Ne bih se želio hvaliti, ali ne mogu drugačije nego da objavim vlastitu neuklopljenost u ovu dobronamjernu složenost. Naime, moja je malenkost već dvadesetak godina u svojevrsnoj samo-voljnoj-izolaciji i ne treba me nitko na nju primoravati, (kad ionako nemam nikakvih medicinskih indicija za takvo nešto!). Od mladosti sam se želio okućiti, odomaćiti se, steći za svoj posao miran kutak u obiteljskom domu, drugujući s knjigama koje su mi predočavale sve što je „vani“ (a što mi nije trebalo), dok televizija nije ustostručila nepotrebnost izlazaka/putovanja/skitanja itd. Dakako, desetljećima ostajem doma, jer je to sukladno mojem karakteru, jer još od Horacija Flaka i njegove odbojnosti prema svjetini („profanum vulgus“, preko genijalnog Blaisea Pascala od kojeg sam naučio „da sva nesreća ljudi proizlazi samo iz jednoga, to jest iz toga što ne znaju ostati u miru, u sobi“...

Je li u krivu onaj tko u ovakvom trenutku lamentira nad ljudskim pravima? Ne, samo je nedovoljno u pravu. Privremeno ukidanje građanskih sloboda u momentu zdravstvene krize je dopustivo, ali samo pod uvjetom da se kriza, odgovor na nju i ukidanje sloboda mogu racionalizirati i nadzirati. Ozbiljna prepreka tome je asimetrija znanja između onih koji vode igru i onih koji je promatraju, ista kao i odnosu između oboljelog i liječnika. Dodatni je problem što na ovu krizu sada gledamo samo iz jednog ugla, a zarazu samo u određenim okolnostima. Zbog svega toga je ogroman problem što pobuna protiv sadašnjeg stanja trenutno dolazi samo od političkih analitičara opće prakse; njihovi se komentari ljudima koji se boje za život mogu činiti zanovijetanjem iz zone komfora. Raspravi o ljudskim pravima nedostaju argumentirani zahtjevi društvenih i biomedicinskih znanosti da se zaustavljanje epidemije demilitarizira i pretvori u pametnu epidemiološku i političku analizu i strategiju zasnovanu na dokazima.

"Usudit ću se reći da pripadam najvećem broj građana koji nisu u obitelji imali ni partizane, ni ustaše. Bilo je domobrana. Mi nismo odgajani ni u strahu, ni u mržnji. Međutim, imate mnoge koji su u obitelji imali i ustaše i partizane. Oni su odgajani drugačije. Oni koji su imali ustaše u obitelji su odgajani da je napravljena velika nepravda i zločini prema njima i oni su učeni da mrze. Oni koji su imali partizane su učeni da se vječno moraju bojati ustaša, koji uvijek mogu ponovo ustati. To nije racionalno i to neće nestati preko noći. Ali, to ne treba biti prepreka teritorijalnom preustroju i broju gradova, općina i županija", tako je govorio Ivan Račan u intervju koji smo vodili prije nego što se zahuktala epidemija koronavirusa U Hrvatskoj. Ovaj bivši saborski zastupnik SDP-a, kao član najužeg tima novog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, jedan je od najzaslužnijih za njegov veliki povratak na političku scenu. S njim smo razgovarali o SDP-u, Milanoviću, Bernardiću, ali i manjinskim zastupnicima u Saboru te njegovim pogledima na bližu i dalju povijest

Policija u Novom Sadu pretresla je stan novinarke Ane Lalić, privela je i uručila joj rješenje o policijskom zadržavanju, koje može trajati do dva dana. Zaplijenili su dva mobilna telefona i laptop. Na vrata su joj policajci zakucali iza 22 sata (srijeda, 1. travnja), zbog teksta koji je danas objavila na portalu nova.rs. Novinarka je izvijestila o lošim uvjetima u kojima se medicinski radnici bolnice u Novom Sadu bore s epidemijom koronavirusa. Svaki peti zaraženi u Vojvodini medicinski je radnik. U tekstu zbog kojeg je privedena, prenijela je izjave anonimnih zaposlenika bolnice. Njezini izvori upozorili su da je bolničko "osoblje izloženo najvećem riziku od zaraze COVID-19", da su se u "subotu uveče medicinske sestre koje rade u takozvanom Korona centru pobunile i nisu htele da uđu kod pacijenata jer nije bilo zaštitne opreme". Tekst je objavljen pod naslovom "KC Vojvodine pred pucanjem: Bez zaštite za medicinske sestre".

