Zalud, korigira sam sebe Fazio, neki ugledni časopisi poput Economista (ne spominje taj izvor autor slučajno jer je u bogatoj novinarskoj karijeri pisao i za Economist) i nakon svega raščlanjuju jesu li financijske inovacije dobre ili loše. A što se tiče Trećeg svjetskog rata autor na početku knjige citira izjavu američkog ministarstva obrane Leona Panette iz 2011. godine kako je napad na Iran pitanje dana, a i ovih dana može se čuti slična prognoza. U središtu njegovih analiza su Barack Obama kao tadašnji čelnik najveće svjetske velesile SAD-a i velika politička nada progresivnog svijeta s kraja prošlog stoljeća i Wall Street kao sjedište financijske moći svijeta, iz kojeg je generirana velika svjetska kriza 2008. i 2009. godine. U prvom dijelu knjige razmatra se odnos Obame i vrha američke i svjetske financijske moći. Fazi vrhove potonje moći locira u banci i globalnoj financijskoj kompaniji Goldman Sachs, sa svojih tridesetak tisuća zaposlenih i tradicijom dugom 143 godine.

"Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan", kaže Robert Ferguson autor biografije “Henry Miler – Život”. Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća. Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta.

Duboko ispod tih naslaga priče o Duhu Bosne i Hercegovine, iza te izmaglice nekad Olimpijskog grada, u kojem su sportisti iz cijelog svijeta ostali fascinirani njegovim šarmom, otvara se krater jednog strašnog poraza. Istina, nije još sve izgubljeno, toga će i D. biti svjestan, ali neumitno iščezava i gubi se suštinsko naličje onoga što je nekad oduševljavalo. Tačnije, Duh Bosne i Hercegovine danas postaje incident koji se fetišizira, a suštinski je kenotaf naše propasti. Stoga je bolno istinita rečenica koju D. izgovara nad tim umirućim Duhom. Reći će: “Ako je Duh Bosne i Hercegovine zbog velikog bola poprimio obilježje krvnika, onda je sve izgubljeno.” Priča fotografa Jerkova nam pak sa druge strane pokazuje da je i sama Evropa jednako trula, da se raspada pred prijetnjom novih Kristalnih noći. To, dakako, nije nikakva utjeha, već gorka istina da niko ništa nije naučio na primjeru Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je javnost iščekivala presudu Zdravku Mamiću kao jedan od najbitnijih društvenih događaja što još jednom potvrđuju snagu fenomena zvanog nogomet. Naime, nijedan sport ne izaziva takvu pozornost, osim u slučajevima velikih sportskih rezultata što je periodično, kakvu nogomet izaziva konstantno. O tome je ove godine izdana prilično obuhvatna knjiga splitskog sociologa Dražena Lalića „Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj“ s temeljnom porukom o dezuiluzionizmu autonomije nogometa u području sporta, odnosno o njegovom temeljnom premrežavanju s politikom. Lalić plovi kroz povijesnu isprepletenost tih odnosa, prepoznajući zanimljive povijesne momente poput osnivanja i sukoba navijačkih skupina, utakmice Dinamo – Crvena Zvezda 1990. godine, Tuđmanovog afektiranog pristupa nogometu, oduzimanja naslova Rijeci 1999. godine, pa sve do današnjih dana.

„Možda je najbolje da se ne viđamo neko vreme“, rečenica koja sugerira kraj, zapravo je rečenica od koje sve počinje, u romanu Bojana Marjanovića „Sutra ćemo“. Tu rečenicu Goranu u 20:19 sati izgovara Sara. Njih su dvoje beogradski tridesetogodišnjaci (njoj je 33, njemu 30) koji, rečeno mislima Sare o njezinim starcima (kad ovi bijahu mladi), još uvijek pokušavaju da se „distanciraju od svega što su ih ceo život učili da treba da budu, i uče da žive u skladu s kartama koje im je život podelio“. Pa tako Goran voli za sebe misliti da je novinar, iako za život zarađuje tezgareći gitarom u kafanama, a piše tek povremeno, volonterski, dok je Sara kancelarijska mišica zaposlena u NGO sektoru, što je ne ispunjava i gdje, naravno, nije ni prijavljena. Od te rečenice izgovorene u 20:19 sati roman se odmata sve do zaključnih 03:12 idućega jutra, a tijekom manje od tih sedam sati pred čitateljem se rasprostiru njihove struje svijesti.

Književna karijera koju Jurica Pavičić vodi paralelno uz onu novinarsku, ali i onu filmsko-kritičarsku, razvija se na najbolji mogući način. Iz knjige u knjigu taj se autor evidentno razvija te se u svakom svome novom oknjiženju trudi (i to uspijeva) izbjeći i ne ponoviti nedostatke koje je kritika primijetila kod prethodnih mu knjiga. Tako je njegov prije tri godine objavljeni roman „Žena s drugog kata“ bio istaknut kao dotadašnji vrhunac njegova opusa, jer u njemu nije bilo nekih boljki njegovih prethodnih romana - nedovoljno profiliranih likova, stilskih nezgrapnosti i jezičke hrapavosti, žurnalističkog diskursa i esejističkih umetaka koji bi roman svojom eksplicitnom društvenom kritičnošću činili prirepkom Pavičićeva novinarskog angažmana. Nijedne od tih manjkavosti nema ni i u Pavičićevu novome romanesknome djelu „Crvena voda“.