"Gledajući od Drugog svjetskog rata na ovamo nijedne druge godine u Hrvatskoj nije umrlo toliko ljudi. Državni zavod za statistiku objavio je podatke za prošlu godinu - 22.000 je razlika između broja umrlih i broja rođenih, što je najveća razlika do sada. Imali smo 57.000 umrlih. Dakle, postoji porast smrtnosti koji je i više nego evidentan", kaže u razgovoru za Lupigu Branko Kolarić, epidemiolog i član Znanstvenog savjeta Vlade Republike Hrvatske. Uvjeren je da su nadležni neke mjere donijela prekasno i da je to jedan od razloga zbog kojih je Hrvatska među zemljama koje imaju najveću smrtnost od Civda-19. "Zbog Covida-19 izgubili smo jedan manji hrvatski grad, veličine Ogulina ili Gospića", primjećuje Kolarić, koji komentira i slučaj svog kolega iz Savjeta, Gordana Lauca. "Njegove su poruke pogrešne i sigurno nanose štetu", smatra Lupigin sugovornik kojeg neki protivnici cijepljenja često nazivaju "covid plaćenikom".

„Ne želim spekulirati, ali mislim da je rizik od značajnog pogoršanja situacije vrlo visok. Postoje još milijuni ljudi koji nisu bili u dodiru s virusom i koji nisu cijepljeni. U Hrvatskoj je situacija još i gora nego u Češkoj. Moj je dojam, iz hrvatskih medijskih izvještaja, da je i epidemiološki nadzor, prvenstveno opseg testiranja, nedovoljan da bi se imala realistična slika o tome što se zaista događa. Stopa smrtnosti je zastrašujuća i govori o tome da je situacija zapravo gora nego što bi se moglo činiti. U obje zemlje su javnozdravstvene i društvene mjere svedene na minimum, a i pridržavanje mjera od strane građana je upitna. Neke su mjere strože i bolje primijenjene u Hrvatskoj nego u Češkoj, a za neke druge je obrnuto“, pesimističan je u razgovoru za Lupigu dr. Srđan Matić, direktor češkog ureda Svjetske zdravstvene organizacije, napominjući da je 96,6 posto zdravstvenih radnika u Češkoj kompletno cijepljenih, a u Hrvatskoj samo 67,5 posto.

Vlada svojeglavo odbija prihvatiti odgovornost za bilo kakve pogrešne korake. Ovo je slučaj i s pandemijom i s katastrofalnim šumskim požarima koji su uništili zemlju u kolovozu. Ipak, u seriji poteza zadnjih nekoliko tjedana, sve osobe iz pandemijske kampanje uklonjene su sa scene. Među njima su i ministar zdravstva Vasilis Kikilias, potom zamjenik ministra za civilnu zaštitu Nikos Hardalias, koji je bio odgovoran za implementaciju mjera lockdowna u pandemiji i, najnovije, šef Nacionalne organizacije za javno zdravlje EODY, rukovodeći zadužen za epidemiološka ispitivanja i testiranja. Kruže glasine kako će i vladin savjet za pandemiju doživjeti promjene. Iako je službeni narativ da ove promjene označavaju početak post-pandemijskog "vraćanja u normalno", epidemiološki dokazi ukazuju da je takvo tumačenje preuranjeno – a i javnost izgleda nije uvjerena u to.

Punih 26 godina prošlo je otkako je nezaboravnog Miljenka Smoju pozvalo da se pridruži redakciji kojoj nitko i ništa ne promiče, u firmu koja nema problema s kašnjenjem honorara, (auto)cenzurom, obaveznim rukoljubom vlasniku i inim sitnicama što zamaraju vječnosti nezanimljive drugorazrednike novinarske profesije. Međutim, Miljenku Smoji vrag ne da mira, pa nas svako toliko iznenadi novim tekstom, ispunjavajući davno obećanje dano u "Dnevniku jednog penzionera". Ukoliko netko nije imao priliku uputiti se o kakvom Smojinom obećanju se radi, sada će je dobiti, dvadeset i šest godina nakon njegove smrti - "Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže."

Nakon rata Jasko se vratio iz Holandije i u Zenici otvorio prodavnicu kućnih ljubimaca. Bio je to neuobičajen poslovni potez, u to vrijeme životinje su služile samo za jelo i borbu. Najveća zvijezda bio je majmun koji se zvao Vejsil. Oko njegovog velikog kaveza, smještenog u centru prodavnice, okupljala su se djeca. Majmun se ponašao kao da ne primjećuje posmatrače, sve dok se ne bi pojavila neka žena u suknji. Tada je skakao, kao po komandi, provlačio ruke kroz rešetke i podizao suknju. Dok bi nesretna žena vrištala, Vejsil se kotrljao po podu kaveza i tapšao po stomaku, kao da se smije. Ili je tako glumio, ne znam. Volio je pivo. Jasko je to slučajno otkrio, kada je nakon radnog vremena poželio da se malo opusti. Na zvuk šištanja čepa, do tada mirna životinja počela je da vrišti i drma rešetke kaveza. Kada je Jasko prišao da ga smiri, majmun mu je kroz rešetke oteo flašu. Ispio ju je nadušak, podrignuo, srušio se na pod kaveza i glasno zahrkao.

