Humor ne može da bude trajni lek za socijalne bolesti i društvenu patologiju, kao da poručuje Radu Jude. Humor primarno može da služi samo kao određena vrsta laksativa, poput persiflaže, ili groteskne mimike, dodatne iščašenosti kojom se podražava predmet koji se ujedno čini odbojnim, predmet koji postaje, baš zbog sopstvenog viška samouverenosti i gordosti, idealni popularni, populistički subjekt degradirajuće savremenosti. Noseća investicija, zasnovana na parazitirajućim dominirajućim manirima i obrascima moći. Lažne istorijske i umetničke analogije, pseudo-erudicija i etikecija u službi odbrane vladavine krupnog kapitala, sve su to izdajstva kritičkog, prosvetiteljskog uma, koje Radu Jude ne može da oprosti ni prećuti onim mejnstrim režiserima koji su prihvatili komfor lenjosti i sofističkih insinuacija, usled sopstvenog dogmatskog dremeža.

Kada je američka obavještajna služba kasnih 1950-ih otkrila tajni objekt duboko u pustinji, izraelski su dužnosnici lagali američkom veleposlanstvu i tvrdili da je riječ samo o tvornici tekstila. Kada se pokazalo da to nije istina, izraelski su dužnosnici ponudili novo objašnjenje: navodno se radilo isključivo o postrojenju za metalurška istraživanja, koje ne sadrži kemijsko postrojenje za preradu goriva potrebnog za proizvodnju nuklearnog oružja. U prosincu 1960. godine David Ben-Gurion je u govoru u Knesetu, izraelskom parlamentu, otkrio postojanje postrojenja, rekavši da 24-megavatni reaktor u Dimoni neće biti dovršen još četiri godine. Istaknuo je da je "namijenjen isključivo miroljubivim svrhama". Novoizabrani američki predsjednik John F. Kennedy, zabrinut zbog mogućeg širenja nuklearnog oružja, vršio je pritisak na izraelske dužnosnike da dopuste redovite inspekcije postrojenja u Dimoni.

"Generalno mislim da mogu otvoreno kritizirati naš mentalitet, jer sam ga temeljito proživjela. Kao što jedino član obitelji smije kritizirati drugog člana, a ako netko izvana nešto kaže, teško mu se. Da nisam iz Cazina bi me malo bilo strah. Ovako se samo nadam da će barem netko pročitati knjigu, naročito srednjoškolke (i srednjoškolci), mladi i isfrustrirani kao što sam ja bila i znati da ih netko razumije i da se bumerski postulati mogu korigirati za bolje sutra. A ne ko u Macondu, oni nisu čitali moju zbirku", kaže u razgovoru za Lupigu Sara Huskić. Ona će u petak na festivalu Prvi prozak na vrh jezika u parku ispred zagrebačke Bookse predstaviti svoju prvu zbirku priča „Student se vraća kući“ za koju je lani dobila nagradu Prozak za najbolju zbirku autora/ica do 35 godina starosti. Osim što piše, danas se Sara kao znanstvena suradnica bavi tumorima mozga i magnetnom rezonancom na Medicinskom fakultetu u Beču.

Ja i moj dida sa Šolte smo sidili na muliću i toćavali smo noge u more. Dida je sa kacavidom popravljao žicu na vrši. Ja sam u žutoj kantici brojao lupare i nanare. Dida je uzdahnijo i rekao je: „Nemoš virovat! Počeće treći svjecki rat, a u nas još nije završija ni drugi!“ Ja sam isto uzdahnijo i vadijo sam veće nanare iz kantice da se osuše na muliću. Dida je rekao: „Ti se praviš da ne čuješ šta ja govorin, a? Jel ti se još po glavi mota ona Tamara iz Begiša?“ Ja sam pitao: „Šta si reka dida?“ Dida je rekao: „Počeće treći svjecki rat, a u nas još nije završija ni drugi! Imaćemo dva rata odjednon, bogte jeba!“ Ja sam pitao: „Kako nije završija drugi, dida?“ Dida je rekao: „A kako je? Jesul partizani pobjedili u ratu? Jesu! A jesul danas ustaše na vlasti? Jesu! Pa jel to normalni završetak rata, molinte lipo?“ Ja sam slegnijo sa ramenima i rekao sam: „Ne znan, dida!“ Dida je rekao: „Samo šta su partizani pobjedili uz pomoć oružane sile" ...

Filmove Wesa Andersona prepoznat ćemo na prvu loptu, odnosno na prvi kadar. On je po pravilu bogato komponiran, pun geometrijskih oblika koji se shematski ponavljaju, te s iznimnim osjećajem za simetriju, uglavnom obojen pastelnim bojama. Ugođaj je po pravilu retro, čak pomalo hipsterski, zagledan u ne tako daleku prošlost druge, hladnoratovske polovice 20. stoljeća, a narativ „upakiran“ u barem jedan, ako ne i više okvira, što po pravilu zahtjeva ekstenzivni glumački ansambl popunjen zvučnim imenima. Svaki Andersonov film djeluje kao „artizanska“ čokoladica umotana u šareni, papirnato-plastificirani omot. On s pomoću njih putuje u svoj svijet u kojem se bavi pojedincima, očevima, sinovima, kćerima, braćom i rođacima, te njihovim međusobnim odnosima, ali i distorziranim stvarnim ili, pak, potpuno izmišljenim zemljama.

Proslavljeni BBC-jev dokumentarist Adam Curtis prošlog je tjedna predstavio svoj 35. po redu dokumentarni film kojim, u karakterističnoj maniri, otkriva promjene što su kroz posljednja četiri desetljeća nastale udruživanjem ekstremnog bogatstva i hiperindividualizma u britanskom društvu. Prva od pet epizoda dokumentarne serije „Shifty” dostupna je od 14. lipnja na BBC iPlayeru dok se ostale dodaju svake subote. U najnovijoj seriji Adam Curtis objašnjava kompleksne društvene mijene, ovoga puta se baveći raspadom temeljnih struktura demokracije kao što je zajednička realnost. Političke elite, čini se, izgubile su kontrolu nad društvenim događanjima, a nepovjerenje prema institucijama raste. „Shifty“ pak objašnjava na koji način se svijet u posljednjih 40 godina pretvorio u nepredvidivu spiralu kaosa zbog koje se čini kao da političari i mediji žive u nekoj drugoj stvarnosti.