Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu građani i građanke Hrvatske pa i regije i svijeta pokazali su neizmjernu potrebu za solidarnošću u svom najljepšem obliku, solidarnošću za koju ne postoje granice, za koju ne postoje nacionalnosti, etniciteti, vjeroispovijesti ili bilo koji drugi statusi. Solidarnosti koja u potrebi bez pitanja i računice pruža ruku. Bez ikakvog "ali". Ostaje nam svima učiti na lekcijama koje je ispisala povijest i ovaj impuls solidarnosti pretvoriti u bilo. Biti svjesni da ne trčimo sprint nego maraton. Solidarnost živjeti svaki dan, ne samo kad nas protrese i ne samo kada su naši u pitanju, već i kada na kojih stotinjak kilometara od naših toplih fotelja, ljudi u pokretu svakodnevno žive ono što ljudi Petrinje i okolice proživljavaju ovih zadnjih nekoliko dana. Solidarnost koja se neće pitati ima li netko putovnicu da bi bez pitanja i računice pružila ruku.

I sad, kako živjeti ove sljedeće zimske mjesece s nikad virulentnijom koronom, a onda kada, nadamo se, prođe - što nakon korone? U ovom drugom jesenskom valu Vlada i Nacionalni stožer loše su upravljali pandemijom i dopustili su da Hrvatska prema broju umrlih i zaraženih bude jedna od najgorih zemalja u Europi. Prema evidenciji Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), od ove srijede, Hrvatska je druga u Europskoj uniji po broju zaraženih na 100.000 stanovnika u posljednjih 14 dana - 1.113 zaražena (prva je Litva s 1.376 zaraženih). I druga je po broju umrlih na 100.000 stanovnika u 14 dana - 26,2 umrlih (prva je Slovenija s 53,3 umrla). Vladajući su zanemarili epidemiju i zdravlje stanovništva kako bi što više umanjili ekonomsku štetu. Ali, nisu je uspjeli umanjiti jer Hrvatska je u pandemiji još i pogoršala svoju poziciju prema drugim zemljama Europske unije. Jedino je u Bugarskoj lošiji životni standard nego u Hrvatskoj.

Taj strašan šuti i ne talasaj nije samo poruka koju šaljemo žrtvama, to je poruka koju šaljemo i onima koji bi mogli i trebali reagirati. Na Facebook stranici SIDRO - odgojitelji za zaštitu prava djeteta u dječjem vrtiću, odgojiteljica je podijelila svoje sablasno iskustvo u kojem je zbog crteža, ponašanja i tvrdnji jednog djeteta posumnjala u seksualno zlostavljanje od strane djetetova oca. Kada je to podijelila s kolegicama, saznala je da samo majka dovodi i odvodi djecu i da ne dozvoljava da to čini tata iako su u braku. Na kraju priče odgojiteljici je rečeno da “ne bi bilo zgodno da se napravi neki skandal na razini vrtića ili da vrtić nešto potegne što bi moglo doći na loš glas”. Mi smo još uvijek društvo koje na društveni problem nasilja što se događa u sferi privatnog, a seksualno nasilje nad djecom se najčešće događa u sferi privatnog, gleda kao na privatni problem. I to, ukoliko ne želimo biti suučesnici, mora prestati.

U našoj kući, koja se prepravljala i dograđivala gotovo pola stoljeća, znalo se dogoditi da se za ručak jedu japrak i dolma od sušenih paprika, dok se uz popodnevu kavu gricka prava štajerska štrudla od oraha. Meni su ta dva svijeta bila dio jednog, mog osobnog, obiteljskog svijeta i kao dijete nisam ni naslućivao koliko se razlikuju djedov i svijet strica Janka. Moje se djetinjstvo bezbrižno odvijalo između bakine Štajerske i djedove Hercegovine. Mirisi kuhinja i jednog i drugog svijeta bili su mi bliski. U mene su se urezali prizori i krajolici ta dva po mnogočemu oprečna svijeta i tu se nikada nisu sukobljavala. Uši mi nisu parala ni arapska ni slavenska imena i bilo mi je sasvim prirodno slušati slovenski kao i raspjevani mostarski govor. U oba su se ta svijeta gajili i poštovali tradicionalni religijski rituali.

Svijet je danas nalik na duhovnu močvaru. Sve se doima uspavanim, ako ne i eutanaziranim. Dakako, moguće je da postoje ljudi čiji glas ima stvarnu težinu istinskoga nutarnjeg poriva, ali pitanje je koliko je snazi njegova odjeka dopušteno da vibrira u međuljudskom – i među jezičnom prostoru. U spisateljskom se pozivu ističu pojedinci koji znaju misliti, ali koji su, implicite, pristali na posluh – čiji je posluh ovako ili onako nečim unosno kupljen. Takvi se uzdižu kao uzor – uzor onima koji se tek trebaju oformiti u dakle nešto jednako, slično ili srodno amorfno, nešto što ne blista u punome sjaju svoje istine. A život bez istine nije ništa drugo nego sluganstvo i poltronstvo, život spušten na pladanj čije su sadržine već unaprijed znane i oblikovane u nešto dobro znano, zapravo, oduvijek poznato.

