Kolektivna frustracija zapadnih centrista, koji su donedavno verovali da se njihova hegemonija ne može dovesti u pitanje, posledica je tri široko prihvaćena mita. Prvi mit je ideja da je centar političkog spektra po definiciji najveći protivnik krajnje desnice. Drugi mit je predstava o reprezentativnom uzorku, nekom mitskom „prosečnom glasaču“ koji odlučuje ishode izbora. Treći je uverenje da sankcije i trgovinske tarife mogu zaustaviti Kinu i Rusiju zbog njihove zavisnosti od zapadne tehnologije, kapitala i platnog sistema. Osim što su neosnovani, ovi mitovi uzrokuju pogubne zablude. Njihovo raskrinkavanje je nužan, ali nedovoljan korak na putu ka razumevanju sadašnjosti. Pođimo od mita o nepomirljivom sukobu centra i krajnje desnice i zapitajmo se sledeće...

Nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti na nedavno održanom jubilarnom 10. festivalu Prvi prozak na vrh jezika dobili su Sara Huskić i Hrvoje Ryznar. S oboje smo na Lupigi obavili razgovor nakon dodjele nagrada. Objavili smo i naslovnu priču Sarine zbirke „Student se vraća kući“, a sada su na red došle i Hrvojeve pjesme. Za uvod recimo da je Hrvoje Ryznar rođen 1988. godine, te da je završio studij filozofije i engleskog jezika i književnosti. Pjesme su mu objavljivane u zborniku „Na početku novog kruga“ (CeKaPe, 2021.), u časopisu Tema i na internetskim stranicama koje prate poeziju i književnost općenito. Trenutačno radi kao voditelj kulturnih projekata. Uz poeziju, povremeno se bavi glazbom i rekreativnim bicikliranjem. Ovo je izbor njegov pjesama …

Nesnosne vrućine koje vladaju već više od tjedan dana hrvatskom ogranku Greenpeacea poslužile su kao idealna kulisa za performans kojim upozoravaju hrvatsku Vladu da mora napraviti konkretne pomake ka ublažavanju klimatskih promjena i njezinih posljedica. Do sada se Vlada klimatskim promjenama i njenim posljedicama bavila uglavnom deklarativno govoreći kako je zelena tranzicija jedan od glavnih prioriteta. "Istovremeno, ista ta Vlada podržava proširenje LNG terminala i druge plinske infrastrukture, projekte vrijedne stotine milijuna eura. Fosilna industrija najveći je generator klimatskih promjena i krajnje je vrijeme da se dobrobit i zdravlje naroda stave ispred profita fosilnih kompanija“, kažu u Greenpeaceu upozoravajući na razlike između deklarativnih stavova Vlade i praktičnih investicija.

Ove godine je naša „delegacija“ iz Beograda brojala jednog člana više nego prošle godine. Ukupno nas četiri je stiglo u Potočare i to je ono što se broji bez obzira da li tokom puta posustajali, ili odakle kretali. I neka naredne bude pet, trebamo biti zadovoljni. Pet, ali od srca. Dugo se ta kolona vukla da bi, kad je zvizdan već uveliko upekao, krenulo nekim svojim tempom. I već prvi dan je bilo vidljivo da organizacija nije baš sjajna. Šuma kojom se krećemo predstavlja ogromnu grobnicu. Moguće je da su neka od oko 1.000 ostataka tijela tu ukopana. Svako skretanje sa puta ujedno otvara mogućnost da gazite po nečijim kostima. Na ovaj put se ne ide ukoliko niste 100 posto sigurni u uspjeh. Sudjelovanje na Maršu mira prije svega bi trebalo značiti odavanje počasti ubijenima, ali i onima koji su 1995. ovaj put prošli

Potaknuti eskalacijom ratnih sukoba u svijetu, francuski kazališni kolektiv „ZONE -poème-” prošao je sve balkanske zemlje tragajući za posljedicama ratova, traumama i njihovim manifestacijama u društvu. Kao rezultat višemjesečnog terenskog dokumentarnog rada nisu objavili znanstvenu studiju već politički angažiranu kazališnu predstavu „ENEMY (A Peace Conference)“. Ovaj glazbeno plesni spektakl možete pogledati 20. srpnja u 20 sati u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo uz slobodan ulaz. Kolektiv broji dvadesetak članova i djeluje od 2016. godine kada je osnovan u Lilleu. Autor Simone Capelle i koreografkinja Mélodie Lasselin Balkanom su tragali za kulturnim radnicima, umjetnicima, nacionalnim kazalištima, političkim organizacijama i građanskim udrugama, kao i sudionicima ratova.

