ako joj se vratiš a i dalje ima osmeh iza bora koje liče na valove i valovite uvale u lagunama gde se mreste naši pijani potomci i potomci ulovljenih riba, to je kao pobeći na Maldive koji će uskoro nestati Veliki koralni greben već oplakan od kornjača, dobiti šansu da svedočiš o nestanku mora a onda ga stvoriti iz vode u boci, alhemičar sa srcem veličine bundeve, ona će ti vratiti inteligencijom nimfa i iskustvom panorama četiri stopala u dnu kreveta bićeš ponovo osetljiv na dodir, kao iznenađena površina vagine, osetićeš onu radost kojom se dočekalo dete koje se godinama bezuspešno začinje, ja ću biti poput deteta koje je upravo ušlo u godine od kojih počinje da se seća kost je jača kada ponovo zarasta, a takva će biti naša ljubav

Da je „fenomen Greta“ potaknuo na raščišćavanje epistemičke konfuzije u tom polju i smisla ekoloških rituala u koje smo uvučeni – uključivši obavezu divljenja prema djevojci iz Švedske – danas ne bih bila još više uvjerena u katastrofu. Budući da su se oko Grete Thunberg, koja je u kratkom razdoblju opožarila društvene mreže, dospjela na naslovnicu Timea i postala kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, rasprave u mainstreamu svele na pitanje je li ona božanstvena ili jeziva osoba, nisam čak ni sigurna ni je li ova civilizacija vrijedna spasa. Desničari su, očekivano, zgroženi udarom srednjestrujaških medija na eugeničke ideale novog Reicha; njima je nedopustivo da se simptomi autizma tretiraju kao ozbiljan aktivizam i što osobe s psihičkim tegobama ne držimo u medicinska četiri zida. Izraz „gretenizam“ koji je skovao Nino Raspudić, možda je i svjetski vrhunac tog bolesno malicioznog stava.

Glavna vijest ovih dana glasi ovako: izvjesni Enver Zornić, član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i kadar te stranke raspoređen na mjesto direktora Javnog preduzeća Toplane, osuđeni je ratni zločinac, koji je tokom opsade Sarajeva naređivao likvidacije Srba i Hrvata. Sve u svemu, još jedna mračna storija iz ratne povijesti Sarajeva, dobila je skandalozan epilog i kako god bude završila, na SDP-u i na glavnom gradu BiH, ostat će mrlja koju će biti nemoguće sprati. Kao nekome ko nema nikakvu toleranciju za ratni zločin, i neko ko je naučio da se iza nacionalnih političkih koncepata uvijek krije zlo, uhvatio sam se za glavu pred ovim činjenicama. Kakvi to diletanti sjede u SDP-u i ne provjeravaju biografije kandidata koje postavljaju na čelo javnih institucija? Šta će ova partija učiniti da barem u „javnosti“ (koja je nepostojeća, ali tračevima fingira svoju egzistenciju) ublaži posljedice ovog skandala.

Kad dijete ostane bez roditelja, postoji riječ u jeziku kojom se to iskazuje – siroče, čije je podrijetlo u riječi siromaštvo odnosno samoća. Mnogi slavenski jezici imaju sličnu riječ: na ruskom je cирота́, na poljskom sierota, na češkom sirota. Kad muž ili žena pak dožive smrt partnera, nazivamo ih udovcem odnosno udovicom, a riječi u poljskom, ruskom, talijanskom, engleskom koje to izriču, slične su: wdowa, вдова, vedova, widow. Postoji, međutim, jedan smrtni gubitak koji jezik ne iskazuje jednom riječju. Nema, naime, u nabrojanim jezicima imena za roditelja kojemu umre dijete. Dijete bez roditelja je siroče. Siromašno, samo. A roditelji bez djece? Roditelji bez djece su bivši roditelji. Roditelji koji to više nisu. Roditelji koji su to bili pa prestali biti. Roditelji koji su dali život pa ostali bez tog života. Nema jezik snage da to smjesti u jednu riječ. Nema riječi u koju bi stala sva ta praznina.

Ne sjećam se kada je Sarajevo zadnji put isijavalo ovako pozitivnu i dobru energiju. Razmišljao sam, dok su nas gledali bajstendersi sa zgrade jedne velike medijske kuće (one koja je objavila da se danas ništa ne događa u Sarajevu), kako mi svojim tijelima moramo dokazivati koliko su homofobi i desničari u krivu. A mi smo to dokazali jer su nam mahali i oni koji su zvanično protiv nas. Lijepo je danas bilo biti stanovnikom ovog grada. Kad bih bio melanholičan za jedan trenutak, onda bih se mogao osjetiti kao u pjesmi Lou Reeda „Perfect Day“, ali bolje se osjećati snažno i s vjerom da je moguće napraviti promjene u nečijim glavama. Naša dobrota je jača od vašeg zla. Moje je da ponovim: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“. Uključujući i fašizam koji želi da nas zauvijek vrati u stanje tamnog vilajeta na početku 21. vijeka.

