Ne zna se što ulijeva više nelagode: osuda kojom je gradonačelnica Crikvenice javno napala ljude zbog plesa, ili isprika na koju je bio prisiljen predstavnik bošnjačke manjine, ili možda ton medija, ili, pak, represivna atmosfera koju ilustrira ovaj naizgled kampanilistički, a uistinu duboko zloslutan incident. U svakom slučaju, zabrana i otkazivanje nastupa Bošnjačkog kulturnog društva Sevdah iz Zagreba simptom je ozbiljnoga društvenog poremećaja kojemu se svatko kome je stalo do slobode dužan nedvosmisleno suprotstaviti. Užičko kolo? Pa što? Srpski ples? Pa što? Nisu tenkovi, za boga miloga. U Hrvatskoj smo, nažalost, svikli na svakojake ružne i nedopustive protumanjinske incidente; ali ovo što se dogodilo u „otvorenoj Crikvenici“, nadilazi crnohumorno „bukarisanje“ iz Mrduše Donje: ovo je hajka zaogrnuta plaštem moralističke pravednosti; tu iza proeuropske maske viri gola represija.

Dakle, Srbima se može dati novac jedino ako ih ta vlast koja im ga daje naputi o čemu jedino smiju pisati. Kao da oni nisu jednakopravni građani Hrvatske koji imaju sva prava i slobode. Činjenica da urednici i novinari Novosti ne moraju biti i nisu isključivo srpske nacionalnosti - i da to uopće nije bitno - baš je ohrabrujuća i važna jer je i ovo današnje hrvatsko društvo nominalno (ipak) građansko društvo jednakih. Novosti pišu o svim bitnim problemima hrvatskog društva, kulture i politike i svi oni koji smatraju da ih treba svesti na pisanje o srpskim narodnim nošnjama, plesovima, folkloru i autentičnoj srpskoj gastronomiji, faktično niječu Srbima u Hrvatskoj građanska i politička prava. To je jadno i žalosno i ne dolikuje demokratskoj zemlji. Manjina vrlo rijetko može ugrožavati većinu, a obratni slučajevi su česti. Zbog toga i postoje standardi zaštite nacionalnih manjina jer je i demokratska obaveza većine da štiti manjinu.

Namjera Vlade Crne Gore da bez tendera na 99 godina iznajmi jednu od najvećih plaža u Evropi, pokrenula je prvi talas protesta, ali i potajnih nada koje se mogu izraziti ciframa. I to, onim arapskim. Investitor Mohamed Alabbar bacio je oko na Veliku plažu u Ulcinju i već doživio da Skupština Crne Gore usvoji sporazum o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, po kome se budući kupac, graditelj i „valorizator“ pita šta se gradi i kako se posluje. A to kako se gradi i posluje sa Alabbarom imali su šansu da vide Beograđani, jer je njegov Eagle Hills ista ona kompanija koja je podigla Beograd na vodi i ista ona firma koju je Milan Bandić htio dovesti da gradi zagrebački Mahhattan. Očito da je krupna zvjerka sada stigla u Crnu Goru. Mit o lakoj zaradi, razvoju i napretku kod nas je izuzetno žilav, ali tuđi prljavi novac ne dolazi da pozlati obalu, već da se na njoj razmnoži i za sobom ostavi brlog.

Više me ne iznenađuje kada kasno uveče ili rano ujutru čujem sirene policijskih vozila. Naučio sam da pravim razliku između interventne i žandarmerije spremne za upad. Više se ne zgražavam ni kada političari koriste teške izraze. Izdajnici, pučisti, a najnovije i bezbroj puta dnevno – teroristi. Ovih dana zvanična naracija je o terorizmu. Zemlja proživljava zloslutnu dramu koja kod mnogih budi pitanje – da li je kompromis bio moguć? U prvoj polovini januara ni ja to nisam isključivao. Ako Srpska napredna stranka zaista uživa poverenje velike većine, zašto ne bi učinila ozbiljnije ustupke? Jer većina ima obavezu da uvažava i prava manjine. Samo jake stranke mogu da prave kompromise. Sada, međutim, nema više smisla razmišljati da li je platforma studentskih protesta bila prikladna za prevazilaženje tradicionalnih podela i stvaranje novog društvenog dogovora koji bi ubrzao pristupanje Srbije EU.

Svaka manjinska skupina reducira se na razinu svog manjinskog identiteta čime prestaje biti osoba u sveukupnosti svojih različitih identiteta, a u cilju pretvaranja te skupine u dežurno strašilo koje nas ugrožava. Ne mrzim ja nikoga, ALI ONI ... U vremenu u kojem nam većinske skupine na položajima moći prijete atomskim bombama, ustvrditi da su neki tamo pederi, žene i transrodne osobe, rasne i etničke manjine odgovorne za raspad civilizacije je u najmanju ruku simptom rastave od ikakve mogućnosti kognitivnog povezivanja stvari. Akteri koji promiču takve ideje itekako su sposobni kognitivno povezati stvari pa vješto igraju na kartu straha kojeg potiču u navodnoj obrani djece, obitelji i društva od onih koje će se u potpunosti dehumanizirati kako bi ih, u „politikama kurca“, pretvorilo u nasušno potrebno strašilo.

