Gospe moja! Jesi li ti svjesna koji si merch postala? Brendirali su te do zvijezda. Da otvoriš društvene mreže postala bi najveća influenserica ikad. Mislim, znam da si navikla biti muza umjetničkih djela, pa i brend, ali Gospe moje, u kapitalizmu ti nema kraja. Prodaju te kao alvu. Printaju te na majice, šalice, nakit, samo reci riječ i isprintamo Gospu. Je li ti, Gospe, uopće dobiješ neki udio u prodaji mitologizirane sebe? Uglavnom, ne ukazuješ se više samo u oblacima i na tostovima, sad te izrade kao svjetlosni efekt za ultra profitabilne muzičko-scensko-političke spektakle. Isprintaju te na nebo! Kako reče Tea Škokić – „Madonna od drona“! Znam da si već sad overbooked, ali dodaj još i to u kalendar, Gospe Hipodromska i Madonna od Drona. Peti srpanj dvije tisuće dvadeset i pete. E sad, što me žulja? Ti što te prodaju su te pobijelili, okovali čeličnim himenom i sveli na inkubatoricu Boga. Gospe moja, kao da bi ti branili autonomiju.

Devedesetih su studente zvali plaćenicima stranih sila. Danas su optužbe konkretnije: sada ih terete da rade za hrvatsku obaveštajnu službu. I to nije dovoljno – najnovija etiketa glasi da su ustaše, nacisti i fašisti. Na zidinama grada Niša osvanuo je transparent s natpisom: „Bolje ćaci nego naci”, uz nacističku svastiku. Reč „ćaci” je nadimak za grupu „Studenti 2.0” koju predvodi izvesni Miloš Pavlović, a koja podržava Vučića. Nišlije su bile ogorčene – poznato je da se u blizini nalazio nacistički koncentracioni logor u kojem su hiljade ljudi izgubile živote. U tom logoru rođen je i akademik i filmski reditelj Želimir Žilnik, koji je preživeo zahvaljujući tome što su ga roditelji, kroz žicu logora, izbacili, a neko iz Niša ga je pronašao i odgajao. Njegove roditelje ubili su nacisti. Tužilaštvo tvrdi da crtanje svastike nije krivično delo. Vojislav Šešelj, koji često gostuje u režimskim TV emisijama, verovatno je zadovoljan.

Svakog 5. maja obilježava se Dan ubijene djece Sarajeva, gdje se skoro uvijek od političara, ali i medija može čuti da je za vrijeme opsade tog grada ubijeno 1.601 dijete. Tako je bilo i ove godine. Apsurdno je to što se taj broj izgovara pred spomenikom na kojem se nalaze imena 521 djeteta. Kada je Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995 postavljeno 2012. godine obećano je da će kada se „popis kompletira“ biti „upisano više od 1.300 imena djece“. Prošlo je od tada 13 godina imena ubijene sarajevske djece nisu dopunjena. Zašto? E, to ja ne znam, to morate da pitate nadležne institucije u Kantonu Sarajevo, mada oni o tome mudro ćute sve ove godine. Utvrđivanje tačnog broja ubijene djece nikako neće umanjiti zločin niti promijeniti sliku o tome kroz šta su Sarajlije prošle tokom opsade.

Država Izrael i Židovi nisu istoznačnice, a u ovom trenutku centar proizvodnje antisemitizma upravo je država Izrael koju predvodi ratni zločinac. Židovi diljem svijeta prosvjeduju protiv zločinačke politike države Izrael, ne zato što su antisemiti, nego zato što im moždane stanice nisu kadre pravdati zločin ovakvih razmjera ma koliko propagandna mašinerija dobro radila. A radi jako dobro, zbog čega u vašim večernjim vijestima možete saznati i recept za ajngemahtec, ali ne i opseg uništenja koje trpi palestinski narod ili informacije i reakcije zbog otmice aktivista i aktivistkinja Freedom Flotille. Država Izrael je, naime, opet prekršila međunarodno pravo pa je u međunarodnim vodama presrela i otela aktiviste i aktivistkinje koji su se brodom "Madeline" uputili u Gazu dostaviti nešto hrane i baby formula. Pa ipak, u 21. stoljeću - bez obzira na propast novinarstva u mainstream medijima - uništenje gledamo live. I sudjelujemo. Šutnjom i nečinjenjem pristajemo.

Sasvim sigurno da u Sarajevu ima onih koji svoju dušu isplaču svakog 18. maja, odu na grob, odšute još jednu beskonačnost i ostave cvijeće. Taj krug širi je od porodice i prijatelja, iako se sužava. Ima u Sarajevu još onih koji na priču o Bošku i Admiri othuknu i ispuste ono „jah“ koje ne znači ništa, a sve kazuje. Za njih je to priča o besmislu svakog rata, pa i onog „našeg“, mladalačkoj želji za životom, bijegom od svega, negdje daleko... Boško i Admira nisu uspjeli, kao što u Sarajevu hiljade drugih nisu uspjeli, u snove je pucano snajperskim mecima i granatama, a čvrsti obruč oko grada svaki bijeg činio je neizvjesnim poduhvatom. U moru jednako potresnih priča, ona o Bošku i Admiri je „izabrana“, ponajviše zahvaljujući moći fotografije koja je zabilježila njihov smrtni zagrljaj, da svijetu ispriča priču o opsadi jednog grada na kraju kratkog 20. stoljeća.