Ljeto u Splitu. Ljudi se žale na gužve, na sudaranje s turistima, na buku i opći kaos, a ja prolazim kroz grad kao da uopće nemam tijelo. Ne sudaram se, ne spotičem se, lebdim na krilima iluzije onih koji su nam došli. Na kraju sezone, kad ti ljudi koje zovemo „turistima“ sa svojim šeširima, sunčanim naočalama, šašavim haljinama i kičastim suvenirima umorni i omamljeni krenu napuštati moj grad, imam potrebu zaustaviti ih, jer njihov odlazak najavljuje i moj povratak u „normalu“. Normala je ono kad si ozbiljan, zabrinut i kad na ulicama nema gužve. Na ulicama tad imamo koliko god hoćeš mjesta za biti komotno tjeskobni. Normala je ono kad nam za sve neće biti krivi turisti nego jugo, bura, kiša i preveliki računi za struju. Zato mi je žao kad svi ti nepoznati uzurpatori naše svakodnevice odu, imam potrebu zaustaviti ih na trenutak, malo se nakloniti i reći: „Hvala vam za ples...“

Nije lako biti Brega. Ako misliš da jeste – probaj ti. Da ti stari pobjegne, da te mati ostavi, a ti gitaru u ruke, pa šta bog podari. Da li bi ovi novi folk reperi mogli ovo upjevati? Sigurno da bi, ali valjalo bi se potruditi: od Hajdučke česme, afera s drogama, sve do lijepe Esme i Juga pod nogama, pljuni i zapjevaj, i vrišti nabreklim žicama, o pepelu, potjeri, jer kad ostariš i malim pticama. A onda put pod noge, pa malo kod Slobe, znaš kako je, nije vrijeme da se traći, a vazda ima nafte da zagrme trubači. Underground s tenkovima JNA, nek' zvoni Cannesu, filmski svijet je prevara. Leteće nevjeste, obješene kuće, oseka sreće, a tuge plima, da će malo svjetske slave i na njih preći, ukaza se nada Ciganima. Onda malo smiriš, narudžbe za crkvu u Asizu, nedaleko odavde, a i Papi blizu, sav ti je ovaj jadni svijet između štapa i mrkve.

Da će podrška HDZ-u padati vidjelo se već na EU izborima, a potvrdilo u zadnjim istraživanjima podrške predsjedničkim kandidatima. Desni birači sada traže jači šut populizma, više ludila, monarha, samog Isusa ili barem Škoru, pa je žena iz naroda prisiljena na dodatne retoričke egzaltacije i smicalice ako želi zabiti i drugi politički gol. Predsjednica u sadašnjoj atmosferi nije konkurentna ako blesavo ponavlja da će Hrvatska postati Švicarska – sad je vrijeme za prijetnje da Hrvatska neće biti ni Hrvatska. Političarka s nerealiziranim estradnim ambicijama ili estradnjak s nerealiziranim političkim ambicijama? Rat protiv muslimana ili mir pod monarhom? Žena koja bestidno izmišlja razlog zašto se nije našla u ratnim rovovima ili muškarac pacifist? Je li moguće da se, suočeni s izborom, birači konačno zgade sami sebi?

Promatram tako neki dan, kroz prozor svoga stana, svoje kule bjelokosne, kolonu automobila koja satima – cijelo jedno dugo, nedjeljno poslijepodne, jedva da nekako polako mili, jedva pomiče se. Kasnije mi očevici pričaju kako su turisti automobile – skupe i velike limuzine, parkirali u našem domaćem, mediteranskom blatu, jer u centrima nije više bilo mjesta za parkiranje, pa su u cipelama elegantnim, uređeni kao za neki gala svečani prijem, gacali po tom gnjecavom stratištu, sve do ulaza u ljudstvom napučen, trgovački toranj. Cijelo se mravlje invazijsko događanje haranja po trgovinskoj meki, po dućanima kakvih u svojim domajama imaju na tone – samo s robom znatno kvalitetnijom, od one koja se proizvodi i šalje za krajeve zaostale poput naših – zbio radi razloga nebeskih, jer je toga dana poluotok istarski nakvasila nešto jača kiša, pa gosti ljetovališni nisu mogli na kupanje.

Prije petnaest godina došlo je vrijeme da se u naše živote vrati i predstava o Starom mostu. Ljudi su generalno očajna bića i skloni su vjerovati svemu što nam u živote vraća nadu u bolji svijet i ideju budućnosti kao stvarnu mogućnost. Sjećam se i tog dana bolje nego jučerašnjeg ručka. Trebalo je to biti zarastanje najveće rane na koži mog grada. ali stvar je namještena tako da su tog dana, nama kojima to najviše značilo, po drugi put oteli Stari most i od mogućnosti napravili nemogućnost mosta. Tada su i Mostar i Stari most preselili u područje metafore oduzimajući mu pravo na postojanje. Svi smo skupa s našim gradom postali dijelom nekakvog čudnog memorijalnog centra koji služi za protokolarne svrhe i simulaciju života. Kada smo došli do Mosta posjedali smo na kamen naslonivši se na ogradu pokušavajući se sjetiti je li sve isto kao što je bilo zagledajući svaki detalj.