Tea Tulić uspješno je prenijela sivilo Rijeke. Kako u deskriptivnim dionicama, tako i tjeskobnim ozračjem knjige koje korespondira ozračju toga grada. Jer Rijeka svakako jest među najsivljim gradovima Hrvatske. I među najprljavijima. Ma koliko mi Riječani šutjeli o tome. „Maksimum jata“ knjiga je prozne poezije tjeskobe. Knjiga neuspješne borbe protiv nemoći. Knjiga o ustajalosti, knjiga o truleži. S dijelovima koji pomiču granice i dotiču emocionalne strune. I dijelovima koji, nažalost, ništa i nikog ne pomiču, niti dotiču, niti spotiču. A i po tome je „Maksimum jata“ odrazom Rijeke. Grada kojem tepaju „da teče“. A mjesto na kojem taj tok prolazi gradom nazivaju „Mrtvim kanalom“. Ukratko, grad paradoksa. A „Maksimum jata“ knjiga je para-doks, knjiga para-dokumentarnosti, knjiga koja poetizira svoju dokumentarnost. I upravo u tim dijelovima je najjača. A u njima kao da se naslućuje da je autorici žao što njezin dojam o svojem gradu nije drukčiji.

Nepostojanje turističkog vodiča Bosne i Hercegovine frapantna je činjenica. Ovu zemlju dotiče tek vodič za Balkan tvrtke Lonely Planet, dok je usprkos supostojanja „paralelnih“ Ministarstava turizma manjak njezinog predstavljanja još neobičniji. Zato je Amel Salibašić, inženjer računarstva nastanjen u Austriji odlučio svoj hobi obilazaka prirodnih ljepota svoje domovine uobličiti u projekt koji je dosad objavljen na engleskom, njemačkom, turskom i hrvatskom jeziku, a u pripremi je i format na češkom. Knjiga sama po sebi ima sva obilježja fanzina – po pitanju prijeloma i opreme. Nekakav kritičar dizajna u rukavicama, imao bi laku metu u ovom samizdatu. Autorov je naglasak na predstavljanju brdsko-planinskog turizma i uživanju u bistrim i hirovitim rijekama pogodnima za rafting i ribolov, prostranim planinama privlačnim za planinare i skijaše uz brojne spilje, posjetu gradovima s kulturno-historijskim spomenicima.

Rat Hrvata i Srba završio je prije 21 godinu, ali istinski mir, kako svjedočimo i zadnjih mjeseci (afera Milanović, razmjena diplomatskih nota…) nikako da nastupi. U takvim okolnostima nameće se, barem se nama tako čini, potreba da svi oni koji proučavaju bremenite hrvatsko-srpske odnose i pišu o njima, imaju u vidu hoće li njihov rad doprinijeti istinskom miru ili ga odložiti na neko vrijeme, pa čak ga i onemogućiti. Čini se da te potrebe nije bio svjestan autor prave hrestomatije o posljednjem hrvatsko-srpskom ratu, dvotomne knjige pod nazivom „Goli život - Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“, zagrebački sveučilišni profesor Ozren Žunec, stručnjak za sociologiju rata i ugledni publicist čija se riječ, popularno kazano, i cijeni i ne poriče.

Kritika ga voli nazivati „najčeškijim poljskim piscem“, jer svoje stranice omata ironijom i toplim, blagim humorom. Hubert Klimko-Dobrzaniecki, osebujan je lik - studirao je teologiju, filozofiju i islandsku filologiju; bavio se raznim zanimanjima, između ostalog bio je pantomimičar, svinjar, poljoprivredni radnik, švercer dijamanata, čerupao je purane, prodavao je kavijar i umjetnička dela. Ovdje nas suverenom rukom vodi kroz dvije paralelne priče, donoseći nam roman o ljudima koji nisu imali sreće, kojima je povijest potpomognuta ljudima zlim i pokvarenim podmetnula nogu pa se cijeli daljnji tijek njihova života sveo na bezuspješno ustajanje i novo posrtanje; ujedno je to priča i o usamljenicima, pojedincima koje karakterne osebujnosti sprečavaju u uspješnoj komunikaciji, a nesklona ih okolina ne želi prihvatiti kakvima jesu već im s osobitom okrutnošću nameće očekivanja koja nisu u stanju ispuniti, ili iz etičkih razloga ne žele ispuniti.

Mladić odrastao na Zelengori i podno Maglića, rođen u Foči, već je zarana dobio potporu svoje bake i majke da bude drukčiji i stoga su sva ona opća mjesta žene, obitelji i doma iz bosanske pjesme, književnosti i kinematografije, poput jufke, pite, jordamljenja, šivanja dimija i kovanja konja, nadograđene svijetom u kojem supostoje fragmenti Očenaša, mitovi i legende, stihovi despota Stefana Lazarevića, kao i arthouse pladanj s atribucijama na redatelje Tarkovskog, Jodorowskog... Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij u kojem možemo pronaći i dječju i fantastičarsku književnost, kao i ljubavnu poeziju. Vrećo je pronašao svoju bazu u globalnom izričaju postmodernog šamana koji je prepoznat svugdje gdje god se pojavi, a kod kuće cijenjen, ali i osporavan i zlonamjerno napadan.

Ovo je istinski književni dragulj, proza puna strasti i duha, te tople, blage sjete i nostalgije, ali nimalo pretenciozna niti patetična, od autora sposobnog za dubinski uvid u ljudsku psihu te hrabrog u pokušaju iznalaženja odgovora na poneko od tzv. konačnih pitanja. Svojim naslovom roman Emila Hakla, „O roditeljima i djeci“, pomalo zaziva Vieweghovu uspješnicu „Odgoj djevojaka u Češkoj“, ali dodirnih točaka među tim romanima gotovo i nema, a Haklovo štivo je uspjelije i dojmljivije. Kratki roman u cijelosti se odvija tokom jedne tople ljetne večeri, koju 71-godišnji otac Ivan i 42-godišnji sin Jan Beneš provode šetajući ulicama Praga i razgovarajući o mnogočemu što ih spaja i razdvaja, grize i tlači, muči i opterećuje - o svojim i tuđim životima, svojim i tuđim ženama, o razorenim iluzijama, izgubljenim nadama, o stvarnosti, mašti, ljubavi, snovima, politici, alkoholnim pićima, bolesti, smrti, pa čak i o prizivanju duhova…