Nije lako živjeti u Bosni i Hercegovini. Nije lako raditi u Bosni i Hercegovini. Ništa nije lako kada si stanovnik Bosne i Hercegovine u posljednjih 30 godina. Još od početka devedesetih godina 20. vijeka pa, evo, do danas, prosječan Srbin u Bosni i Hercegovini čeka da Republika Srpska postane nezavisna država. Dok to Srbi čekaju, njegov komšija prosječni Bošnjak mašta o Bosni i Hercegovini bez entiteta i kantona, dok prosječni Hrvat sniva treći entitet gdje će oni biti većina ili raspad države. U posljednjih mjesec dana radujemo se svakom trenutku bez rata, koji nikada neće izbiti. Zbijeni u etnička krda, opijeni „smradom“ sopstvenog tora, nezainteresovano puštamo da život prolazi mimo nas. Ovdje ni Steven Spielberg, ni Taylor Swift, ni Haruki Murakami, ne bi imali šanse da se nametnu i postanu važni s onim što najbolje znaju i što odlično rade. Nemate pojma kako je to frustrirajuće. A zašto vam sve ovo pišem?

Jedno je sigurno: studentski pokret je značajno promenio srpsku javnost. Ključno objašnjenje leži u tome da mlada generacija, rođena u novom milenijumu, nije prošla kroz traume devedesetih, nije u tom periodu socijalizovana i ne nosi na leđima grehe koje su stariji počinili ili im svedočili. Njih ne opterećuju dileme koje su razdirale prethodne generacije i kočile razvoj zemlje. Ova „nevina generacija“ ušla je u javni život bez predrasuda. To nije „generacija embarga“, koja nije imala priliku da na vreme vidi svet. Oni su bez viza slobodno putovali i bez predrasuda upoznavali druge zemlje. Nisu podložni pritiscima vlasti – ako ne nađu izlaz, uzimaju putnu torbu i odlaze. Obrazovani su i informisani, zbog čega se lakše snalaze u svetu. Digitalna generacija se oslanja na nezavisne izvore informacija i nije podložna državnim medijima. Iznenađujuće, međutim, žele da uspeju u sopstvenoj zemlji. Ova generacija govori drugačijim jezikom od vladajuće elite.

Dragi Mile, evo sačekah ovu prvostepenu presudu Suda BiH i vidim po presudi da te istjeruju iz vladinog i „gone“ u nevladin sektor. Pa rekoh da ti kao iskusni nevladinić, strani plaćenik i izdajnik, ali i budući kolega, napišem par rečenica. Dobro nam došao. Prije svega moraš da znaš, da nije smak svijeta kada počneš raditi u nevladinoj organizaciji, pogotovo ako si njen osnivač. Izazova je mnogo, ali su zato uspjesi još slađi. Važno je da znaš Mile, da čim odeš u nevladin sektor, vlada te počne drugačije opažati, a bogami i ponašati se. Ne promijeni se, kad pređeš u nevladin sektor, samo odnos vlasti prema tebi, nego i naroda. Postanu sumnjičavi prema tebi, jer im nije baš najjasnije šta to ti radiš, zašto to radiš i odakle ti pare za to? Uvijek postoji dilema jesi li špijun ili kurva, ali u principu odnose se prema tebi isto. Takođe moraš voditi računa da će te vlasti proglasiti "stranim agentom".

Već nedeljama se pitam kako da nazovem ovu snažnu emotivnu erupciju koju su studenti izazvali. Ovo je mnogo više od politike. Možda se može objasniti time da ljudi tragaju za izgubljenom nadom. Imaju razloga za to, jer se od usta do usta prenosi rečenica da nakon 5. oktobra 2000. godine nije stigao 6. oktobar. Društvo je potonulo u duboku apatiju. Sa suprugom pešačim ka centru, ulice su pune ljudi koji se kreću prema mostovima. Vidim uglavnom mlade, ali ponegde i starije, koji se oslanjaju na štapove. Srećan sam, pomislim, jer mi štap nije potreban. Istina, sada mi treba mi više vremena nego pre pet-šest godina da stignem do Dunavske ulice. U Dunavskoj takođe masa ljudi ide ka obali. Krećem s njima. Želim svojim očima da proverim koliko su verodostojni prizori koje televizija prenosi uživo. Jedno je sigurno – televizija ne može preneti atmosferu.

Problem je u tome što se Kecmanović i Tanasković suštinski ne bave Alijom Izetbegovićem. Oni kroz Izetbegovića slikaju cijeli jedan narod. Na više mjesta autori tvrde da stav koji pripisuju Izetbegoviću podržava svaki (podvukao N.N.) prosječni Bošnjak, bez pojašnjenja šta je prosječni, ispodprosječni ili natprosječni Bošnjak i na kojem uzorku ispitanika temelje takve tvrdnje. Bez bilo kakve zadrške operiše se pojmom kolektivne krivice Bošnjaka i Hrvata za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu koja se za Kecmanovića i Tanaskovića, očigledno, nasljeđuje i prenosi sa generacije na generaciju. Kecmanović i Tanasković reproduciraju i niz stereotipa i predrasuda o Bošnjacima, od otpadništva od hrišćanstva, političkog kameleonizma, istočnjačke prepredenosti, varljivih očiju ... Bosna je za Kecmanovića i Tanaskovića "tamni vilajet" gdje je suživot nemoguć, a mir je samo pauza između dva klanja, dugo kretanje između klanja i oranja ...