Smrt svakog djeteta je užasna za društvo, zajednicu, roditelje, ali i zabrinute pojedince. Upravo zato nas sve zanima pravda za djecu i smiraj za roditelje. Stradanje stotinu dvoje prijedorske djece je upravo istorija koja to još nije postala, jer ona nisu priznata kao žrtve u zajednici iz koje dolaze. Mi nastavljamo da dijelimo djecu zbog naše nezrelosti i nedostatka volje da završimo ratove devedesetih. Što se mene lično tiče, nastavite se prepirati o sukobu u foteljama visoke politike, istorijskim i laičkim interpretacijama događaja u Prijedoru, ali ostavite ideološka i etnička prepiranja oko sukoba u Bosni i Hercegovini postrani u ovom pitanju. Inicijativa „Jer me se tiče“ traži od gradskih vlasti da nastave dijalog o spomeniku, da ne odbacuju nijedno naše dijete koje je stradalo u našem nesretnom ratu.

„Mi – trans žene, trans muškarci i sve rodno raznolike osobe; interspolne, kvir, arodne, aseksualne, panseksualne, biseksualne osobe; gejevi i lezbijke – zauzimamo ulice i trgove našega grada kako bismo obranile društvo slobode, empatije i jednakosti“, stoji u proglasu 22. zagrebačke Povorke ponosa koja će se održati u subotu 10. lipnja pod sloganom „Zajedno za trans prava!“. Zašto je odabran ovaj slogan i ova tema za ovogodišnji Pride jasno je svima koji posljednjih godina prate medijske kanalizacije kojima su na piku transrodne osobe, marljivo radeći kako bi proizveli atmosferu linča trans osoba. Ovogodišnja Povorka ponosa krenut će, uobičajeno, okupljanjem na Rooseveltovom trgu, ispred zagrebačke Mimare u 15 sati, da bi u 16 sati krenula do Ribnjaka, gdje će se u 18 sati održati aktivistički prosvjedni skup, a potom i prigodni zabavni program.

Opravdan je zahtev da se onemoguće režimski mediji da i dalje uništavaju ne samo političke protivnike već i svaki oblik civilizovane komunikacije, pretvarajući društvo u zverinjak u kome ne važe nikakve moralne norme. Protesti ne smeju biti ograničeni na postavljanje najopštijih zahteva u vezi sa demokratijom i medijskim slobodama. Treba ukazati i na socijalne probleme, kao što su siromaštvo, uništavanje prirodnih bogatstava, zagađenje životne sredine, odsustvo zaštite prava na radu i slično. Da bi se protesti omasovili potrebno je uključiti sve legitimne oblike nezadovoljstva. Treba povezati političke zahteve sa problemima običnih ljudi, kako bi oni proteste videli kao šansu za ostvarivanje svojih interesa. Pored zahteva za više demokratije, treba uključiti i zahteve za socijalnu pravdu.

„Vrh smenjenog rukovodstva, kojem sam i ja pripadao, bio je satanizovan godinama pre 'Jogurt revolucije'. Oni koji su famozni proces „diferencijacije“ pažljivije proučavali tvrde da je broj tako diferenciranih pojedinaca, uglavnom iz redova Vojvođana-starosedelaca, samo prve godine prelazio 30.000. Znam i iz najneposrednijeg uvida da su neki od mojih istaknutijih mlađih saboraca bili tako svirepo šikanirani da su, ne samo zadugo traumatizovani, nego su trajno nervno oboleli, a nekoliko njih se ubrzo nakon neviđenog šikaniranja i poniženja kojima su bili izvrgnuti teško razbolelo, pa i prerano umrlo“, govori u razgovoru za Lupigu Živan Berisavljević koji je imao čitav niz važnih funkcija u Titovoj Jugoslaviji. Na početku razgovora Berisavljević ističe da je Milošević u Srbiji postojao mnogo pre Miloševića.

Marlene Dietrich! Gledao sam lustere, inkrustacije, zidove, stolice, pozornicu, u sebi nabrajao: "Ich bin die fesche Lola, Where Have All the Flowers Gone, Allein in einer grossen Stadt, Falling in Love Again, Lili Marleen ..." Nekad davno Marlene Ditrich je bila velika zvijezda. Zvijezde scene i ekrana vole ili ne vole jer se sviđaju ili ne sviđaju publici; Marlene Dietrich je bila i jedno i drugo, omiljena i omrznuta. Neosporno je bila poznata, čak popularna, skandalozna i slavna, ali i politički opredijeljena, jer joj je scena bila život i na sceni je živjela svoj život, što je također određivalo odnos publike prema njoj. U toku Drugog svjetskog rata posvuda, pa i na sceni postade vidljiva borba načela svjetla i tame, dobra i zla. Sve je tih godina bilo jasno podijeljeno. Najprije su se sučelile ideje, političke i moralne, a s njima i različite ideje svijeta.