Potpuno pomodarski, ovaj tekst napisan je povodom trenutne pandemije. Pomalo paradoksalno, u momentu kad su svi upućeni na to da praktički ostanu u mjestu, misaono su krenuli u najveći bijeg od sebe samih. Međutim, to zapravo i ne treba čuditi. Ova pandemija je, uz sva svoja ostala prokazanja, pokazala koliko se ljudi boje samoće. Često se spominje kako je izolacija dosadna, a zapravo se radi o tome kako je ljudima, ostavljenima na milost i nemilost sebe sama, najčešće samo otežan bijeg upravo od sebe samih. A iza toga svega stoji, opetovano, ono što se desi kad lokalna influencerica, u razočaranju, obriše svoj giveaway make-upa ili kad se dežurni stvaratelji „humorističnog sadržaja“ suoče s tim da je njihova zabava samo predvidljiva rima s ponekom vulgarnom riječi. Ili kad svi dalmatinski wannabe Oliveri shvate da to ipak nisu. Dakle, praznina.

Ništa više nije isto, niti onakvo na kakvo smo naučili. No, tome se mora prilagoditi. Što prije - to bolje. Za sve, posebno za učenik(c)e, kojima ova školska godina, s koje god strane na nju pogledate, ne može biti normalna - od štrajka prosvjetara, do uvođenja digitalne nastave. Mora se i treba spasiti najviše što je moguće u ovim okolnostima. Sigurno da ima poteškoća, propusta, u svakom smislu, od idejnog do tehničkog. Uči se, ispravlja i usavršava u hodu. Stoga sve kritike na tako uspostavljenu trebaju biti konstruktivne i dobronamjerne. Bitno i važno je da nijedno dijete (učenik) i niti jedan student ne izgube školsku godinu, zbog nepredviđenih nedaća koje su nas snašle. Ovih smo dana u dijelu medija mogli čitati o ocjenjivanju učenika u novonastalim okolnostima. Čini se, da je za ovu godinu to ipak najbolje preskočiti. Okolnosti, dakle, nisu normalne, pa se procjene, ocjene i kompletno vrednovanje ne mogu korektno napraviti, a improvizacije nam tu ne trebaju. Donijele bi više štete, nego koristi.

Svjetski dan kazališta ove je godine diljem Europe i svijeta kazališne trupe dočekao u do sada neviđenoj situaciji. Sve predstave zbog epidemije koronavirusa u velikoj su većini zemalja odavno otkazane i pitanje je kad će se život ponovno vratiti na daske koje život znače. Tim povodom na svoj sarajevski balkon izašao je poznati glumac, zapravo glumčina, Zijah Sokolović, izvikujući prigodnu poruku dok ga prati tek sablasni lavež pasa. „Glumci, pozorišni umjetnici, draga publiko, danas je Svjetski dan pozorišta, kazališta, gledališča i teatra. Danas kažem 'dajem kraljevstvo za pozorišnu predstavu'. Da bi bilo predstava ostanite kod kuće, ostanite doma, da bi bila umjetnost, da bi bilo pozorište, da bi bila predstava. Neka živi pozorište, neka živi umjetnost“, poručio je glasno i jasno legendarni Zike. Taman prije nego li će na balkon iznad njega izaći jedna od susjeda da vidi o čemu se radi, legendarni glumac i ambasador dobre volje Ujedinjenih naroda za toleranciju i nenasilje, će se povući uz riječi: „ja bih još, ali moram u izolaciju. Živjelo pozorište!“.

Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnja pojava, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj pobunjenika borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. General Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. Pierot. se zarazio od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli. „U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim vračarijama“, reći će nam Pierot.

"Ili su otvoreni rasisti prema tebi, ili te tretiraju kao idiota, pa te hvale za normalne stvari kao što su znanje jezika ili posjedovanje diplome", parafraza je replike koju kaže Xhafer, junak filma „Exile“ kosovsko-njemačkog redatelja Visara Morine, prije nego što doda: "Već godinu dana nisi pretukao ženu i decu, bravo!" S tim patronizirajućim tonom se susreo svatko tko je u inozemstvu, posebno u maloj, monokulturnoj i skučenoj sredini, pokušao živjeti svoj život kao individua. Visar Morina kao imigrant s Kosova vrlo dobro zna o čemu govori. Priča, međutim, počinje s mrtvim štakorom kojeg Xhafer (igra ga njemački glumac ovdašnjeg porijekla, Mišel Matičević, široj publici najpoznatiji po ulozi u seriji „Babylon Berlin“) pronađe vezanog za svoju dvorišnu kapiju. „Exile“ je film koji tek započeo svoju festivalsku turneju (prije Panorama programa na Berlinaleu prikazan je i na Sundance Festivalu). I ta će turneja sigurno biti duga i plodna. Moguće je čak i da smo već dobili najbolji njemački film godine.