U novinarskom poslu sasvim je uobičajeno da se učestalo susrećete sa zidom šutnje, pogotovo kada imate neugodno pitanje. To izgleda tako da vi pitate, a odgovore ne dobivate. Nekada se dogodi da odgovor na uredno postavljeno pitanje ne dobijete ni onda kada onome koga ste pitali istekne rok za odgovor prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, a nekada odgovor dobijete tek malo prije isteka roka, s time da ono što ste dobili uopće nije odgovor na pitanje koje ste postavili. Time je formalno ispoštovan zakon, ali ujedno i izigran. No, nemaju samo novinari/ke tu "privilegiju" da postavljaju pitanja i da na njih ne dobivaju odgovor. Isti je slučaj i s građanima. A kada do toga dođe jedini im je „izlaz“ Povjerenik za informiranje. Radi se o nezavisnom nadzornom tijelu koje štiti, prati i promiče pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama.

Najprije je F. T. kao general koji se inače zaklinjao u svoga Maršala (JBT-a), pogotovo slijedom priče kako ga je ovaj svojevremeno spasio (rekavši da "Tuđmanu ne treba pakovati") ... najprije je prisvojio (hrvatskije: ukrao) njegovu vilu na Pantovčaku (dakle, vojnički gledano: general je izdao maršala!). Vraga je to bila "Titova vila"! Kad su mu ulizice iz hrvatske komunističke vrhuške prvi put pokazale kako ona krasno izgleda, ponosni na takav "dar", dobili su od njega sarkastični komentar: "Niste je izgradili meni, nego - sebi!" (pa, stoga, nikada nije u njoj boravio, ni stolovao, ni "poglavnikovao"). Dočim se dočepao tuđe (jel' narodne, državne, društvene?) vile, poglavnikovanje F. T.-a bilo je obilježeno skorojevićevskom KIČ ikonografijom, koja se, osim u unutrašnjoj izgradnji "dvorskoga ceremonijala", prema vani pokazivala/demonstrirala operetnim paradiranjem, kič-uniformiranjem, u skladu sa skorojevićevskom pretencioznosti osobe bez ukusa.

U jednoj se pjesmi Tomaž Pengov vraća u svoj grad, otresa prašinu s putnih cipela i priča o svom putovanju, ali nitko mu ne vjeruje da je bio tamo gdje je već bio. To je tako kad živimo u svijetu ozbiljnih ljudi. Ozbiljan čovjek budi se uz zvuk alarma. Ljubi svog supružnika misleći na slučajnog prolaznika čija mu je pojava zatresla nutrinu. Sluša potom svoje suradnike zamišljajući kako vadi automatski pištolj i puca na sve oko sebe. Vraća se doma zamišljajući kako izlazi na otvorenu cestu i putuje dok ne bude svladan umorom. U svojim mislima je heroj, ali šuti na kauču pored svog partnera. Mijenja kanale. Skrola po telefonu. Na poslu se smješka. Radi prilježno. To mu pomaže odagnati neprimjerene misli. One koje bi htjele poremetiti njegov svijet. Ozbiljna osoba ne smije tako razmišljati. Ozbiljna osoba ne bi uopće trebala razmišljati.

Kruži internetima efektan mim: kaže tip ženskoj da ne vjeruje u ženska prava i smatra kako homoseksualce treba objesiti; ona mu odvrati da je primitivan seronja i valjda glasač republikanske stranke; ne, nego musliman, ispravi je on, to su njegova vjerska uvjerenja; na što se ona stane ispričavati i nadati da nije valjda pomislio kako je islamofobna. Mim potpisuje izvjesni Dixon Diaz, USA-latino alt-right bloger, trumpovac, pa je i za pretpostaviti kako tom kritikom lijevog licemjerja u osudi mrklog konzervativizma puca na aboliciju US/zapadne desnice. Ali je u nesporazumu: problem ovog dvostrukog standarda nije na mjestu osude njihovog mračnjaštva, već propusta da se istom mjerom osudi i ono islamske provenijencije, također desničarsko. Tako tek pred migrantskom najezdom i naši desničari postanu feministi, naglo im se razbudi senzibilitet za seksizam ili pojme koncept ženskih prava.

Ponekad, suočen sa "masnim" faktografskim omaškama i revizionističkom propagandom namenjenom naivcima, ne znam da li da se smejem ili plačem. Rešim ipak da se slatko nasmejem, iz barem dva razloga. Prvi, oni sa mozgom ovako direktnu i tupo nabijenu propagandu neće "popušiti" jer im vređa inteligenciju. Drugi, oni bez mozga ili ne gledaju filmove, ili im organ mišljenja nije razvijen/aktiviran dovoljno da bi istovremeno mogli pratiti radnju i izvlačiti poruku/pouku koju su im kreatori servirali. Na nama ostalima je da se makar zabavimo sa nekim grešnim zadovoljstvom. Ne, ovde nije reč o „Generalu“, ni u formi filma, ni u formi TV serije (jer i vaš verni kritičar ipak ima neke svoje granice, pa toliku količinu toksičnog materijala ne može probaviti odjednom bez posledica po mentalno zdravlje), niti je Hrvatska (kao ni ostatak Balkana) jedina teritorija gde se privatni i državni novci ulažu u političku propagandu na svim poljima.

Iz naše evropske i savremene perspektive, doista je teško uvideti veličinu romana "Male žene" Louise May Alcott i ne svesti ga romantično žensko štivo gde su ljubav i brak sa odgovarajućim muškarcem glavne, ako ne i jedine teme. Da bismo roman (kao prvi u serijalu koji su proslavili Alcott) i činjenicu da je isti nekoliko puta ekranizovan u istoriji Hollywooda, uvek sa luksuznim budžetom, glumcima i rediteljima najviše kategorije, zaista shvatili, danas se moramo barem malo saživeti sa jednim drugim vremenom i mestom, sa Sjedinjenim Državama neposredno nakon Građanskog rata koji je pokrenuo veliki talas ženske emancipacije, kako u ekonomskom, tako i u socijalnom smislu. U okruženju "prvog talasa" feminizma stvara i Louisa May Alcott kao pionirka na američkoj ženskoj literarnoj sceni, a roman koji ju je proslavio, "Male žene", kasnije je proširen u ciklus romana sa nastavcima "Dobre žene", "Mali muškarci" i "Joini dečaci".