Tekst prenosimo s prijateljskog Prometeja

Izjava riječke gradonačelnice Ive Rinčić da na maršu „Ujedinjeni protiv fašizma“ nije učestvovala jer se „ne želi svrstavati ni uz petokraku ni uz pozdrav ’Za dom spremni’“ tipičan je primjer opasne relativizacije ne samo historije, nego i osnovnog moralnog imperativa koji bi trebao biti temelj svakog demokratskog društva. Ta izjava zvuči poput stava koji je nastao u nekoj laboratoriji političkog marketinga gdje se sve svodi na „korektnu distancu“ i „uravnoteženost“, čak i kada se radi o pitanjima koja ne trpe nikakvu ravnotežu. Ali iza prividne „neutralnosti“ krije se nešto mnogo ozbiljnije: normalizacija fašizma pod maskom „objektivnosti“.

Jer izjednačavanje antifašizma i fašizma nije neutralnost. To je, svjesno ili nesvjesno, legitimiranje fašizma kao jedne ideje među mnogima, kao nečega o čemu se može raspravljati na tržištu ideja, kao da govorimo o poreznoj reformi, a ne o ideologiji koja je svoj politički manifest izrekla kroz gasne komore, logore smrti i genocid.

Antifašizam, ma koliko ga današnje nacionalističke politike i njihovi parapolitički glasnogovornici pokušavali svesti na „jugonostalgiju“, nije nikakva ideologija. On je civilizacijski refleks na sistem zločina koji je u Evropi ostavio milione mrtvih. On je minimum moralnog konsenzusa koji razlikuje ljudsko od neljudskog. Kada se neko, pogotovo javni dužnosnik, pravi da između antifašizma i fašizma postoji neka linija simetrije i da je najbolje „ne svrstavati se“, tada zapravo čini ono što fašizam želi: skida mu historijsku i moralnu stigmu, pretvara ga u „mišljenje“, u stav koji se može prihvatiti ili odbaciti, ali koji se tobože mora uvažiti kao sastavni element demokratskog pluralizma.

Ali fašizam nije pluralizam. Fašizam je u svojoj srži ukidanje svake pluralnosti. On je ideologija koja ljudima oduzima ljudskost, dehumanizira ih, pretvara ih u problem, prijetnju, u materijal za „konačno rješenje“. Ideologija koja je već pokazala šta radi kada je na vlasti: logori, deportacije, ubistva, sistemsko nasilje nad civilima, nemoćnima, djecom. Ovo nije metafora: ovo je dokumentirana, empirijska istina.

Zato je svaki pokušaj da se antifašizam i fašizam stave u istu rečenicu kao dvije opcije podjednake težine moralna i politička aberacija.

Ovo što se događa u Hrvatskoj nije novo. Širom Evrope gledamo kako izgleda kada se relativizacija fašizma i rasizma institucionalizira po uzoru na Projekat 2025 koji u Americi provodi administracija Donalda Trumpa.

Tako i saopštenje riječke gradonačelnice ima svoj presedan. Nakon marša nacista, neonacista i KKK „entuzijasta“ u Charlottesvilleu 2017. godine, Donald Trump je, umjesto jasne osude, izustio rečenicu koja je obilježila presudan korak u američkoj eroziji demokratskog konsenzusa: „Na obje strane ima vrlo dobrih ljudi.“

Time je ekstremna desnica dobila upravo ono što je godinama pokušavala postići: da se njihovi rasistički i nasilni stavovi predstave kao legitimno političko mišljenje. Da se antifašizam proglasi jednako ekstremnim kao i nacizam. Da se otpor fašizmu pokaže kao „problematičan“, „agresivan“ ili „radikalan“.

I šta se desilo? Amerika danas živi posljedice te rečenice. Porasla je tolerancija prema rasističkom nasilju, teorije zavjere ušle su u Kongres, a antifašizam se u službenoj državnoj politici tretira kao neprijatelj države. Ono što je počelo kao rečenica o „dobrim ljudima s obje strane“ postalo je politika koja je suštinski potkopala demokratske norme.

