Jaromír Balda je junak našeg doba. Ovaj 71-godišnji češki penzionirani električar u svjetske je medije dospio jučerašnjom osudom za terorizam. On je, naime, tijekom ljeta 2017. godine, u više navrata balvanima prepriječio prugu na sjeveru Češke, izazivajući manju štetu na vlakovima. Svoje terorističke napade vršio je u jeku antimuslimanske histerije u Češkoj, a na mjestu zločina je ostavljao male porukice na kojima je na arapskom pisalo “Bog je velik”. Njegova balvan-revolucija bila je tek pokušaj da se lažiraju muslimanski teroristički napadi na Češku, kako bi se pronašao izgovor za zaustavljanje migracije. Ako muslimani tvrdoglavo ne žele napadati Češku, red je da se tog posla u njihovo ime prihvate Česi. Cijeli slučaj izgleda doista groteskno, otprilike kao češka komedija.

„Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi“ – samo je jedna od slavnih mudrosti iz Alan Forda, stripa koji za mnoge generacije odrasle na području bivše Jugoslavije predstavlja daleko više od stripa. Internetski portal Al Jazeere povodom skorašnje obljetnice – pola stoljeća od izlaska prvog broja ovoga stripa donosi zanimljiv tekst.

„Ako ste gladni, a niste u mogućnosti da platite - kod nas uvijek možete dobiti nekakav topli obrok! Platit ćete kada budete mogli ili nikada! Nitko ne zaslužuje biti gladan!“, poruka je mlade Dore Vukšić, vlasnice fast food restorana u središtu Nove Gradiške, „Peppers Sweet n’ salty“. Svoju akciju namjerava proširiti te će stupiti s nekim ugostiteljima diljem Hrvatske kako bi pokušala omasoviti ovu ideju, jer je uvjerena kako svaki ugostitelj bez problema podijeliti deset obroka dnevno. U njenom restoranu trenutno je zaposleno četvero radnika, zajedno s Dorom. I svi imaju iste plaće. "Krećemo od minimalca, svi prekovremeni sati bit će uredno plaćeni, a čim budem u mogućnosti svojim ću zaposlenicima, prije nego sebi, povećati plaću“, kaže u razgovoru za Lupigu mlada poduzetnica.

"Mržnja se u ekstremnim oblicima širi preko društvenih mreža. Tamo pojedinci prosipaju svoj gnev i šire govor mržnje zastupajući ekstremistička i isključiva stajališta. Zapravo, razloge za lično nezadovoljstvo traže izvan sebe. Najpogodnije mete su oni koji se ne uklapaju u njihovu sliku sveta. Onda te netolerantne ljude svojim objavama dodatno ohrabruju desničarski populistički mediji da budu još netolerantniji i u iskazivanju svojih stavova još otvoreniji", kaže u razgovoru za Lupigu Darko Štante, mladi slovenski reditelj čiji je prvenac "Posledice" izazvao veliku pozornost javnosti koja ga je prepoznala kao prvi "pravi" slovenski gay film. U filmu je korišten zanimljiv izbor muzike pa Štantea pitamo jesu li zaista turbofolk i srpski “trap” toliki hit među omladinom u Ljubljani kako se može zaključiti iz njegovog filma.

Osvrćući se unazad moramo reći da su domaću književnost u 2018. godini, nažalost, obilježile smrti velikog broja spisateljica i pisaca. Napustili su nas Predrag Lucić, Nedjeljko Fabrio, Daša Drndić, Vesna Krmpotić, Robert Roklicer, Milan Maćešić, Ivan Golub, Sead Begović i Želimir Hercigonja. Radi se o snažnim autorskim osobnostima i njihov odlazak svakako predstavlja velik gubitak za ovako malenu kulturnu sredinu. Što se tiče književne produkcije, a u ovome pregledu fokusiramo se na prozu, treba reći da je 2018. bila izrazito oskudna djelima trajne vrijednosti. Takvih smo knjiga, nažalost, dobili tek nekoliko. Najvažniji izdavački poduhvat u 2018. godini svakako je ukoričenje sabranih kolumni o Robiju K. što ih Viktor Ivančić piše kontinuirano već 34 godine. Ono što je odskakalo su „Život kao voda hlapi“ Divne Zečević, „Selidba“ Miljenka Jergovića, „Sve o sestri Robina Hooda“ Irene Lukšić i „Igrač“ Marine Šur Puhlovski.

