Predati se masi znači zaboraviti na sebe. Unutar čovjeka postoji još tihi komadić sjećanja – glas nezadovoljnog unjkala koje istovjetnim, jednoličnim tonovima pokušava podsjetiti na bolećivo važnu nužnost održanja imaginacije na životu. Ali, ona je već zamrla – izravno, pred očima i protivno osobnoj volji oštećenika, koji se priprema da postane još jedno biće – spužva, čovjek bez svojstava sposoban prilagođavanju najžalosnijim naravima – sve kako bi dojmovi takvih gordih pojava o njima samima ostali blistavo netaknuti. Moguće je da su navike opijanja, ili već neki od načina zamagljivanja svijesti, koja je u stvari već dobrano uspavana, načini da se čula usmjere k putovanjima kakve rutina masovne svijesti zabranjuje i poništava. Ali, ova opijatnost otvara zonu utisaka drugačije vrste od onih kakve kreira vježbom uhodana imaginacija.

Boriša Falatar kandidat je Naše stranke za hrvatskog člana predsjedništva. U životopisu Falatar navodi da je rođen u Sarajevu 1975. godine. Sin je Miljenka, inženjera strojarstva, i Dženane Falatar, ekonomistice. Ima dvije kćerke, Lunu i Hanu, i sina Ivana. Falatar posve odudara od predodžbe kakvu bh javnost ima o političarima. Mlad, vrlo obrazovan, pomirljiv, s idejama kakve do sada nisu imale prođu na tržištu političkih ideja susjedne zemlje, Boriša Falatar pokušat će ono što se danas čini nemogućim. Njegov cilj je dokinuti nacionalističku politiku koja predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i tamošnjoj javnosti ponuditi rješenja za silne probleme s kojima je Bosna i Hercegovina suočena. Razgovor smo vodili u Zagrebu, gdje, kako kaže, nije došao po svoje mišljenje i podršku službene hrvatske politike.

Najprije je na samom startu eliminacijske faze, u pedeset osmoj sekundi osmine finala protiv Danske, Mathias Jorgensen zabio za 1-0. Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi antiklimatičkim šokom u prvim trenucima utakmice svečano završilo Svjetsko nogometno prvenstvo. Ostalih osamdeset devet minuta, vidjeli ste to stotinu puta, zbunjeno bi bauljali po ledini, do kraja povijesti svađajući se tko je kriv i tko je tamo u šesnaestercu trebao preuzeti Jorgensena. Ne, međutim, i ova Hrvatska. Mandžukić je izjednačio već u sljedećem napadu i utakmica se rastvorila. I opet: sve dosadašnje naše reprezentacije nakon toga bi se povukle u opreznu formaciju i čekale da nekako padne nekakav gol, iako takav u cijeloj našoj povijesti nikad nije pao. Ne i ova Hrvatska: ovi su trčali i napadali.

A onda je počeo mundijal. Preko njega sam, zapravo, otkrivao šta je to svet i šta sve postoji u tom velikom, šarenom svetu u kom je gradić u kom živim samo jedno zrno peska. Otkrivao sam gde je Maroko, a gde Jamajka. Kako izgleda zastava Kameruna, a kako Belgije. Kako izgledaju ljudi u Norveškoj, a kako u Kolumbiji. Tada sam otkrio, takođe, da je sasvim normalna i uobičajena stvar da na jednom turniru navijaš za dve reprezentacije. Naime, u mojoj porodici se navijalo i za SR Jugoslaviju i za Hrvatsku. “Nećemo valjda navijati za Argentinu protiv Hrvatske”, govorili su moji, a ja sam to prihvatao kao neku samorazumljivu činjenicu, nešto što nema previše smisla čak ni objašnavati bilo kome. A Hrvatska (ћир. Нрвацка) je igrala tako da si se morao zaljubiti u njihovu igru. Naprosto, kada si dete čiji je mozak zaštićen od društvene patriotske groznice, male su šanse da ne navijaš za Šukera i Bobana, Bokšića i Prosinečkog, Stanića i Vlaovića. Za celu tu neverovatnu generaciju.

Na samom početku Drugog svjetskog rata Mara Laković, samouka žena iz Cetinja, ostala je udovica s četvero djece i u okupiranom se gradu angažirala kao „pozadinka“ koja održava veze s partizanima, da bi nakon rata odselila u Vojvodinu i nastavila svoju borbu te umalo završila na Golom otoku. Priča o ovoj hrabroj ženi ovih je dana ispričana u dokumentarnom filmu "Borba Mare Bogdanove". Autori kažu kako su inspiraciju pronašli u knjizi "Orlov krš - 100 godina života jedne crnogorske porodice" Nebojše Bate Tomaševića koji je kao golobradi dječarac postao ilegalac i partizan, a kroz svoju knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, ali i uspone i padove svoje obitelji, od pogibije starijeg brata, također ilegalca, preko sestre koja je bila prva veleposlanica SFRJ, pa sve do tragične münchenske zrakoplovne nesreće u kojoj je poginulo više od polovice nogometaša Manchester Uniteda, a Tomašević preživio.

Osam tisuća tri stotine sedamdeset i dva. Toliko je danas fildžana s vrućom kafom postavljeno na Trg Helvetia u Zürichu. Riječ je o dirljivom spomeniku sjećanja „Što te nema“ koji već godinama „putuje“ svijetom i pojavi se samo na dan obilježavanja monstruoznog zločina u Srebrenici gdje je Vojska Republike Srpske nakon zauzimanja tog gradića pobila točno toliko ljudi koliko je u Zürichu danas fildžana iz kojih nitko neće popiti kafu. Aida Šehović autorica je ideje prepune simbolike – od imena spomenika kojeg pronalazimo u pjesmi Alekse Šantića koja je najpoznatija u izvedbi Jadranke Stojaković i koja govori o boli i čežnji što nikako ne prolaze, pa do kafe kao simbola bosanskohercegovačke gostoljubivosti. Ukratko, opomena je to da se zločin kakav je počinjen u Srebrenici više nikada i nigdje ne smije ponoviti.