Vremena koja živimo na vidjelo su iznijela opću shizofreniju. Od stručnjaka tražimo magična rješenja dok struku i stručnjake odbacujemo, pomno biramo dijelove raznih znanstvenih istraživanja koja se uklapaju u naše porozne stavove, namjesto da svoje stavove mijenjamo u skladu s novim spoznajama. Internet stručnjaci i stavovi prepuni logičkih kontradikcija nude gotove odgovore na još neartikulirana pitanja samopouzdanjem vlasnika apsolutne istine. Nezrele reakcije na nesigurnost i potrebe za sigurnošću u formi brzih odgovora na pitanja na koja još uvijek ne možemo imati odgovor za posljedicu imaju i ekstremnu polarizaciju društva. Svako iz svog tabora vodi rat za svoju istinu, nespreman suočiti se s činjenicom da istina ne može biti ni moja ni tvoja. U trenutku kada je nužno stati na loptu, evaluirati postojeća znanja i postaviti ključna pitanja svjedočimo općoj hiperprodukciji brzopoteznih odgovora.

Tarantinovski, oproštajni Bond. Posle ću to da objasnim, ali na početku: ključna scena je zapravo realan opis ovog našeg stanja, kada M. (Ralph Fiennes) usred Lambetha, tako da se vidi turistička zamka „Londonsko oko“, objašnjava, zapravo se pravda Bondu. zašto mu je pala na pamet ideja da napravi pametni virus koji ubija samo ljude s određenim DNK: „Čitav život sam posvetio odbrani demokrat...“, pa se osvrne oko sebe i pokaže rukom: „ovoga!“ A ovo je – sloboda da budeš šašav i ofarban u zeleno, da se zezaš, da tulumariš, da blejiš, da živiš kako ti se hoće, swinging or living as a celibate, gay or straight, all the same, taj M.-ov iskaz je tačan opis današnje situacije in a nutshell. Nikad nisam bio tarantinovac, a obožavam „Bilo jednom...“. Ovo je jedini bondovski film Daniela Craiga koji sam pogledao u celini, pa još u bioskopu, a sada sam fan Daniela Craiga. Inače, bio je to prvi odlazak u bioskop posle izbijanja pandemije

U određenim krajevima bivše nam domovine, lik i djelo pjevača odnosno kantautora Tomislava Tome Zdravkovića ne treba previše predstavljati jer spomenuti ima status legende, što zbog svojih melankoličnih pjesama u žanrovskom registru kafanske glazbe, što zbog svog životnog stila obilježenog boemijom, kockom, nesretnim ljubavima i propalim brakovima. Iako njegovu glazbu mnogi lijeno i pogrešno apriorno svrstavaju u folk ili novokomponiranu narodnu, taj kafanski zvuk koji svakako ima elemente srpskog i jugoslavenskog melosa iz različitih krajeva, zapravo se više oslanja na starogradsku pjesmu, uz dodatke različitih zapadnoeuropskih žanrova poput francuske šansone, talijanske kancone i njemačkog šlagera. Tomina smrt koincidirala je s metaforičkom smrću Jugoslavije, što može poslužiti kao inicijalna kapisla za biografski film (i televizijsku seriju koja se u suvremenoj srbijanskoj kinematografiji nekako podrazumijeva).

"Nekoliko mjeseci prije korone smo dobili vrlo izdašnu ponudu da napravimo jedan reunion koncert. Ja sam uvjetoval da ti novci odu u dobrotvorne svrhe. Većina u bendu je bila za, a neki su o tome htjeli malo razmisliti. A onda je došla korona, pa potresi..., ali nije to još gotovo. Haustor je ime koje bi privuklo dosta ljudi, kaj bi omogućilo da se skupi novac koji bi onda učinio neku razliku", kaže u razgovoru za tjednik Novosti Srđan Sacher, muzičar i pjesnik kojeg javnost najviše pamti kao suosnivača Haustora i Vještica. Ovih dana njegov novi projekt, bed Sacher, objavio je video spot za pjesmu „Kad na nebu vidiš dugu“, a u intervju, mešu ostalim odgovara i na pitanje zašto je scena prije više postojala, a danas se teško formira: prema njegovom mišljenju riječ je o strukturalnom razlogu, kojeg će imenovati kao neoliberalizam, odnosno "kapitalizam koji ne omogućava da se nešto dogodi na temeljnom, grassroots nivou, tj. mimo njegove kontrole".