Sve je to, kad se razmisli trezveno, izmišljeno zbog ženske kose kao jednog od atributa pravog „ženskog“. To je, naime, koncept prema kojem žena (pa čak ni djevojčica, bezazleni anđeo!) nije lijepa ako nema kose – eto, to je to! To je doista duboko pogrešno. Umjesto da djevojčicama koje boluju od teških bolesti pristupimo tako što im objasnimo da je to normalna reakcija tijela na putu od bolesti do zdravlja, da se treba sasvim okrenuti teškom ratu između krhkog tijela i njegovog neprijatelja, da su djevojčice beskrajno lijepe i bez kose, da su zanimljive i supercool baš takve kakve jesu, umjesto da ih ohrabrujemo da budu samosvjesne i vesele i pored činjenice da nemaju kosu – mi ih još više guramo u strašni stereotip da MORAJU imati kosu i da ćemo im mi, odrasli, veliki, pametni i humanitarni, pomoći da dobiju „prirodnu“ kosu, i onda će svima biti dobro, i svi ćemo biti sretni i veseli do kraja života... Ma dajte, molim vas!

U prvom je planu dugi svečarski stol, u pozadini maketa krematorija iz kojeg povremeno suklja dim – promiču uzvanici rođendanskog slavlja glave kuće, patrijarha porodice. On će biti prva žrtva i prvi nestati iz života i povijesti, ali ostati cijelo vrijeme na sceni, negdje po strani, kao nijemi svjedok zbivanja za koja je, naivno, mislio da na njih može utjecati. Pratimo brojna lica, neki su užasnuti pred opasnošću koja se pomalja na obzoru doba u kojem žive prijeteći da ih sve pomete, netko će reći: „Danas je u Njemačkoj sve moguće, dali smo joj bolesnu demokraciju, stara Njemačka zbilja umire…“, oni će, postupno, također biti ubijeni ili smaknuti, dok drugi uživaju u novostečenoj moći i bezobzirnoj vlasti nad tuđim životima, dekadencija, kanibalizam, smeđe košulje, perverzije, nasilje, mračna strana nacionalsocijalizma - sve je to svakog trenutka ove rođendanske proslave nad koju se nadvija kukasti križ sve vidljivije.

Kritičarska praksa nas uči da je drugo delo presudno za autora, da se na njemu najbolje vidi raspon njegovog talenta, te da se gledajući u odnosu na prvo može predvideti njegova budućnost. Jer svako može imati ideju za jedan film ili jedan roman, bilo da je realizacija istog napravljena u jednom dahu ili kao posledica dugotrajnog i mukotrpnog istraživačkog i filigranskog rada, a stvari postaju daleko kompleksnije kada sve to treba ponoviti, a pritom se ne ponavljati. Tu breme uspešnog prvenca može biti jako teško, možda čak i preteško, a smernice koje on nudi izuzetno varljive. U slučaju Lászla Nemesa i njegovog ovogodišnjeg filma “Prije mraka” nepisana mudrost se pokazala tačnom i to u za autora nepovoljnom kontekstu. Istini za volju, ponoviti uspeh nečeg tako impresivnog, snažnog, neviđenog i za filmski postupak, kao i diskurs o Drugom svetskom ratu revolucionarnog poput “Saulovog sina” činilo se nemogućim od samog početka.

Arteria donosi presjek aktualnih filmova o nekim od najvećih umjetničkih imena prošlosti i današnjosti ‒ švedskom redatelju Ingmaru Bergmanu, kultnoj bivšoj članici Velvet Undergrounda Nico, najpoznatijem svjetskom street art umjetniku Banksyu, ali i o ljubavi dva velika francuska pjesnika Arthura Rimbauda i Paula Verlainea. Filmovi će biti popraćeni predavanjima i razgovorima, a službeni početak, u subotu u 19 sati, označit će projekcija filma „Bergman - jedna godina, jedan život“ (2018.), koji je trenutno u konkurenciji za najbolji europski dokumentarac na predstojećim Europskim filmskim nagradama, čime se KIC pridružuje obilježavanju stote godišnjice rođenja ovog velikog autora. Nakon projekcije filmska kritičarka Višnja Vukašinović o Bergmanovu filmskom svijetu razgovarat će s filmologom i filozofom Marijanom Krivakom, te profesoricom skandinavske književnosti i filma Janicom Tomić.