Uz mnogobrojne osude, kritike i zgražanja, u Hrvatskom saboru je prošlog tjedna održan okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. Skup pretencioznog imena organizirao je Klub zastupnika stranke Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO) te Hrvatski suverenisti, a na njemu se moglo čuti da je u sistemu jasenovačkih logora ubijeno tek nekoliko stotina ljudi i da nije bilo masovnih zločina, nego da se radilo o radnom sabiralištu.

Na rečenom okruglom stolu sudjelovao je i publicist i bivši novinar Igor Vukić, koji je na konferenciji za medije nakon skupa tvrdio da nije riječ o logoru smrti, nego djelu represivnog sustava kojim se država branila od onih koji su je rušili, dakle od onih koji su bili uključeni u protudržavne aktivnosti. 

Vukić kojeg se nerijetko predstavlja kao povjesničara iako on to nije, inače je predsjednik kontroverznog „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, ovih je dana gostovao i u emisiji Bujica koja je najavljena ovako - „VUKIĆ ODGOVORIO PENAVI: “Jasenovac možda i nije bio ‘hotel’ s pet zvijezdica, al' je mogao dobiti barem tri!“ (pravopisne greške preuzete iz originalne objave ove emisije). No, manje je poznato kako je Vukić prije nekoliko godina svoje revizionističke stavove kojima se negiraju ustaški zločini predstavio i na Znanstvenom kolokviju „Povijest u javnom prostoru: stanje i perspektive – Je li Drugi svjetski rat gotov?“. A tamo je imao "nesreću" da je na istom kolokviju sudjelovao i povjesničar Milan Radanović koji je argumentirano secirao njegove teze. 

Radanović se u svom znanstvenom radu u svojem radu najviše bavi Drugim svjetskim ratom i fenomenom povijesnog revizionizma, a trenutno je zaposlen u Arhivu Srba u Hrvatskoj. „Duel“ koji se odigrao 4. prosinca danas se može pronaći na YouTubeu, gdje je dostupna snimka razgovora vođena preko Zooma, a u organizaciji Kliofesta–Festivala povijesti, godišnje manifestacije posvećene popularizaciji povijesne znanosti. 

Uz moderiranje dr. sc. Steve Đuraškovića, izvanrednog profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, oba su sudionika održala po jedno duže izlaganje, pri čemu je Radanovićevo imalo formu kritike Vukićevog rada, nakon čega su dobili priliku i odgovoriti jedan drugome uz točno određeno vrijeme za debatu.

Vukić je prvi izlagao, a njegovo izlaganje polazi od teze da je Jasenovac nije „realno“ prikazan u našoj historiografiji te da nedostaju rasprave na kojima bi se suočila različita stajališta. 

„Građa u arhivima pokazuje da službena slika o Jasenovcu, odnosno broju žrtava, od 82.000, zapravo ne odgovara onome što se doista tamo događalo”, tvrdi Vukić. 

Općeprihvaćeno je da je u Jasenovcu bilo 20.000 dječjih žrtava, a Vukić tvrdi da tamo „nije moglo biti toliko djece“. Na popisu kojeg vodi javna ustanova Spomen područje Jasenovac stoji da je u 1941. godini ubijeno 10.700 ljudi, dok Vukić objašnjava da je „po dokumentima i knjigama koje su objavljene još u doba socijalizma, vrlo jednostavno utvrditi da tada u Jasenovcu nije moglo biti više od 2.000 ljudi”. Vukić navodi i velik broj ljudi koji je pušten iz logora - njih 1.600, a to je, tvrdi, samo jedna od, navodno, mnogih stvari koje odudaraju od službene slike logora kao „mjesta masovnih serijskih ubojstava iz kojega maltene nitko nije izašao živ“.

Prema Vukiću, problem je da se jako malo ljudi bavi ovom temom zbog čega on poziva na „pristup koji je temeljen na dokumentima“ i koji će „dovesti do toga da se Jasenovac ispriča, objasni i smjesti na mjesto na kojem bi trebao biti“.

Kameni cvijet (FOTO: Lupiga.Com)

U svom odgovoru Milan Radanović ukazuje na manjkavosti u Vukićevom metodološkom pristupu. Točnije rečeno, Vukićeva knjiga „Radni logor Jasenovac” bi se mogla, kako kaže Radanović, okarakterizirati kao „ekstreman primjer neznanstvene revizije povijesti logora Jasenovac“. Navodi da Vukić izostavlja obiman korpus povijesnih izvora te ignorira, mjestimice i negira, masovna stradanja u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. To pojašnjava činjenicom da je koristio sasvim mali dio dokumenata koji su dostupni u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Hrvatskom državnom arhivu, odnosno, da namjerno zanemaruje veći dio dokumentacije, iako je tvrdio da je pregledao cjelokupni fond.

„U knjizi je nemoguće naći stranicu autorskog teksta koja je znanstveno prihvatljiva“, navodi Radanović, dodajući kako ta knjiga nije pisana iz znanstvenih, već iz ideoloških pobuda, odnosno da je Vukića prije svega motivirala želja da umanji i prikrije zločine ustaškog režima.

