Normalno, ako je ljudima, pa i cijelim narodima, a kod nas je, izgleda, tomu tako, suđeno da budu konobari, onda je bolje to raditi u Beču, Münchenu ili Dublinu za dvije hiljade eura, nego za upola manje u domovini, diljem krasne hrvatske obale. U kojoj nema perspektive. Umjesto da dižu i grade svoju zemlju, armije, nacije konobara nose tacne ispred srednje klase u Evropskoj uniji. Ko zna koliko će trajati i srednja klasa i Evropska unija, ali dok ide – ide!? Jesu li ti ljudi zaslužili više od toga nego da budu konobari ili spremačice? Bez omalovažavanja, to su časni poslovi, zato ovo i pišem, cijenim svakoga ko ih zna raditi, i zato me i brine jer se sad odjednom, za potrebe turističke sezone, svi trebaju pretvoriti u to. Nismo svi za sve. Međutim, izgleda da sve to skupa ipak ima i jednu vedriju stranu.

Predati se masi znači zaboraviti na sebe. Unutar čovjeka postoji još tihi komadić sjećanja – glas nezadovoljnog unjkala koje istovjetnim, jednoličnim tonovima pokušava podsjetiti na bolećivo važnu nužnost održanja imaginacije na životu. Ali, ona je već zamrla – izravno, pred očima i protivno osobnoj volji oštećenika, koji se priprema da postane još jedno biće – spužva, čovjek bez svojstava sposoban prilagođavanju najžalosnijim naravima – sve kako bi dojmovi takvih gordih pojava o njima samima ostali blistavo netaknuti. Moguće je da su navike opijanja, ili već neki od načina zamagljivanja svijesti, koja je u stvari već dobrano uspavana, načini da se čula usmjere k putovanjima kakve rutina masovne svijesti zabranjuje i poništava. Ali, ova opijatnost otvara zonu utisaka drugačije vrste od onih kakve kreira vježbom uhodana imaginacija.

Tri četvrtine Sarajeva, ionako, navija za Hrvatsku, i meni je drago da se to neće promijeniti kakva god – a takva je da ne može gora – bude politika Zagreba prema Sarajevu. Ljudi iz Sarajeva, ovako poraženog i opustjelog kakvo je danas, naprosto ne smiju biti kao oni u Banjoj Luci koji su poderali glasnice urlajući za Ruse protiv Hrvatske, niti kao nezavršene antropološke izrađevine u Širokom Brijegu koje jedva čekaju da Hrvatska dobije da ispsuju Sarajevu balijsku mater, i opale kakvu raketu u Istočni Mostar. Kad Sarajevo bude takvo, više ga neće biti. Ostaće možda neke kuće, i neki ljudi, i neki stadioni, ali to neće biti Sarajevo. Možda ga već sada i nema, a ja se ne želim pomiriti s tim. Istina, s činjenicama, i sa slavom, Hrvatska prvo sama mora na kraj.

O ljubavi ne znamo ništa. Nijednu ideju nismo istinski spoznali. Zato što smo sebični. Umišljamo da je naša pojedinačna sudbina veća od neke druge sudbine. I najveći zločin spram nas ovakvih kakvi jesmo jeste to što smo postali svjesni naše necjelovitosti. Zato živimo u strašnom dobu. Opljačkani smo za iluzije od kojih se mogao sastojati privid naše sreće. I zato kada gledam u tvoje oči, gledam u nebo i čekam da vidim ljeto kako se valja na svjetlucavim valovima prema našim izmaštanim tijelima i sudbinama jer je sve namješteno tako da nam je uvijek potreban odmor od naših vlastitih svakodnevica. I to je ono strašno pored svega drugog što je strašno u našoj nemoći da promijenimo bilo što. Obična kiša može pokvariti sve naše nade i baciti nas u očaj jer eto jednog ljeta koje nije onakvo kakvo smo navikli da bude.

Ima otprilike godina dana da je moje dite odlučilo upotrijebit sva svoja profesionalna znanja i iskustvo osobnog trenera da bi mi pomoga da se riješim viška kilograma. Nije šta je moj, al brate hrabro je to dite. Znači, kad Krešo nešto zacrta, on to i ostvari. Za razliku od mene koja nikad ništa ne zacrtavam i sve pametno šta ostvarin uglavnom bude stvar sritne slučajnosti i dobre konstelacije zvijezda. A i kad nešto uspijen zacrtat, za otprilike 15 minuta zaboravin šta san zacrtala. Počelo je tako šta mi je objasnija šta sve smin i ne smin jist, koliko i kako se triban kretat i šta sve od životnih navika triban prominit. Pitala san kako može bit tako bezdušan prema vlastitoj materi, a ja ga rodila i pazila i čuvala. Nije ni trepnija i samo mi je reka: "Mama, kupija san ti vagu. Sad se izvagaj, a rezultat napiši na papir i zalipi NA FRIŽIDER."

