Trijumfalni povratak oligarha Andreja Babiša, čovjeka čija je ideologija vladati državom kao svojim holdingom Agrofert i mijenjati stajališta shodno svjetskim trendovima i lajkovima na društvenim mrežama, postavlja pitanje, i kod kuće i u inozemstvu – hoće li Babišova buduća vlada ostati proeuropski orijentirana kao prethodna konzervativno-liberalna vlada Petra Fiale ili će okrenuti kormilo ka Rusiji poput Viktora Orbana u Mađarskoj i Roberta Fica u Slovačkoj. Prema analizama Češku čeka razdoblje oštre retorike i praktične stagnacije, ono što Česi doživljavaju već barem nekoliko godina, bez obzira na to tko je na vlasti. Socijalnim problemima, sve većim socijalnim razlikama, oligarhizacijom društva, buduća koalicija na čelu s oligarhom ne planira se baviti. Na udaru će vjerojatno prvi biti javni mediji, a zatim i ostali, a onda neprofitne organizacije.

Priznajem – nisam imao pojma ko je Charlie Kirk, dok nije ubijen. U našim medijima nikada nisam naišao na bilo koju informaciju o njemu ili neku njegovu izjavu. Možemo tu neobaviještenost pripisati mojoj lošoj informisanosti, geopolitičkoj uskogrudnosti, a možda i ideološkom histerijom koja me je oslijepila da ne vidim „infulensersku zvijezdu“ desničarske Amerike. Dok sam ja živio u neznanju i zabludi, izgleda da je pokojni Charlie Kirk kod nas itekako bio poznat. Kako drugačije objasniti ovu fotografiju? Fotografija je nastala iste večeri kada se pojavila informacija da je Charlie Kirk preminuo, nakon što je ustrijeljen. Mladi jurišnici iz partije Milorada Dodika istu su večer ostavili mogućnost „ožalošćenim“ Banjalučanima i Banjalučankama da u centru grada zapale svijeće i upišu se u Knjigu žalosti. Ko se te večeri upisao – upisao se.

U jednoj od svojih beležaka o studentskom pokretu u Srbiji razmišljao sam o sizifovskoj sudbini studenata. Prema mitu, bogovi su kaznili lukavog Sizifa da gura kamen uz brdo, ali čim kamen stigne do vrha, on se strovali natrag i Sizif mora da počne ispočetka. Mit prvobitno govori o uzaludnosti, o beznadežnom trudu. Camus se, međutim, suprotstavio tom izvornom značenju. Njegov Sizif prihvata kaznu kao poziv i zahvaljujući tome prepoznaje svoju slobodu. Tokom života mogao sam da posmatram kako najbolji iz moje generacije guraju stenu ka vrhu, koja se uporno vraća na dno brda. Tako su se borili za slobodu, ali ne beznadežno. Kada bi im ruke oslabile i noge jedva držale, najbolji iz novih generacija preuzimali bi stenu. Jučerašnji sizifi sa podnožja posmatraju blistavo plavo nebo, sa svešću da su se konačno pojavile generacije kojima će uspeti da izguraju stenu na vrh planine.

Ventilator je otac, na početku svoje posljednje jeseni, rastavio i složio u crnu vreću za smeće. Mama me pozvala da ga sastavim. Nije išlo, kao da nedostaje jedan dio. Ili dva. Rekla mi je da je otac u ladici čuvao uputstva za kućanske aparate. Nisam znao za to. Otvorio sam ladicu i zaista, bila je puna starih instrukcija i garantnih listova za miksere, sušila, veš mašine, televizore, zamrzivače, šporete, pegle, radio aparate, kasetofone, usisivače, frižidere ... za sve kućanske aparate koje smo decenijama koristili u kući. Mnogi od njih odavno nisu s nama, proizvodile su ih fabrike koje su zatvorene – Obodin, Iskra, Čajavec, Končar, Cer, Grundig, Ei Niš, Insa, Iskra, Sonata ... neki su dolazili iz zemalja koje više ne postoje – Jugoslavija, Čehoslovačka, SSSR ... U ladici moga oca smješten je muzej kućanskih aparata koji su zujali kroz dva vijeka. Ali, u njoj nisam našao uputstvo za ventilator. Vjerovatno je smatrao da je naprava suviše jednostavna.

1963. je godina na svijetu. Era je ova naša, današnja. Budistički svećenik Thích Quảng Đức spaljuje se nasred prometne sajgonske ulice, protestirajući protiv nasilja južnovijetnamske vlade. Jugoslavija, sada službeno, od narodne postaje socijalistička republika. U Dallasu, u državi Teksas, izgubljeni bivši marinac i navodni komunist Lee Harvey Oswald ustrijelio je 35. predsjednika SAD-a, Johna F. Kennedyja, što je, između ostalih, amaterskom osam milimetarskom kamerom zabilježio imigrant Abraham Zapruder. Hitac koji je izvrnuo Ameriku na nijemoj se, kasnije beskrajno analiziranoj i publiciranoj snimci, naravno, ne čuje. Taj tihi metak kalibra 6.5 ispisao je ipak milje i milje tekstualnih, filmskih, muzičkih i svih drugih mogućih, više ili manje popularnih, postajući nezaobilaznim mjestom američkoga kolektivnog pamćenja i prepoznatljivom, ikoničkom vedutom popkulturnog prostora uokolo planeta.