"Bez poezije se svakako može disati, ali plitko. Po tome je smatram sličnom filozofiji, no razlikuju ih vrste samospoznaje koje nude. Složio bih se s Donaldom Hallom koji je pjesmu nazvao „školom osjećanja“. Meni je u jednom razdoblju života bilo važno priznati sebi da nikada neću razumjeti glas kojim sam bio počeo govoriti u dječačkim pjesmama ako mu ne dopustim da nakon mnogo ušutkivanja ponovno nastavi govoriti, a zatim i pisati. Zaista je riječ o nekoj vrsti školovanja. U tom smislu, iz iskustva znam da mogu provesti život bez pjesama, ali znam i da će vrijednost takvog neistraženog života za mene biti upitna", kaže u razgovoru za Lupigu Hrvoje Ryznar, dobitnik nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti, na nedavno održanom jubilarnom 10. festivalu Prvi prozak na vrh jezika

Demokracija je nježni cvijet koji zahtjeva puno rada i posvećenosti kako bi izrastao i održao se, a u sebi nosi sjeme vlastite destrukcije do te mjere da vlastite mehanizme može upotrijebiti protiv sebe, što često i čini. Primjera za to je zaista mnogo, imamo ih i u okruženju, ali jedan geografski udaljeniji je možda ipak najslikovitiji. Riječ je, dakako, o Latinskoj Americi i njenim specifikumima gibanja između vojnih i civilnih režima od kojih su potonji uvijek demokratski izabrani, ali mogu biti i autoritarni i demokratski. Najtužnije od svega, ne postoji univerzalna formula uspostavljanja i održavanja demokracije, pa uspjeh ni u kojem slučaju nije zagarantiran. Ne možemo se tu osloniti čak ni na dramaturgiju koja nas navodi na krivi trag da je revolucija, a kamoli neka dogovorena tranzicija, nekakav kraj, moguće čak i trijumfalni.

Unatoč brojnim optužbama za, manje ili više, otvoreno veličanje fašizma na račun stranačkih kolega, ministara i nje same, talijanski premijer, kako Giorgia Meloni inzistira da ju se oslovljava uspješno je napade odbijala pravdajući se kako ne može biti antifašist kada fašizam već 80 godina ne postoji. No, istraživački novinari portala Fanpage.it uspjeli su se infiltrirati u mladež stranke Fratelli d'Italia, kroz koju se premijerka i sama politički formirala, otkrivši strogo čuvane tajne ove postfašističke stranke i njenih budućih čelnika. Mladost nacije (Gioventù Nazionale), kako se zove mladež stranke Talijanska braćo (Fratelli d'Italia) ponos je čitavog vodstva stranke, „duša i motor koji će ju voditi do pobjede”, ili kako kaže sama Meloni, „najbolja mladost” i „fantastični momci”, nisu ništa drugo nego – fašisti koji slave Mussolinija i Treći Rajh te odaju počast fašističkim teroristima odgovornim za stotine izgubljenih života.

U Zagrebu postoji Ulica Milana Mladenovića. To jest i nije neobično. Mladenović je u gradu rođen, i ondje je prvih šest godina živio. Otprilike, kao i Bora Ćosić. Agramersko se djetinjstvo Ćosićevo skutrilo u godinama neposredno pred Drugi rat, svjetski a naš, dok je prva Jugoslavija, po ubistvu Radića i zavođenju diktature, pouzdano klizila k svome nadiru. Mladenovićevo će se zagrebačko vrijeme odmatati od kraja pedesetih godina pa do sredine šezdesetih, kada se FNRJ polako rješavala dječjih bolesti pretapajući se u SFRJ, te se ta socijalistička Jugoslavija kretala u pravcu vlastitog zenita, zenita koji će, nakon mlohavog perioda bezidejne stagnacije, implodirati u ovom posljednjem ratu, našem a svjetskom. Kao i Ćosić, Mladenović je za agramersku čaršiju s krvavim raspadom zemlje (p)ostao prije svega i uglavnom Srbin, no ipak mnogo prihvatljiviji odavno mrtvi Srbin, za razliku od Ćosića, koji je i dan-danas na sreću željezno živ.