Etičnost je mjera naše ljudskosti. U odnosu prema Drugom (po)kazujemo što jesmo. Svako je onakva osoba kako se odnosi prema onima koji su od nje slabiji, onakva kako se odnosi prema siromašnim, nemoćnim, obespravljenim, ugroženim. U svako doba i na svakom mjestu. U tome se zrcali i politika, koja svojom djelatnošću samu sebe legitimira. A ako je temeljno etičko načelo pravda i dobro za svakog, a u svojoj političkoj primjeni pravednost i etičnost za najveći mogući broj ljudi, onda se politika ne može temeljiti ni na nacionalnom, ni na religijskom, jer su oni po svom karakteru partikularni i isključujući, a ne opći, univerzalni i obuhvatni. Pravednost može biti utemeljena jedino na jednakim pravima za sve ljude, dakle na uvažavanju prava svakog pojedinca. A takva politika može nastati i biti djelatna samo u pravnoj državi.

Kad bi postojao neki precizan algoritamski mjerač ko je temama svojih pjesama utro put narodnjacima i tako postao najutjecajniji pjevač najrasprostranjenijeg žanra u bivšoj Jugoslaviji, odgovor bi bio – Toma Zdravković. Sva ta bol za Cigankom, sve te tužne noći, sva ta doticanja dna života, i svi ti različiti svetovi – sve je to u kafanu, a onda u dušu našeg čovjeka donio Toma Zdravković. I zato je priča o njemu toliko intrigantna. On kao da je bio podsvijest te zemlje koja se zvala SFR Jugoslavija. Biće da je nepouzdani pripovjedački subjekt kolektivnog nesvjesnog volio o sebi misliti kao o boemu, nesretnom u ljubavi, kockaru i pijanici, podjednako omiljenom u svim segmentima društva. Otpadniku zlatnog srca i nikotinom i alkoholom nagriženog glasa koji je opjevavao (uglavnom zlu) sudbinu.

Nemojte zakolutati očima kada Vam svima, i religioznima, i nereligioznima, poželim vjere. Ovo vrijeme godišta vežemo uz najveći kršćanski blagdan pa se može činiti da je i ova moja želja vezana uz vjeru u religijskom smislu. Ali nije. Religije nemaju monopol na vjeru. Vjera nam pripada svima. Ne govorim o vjeri u neki apsolut, u Boga, govorim o vjeri u život, u ljude, u čovječanstvo. Vjera u mogućnost promjene. Vjera da kao ljudi i kao društva imamo kapaciteta suočiti se sa svim izazovima koje nam je pandemija servirala. Ne vjerujemo u struku i ne vjerujemo u znanost. Svjedočimo nekom suludom vremenu u kojem svatko najednom postaje stručnjak, a stručnjaci koji su godinama izučavali pojedina područja postaju tek plaćenici jer govore ono što ne želimo ili nismo spremni čuti. Živimo u vremenu alternativnih činjenica koje ne poznaje ni znanstvenu metodu ni logiku argumentacije ...

Beč je od rokenrola udaljen koliko ljubav od želje. Haydn, da. Zatim Mozart, pa Schubert. Svi ti nježni muškarci s perikama, rijetke klasične zvjerke. Pred kraj dašak romantike. Historicizam. Ruka u čipkanoj rukavici, lažno pružena narodu. Potom kriza imperija, dekadencija, rat, požar socijalizma. Podij preuzimaju strogi, kompleksni tipovi. Filozofi i revolucionari crtovlja. Schoenberg. Webern. Berg. A onda ništa. Nacizam, glave u pijesku, brzinsko ribanje savjesti. Sivilo i vagoni jeftine radne snage koja subotom uvečer, u znojnim Beislovima na rubu Ottakringa, obeznanjena od Marillenschnapsa i špricera reve nešto anatolijsko, ili cetinjsku reru. Ne kažem da je bečke bubnjiće obila narodna muzika. Upravo suprotno. To je vjerojatno ono najbolje što je Beč u svojoj muzičkoj noći u to vrijeme mogao čuti. Taj je osjećaj na ploči možda najbolje uhvaćen u pjesmama Cema Karace.

Sve je u slučaju Benjamine Karić, gradonačelnice Sarajeva išlo prema provaliji. A ona se otvorila ovih dana kad je nekakav idiot na vratima katoličke obitelji u Sarajevu, ispod božićnog vijenca napisao: „Hoćete li da vas išaram kalašnjikovom, imam ga?“ I, u blizini dodao: „Tu sam, katolici, da vas prekrstim.“ I još: „Hoće li neko sa mnom ta – ta.“ Dobro, bolesnicima mjesto i jeste u odgovarajućim ustanovama – pod uvjetom da cijelo Sarajevo nije jedna ogromna ustanova tog tipa – a gradonačelnica, koja je prije par dana čestitala „kalendar“, ispalila je najveći „hit“ svoje karijere. Rekavši da su ove poruke možda rezultat izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o BiH, koji „dodatno širi mržnju među narodima“, Benjamina Karić otkrila je svu bijedu konteksta kojem pripada. I vlastite pozicije. A zadnje, ali ne i najmanje važno je da je izjednačila Milanovića i idiota koji piše marker flomasterima.