Moj susjed, s kojim ponekad pijem kavu, zna da se bavim filozofijom. Ne znam što on pod filozofijom podrazumijeva, ali mi se po njegovom pitanjima čini da on pod filozofima podrazumijeva neke „stručnjake opće prakse”, koji imaju odgovore na sva pitanja. Zato me svaki čas pita o nečemu drugom. U zadnje vrijeme samo o koroni, a tome odmah uslijedi pitanje kada će kavane početi raditi kao nekada, hoćemo li moći uskoro bez brige otići na po jednu. O tome ponešto kažem, ali za razliku od sveznalica koje se na sve strane oglašavaju pod raznim pseudonimima sa izvještajima iz svojih fantazija, ne znam mnogo. Imam mnogo više pitanja, nego odgovora. Uz sve pretpostavke, nisu nam još uvijek znane sve okolnosti. Zato ni uzroke još ne možemo s dovoljno pouzdanja označiti. To je trenutno stanje. Poslije će svi biti „pametni”, poslije će se javiti oni koji su „oduvijek znali”, to na sav glas dokazivati. Kao i uvijek.

Mladić je živio s roditeljima u selu Kletištu pokraj Kutine, završio je osnovnu školu i bio pomoćni radnik u jednoj građevinskoj tvrtki. U svojim objavama na Facebooku slavio je rat, oružje, HOS, Thompsona i objavio kako mašta da snajperom „skida Srbe“. Hm, stvarno, kad je tako - što je onda moglo krenuti po zlu? Možda je jedan dio napadačevog motiva i motiva nekih komentatora što ga podržavaju u tome što vladajuće garniture svih ovih posljednjih 30 godina vide kao one koje su same pljačkale ili dopuštale pljačku i nesumnjivo osiromašenje ljudi, ako se mjerimo s usporedivim tranzicijskim zemljama Europe. Ali, dominantan pokretač je, čini se, ona u Hrvatskoj već klasična, ekstremno desna pozicija koja „pravu“, neku „autentičnu“ Hrvatsku doživljava samo kao mrzilačku, zatvorenu, oklopnu, ratnu, koja se klanja uniformi i oružju, žestokom nacionalizmu i šovinizmu koji se, naravno, neće obračunati samo sa Srbima nego i svim za njih nepoželjnim i izdajničkim Hrvatima.

Nedavno sam u jednom tekstu pisao o tome kako je davna 1986. godina jedna od prijelomnih u mom životu. Među događajima koji su je obilježili posebno se ističu dva na koja nisam otišao. Jedan je utakmica finala Kupa ondašnje države između Veleža i Dinama. Drugi je koncert koji se nikada nije održao. Prvim je počelo predivno ljeto Mundijala u Meksiku i užarenog šljunka pored Neretve, a drugim jedna tužna jesen koja kao da je nagovijestila da će uskoro mnoge mladosti biti grubo prekinute i da više neće biti svijeta kakav smo do tada poznavali. Tog 18. rujna na putu za Mostar fićo u kojem su bili članovi benda Crvena jabuka - Aljoša Buha, Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić – izravno se sudario s kamionom. Aljoša Buha je podlegao ozljedama, Zlatko Arslanagić se uspio u potpunosti oporaviti, a Dražen Ričl umro je na beogradskoj VMA klinici na današnji dan te 1986. godine. Putovali su na prvi koncert svoje prve velike turneje.

Današnja liposukcija ruševina, koje su preostale nakon nedavnog potresa, tek je slabašni, nedostatni pseudo-kirurški i smisleno promašeni poduhvat. Stoga je Zagreb potrebno preorati, proširiti ga do dimenzija velegrada. Sada ostajemo gdje smo bili kad je A.G. Matoš, još 1912. godine, pisao da „Zagreb nije jedan grad, upravo jedno selo“. Govorio je pri tome o tri Zagreba (Griču, Kaptolu i Donjem gradu), od kojih svaki, sa svojim posebnostima, uzrokuje da „Zagreb nije čisti hrvatski grad: Grič je hrvatski prošlošću, Kaptol vjerom, a u Donjem gradu je hrvatstvo spalo na dva-tri novčana zavoda, prosvjetu i malograđane. Zagreb je nekakvo središte tek kulturno i politički, pa da to nije, postao bi veliko selo kao Kaniža“.Uzalud je citirati kaustične misli toga genija – kad ga u prosvjeti omladini „predaju“ tek kao pticu pjevicu, a mišljenje nek ide vrit. Koliko god da je od tih davnih dana narastao, Zagreb je ostao selendra na rubu EU, a duhovna palanka.

Sam prostor nije kriv – to je jedan vrlo lijep gradić, čijim se vedutama, položaju na brdašcima sa kojih se malim strmim kamenim uličicama spušta prema morskoj obali, dive mnogi. Iznutra, to je sasvim perpetuiran prostor, lišen svog stvarnog sadržaja, svoje prirodnosti – svoga života. To je jedan do zla boga povampiren prostor koji frenetično žudi za novcem, za novcem vrlo bogatih ljudi, koji samo ponavlja, sikće – daj, daj, daj! Za uzvrat, on više ništa ne nudi – niti ona riba na pladnju više nije riba, nego neki njen blijedi odbljesak, ne iz razloga jer ona to ne bi mogla biti, već zato jer kuhar koji ju je pripremio taj posao radi preko volje i bez ljubavi, u ljutnji i frustraciji jer ga gazda restorana koji se želi na brzaka obogatiti plaća premalo, i uz to mu neprestano prigovara, jer ne izlazi van na ulicu i udružen s konobarom ne povlači za rukav, ili za remen od hlača, turiste u prolazu, navlačeći ih kao krave na povodcu u njegov restoran.