Radanović dalje objašnjava kako Vukić svjesno krši osnovne postulate metodologije povijesne znanosti te da svjesno i namjerno ignorira sve izvore koji se ne uklapaju u njegovu unaprijed zadanu tezu, koja podrazumijeva da je Jasenovac bio isključivo radni logor, odnosno da je osnovan s ciljem kažnjavanja radom onih koji su učestvovali u protudržavnoj djelatnosti. 

„Time se ne samo normalizira i legitimizira jedan fašistički i rasistički režim koji je izvršio tri genocida za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine, nego se negira i suština povijesti jasenovačkog logora koja podrazumijeva da je Jasenovac bio središnje mjesto genocida nad Srbima, Romima i Židovima u NDH, kao i središnje mjesto ustaškog terora nad hrvatskim antifašistima“, govori Radanović dok Vukić mirno sluša. 

Vukić Jasenovac svrstava u svojevrstan, nastavlja povjesničar Radanović, „represivno-obrambeni sustav NDH“, pa su internacije preko 100.000 ljudi i mučenje te ubijanje većine od njih sprovedeni u cilju obrane navodno legitimne državne vlasti. Dodaje i da je Jasenovac prema Vukiću bio „radni logor za aktivne protivnike NDH“, dok činjenice, pak, govore kako je ogromna većina interniranih dolazila iz civilnog stanovništva, a internirani su ne zbog protudržavne djelatnosti nego zbog etničke pripadnosti. Zaključuje kako Vukić bez dokaza tvrdi i da je većina zatočenih u Jasenovcu bila iz redova hrvatskog naroda. 

Radanović napominje da Vukić reproducira tvrdnje ustaške propagande – primjerice, da su „uvjeti života u jasenovačkom logoru bili relativno dobri za ratne uvjete“, međutim, velik broj svjedočenja preživjelih govori upravo suprotno: uvjeti života u logoru su bili stravični, uz uskraćivanje hrane, izgladnjivanje do smrti … Prema Radanoviću, Vukić svjesno i namjerno ignorira sve izvore – posebice velike većine svjedočenja bivših logoraša – kako bi stvorio „sliku jasenovačkog pakla koja ide u prilog tvorcima toga pakla“.

Vukić se brani objašnjenjem da se njegova knjiga zasniva na 700 arhivskih kutija fonda Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu. Međutim, Radanović je analizom sadržaja knjige ustvrdio da je Vukić za njeno pisanje koristio dokumente iz samo 39 kutija ovog fonda, a da je i one koje je koristio, koristio vrlo selektivno. Pri tom nabraja imena i prezimena bivših logoraša čija su svjedočenja evidentirana u fondu što je Vukić ignorirao, ili selektivno koristio, navodeći poneki, uglavnom trivijalni detalj, a prešućujući brojne detalje o ubijanju i mučenju logoraša. Vukić je, upozorava Radanović, ignorirao ogromnu većinu objavljenih arhivskih izvora, koji su znanosti dobro poznati, a koji se odnose na prošlost logora Jasenovac. Vrlo selektivno je koristio i memoare pojedinih bivših logoraša, a potpuno je ignorirao i historiografsku literaturu o genocidu nad Romima u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata.

U kraćoj raspravi nakon izlaganja, Vukić spominje da njegova knjiga donosi 500 novih dokumenata koji su dotada navodno bili „skriveni“. Kao razlog svog ignoriranja ogromne većine dokumentiranih svjedočenja bivših logoraša, nazivajući Radanovića i ostale prisutne „kolegama“, a povremeno Radanovićev rad i otvoreno hvali, navodi kako su „vrlo često bivši zatvorenici govorili o stvarima koje nisu sami vidjeli ili doživjeli, a izjave su često bile davane sa željom da se postigne neki osobni dobitak, primjerice, da bi se izbjegle optužbe za kolaboracionizam“. Spominje i da su u Jasenovcu djeca izučavala zanate od zatočenika, te da je logor bio premalen da bi držao 100.000 zatvorenika.

Radanović u replici još jednom naglašava da je Vukić ignorirao sadržaj dokumenata koje je konzultirao, te „namjerno i svjesno izbjegavao navoditi primjere masovnih ubojstava i zločina“. 

„Svaki bivši logoraš koji je ispitivan pred Zemaljskom komisijom je upravo o tome govorio i ti dokumenti su dostupni“, navodi Radanović. Što se tiče djece koja su u logoru učila zanate, objašnjava da su to bila djeca iz ustaških obitelji, te da postoje svjedočanstva kako su neki od tih dječaka sudjelovali u nasilju nad logorašima, što Vukić ne spominje. 

Okršaj Radanovića i Vukića jasno otkriva granicu između povijesne istine i revizionizma, odnosno između znanstvenog istraživanja i ideološki motivirane amaterske falsifikacije povijesti. Dok Vukić pokušava revidirati povijest u korist ekstremno desnih narativa, pozivajući se na selektivno korištene izvore, Radanović metodološki argumentirano pokazuje manjkavosti – i opasnosti – takvog pristupa. Danas, dok svjedočimo svakodnevnim manifestacijama fašizma pod krinkom domoljublja, obrana povijesne istine važnija je nego ikad. 

Cijelu snimku pogledajte u nastavku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.