Europljani nerijetko precjenjuju broj imigranata u svojoj zemlji, pa tako ljudi vjeruju da je njihov broj u ukupnoj populaciji dvostruko, pa čak i tri puta veći od stvarnog broja. I dok 39 posto Europljana vjeruje da je medijsko izvještavanje o imigrantima objektivno, 36 posto je mišljenja da mediji ovoj tematici pristupaju previše negativno. Kako bi se, promicanjem odgovornog novinarstva i dijaloga među svim članovima društva, uspostavila protuteža porastu populizma i plasiranju dezinformacija, ovih je dana pokrenuta internetska stranica „Novi susjedi“ (New Neighbours). Riječ je o projektu koji promovira interkulturalne medijske prostore te ima za cilj pružiti ljudima informacije o migracijama utemeljene na činjenicama i stvarnim životnim pričama u interkulturalnoj Europskoj uniji. Osim kroz oči migranata, cijeli proces integriranja i prihvaćanja, nada i strahova, u ovom će se projektu sagledati i iz ugla domaćeg stanovništva

Bio je na vrhu pješčane dine u Sahari, na safariju u Tanzaniji, kupao se u Mrtvom moru i Indijskom oceanu, družio s nomadskim plemenima, istraživao Wadi Rum pustinju … I sve bi to bila uzbudljiva, no ne i unikatna, priča nekog zaljubljenika u putovanja ili „influencera“ s Instagrama, da glavni akter ovih pustolovina nije Slaven Škrobot, mladić koji je, prije deset godina, završio u invalidskim kolicima. Pri skoku s mola u more, slomio je vrat i ostao nepokretan. No, kada bolje upoznate Slavena, shvatite da riječ nepokretan, bez obzira na invaliditet, u njegovom slučaju definitivno nije odgovarajuća riječ. Najteže od svih dosadašnjih putovanja bilo je ono nedavno, u Jordan, gdje se trebalo uspeti na vrh planine na kojoj se nalazi slavni hram El-Deir, u Petri. „Prijatelj me na leđima donio na vrh stijene, tada su mi se, iako ih ne osjećam, odsjekle noge“, kaže nam Slaven.

Nesvakidašnja je, mada ne i neuobičajena, a svakako znakovita, historija ovog dramskog teksta, njegov dva desetljeća dugi put do neke zagrebačke pozornice. „Ciglu“, naime, Filip Šovagović (Zagreb, 1966.), glumac, redatelj, scenarist, producent, ali i vrlo osebujan i vrstan dramatičar piše koncem devedesetih godina prošlog stoljeća. Šovagović je jasan i nedvosmislen u detekciji nas i svijeta koji nas okružuje, sve uz svojstveni mu humor, a redatelj Krešimir Dolenčić to vrlo domišljato pretače u scenske slike i prizore. U dramu je snažno utisnut pečat ratnih devedesetih u Hrvatskoj, Cigla, glavni lik, mobiliziran je, odlazi na front, misli da je to u redu jer „netko treba obraniti nas Hrvate“, kaže, no tamo je uhvaćen, zarobljen, mučen, silovan, prošao torturu logora, opisuje to ne bez tihe rezignacije i cinizma: „U godinama kada sam trebao postati gospodar svog vremena, nevrijeme se nije smirilo danima. Mjesecima. Godinama.“