Dida je gingao se na katrigi i rekao je: "Nemoš Hrvata sa puškon natirat na ulicu, čoviče! Može mu se vlast pokenjat na glavu, a on neće njanci stavit kapelin da se zaštiti!" Barba Tonino je rekao: "A u Srbiji učas miljon svita izađe na demonštracjun i traži da se oni kretineto makne sa vlasti!" Dida je dignijo čašu i rekao je: "E, to ti je ta dilema! Ili je Plenković manji kretineto od Vučića, ili su Hrvati pičke!" Onda je barba Tibor sa drugog stola dobacijo: "Plenković nije manji kretineto od Vučića! Za ostalo ne znan!" Barba Tonino je klimnijo sa glavom: "Plenković bi komotno moga svaku veče izać na televiziju i poručit Hrvatima da jebain pas ćunku! A oni bi na to rekli: Fala lipa, gospon premijer, jeste za jednu kavicu? Umisto da ka Srbi izađu na ulicu i skrešu škovacama na vlasti sve šta ih ide!"

U vremenima kada nam imigranti sve više „uzimaju“ poslove biciklista-dostavljača hrane, Mile Kekin je ponovo zabilježio pun pogodak odabirom glavne uloge u spotu za pjesmu „Guvernal“ sa svog novog albuma „Nježno đonom“. Naime, u Kekinovom spotu ključni akter je Indijac Rakesh Vetagire koji svoj kruh već neko vrijeme zarađuje na zagrebačkim ulicama, a ovim potezom Kekin je napravio baš ono što treba - približio nam naše nove sugrađane. "A kako je kod nas trenutno u Zagrebu jako puno stranih građana na biciklima koji nam donose hranu kad nam se ne da kuhati tako je odluka pala da to bude jedan strani građanin. Bilo bi mi drago kada bi ovaj spot učinio naše nove sugrađane više vidljivima, da ih manje doživljavamo kao isključivo dostavljače koji nas 'hrane'“, poručuje Kekin.

Na svako pitanje „što bi bilo kad bi bilo?“ kao jedini ispravni odgovor nameće se tautologija „ali bilo je kako je bilo i tako je moralo biti“. Šta bi bilo da su na prvim višestranačkim izborima u Srbiji pobedili neki „normalni“ ljudi (kao da su se normalni ikada bavili politikom)? Da li bi onda bilo ratova u bivšoj Jugoslaviji? Kako bi izgledala tranzicija ka kapitalizmu ili je zapravo ne bi ni bilo? I kako bi to uticalo na sve nas? Ali bilo je kako je bilo i kako je, po najjednostavnijoj logici stvari, moralo i biti, jer ti izbori nisu ni bili raspisani da bi bili nekakav „praznik demokratije“ u zemlji čija je istorija bila obeležena dinastičkim borbama, stranim okupacijama, kraljevskim autokratijama i jednopartijskim sistemom, uz tek retke periode demokratije, i to najčešće fasadnog tipa, već da bi onaj koji je u tom trenutku držao „i pogaču i nož“ za svoju moć dobio i „narodni“ legitimitet.

Balkan je zapušten svijet, mi nemamo ozbiljnih nosača zvuka svoje baštine jer je naša kultura održavanja - slaba. Međutim, na toj si kaseti mogao čuti sve: ako ti se slušalo. Taj harmonikaš je imao lijevu ruku Jovice Petkovića, a desnu - Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ne uvijek jednako dobro snimljen, ali – virtuoz, bez ikakve sumnje. Saksofonist. Klarinetist. Funky jazz pundit. Priču o njemu, Ferusu, već si čuo: znalo se za saksofonista Roma koji je svirao po sarajevskim svadbama, zbog kojeg se “gore” u brdu ostajalo po tri dana. The King. Jer, samo „Crnac“ može imati tu titulu. Mi “Bijeli” - možemo samo do “doktora”. I pravo je tako. Ferus je bio Maceo Parker našeg svijeta, koji je rasvjetljavao put. U njegovom sviranju si mogao čuti većinu onih naslaga vremena koje se stapaju u jedan zvuk, sve te valere, kola na koja se igra, balade uz koje se tuguje.