Ajde više sjašite s kvazi domoljubljem i nasiljem nad svima kojima domovina ne služi zgrtanju pod vlastite guzice. Jugoslavija se raspala dok sam još puzala u pelenama, Hrvatska živi svoju samostalnost već nekih 30 godina i jedini neprijatelj naše slobode i suverenosti u ovom trenutku za jednu perifernu zemljicu Europske unije - smo mi sami. Hajmo ovako … zamislimo da je država kuća. Hrvatska je devedesetih uselila u novu kuću, punu namještaja i stvari, prašine, pa i šute. Kućepazitelj nije prvo pomeo i počistio nego je pozvao svoje funkcionere, kumove i rođake, da uđu i odnesu ono što je vrijedno, a za njima, preko smeća i šute, rasprostro tepih. Ako se pobunite i kažete, ej ne može tako, ovo je kuća za sve nas, ne smije se pojedinac bogatiti na zajedničkom dobru, hajmo prvo maknuti taj tepih i dobro počistiti da vidimo s čim uopće baratamo, onda ste vi izdajnik.

Atmosfera na ulici je revolucionarna, ali revolucija je nemoguća. Srbija se suočila sa novom pojavom. Revolucije su obarale diktatorske režime ili bi ih obarale. Srbija se, međutim, ne može nazvati diktaturom, jer postoje opozicione partije, obezbeđena je sloboda mirnog okupljanja, istina u skandaloznim okolnostima, ali se pojavljuju mediji kritičkog duha, dakle postoji alternativa, pa izgleda logično aksiomatsko pravilo da do smene vlasti može doći isključivo putem izbora. U tome se javno svi slažu. Do sada se nisam susreo sa zahtevom za nasilnu smenu vlasti. Obe strane odbacuju nasilje, dok na ulici nasilje besni, a ono ne mora nužno biti političke prirode. Ulica više nije sigurna, jer deluju različite grupe koje nemaju veze sa politikom, ili pak nose političku masku. Policija nema snage da kontroliše te „apolitične bande“. Studenti su se našli u novoj situaciji.

Srpsko narodno vijeće na svom portalu ima i rubriku „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“ u kojoj se nalazi četrdesetak biografija ljudi za koje SNV smatra da su svojim životom i osobito radom ostavili značajni trag u hrvatskoj povijesti i kulturi. Odmah iza Nikole Tesle koji je na prvom mjestu, tako su smjestili Arsena Dedića (1938.-2015.), a onda slijede Bela Krleža, Vladimir Beara, Vojin Bakić … Nije Arsen Dedić od jučer u toj rubrici, tamo je još od 2017. godine, samo ranije na tu činjenicu nitko nije reagirao s negodovanjem. A sada je za nacional-šoviniste, pa i za one koji to nisu, došlo pravo vrijeme. Baš ovih dana nekoliko medija problematizira takvo, činjenično porijeklo Arsena Dedića, a kako je rubrika objavljena i na Facebooku i tamo su se pojavili komentari koji niječu Arsenov srpski etnicitet. Mnogi spominju da se Dedić nije nikada javno izjašnjavao kao Srbin i to je, koliko je poznato, zaista točno. Znamo što je bilo.

Zoran Đinđić je ponudio nadu. Bio je ubijen. Naravno, delo „Crvenih beretki“. Ispraćen je od stotina hiljada ljudi koji su shvatili: baršunasta revolucija u Srbiji je završena. Oplakivali su Đinđića – i izgubljenu budućnost. Godinama kasnije Vučić je u Novom Beogradu skinuo tablu „Bulevar Zorana Đinđića” i zakucao tablu „Bulevar Ratka Mladića”, simbolično označivši novi put. Posle atentata na Đinđića, društvo je ostalo u grču nedovršene revolucije. Kapitalizam rođen u ratovima uništio je ljudsku solidarnost. Narod je više od decenije učio da trpi i preživljava. Korupcija i partitokratija su cvetali. Apatija se širila. Oligarsi su se učvrstili. Srbija se borila sama sa sobom. Danas je jasno: protestima, ranjenima, polomljenim vilicama, suzavcem i pendrecima progovara trideset godina potisnute traume. Majke ponovo plaču. Baršunasta revolucija mora biti izbrisana. Ova eksplozivna situacija nije samo borba za smenu vlasti.

Postoji jedan ozbiljan fenomen, koji svjedoči do koje je mjere u Hrvatskoj poremećeno postalo samorazumljivo. Otkud, naime, zemlji Marka Perkovića Thompsona pravo da moralizira nad političkom korektnošću ijednog pjevača, pa bio stoput iz Srbije? Otkud pravo da moralizira jedinoj europskoj zemlji u kojoj je, prvi put poslije jezivih Hitlerovih nirnberških masovki tridesetih, stotine tisuća ljudi izvikivalo hrvatsku inačicu nacističkog pozdrava? Kako je moguće da hrvatska javnost, gradeći se ozbiljnom, naširoko raspravlja o tome je li ili nije Bajaga devedesetih nastupio na humanitarnom koncertu u Kninu, a ne vidi baš nikakvog razloga za zabrinutost kada ista ona javnost, složno s cijelom vladajućom političkom klasom, pada ničice pred neviđenim, upravo zastrašujućim izobličenjem popularne glazbe u scensku demonstraciju radikalno desnog, proustaškog suverenizma?