U školi je uobičajeno. Dosta ustaljen ritam koji i kad se prekine, lako se vrati u stroj za mljevenje. Zaposlila se nova iz fizike, Irena, nema tu ograničenu samodopadnost koju nose ovi mlađi naraštaji, ali se osjeti određena perfidnost u govoru, držanju, načinu kako drži fascikle i papire za školu. Kako se sve zna u školstvu tako sam i saznao da je došla preko veze. Nisam još siguran preko koje, kakva je linija i fotelja uredovala. Sjetio sam se kako me prije 14 godina isto tako izravno zaposlio ravnatelj Premužić. Još uvijek je tu, silan, samo u kratkim razdobljima nije bio ravnatelj, a sada kada mu je mandat produžen i obnovljen, opet posjeduje osmijeh ranojutarnje kave i želea vedrine. Fićuka putem do svog kabineta. Prije 14 godina, moja žena Jelica, koja je po zanimanju frizerka, a sada radi u Fini, posao koji je dobila preko drugog/e, zamolila je svog bratića sada i onda ravnatelja Premužića da me zaposli odmah nakon završetka fakulteta.

Kao i obično, da bi spektakl bio “spontano” uvećan, u Novi Sad su stigle na desetine i stotine autobusa iz cele Vojvodine i Srbije. Pa je “reporterka” Radio-televizije Srbije u živom uključenju u program rekla da se u Novom Sadu okupilo “više hiljada, khm – više stotina hiljada ljudi…” Dakle, kakav je bilans Vojvodine u proteklih 100 godina, koje je provela u različitim Jugoslavijama, a sada po prvi put, od 2006. godine, u nezavisnoj Srbiji (ne računajući onih pet-šest dana, od 25. novembra do 1. decembra, kada je proglašeno osnivanje Kraljevine SHS)? Te, 1918. godine, Vojvodina je po stepenu ekonomske razvijenosti bila uz bok Sloveniji, razvijenija od Hrvatske i mnogo razvijenija od ostalih jugoslovenskih krajeva. Danas je Vojvodina i zvanično okarakterisana kao nedovoljno razvijeni region nerazvijene Republike Srbije…

Posao u školi ne pada mi teško. Zapravo, ima li lakšeg posla od predavanja povijesti? Mislim da je to lakše i od likovnog i od tjelesnog. Ponekad se zapitam jesam li ovakav kakav jesam trenutno, baš zbog tih 14 godina predavanja povijesti. Ili je to sindrom istrošenosti više manje svakog profesora. Djecu u školi ne doživljavam. Učenici koji se jako trude i koji žele što bolje naučiti povijest, oni koji žele znati svaku informaciju, što me ispituju za dodatne događaje, uzroke i posljedice, takve učenike uopće ne slušam i ne pridajem im važnost. Ne zato što ne volim takve učenike već prepoznajem sebe nekoć u toj šačici učenika, ta sorta učenika koja je toliko fascinirana poviješću, a onda ako imaju ponešto samokontrole da ne postanu asistenti ili profesori na fakultetu jednog dana – završe u određenom bunilu kao ja.

Zvuči kao scenario za film katastrofe, ali to nažalost nije fikcija već ogledalo “naprednjačke” vlasti, koja ni do danas nije odgovorila na prosto pitanje: kako je moguće da je nadzornim organima promakla ta “sitnica” da je investitor fundamentalno izmenio projekat i doveo u opasnost život i zdravlje građana? Za takvu stvar, u iole normalnijoj državi, odgovorni bi fasovali dugogodišnju robiju na kojoj bi imali prilike da u zatvorskoj biblioteci čitaju stručnu literaturu o zidanju objekata na močvarnim površinama. Ustvari, zašto se uopšte čudimo ovim podvizima “naprednjačke” vlasti, koji su pod izgovorom “modernizacije” Novi Sad zagušili u svakom smislu pa će nakon njihovih podviga grad plivati u govnima, uz neopisive saobraćajne gužve? Zašto se čudimo majmunima što preziru grane sa kojih su sišli?

Za one kojima nacionalne stranke u BiH nisu pri srcu, u nedjelju navečer, 7. oktobra, nakon zatvaranja glasačkih mjesta i objavljivanja preliminarnih rezultata izbora stvari su izgledale doista katastrofalno. Sve u svemu, obećavalo se još četiri godine regresije, natezanja koje je rezultiralo sveopćim padom. U posljednje četiri godine mandata u kojima su vlast obnašali SDA, HDZ i SNSD nije učinjeno praktično ništa, i sve je izgledalo da će se tako i nastaviti: tenzije, prizivanje sukoba, zastoj u gradnji autoputa, pad životnog standarda. Skoro očajan, napisao sam Facebook status: “EU nas neće, sami ne znamo. Sretne vam još četiri godine ovoga. Ko ostane zadnji, neka ostavi ključ u ambasadi Sjedinjenih Američkih Država.” U međuvremenu, iz Mostara, oglasio se i Dragan Čović koji je jedva susprezao bijes, zbog činjenice da na, otprilike, jedan glas za njega dolaze čak tri za Komšića.

