Sa tužnim smiješkom na licu čitao sam kako organizatori „Šimićevih susreta“ zadnjih godina u čast pjesniku organiziraju mise zadušnice. Prisvajaju ga oni kojima nije pripadao. Molimo za oprost njegovih grijeha, ili se rugamo toj duši, čistoj duši hrvatske poezije. Iako po inicijaciji katolik, Šimić je bio zatočnik stanovitog „ruševnog kršćanstva“, kako u povodu Baudaleirea piše Hugo Friedrich. On vjeruje i sumnja: Jer „Boga više nema, u hramu ni izvan hrama. O zašto mi ubiste Boga i ostaviste me sama“. Šimić je sve, samo ne katolički pjesnik. On se s kršćanstvom kao dogmom borio, opisi Kristova raspeća, zatim njegove majke u kojoj on vidi svaku majku („i svoju majku“), koja više želi „pored sebe živog sina, nego mrtvog Boga“, svjedoče kako „ne traži boga mišlju u praznini“, pa sve do panteističkih gnoma „Bog oko tebe treperi, miriše i šušti“.

Tek sada jasno vidim koliko je Émil Cioran bio u pravu kada se usudio da napiše da bi onaj ko voli svoju otadžbinu najradije posekao polovinu svojih sunarodnika. Svedok sam danas u celom svetu protivrečnih procesa koje je veoma teško sagledati. Možda zato što se događaji ubrzavaju. U poslednjih desetak-dvadesetak godina odvija se snažan zaokret udesno, koji je ponajviše primetan u zemljama srednje i istočne Evrope. Verovatno zato što je moja pažnja ponajpre bila usmerena na te zemlje. Zaokret udesno pratio je rast krajnje desnice, prema kojoj se desni centar pokazao prilično nemoćnim. Levica je gotovo nestala sa scene. U tim zemljama koliko su brzo planule liberalne iluzije, toliko su brzo i uvenule. Građani su se razočarali u liberalnu demokratiju. Ne smatraju je pravednom. Sve se to odigralo u veoma kratkom roku.

Charles Simić napisao je za New York Review Of Books posvetu olovkama. Piše da najviše voli pisati komadićima grafitne olovke i to zato što mu je tada rukopis nečitak, pa ne mora da se stidi onoga što je napisao. Tek poslije pokušava iz tih škrabotina odgonetnuti šta je napisao. Kad nije uspijevao, tražio je pomoć od svoje žene, a ona ga je iznenađivala rješenjima koja su zvučala bolje nego išta što je on mogao smisliti. U staroj džezvi držim komadiće grafitnih olovaka. Džezvu mi je poklonio otac kada je otišao u penziju. U njoj je cijeli radni vijek kuhao kafu na poslu. Olovke je koristio moj sin dok je učio pisati. Odlagao ih je kada nakon šiljenja postanu olovčice koje jedva izviruju između palca i kažiprsta. Ja sam ih skupljao i stavljao u džezvu. Teško se odvajam od dragih predmeta pa pokušavam da im produžim vijek – džezvu ne izlažem vrelini, a olovke ne šiljim.

Mogli bismo pomisliti pa i zaključiti da s Domovinskim ratom nešto stvarno temeljito nije u redu kad vlasti pokazuju želju da ga brane sankcioniranjem i utamničenjem. Samo budale misle da Hrvati, posebno hrvatski političari, branitelji i turbo nacionalisti pišu hrvatsku povijest, pa onda i povijest Domovinskog rata. Na primjer, kad bi i svi Hrvati ušminkavali Nezavisnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a to se nikad neće dogoditi, ne znači da bi tako NDH za povjesničare i povijest bila zapamćena kao za život poželjna država, a Pavelić kao samo vehementni, državotvorni lider. Ukoliko se hrvatskim povjesničarima ne dopusti da sasvim slobodno istražuju Domovinski rat, pa i zločine koji su počinjeni u njemu, a za koje nitko nije, a sigurni smo i da nikad neće u Hrvatskoj odgovarati, to ne znači da se našim Domovinskim ratom i Hrvatskom kao takvom neće baviti srpski, mađarski, talijanski, francuski, ruski ili bilo čiji drugi povjesničari.

Crna Gora je toliko mala da kad okupiš nekoliko stotina, već si politička sila, što će reći – sa nekoliko hiljada postaješ „volja naroda“. Bilo je te večeri dovoljno kapuljača i fantomki da mnogi pomisle kako je upravo to narod, i da je „narod“ ustao protiv Turaka kao u kakvoj epskoj pjesmi. Sve što je naš junak iz Balijača, mladi David, mogao čuti u medijima i vidjeti na društvenim mrežama jeste to da su divlji Turci hodali gradom i napali mirne momke – mačetama, lovačkim noževima – i da su to uradili u pauzi od silovanja domicilnih žena. Divno se taj zaplet uklopio sa morbidnim glasinama kako Turci kradu djecu i kidnapuju po tradicionalno mirnoj crnogorskoj pitomini – i osvetnička noć je mogla da počne. Momci sa kapuljačama mogli su osjetiti kakvu moć posjeduju – država ih je slušala u realnom vremenu.