To je lekcija čije odjeke danas jasno čujemo u Hrvatskoj: kada javni dužnosnik odbije biti antifašist on ne postaje neutralan, nego postaje saveznik političke snage koja želi rehabilitirati fašizam u društvu.

Posebno zabrinjava insistiranje gradonačelnice Rinčić da je zbog jedne (!) djevojke sa zastavom SR Hrvatske „čitav marš pod petokrakom“. Takav argument nije logički propust nego politička strategija: pronađi pojedinačni incident, pretvori ga u simbol, demoniziraj cijeli pokret.

To je ista metoda koju koriste oni koji žele delegitimizirati feminističke proteste zato što je negdje neka aktivistkinja nosila radikalni transparent, ili antiratni pokret jer su se tamo pojavila trojica anarhista. To je metoda koja se koristi kada je cilj diskreditirati pokret koji se bori protiv duboko ukorijenjene nepravde.

U zemlji u kojoj je „Za dom spremni“ već godinama predmet političke trgovine, gdje se na koncertima ističe ustaška ikonografija, gdje se relativizira Jasenovac, gdje nasilne grupe odlučuju koji festival ili kulturni događaj može ili ne može biti održan, targetiranje desetina hiljada antifašista zbog jedne zastave ili transparenta predstavlja pokušaj političkog destabiliziranja antifašističkog konsenzusa.

Jer ako antifašizam postane sumnjiv, ekstremna desnica postaje prihvatljiva. Ako su „oba ekstrema problem“, onda ZDS prestaje biti zločinački simbol i postaje „stav“. Ako je petokraka jednako opasna kao kukasti križ, onda su ustaštvo i antifašizam tek „dva ekstrema“ političkog spektra. A to je upravo ono što zagovornici ustaštva žele.

Politička teorija je odavno jasna po ovom pitanju: neutralnost prema opresiji nikada nije neutralnost. To je odabir strane opresije. Kada se progresivni političari kriju iza navodne „distanciranosti od svih ekstremizama“, oni zapravo prave prostor upravo onome što tvrde da ne podržavaju. Jer fašizam ne traži većinu nego normalizaciju. On postaje opasan kada se počne posmatrati kao pogrešan, ali „razumljiv“ izbor; kada se relativizira pod izgovorom „balansa“; kada mu se otvara vrata na mala, proceduralna, tehnička vrata.

U trenutku kada gradska vlast u Rijeci, gradu čija je antifašistička historija jedna od najsnažnijih na Jadranu, gradu u kojem sam živio i koji posebno volim, kaže da ne želi biti „ni uz petokraku ni uz ZDS“, ona time ne izražava strah od ekstremizma nego učestvuje u desničarskom projektu koji već godinama traje: razgradnja antifašističke tradicije Hrvatske.

I da stvari budu jasnije: ovo ne znači da je svaka petokraka antifašizam niti da ljevica nema problematičnih elemenata. Ali u društvu koje se suočava s porastom ustaštva i revizionizma, fokus na „problematičnu zastavu“ na protestu protiv fašizma predstavlja svjesno preusmjeravanje pažnje.

To je politički čin.

I taj čin svrstava gradonačelnicu Rinčić na sasvim jasnu stranu. Ne zbog onoga što ona tvrdi, nego zbog posljedica koje takva „neutralnost“ proizvodi.

U Hrvatskoj se više ne radi o tome hoće li ekstremna desnica pokušati rehabilitirati ustaštvo, jer se to već događa. Pitanje je samo hoće li društvo imati snage da to zaustavi.

A prvi korak u tome je odbacivanje lažne simetrije. Odbacivanje ideje da se antifašizam mora pravdati, dok se fašizam tek „problematično izražava“. I odbacivanje političara koji misle da je moguće ostati „neutralan“ dok se u društvu normaliziraju simboli koji su u prošlom vijeku služili kao identifikacijski znakovi nepojamnih zločina.

Jer, fašizam ne traži mnogo, samo šutnju. Samo distancu. Samo to da se neko pravi da je „između“.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: screenshot/N1