Tako smo najednom došli do točke u kojoj se u Hrvatskoj naprosto mora vratiti na ratno stanje, jer druge supstance osim ideje o Big Bangu Velike Nacije – velika je samo po tome što se ratosiljala Srba i Balkana – nema, naprosto se nije imala prilike razviti. Hrvatski se nacionalisti tako danas bore za jačanje nacionalnih mitova s početka 90-ih. Pored širenja sasvim eksplicitnih referenci na simbole i poruke iz NDH i prijedloga da se antifašizam izbaci iz Ustava i/ili tumači drugačije, podmetanja klerikalizma i konzervativizma kao recepta za spas nacije, tu je i javni obračun sa svim antifašističkim inicijativama, pod egidom njihovog izjednačavanja s komunizmom, a komunizma s fašizmom. Takvi su trendovi, da ne bi bilo zabune, dio političkog i medijskog mainstreama i vrlo su bitni za ono što se događa ispod žita, a to je ekonomska preraspodjela snaga oko koje vlada opći kaos.

Ako se upustiš u pisanje o predizbornoj Bosni i Hercegovini, a pri tomu nemaš nikakav plan niti znaš kuda vodi to što si počeo pisati, onda si na dobrom putu i situacija u kojoj se nalaziš prilično precizno opisuje zemlju o kojoj si htio pisati. Bosnu i Hercegovinu koju, jebiga, voliš onako kako obitelji vole one crne ovce u svojim redovima. Ne mrzim ja BiH, daleko bilo, ali ne volim to što me ovakva kakva jeste zajebava cijeli život. Sve ovo što govorim ne odnosi se na zemljopisni pojam imenovan Bosna i Hercegovina. Lijepa je to zemlja, ne samo što je moja, lijepa je kao i svaki kutak ovog planeta. Ona je predivan glatkokožni dio jednako predivnog tijela. Ono što me iritira u BiH jeste takozvano društvo, način na koji je dezorganizirano, ako pretpostavimo da nešto što bismo mogli nazvati društvom u Bosni i Hercegovini uopće postoji.

Gašenjem Uljanika naše iskustvo unutar svijeta koji ovom simboličkom gestom konačnoga nasilja i gađenja spram oblika postojanja i djelovanja koji su također poznavali svoje nepravednosti i nejednakosti, svoja nelegalna bogaćenja i neslobode, postaje prošlost. Bešćutna likvidacija „Uljanika“ na jedan širi, metaforički način ne znači samo i prije svega lišavanje egzistencije i smisla onih nimalo zanemarivih nekoliko tisuća radnika i porodica čiji je opstanak on osiguravao, već znači definitivan čin ulaska u prostor kaosa. Ovaj „poslovni potez“ ne osigurava samo glad, ugroženost, apatiju i besperspektivnost, porast kriminala i nezakonitih radnji, već osigurava generalni pokop, hladni funeral svijeta koji svoj temelj i svoje opravdanje želi vidjeti u koliko-toliko uređenom, sigurnom i pravednom socijalnom poretku.

Na bini se odvijala prava herojska drama, jer su glumci i glumice pričali priču o porodici Ribar, o Ivi Loli, njegovom bratu Jurici, ocu doktoru Ivanu, Lolinoj ljubavi Slobodi Trajković, ali i čitavoj generaciji mladih ljudi koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Mladi protagonisti pokušavali su da kažu nešto i o svojoj generaciji, o samima sebi, da odgovore na pitanje da li i danas postoje ideali i da li i danas postoje heroji koji bi za te ideale dali i svoj život, kao braća Ribar i kao Sloboda. Sa pozornice je odzvanjalo i pitanje šta je danas borba protiv fašizma, u vreme narastajućeg nacionalističkog i revizionističkog ludila. Jer ideja predstave je da koautori i izvođači predstave, zajedno sa publikom, prođu kroz sva ta pitanja. I da ih postave pre svega samima sebi. “Za šta živiš?”, bilo je pitanje postavljeno na pozornici i sa pozornice prema publici. Odgovor koji se čuo iz donjeg dela bašte, tamo gde su sedeli oni “nezainteresovani”, bilo je - mljackanje i srkanje.

Nemam ni živaca ni vremena nabrajati sve što je Milorad Dodik rekao, lansirao u medijski prostor, sve su to bile riječi teškog kalibra, koje su uvijek padale na plodno tlo. Jer ako nisam u pravu kako to da se onda u Republici Srpskoj izbori uvijek dobijaju na fašističkoj retorici, na ultra-mržnji prema Drugom, a taj Drugi uvijek su Bošnjaci, muslimani, rijetko kad su to Hrvati, a Albanci su im daleko pa nisu u opticaju kao dehumanizirani neprijatelji. Pa dobijaju se na takvoj retorici jer glasači to i žele, barem većina onih koji izađu na izbore. Svodeći Bošnjake isključivo na religijski udio njihovog identiteta, zanemarujući da ti Bošnjaci mogu biti ateisti, agnostici, anarhisti, nihilisti, lezbijke, gejevi, antinacionalisti, antifašisti, građani bez etničkog identiteta, redukujući ih na isti način kako je rekla Hanna Arendt da nju svode na njeno jevrejstvo, dok je ona puno više od toga, vrše savršenu uvertiru za nove zločine.