Nije ni naročito simpatičan, komunikativan, niti iskreno zainteresiran za druge ljude, ali svijet u kojem živi je izrazito surov. Njegov „kolega”, i po „zanimanju” i po „hobiju” Nathan (Dickinson) mu je uzeo novčanik, pa Mike ide da ga vrati. Kada mu to i uspije, on svojom tužnom pričom uspijeva inducirati samilost kod svjedoka tučnjave koju je s Nathanom imao. Taj čovjek, Simon (Morro), reći će nešto što bi moglo poslužiti i kao moto filma (rečenica glasi „Danas postoji neka praznina u empatiji”) i inzistirati na tome da on Mikeu kupi sljedeći obrok. Mike će nevoljko prihvatiti (ipak mu je novac potrebniji), dočekati mračni kutak na njihovoj ruti i svog dobočinitelja onesvijestiti udarcem, e da bi mu oteo ručni sat koji će kasnije založiti za 40 funti.

Zbog svog zločina, Mike biva osuđen na godinu i pol dana zatvora, ali izlazi nakon devet mjeseci zbog dobrog vladanja, čist, trijezan i s čvrstom namjerom da se na isto mjesto ne vrati. Nadzornica uvjetne slobode (Dhilon) mu je pronašla smještaj, a on se snašao za posao kuharskog pomoćnika u neuglednoj rupi od hotela. Tamo će steći prijateljstva s kolegama i simpatije vlasnika, a kazete s motivacijskim govorima koje sluša će ga držati da ne posustane u svom naumu da uspije u životu. Međutim, nakon ponovnog susreta sa Simonom organiziranim kako bi obojica mogli zatvoriti jedno poglavlje i krenuti dalje, a koji ne uspije polučiti željene rezultate, krhka ravnoteža Mikeovog života se raspada, a on zbog svađa s jednim kolegom gubi posao.

Novi posao će naći kao radnik čistoće, a na njemu će upoznati i djevojku Andreu (Northam) koja hipijevski živi u kamperu i ima san da ga pretvori u „food truck”. Mike se, međutim, vraća starim navikama, pa uspijeva uprskati i taj pokušaj postizanja i dostizanja normalnosti. Možda je ipak i on pomalo odgovoran za svoje nevolje, makar u smislu svojih burnih i auto-destruktivni reakcija na nešto što se ne odvije onako kako bi on htio i kako je on zamislio. Možda on i ima snage i volje pobijediti ovisnost i boriti se da zadrži krov nad glavom, ali ipak ne može ići protiv činjenice da je prije svega neodraslo i neodgovorno derište.

U rukama nekog drugog, „Derište“ (u originalu „Urchin“) bi bio dosta tipičniji, didaktični, ideologijom nabijeni film, nekakva nesuptilna moralka, ili, pak, eksploatacijski film koji se hrani (tuđom) bijedom. Međutim, Harris Dickinson se pokazuje kao vrlo inteligentan i promišljen filmski autor lišen „mesijanskog” ega, što je vidljivo već u prvoj odluci koju je donio. On, naime, ne dodjeljuje sebi glavnu ulogu, što bi za jednog primarno glumca bilo tipično, a potencijalno i unosno u sezoni nagrada (žiriji vole „deglamurizaciju”), a i što se tiče epizodne uloge koju je odigrao, i to je učinio iz nužde kada nije mogao naći drugog, manje poznatog glumca ili naturščika za nju. Rezultat su sjajne role za obojicu, ali i za ostatak „miješane” postave sačinjene od manje poznatih profesionalaca i amatera koji se sjajno uklapaju u posve realističnu scenografiju pravih lokacija.

Realistično djeluje i balansirani ton koji Dickinson zauzima, odbijajući da svog protagonista postavi kao dobru i naivnu osobu koja je, eto, postala žrtvom sustava jer je skrenula sa zacrtanog puta. Naprotiv, Mike je sve vrijeme prilično sebičan, ponekad i tašt, ali uvijek uvjeren da mu svijet nešto duguje. To ne znači da je sustavu posebno stalo do njega, iako mu je isti sustav pružio jednu šansu i slamku spasa. Ipak je na pojedincu da tu šansu iskoristi najbolje što može. Naravno, nije „Derište“ nikakvo opravdanje statusa quo ili konstatacija da je s državom i njenim službama uvijek i sve u najboljem redu, koliko upozorenje da je život sam po sebi težak, a ponekad čak i rizičan.

Naravno, nije Dickinson – bilo kao scenarist, bilo kao redatelj – bez greške, budući da pokazuje određene manirizme korištenja „pomagala”. U slučaju dramaturgije, tu su snolike sekvence na prijelazu između činova, a u slučaju režije pretjerano oslanjanje na glazbu s ciljem da nam diktira dinamiku i tip sentimenta. Pa opet, u nekim scenama, on pokazuje savršeno oko za detalje i dosta empatije, zapravo možda i više od toga – razumijevanja, kako za svoje likove, tako i za ljudsku vrstu uopće.

Opet, Dickinson pokazuje strašan potencijal i veliku želju da se uči i napreduje snimajući originalne i atipične filmove. Zapravo, takav je i kao glumac, i to je bilo vidljivo još od samog početka. Zbog toga „Derište“ možemo usporediti ne samo s predstavnicima vlastitog pod-žanra, već nas po auri, hrabrosti i atipičnosti podsjeća i na film „Štakori s plaže“, film koji je lansirao Dickinsonovu glumačku karijeru, ali i autorsku karijeru Elize Hittman. Kao redatelj, Dickinson itekako ima budućnost, a „Derište“ kao prvijenac služi poput signala, možda čak i dokaza za to.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Urchin

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.