Najveću traumu mi je ostavio događaj iz 1993. godine nakon press konferencije ratnog zločinca Ratka Mladića i UN generala u Beogradu. Gomila kolegica i kolega se naguralo prema njima kako bismo mogli snimiti izjave. U jednom trenutku sam primijetila da američka kolegica koja je stajala do mene s izbezumljenim izrazom lica bježi iz gomile, a kad sam nakon toga osjetila da se netko trlja o moje tijelo, shvatila sam što je posrijedi. Ruka mi je makinalno poletjela prema osobi iza mene, ali taj netko, zadrigli gorostas iz Mladićeve pratnje mi je svom silinom stisnuo ruku, osjetila sam i pištolj na donjem dijelu leđa dok se i dalje trljao o mene, i onda mi je šapnuo u uho: „Samo pisni, zadaviću te ko tića. A kažeš li nekom gotova si, i ti i tvoji, lako ću vas pronaći.“ Nitko ništa nije primijetio, svi su bili okupirani Mladićem i UN generalom. Odgurnuo me poniženu, šokiranu i uplašenu. Pred očima mi je bila slika supruga, Hrvata u Beogradu u ratno vrijeme.

Jednom sam, nakon doručka, požurio van, htio sam se survati u Pariz, tako sam o tom svom izlasku mislio, toliko sam ga želio, htio sam se survati, kao s litice u taj grad, stradati ako treba, prihvatio sam hladnu kvaku vrata i gurnuo, a onda sam opazio kako gospodin Ibrahim brzim pokretima šara sve što je napisao, kako snažno i u bijesu upire svoju olovku u onu mesnatu bilježnicu i kako dahće, ubrzano diše i šišti kroz začepljen nos, kroz guste tamne dlake u njemu. Zastao sam i dobro ga promotrio, učinilo mi se da ne postoji druga polovina tog čovjeka, da njegovo tijelo završava točno na rubu stola na koji je naslonjen, da nema ni nogu, ni zdjelice, poput kakva lutka odrezan je po osi oko pupka. I takav je nasađen na svoju stolicu, primaknut za taj stol i ostavljen da se bori s tom velikom bilježnicom i riječima. I s tom olovkom kojom će sve u nekom trenutku iskrižati, zamrčiti i uništiti.

Opet frka!? Po Sarajevu osvanuli plakati: „I ti si potreban za odbranu BiH“. Brko, s beretkom i šmajserom, stoji na braniku otadžbine. Tu smo, dakle. Od obećanja demokratije, slobode, zlatnih kašika, otvorenog društva, eto nas ponovo na korak do krvoprolića. Rasprodalo se što se imalo, stanovništvo se skoro prepolovilo, zemlja opustjela, a vlast draga, pa bi ratovali. Suština je jasna: svaki od njih trojice je većinu ostatka života trebao provesti u zatvoru. Čović je, istina, svoje ležao, ali očigledno je to jedini kapitalizirao. Ostaloj dvojici, Dodiku pogotovo, za vratom stoje milionske transakcije, pljačkaške privatizacije, sukobi interesa, desetine kriminalnih djela koje niko nije smio procesuirati jer je stvoreno Carstvo bašibozuka, u kojem nacističke oligarhije ubiru plodove svog primitivizma uz suučesništvo sudova i policije. Frankenstein postdaytonske Bosne i Hercegovine je čudovište koje će, prije ili kasnije, morati ubiti onaj ko ga je stvorio.

Šetao sam Zagrebačkom avenijom s namjerom da na Savskoj uhvatim tramvaj prema centru grada. Pored mene je prošla djevojka na biciklu. Gledao sam za njom. Odjednom joj se u potiljak zaletjela vrana, srećom je imala kacigu pa je staloženo reagirala i održala se na biciklu. Pomislio sam kako je na kacigi sigurno imala nešto svjetlucavo što je izazvalo vranu da joj se kandžama zaleti u glavu. Racionalizirao ili ne, prizor je svejedno bio blago sablastan. Podignuo sam pogled, a na krovu autobusnog stajališta dreždale su još dvije vrane i pomno me promatrale. Jasno se vidjelo da kuju neki plan. Ali na tu sam se pomisao nasmijao samom sebi. Prošao sam pored stajališta i nastavio šetati ne osvrćući se, a onda sam osjetio kako me nešto udara u potiljak i grebe, nakon nekoliko metara sve se ponovilo, vrane su se smjenjivale u krug tjerajući me. Namjera im je uspjela. Potrčao sam, ali su se one nastavile zalijetati.

Prije skoro dvadeset godina, u Parizu, u lipnju, hodam bulevarom Saint-Michel, nekakav je sajam glazbe i svakih pedesetak metara netko svira, stvara toplu buku, makar udara u lonac i šuška praznom limenkom u koju je ubacio kamenčić. Netko pjeva. To je Celeste, njezina je kosa pokošena i uznemirena noć iz ravnog i ranjivog Senegala, rodila se ovdje, malo sjevernije u dvadesetom arondismanu. Celeste pjeva i njezine teške narukvice udaraju o tanka zapešća i ja između jurećih automobila pokušavam razaznati taj zvuk, udarac srebra na mladoj, dugačkoj kosti. Na zategnutoj svijetlo smeđoj koži koja je zategnuta preko ovog dijela ulice i svakako preko mnogih godina što će proći i nabacivati po meni blato zaborava. Celeste i njih trojica sviraju i pjevaju između mesnice i ribarnice, na malenom proširenju uz aveniju. Stao sam i postrance gledam.