Ima ležernu kosu boje baltičkog ćilibara koju fenira bura i koja postaje svjetlija kada upeče kolovoz i kada pijani Britanci zalutaju šikarom prema moru. Vitka kao krivuljavi strujni stup na seoskom poluasfaltu zaleđa vodič je meni i samoniklim puzavicama koje rastu iz betona napuštenih i grafitiranih dvokatnica. Bizarni toponimi s ružnim imenima za koje su ne tako davno ginule baboubice s obje strane brda i marljivo odjeljenje bijele tehnike.

Sve što je u civilizovanom svetu normalno, ovde se među više nego brojnim nacionalistima proglašava za nenormalno. I obrnuto. Ovde se teško bolesna deca leče SMS-om umesto u bolnicama, dok se TV Pinku otpisuju ogromna poreska dugovanja, a huškačkim propagandnim režimskim glasilima dodeljuju ogromne sume iz budžeta. Ovde se na stadionima peva “Nož, žica, Srebrenica” i ispisuju grafiti “Žao mi je Srebrenice mila, što se nisi dvaput dogodila”. Ovde se kliče “Vladimire Putine, raširi nam butine”. Ovde je normalno da se diviš Rusiji, ali da decu šalješ da se obrazuju na Zapad. Ovde je, brate mili, i staro i mlado iskreno i masovno ubeđeno da su Srbi izabrani, nebeski narod, kojem upravo zbog toga celi svet radi o glavi. Pa jebotebog - dokle?! E, pa - do poslednjeg daha… Jer ovde je bog rekao laku noć. Iako je i bog Srbin…

Čega se sve ne nagledah! Od nekih prizora još me uvijek podilaze trnci i oblijeva hladan znoj. Prvi stan koji mi je bio pokazan na početku moje potrage urezao mi se u užasnutu memoriju doživotno. Smješten je u podrumu ogromne privatne kućerine, a da bi se uopće stiglo do njega, treba proći kroz dugačak hodnik od betonskih zidova dok ti mrtvi žohari krckaju pod nogama. I taj miris, majko moja. Kao da se spuštaš u grob. No, trud se isplati, najednom se u mraku ukaže veličanstvenih 15 kvadrata “stambenog” prostora ambicioznog naziva “garsonijera”. Pobjegla sam glavom bez obzira. Optimistično se upuštam u ležerno pregledavanje stanova ponuđenih na internetu. Uočavam poveći broj oglasa koji između ostalog ističu restriktivne uvjete – bez djece, bez kućnih ljubimaca, samo nepušačima, samo studenticama, samo studentima, samo zaposlenim ženama, samo visokim ljudima sa zelenim očima i slično.

Još je svježa anegdota kad je Miroslav Kutle, tajkun nepoznatog zanimanja u snježnobijeloj Sergio Tacchini trenerci, odjeći teniskih šampiona, u laganom kasu, nakon svog bijega iz Hrvatske i trodnevnog derneka tomu u čast, stao ispred restorana svog poznanika u Međugorju i pozvao ga na trim turu na brdo ukazanja. Teške glave od prethodne noći, s nevjericom što ga se zove da slobodno vrijeme provodi mučeći samoga sebe, domaćin je odbrusio, da se nose u neku stvar i on i ko ga je nagovorio, i da ide sam jer “kad’ si kra’, nisi mene zva’”. U tom smislu bismo svakako trebali razmisliti da pored vjerskog uvedemo i novu disciplinu: krim-turizam. Kad superbogati ruski tajkuni mogu uplaćivati ture da sedam dana provedu kao klošari ispod mostova u Parizu, i kad turističke agencije zarađuju na tome, zašto kriminalci iz cijeloga svijeta ne dođu u BiH da provedu nezaboravan tjedan širom zemlje gdje bi ih ugostili “prijatelji”.

“Mašta ti se poigrava. Srednjoistočna Evropa je kao neka opereta što koketira sa besmrtnošću, sa večnim osećanjima, i kao neki sto za rulet za kojim je ulog ogroman: igra se u istoriju.” Ali ta igra mašte biva okrutno prekinuta. Kad o toj, kako bi to rekao Benjamin, srednjoevropskoj žalobnoj igri govorimo, uvijek se prisjećamo Miloszevih stihova: "Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako propadaju. Ne voli nijedan grad: lako se pretvara u ruševine.” Jer, teško će naći domovinu, onaj koji ima savjest, kaže Végel. Hrvatski pisac Miljenko Jergović navodi da je početkom rata za raspad Jugoslavije, mađarski pisac György Konrad, tad predsjednik međunarodnog PEN kluba ponudio Végelu trajni boravak u Budimpešti, kako bi se riješio briga i strahova koje mu je zadavala njegova tadašnja domovina i da je to on bez razmišljanja odbio, znajući da je nacionalizam bolest na koju ni jedan narod, ni jedna zemlja nije imuna.