Razmijenio sam nekoliko poruka sa Stjepanom, pohvalio mu njegov rad, a on mi piše da želi drugima, naročito mladima, skrenuti pažnju na probleme s kojima se sam suočavao, naučiti ih da usvoje i kao normalne prihvate ljude koji imaju određene fizičke probleme i oboljenja, a i da shvate i prihvate rad ljudi koji imaju slična ili ista oboljenja kakva i on ima. Mnoge je na ljude oboljele od cerebralne paralize upozorio svojevremeno vrlo uspješni, gledani film „Moje lijevo stopalo“ (1989.), film o irskom piscu i slikaru Christyju Brownu (1932.–1981.), čija je autobiografija, posebno u njegovoj domovini, bila književna senzacija. U filmu je Browna maestralno igrao Daniel Day-Lewis, koji je za glumački trud nagrađen Oscarom. Brownovom životu i djelu odala je počast i popularna irska grupa The Pogues pjesmom "Down All the Days".

Švedska akademija objavila je da je mađarski pisac László Krasznahorkai dobio Nobelovu nagradu za književnost. Mađarska je slavila, a bilo je gotovo simbolično što su oba politička tabora u zemlji – makar jedan dan – reagovala gotovo istim zadovoljstvom. Viktor Orbán čestitao je laureatu, a Krasznahorkai mu je odgovorio zahvalom uz napomenu da nikada ne bi podržao njegovu politiku. To je verovatno najdalji domet pristojnosti u savremenom političkom govoru. Srednja i Istočna Evropa, zajedno sa Balkanom, već decenijama očajnički neguju kult tradicije, uvereni da se izgubljeni identitet može povratiti vraćanjem unazad. Toliko smo uronjeni u prošlost da nismo primetili kako je budućnost prošla pored nas. Verovali smo da bez tradicije nema stabilne budućnosti; to je tačno, ali prošlost bez vizije budućnosti postaje siroče.

Vrelom peglom pritisnuo je tetovažu na podlaktici. Želio je zauvijek izbrisati lik bivše djevojke. Dugo se oporavljala koža na ruci, pio je antibiotike, opekotinu mazao kremom i pokrivao zavojem. Kada je rana konačno zarasla, nova koža nije izgledala kao nova – bila je siva, suha i namreškana. Vratila se i tetovaža, ali ni ona nije izgledala dobro, uokvirena otiskom pegle, bila je nejasna, blijeda i ružna – kakvo je postalo i sjećanje na bivšu ljubav. Uskoro je pronašao novu djevojku koja je postala tetovaža na listu noge. Zajedno su otišli u Njemačku. Prije odlaska rekao je da ga, izuzev ružnih sjećanja, ništa ne veže za Bosnu. Dodao je da kod nas još samo ćevapi valjaju, ali da to nije dovoljno za ostanak. Nikad ga više nisam vidio.

Trijumfalni povratak oligarha Andreja Babiša, čovjeka čija je ideologija vladati državom kao svojim holdingom Agrofert i mijenjati stajališta shodno svjetskim trendovima i lajkovima na društvenim mrežama, postavlja pitanje, i kod kuće i u inozemstvu – hoće li Babišova buduća vlada ostati proeuropski orijentirana kao prethodna konzervativno-liberalna vlada Petra Fiale ili će okrenuti kormilo ka Rusiji poput Viktora Orbana u Mađarskoj i Roberta Fica u Slovačkoj. Prema analizama Češku čeka razdoblje oštre retorike i praktične stagnacije, ono što Česi doživljavaju već barem nekoliko godina, bez obzira na to tko je na vlasti. Socijalnim problemima, sve većim socijalnim razlikama, oligarhizacijom društva, buduća koalicija na čelu s oligarhom ne planira se baviti. Na udaru će vjerojatno prvi biti javni mediji, a zatim i ostali, a onda neprofitne organizacije.

Priznajem – nisam imao pojma ko je Charlie Kirk, dok nije ubijen. U našim medijima nikada nisam naišao na bilo koju informaciju o njemu ili neku njegovu izjavu. Možemo tu neobaviještenost pripisati mojoj lošoj informisanosti, geopolitičkoj uskogrudnosti, a možda i ideološkom histerijom koja me je oslijepila da ne vidim „infulensersku zvijezdu“ desničarske Amerike. Dok sam ja živio u neznanju i zabludi, izgleda da je pokojni Charlie Kirk kod nas itekako bio poznat. Kako drugačije objasniti ovu fotografiju? Fotografija je nastala iste večeri kada se pojavila informacija da je Charlie Kirk preminuo, nakon što je ustrijeljen. Mladi jurišnici iz partije Milorada Dodika istu su večer ostavili mogućnost „ožalošćenim“ Banjalučanima i Banjalučankama da u centru grada zapale svijeće i upišu se u Knjigu žalosti. Ko se te večeri upisao – upisao se.