„Yugo Florida“ je i naziv debitantskog dugometražnog filma srbijanskog redatelja Vladimira Tagića koji je upravo imao premijeru u natjecateljskoj konkurenciji Sarajevo Film Festivala, gdje je njegov glumac Andrija Kuzmanović osvojio Srce Sarajeva za najbolju mušku ulogu. Kao i model automobila, i film je dugo vremena proveo u pripremi i proizvodnji, a Tagić se u međuvremenu proslavio režirajući dobro primljene i nagrađivane serije kao što su „Jutro će promeniti sve“, „Mama i tata se igraju rata“ i „Sablja“.

Zoran Veselinović zvani Veseli (Kuzmanović) nosi nadimak izveden iz prezimena, ali uopće ne odgovara njegovom karakteru. Zapravo, Zoran ima razloga da bi bio neveseo: radi na groznom poslu noćnog realizatora i potrčka na „reality show” programu, kronično pati od nesanice, živi kao student s neodgovornim cimerom (Džanković), a s djevojkom koju je volio, Tamarom (Selimović), prekinuo je vezu kada se uplašio da bi ona mogla postati previše ozbiljna i trajna, pa se sada upušta u očajnički „sex chat” preko aplikacija na mobitelu. Povrh svega, otac ga moli za uslugu da mu od točno određenog majstora u točno određenom dijelu grada nabavi točno određeni dio za naslovno vozilo.

Zoranova nevesela egzistencija će postati još manje vesela kada otkrije da njegov otac Slobodan zvani Vesa (Pejaković) boluje od leukemije. Otac i sin nikada nisu imali dobar odnos, uglavnom zbog očevog teškog karaktera. Majka (Sinovčić Šiškov) se od njega razvela, a iako ga još uvijek voli, ne može u potpunosti voditi brigu o njemu, pa i taj teret pada na Zorana. Kako se na inertni, notorno korumpirani zdravstveni sustav koji često daje kontradiktorne upute ne mogu osloniti, Zoran i majka Vesu smještaju u skupu privatnu kliniku. Vesa tamo dolazi u sukobe s osobljem koje predvodi hladna i distancirana medicinska sestra (Stojiljković), pa otac i sin odlaze na jedno posljednje putovanje automobilom koji također ima „karakter” nalik Vesinom.

Ova vrlo tužna i vrlo muška priča posve je autentična za okruženje suvremene Srbije, a redatelj tu neveselu egzistenciju oslikava točno pogođenim općenitim tonom uz obilje perfektno plasiranih detalja. Stanovi u kojima ti nesretni muškarci žive zamračeni su ili neuredni poput jazbina, a i u jednima i u drugima scenografija Dragane Baćović sugerira zadah ustajalog zraka ili prašine. Ustanove kao što su bolnica i klinika, pak, stoje u oštrom kontrastu između mizernog kaosa i aseptično-spartanskog zatvora, a i jednom i drugom zajedničke su hijerarhija i birokracija. Potonje se proteže čak i na benzinsku stanicu i konflikt oko šalice za kavu koji predstavlja jedan od relaksacijskih momenata u filmu. Vani, pak, kao da zaudara smog i vlaga, bilo u urbanim pejzažima kaotičnog Beograda ili neveselim prizorima obližnjeg propadajućeg gradića Mladenovca i njegove ruralne okolice.

Ništa se od toga, međutim, ne upotrebljava za „zatrpavanje” gledatelja mizerijom, jer ta mizerija zapravo djeluje autentično i životno za većinu stanovništva u klasno raslojenoj i disfunkcionalnoj Srbiji gdje se nezadovoljstvo, svadljivost i ostatak elemenata „teškog karaktera” prenosi s koljena na koljeno. Svaki prizor koji vidimo i svaka emocija koju autor pokušava komunicirati s nama kao gledateljima posve je autentična, uključujući tu i rizičan, a dramaturški potentan kadar širenja slike od tjeskobno uskog, 4:3, prema širem, 16:9 formatu.

Tagić također zna da gledatelja mora relaksirati humorom, pa makar i onim mračnim, što s vremena na vrijeme i čini. Tako imamo pod-zaplet s učesnicom programa na kojem Zoran radi koja se, i sama izgubljena i u krizi, u njega zaljubljuje ili makar razvija opsesiju. Imamo i jednu urnebesnu raspravu oko spomenute šalice za kavu na također birokratiziranoj benzinskoj stanici, kao i Vesine eskapade tipične za čangrizave starce koji imaju taman toliko snage da nekom drugom zagorčaju život.

Izvedba svega toga, po običaju, ovisi o glumcima koji ovdje imaju teške zadatke igranja u često suprotnim emocionalnim „ključevima” scenu za scenom, a ponekad čak i u istoj sceni. Kuzmanović je možda nagrađen za svoju najbolju ulogu u dosadašnjoj karijeri, ali ni ostali ne zaostaju za njim. Tu treba posebno pohvaliti Pejakovića koji je možda kontroverzna javna ličnost i namještenik kriminalnog režima, ali je još uvijek izvrstan glumac. To posebno vrijedi kada mu uloga legne, a to je s ulogom Vese slučaj.

Na koncu, svaki smijeh i svaka suza u ovom autentičnom filmu čine se zasluženima i zarađenima. U moru filmova na festivalima koji djeluju kao da su skrojeni za točno određene ukuse publike, kritike ili žirija, ovako nešto autentično je, nažalost, postalo rijetkost. „Yugo Florida“ možda neće mnogo putovati i prelaziti granice ovih prostora, ali Tagićev film u centar pogađa to specifično srpsko stanje uma, tu nemoć, gubitništvo, tugu i pokidane odnose u kojima ljudi, ako to doista i jesu, moraju osjetiti potrebu za nekakvim iskupljenjem. Nema ovdje podilaženja, „Yugo Florida“ je primjer filma koji će nas „zakucati”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Yugo Florida

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.