Srbija je ostala u muzeju nedovršene tranzicije. Danas, ono što gledamo, jeste pokušaj da se izađe iz tog muzeja. Previše nade je propalo, previše iluzija izgubljeno, previše gneva se nagomilalo, previše trauma nas je zadesilo. Bol i mržnja, bes i trauma razaraju društvo, dok se Srbija bespomoćno bori sama sa sobom. Na TV-u gledam lica specijalaca, delimično skrivena kacigama. Pitam se šta im je u glavi dok stoje naspram mladih devojaka i mladića, starica, ljutitih ljudi, penzionera koji jedva stoje na nogama? Šta kažu ženama za večerom? Šta kažu deci kada ih prepoznaju na ekranu? „Zašto si obučen kao klovn?“, pitaće jedan. „Tata, bio si na frontu?“, pitaće drugi. I šta će reći kad ga dete upita: „Zašto si tukao onu plavu devojku?“ Mnogo pitanja čeka odgovore – buduće generacije će ih sigurno postaviti. Ko je bio heroj, a ko kukavica? Presudu će izreći oni koji će pitati: Gde si bio, oče? Šta si radio, oče? Zašto si ćutao, oče?

Ne zna se što ulijeva više nelagode: osuda kojom je gradonačelnica Crikvenice javno napala ljude zbog plesa, ili isprika na koju je bio prisiljen predstavnik bošnjačke manjine, ili možda ton medija, ili, pak, represivna atmosfera koju ilustrira ovaj naizgled kampanilistički, a uistinu duboko zloslutan incident. U svakom slučaju, zabrana i otkazivanje nastupa Bošnjačkog kulturnog društva Sevdah iz Zagreba simptom je ozbiljnoga društvenog poremećaja kojemu se svatko kome je stalo do slobode dužan nedvosmisleno suprotstaviti. Užičko kolo? Pa što? Srpski ples? Pa što? Nisu tenkovi, za boga miloga. U Hrvatskoj smo, nažalost, svikli na svakojake ružne i nedopustive protumanjinske incidente; ali ovo što se dogodilo u „otvorenoj Crikvenici“, nadilazi crnohumorno „bukarisanje“ iz Mrduše Donje: ovo je hajka zaogrnuta plaštem moralističke pravednosti; tu iza proeuropske maske viri gola represija.

Dakle, Srbima se može dati novac jedino ako ih ta vlast koja im ga daje naputi o čemu jedino smiju pisati. Kao da oni nisu jednakopravni građani Hrvatske koji imaju sva prava i slobode. Činjenica da urednici i novinari Novosti ne moraju biti i nisu isključivo srpske nacionalnosti - i da to uopće nije bitno - baš je ohrabrujuća i važna jer je i ovo današnje hrvatsko društvo nominalno (ipak) građansko društvo jednakih. Novosti pišu o svim bitnim problemima hrvatskog društva, kulture i politike i svi oni koji smatraju da ih treba svesti na pisanje o srpskim narodnim nošnjama, plesovima, folkloru i autentičnoj srpskoj gastronomiji, faktično niječu Srbima u Hrvatskoj građanska i politička prava. To je jadno i žalosno i ne dolikuje demokratskoj zemlji. Manjina vrlo rijetko može ugrožavati većinu, a obratni slučajevi su česti. Zbog toga i postoje standardi zaštite nacionalnih manjina jer je i demokratska obaveza većine da štiti manjinu.

Namjera Vlade Crne Gore da bez tendera na 99 godina iznajmi jednu od najvećih plaža u Evropi, pokrenula je prvi talas protesta, ali i potajnih nada koje se mogu izraziti ciframa. I to, onim arapskim. Investitor Mohamed Alabbar bacio je oko na Veliku plažu u Ulcinju i već doživio da Skupština Crne Gore usvoji sporazum o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, po kome se budući kupac, graditelj i „valorizator“ pita šta se gradi i kako se posluje. A to kako se gradi i posluje sa Alabbarom imali su šansu da vide Beograđani, jer je njegov Eagle Hills ista ona kompanija koja je podigla Beograd na vodi i ista ona firma koju je Milan Bandić htio dovesti da gradi zagrebački Mahhattan. Očito da je krupna zvjerka sada stigla u Crnu Goru. Mit o lakoj zaradi, razvoju i napretku kod nas je izuzetno žilav, ali tuđi prljavi novac ne dolazi da pozlati obalu, već da se na njoj razmnoži i za sobom ostavi brlog.

Više me ne iznenađuje kada kasno uveče ili rano ujutru čujem sirene policijskih vozila. Naučio sam da pravim razliku između interventne i žandarmerije spremne za upad. Više se ne zgražavam ni kada političari koriste teške izraze. Izdajnici, pučisti, a najnovije i bezbroj puta dnevno – teroristi. Ovih dana zvanična naracija je o terorizmu. Zemlja proživljava zloslutnu dramu koja kod mnogih budi pitanje – da li je kompromis bio moguć? U prvoj polovini januara ni ja to nisam isključivao. Ako Srpska napredna stranka zaista uživa poverenje velike većine, zašto ne bi učinila ozbiljnije ustupke? Jer većina ima obavezu da uvažava i prava manjine. Samo jake stranke mogu da prave kompromise. Sada, međutim, nema više smisla razmišljati da li je platforma studentskih protesta bila prikladna za prevazilaženje tradicionalnih podela i stvaranje novog društvenog dogovora koji bi ubrzao pristupanje Srbije EU.