široka ramena. Čvrste vilice – veliki šampion“. A on, onako sitan, neugledan, uvučen u sebe i sasvim neprimjetan, sušta je suprotnost tom opisu nekog mitskog junaka. Prije je to neki marginalac od koga ne znate što bi trebali očekivati. Od samog početka jasno je kuda ova pripovijest vodi - malom čovjeku u vrtlogu sportskih uzbuđenja, nastupa i trijumfa, na vjetrometini povijesti i doba u kojem je živio. Ime Mate Parlova, zbog zahtjeva obitelji, nigdje se ne spominje, ali svakome je jasno o kome je riječ. Središnja nit koncepta je kako šampion doživljava svijet i kako svijet tumači njega, gdje je on u tomu svemu kao ogoljeni čovjek, ljudsko biće sred razjarene gomile koja ga diže u zvijezde, slavi njegove pobjede, ali ga i gazi kada je poražen.

„Kad se bude u školi učilo da je Srebrenica genocid, kao nastavna jedinica, da su patriotkinje Žene u crnom, onda će sasvim malo biti tih koji će se zanositi lažima. Deca moraju dobijati političko obrazovanje, a kako da dobijaju kad vide da najmoćniji najviše krše zakon, da su izuzeti od zakona … Odgajamo male robove. Ljude koji će se sutra radovati da zauzmu mesto u procesu proizvodnje ili procesu pružanja usluga u firmama koje drže deca današnjih koji su pokrali društvenu imovinu“, bez dlake na jeziku kaže u velikom intervjuu za Lupigu, Zlatko Paković. U jeku priče o „unutrašnjem dijalogu“ o Kosovu, ovaj pozorišni režiser idealan je sagovornik za ovu temu, a kaže: „da sam ja vodio politiku siguran sam da bi Kosovo i danas bilo deo Srbije“. U razgovoru će primetiti kako se danas nalazimo u završenom procesu legalizovane pljačke,a da je vlast kod nas najveći kršilac zakona.

U Italiji gdje neofašisti još uvijek slobodno proslavljaju godišnjicu Marša na Rim fašista Benita Mussolinija, gdje se „mjere kukurzi“ na grobu ovog zločinca i prodaju njegove biste skupa s kukastim križevima, jučer je prihvaćen zakon prema kojem to više neće biti moguće. Naime, Zastupnički dom talijanskog parlamenta, javlja Hina, sinoć je prihvatio zakon kojim se zabranjuje javno prikazivanje fašističkih i nacističkih simbola, a dogodilo se to nakon niza incidenata u zemlji. Ovaj zakon tako predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do čak tri godine za fašistička ili nacistička salutiranja i pozdrave, kao i za prodavanje fašističkih ili nacističkih suvenira te širenje takve propagande na internetu, a prije njegova stupanja na snagu potrebno je još da ga potvrdi Senat. Sasvim logično, desna oporba, uključujući i stranku Forza Italia bivšeg premijera Silvija Berlusconija, protivila se prihvaćanju ovog zakona.

U cijelom kaosu koji je pogodio srednju Dalmaciju zatekao se i Kristijan Fešte, stanovnik Starigrada. I njemu je voda prodrla u kuću i napravila značajnu štetu. No, on i njegova obitelj odlučili su da - što god da se dogodi, neće paničariti. I tako je Fešte, za primjer ostalima koji su se našli u ovom kijametu, pokazao kako se treba nositi s kriznim situacijama. Postavio je stolicu na ulaz u kuću i polaganim radom jedne ruke (sa sendvičem u drugoj u jednom trenutku), izbacivao je vodu iz svoje kuće. Javili smo se da ga upitamo za dozvolu prenošenja njegovog videa, koji je u samo par sati podijeljen više od tisuću puta. "Voda i dalje nadire", kazao nam je dajući pristanak, "al' mi se ne predajemo". "Mi smo u centru Starigrada. Skroz smo potopljeni, a okolica je još i gore stradala. Trenutno vatrogasci ispumpavaju vodu na par lokacija u blizini, ali kiša je opet pojačala pa se bojim da ćemo imati besanu noć. Heinekena nam je ponestalo, ali još uvijek imamo dovoljne zalihe Karlovačke", ističe Fešte optimistično uz popratnu fotografiju trenutnog stanja.

Kvaliteta prikazanog u velikoj mjeri zavisi od kvalitete “berbe”, a, iskreno, bilo je i boljih godina. Ali, uz trud organizatora, bogat propratni program i opuštenu atmosferu, Liburnia Film Festival, najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce, ostaje destinacija za preporuku za kraj ljeta. A vidjeli smo svašta, od pobjedničkog „Blinka“ Jakova Labrovića u kojem autor u četiri relativno kratke scene snimane gotovo gerilski piše kroniku psihičke bolesti i tretmana svoga brata, preko „Života od milijun dolara“ Roberta Tomića Zubera, priču o potrazi za novcem sakupljenim u dobrotvornoj akciji za liječenje Nore Šitum, do „Buffeta Željezara“ koji je napravljen od razgovora u birtiji na ulazu u nekad golemu sisačku Željezaru, i to posljednjih šest dana prije nego li će buffet zauvijek zatvoriti svoja vrata, suočen s nedostatkom gostiju, nakon propasti sisačke industrije.

Christian je savršeni švedski nenasilni muškarac u luksuznom električnom automobilu koji svoj posao vrlo rado delegira drugima, izbegavajući da zaprlja ruke, doslovno i metaforički. On je zaljubljen u svoj status i vrlo paranoidan po pitanju bilo čega što bi taj njegov savršeni život moglo srušiti. I kao takav je predodređen da padne... Hladna estetika i precizno postavljena kamera u filmu „The Square“, koji je osvojio Zlatnu palmu na ovogodišnjem Cannesu, podsećaju na Hanekea i njegovu misiju ispitivanja, stvaranja i pojačavanja strahova kod buržoazije, dok materijal kojim se bavi u sećanje priziva Bunuela sa literarnom “matter of fact” metodičnošću Ballarda i “twistom” u rangu Monty Python uradaka iz najboljih dana. Svoj prošli film, „Turist“, Östlund, je sada podigao na još viši nivo i kada je reč o humoru i kada je reč o drami i implikacijama.