Nije posve čest slučaj da knjige, pa još i „stare“, zadržavaju svježinu i aktualnost. Još je rjeđe da izdanja iz naše rubrike "Čitali smo" završe među "Novicama". Međutim, u doba „novog abnormalnog“, tekst našeg Zdenka Duke o knjizi "Geopolitika XII. stoljeća" doktorica političkih znanosti Sanje Vujačić i Jadranke Polović upravo je jedna od njih. Autorice su tekstove pisale i objavljivale u razdoblju od 2017. do 2024. godine, dakle prije Trumpovog dolaska na vlast u Americi. Oni nerijetko odudaraju od mainstream razmišljanja i stavova o ruskoj agresiji i ratu u Ukrajini kakve svakodnevno čitamo i slušamo kod nas pa i u zemljama EU-a. Upravo i zbog toga je potrebno i vrijedno čuti i njihove stavove i objašnjenja, to više što je teško povjerovati navodnoj principijelnosti hrvatske vlade u vanjskoj politici, a koja u Uniji zauzima manjinski stav da, unatoč svakodnevnim masovnim i teškim stradanjima civila u Gazi, nema potrebe revidirati odnos EU-a i trenutačne izraelske vlade.

Ako smo mislili da nam klasici više neće doći na red jer treba iščitati sve suvremeno što nas zaskače s raznih lista, kad-tad dosadi fejk vibrantnost književne „scene“ koja njeguje privid obilja, jer nove se knjige nezaustavljivo proizvode, ali su počesto (ispod)prosječne kvalitete. Razlog je taj što se s mladim autorima urednički ne radi najbolje, a izborom naslova podilazi se i prečesto publici slabijeg ukusa tj. tržišnim interesima. Umirujuće je zato povremeno se, ili čak trajno, skloniti u sigurnost književnosti koja je prošla najoštriju validaciju, onu protoka vremena, bilo da je se ranije čitalo za lektiru, bez sposobnosti kontekstualizacije i s nedovoljnim životnim i čitateljskim iskustvom, bilo da čeka da je prvi put otkrijemo u odrasloj dobi. Sjajno je zato što izdavači uviđaju važnost pa i isplativost novih prijevoda starih naslova, jezik je živ i mijenja se, kao i kulturni kontekst, kao i čitatelji zbog čega se vrijedi vratiti i „Konformistu“ Alberta Moravije.

„Uvod u indijsku filozofiju“ Domagoja Orlića koristan je priručnik koji će poslužiti kao dokumentiran i sažet prikaz najvažnijih tokova indijske misli: od drevnih Veda do suvremenih mislioca. Pisan je jednostavno i pregledno pa se može zdušno preporučiti široj publici i to podjednako znatiželjnim početnicima kao i onim upućenijima, koji kroza nj mogu osvježiti i utvrditi svoje spoznaje. „Uvod u indijsku filozofiju“ dragocjen je stoga što popunjava veliku prazninu u domaćem izdavaštvu s obzirom na broj znanstveno-popularnih izdanja ovog tipa koja su rijetka. Iako zadovoljava sve formalne zahtjeve stručnosti i faktografske točnosti knjiga nije zamorna. Pisana je lako i razumljivo s dodatnim objašnjenjima i zaključnim velikim pojmovnikom koji čini koristan preglednik najrelevantnijih imena i pojmova, čime se olakšava snalaženje u ponekad nužno zgusnutim eksplikacijama.

Slavenka Drakulić piše novinarski, znači izravno i precizno, veoma angažirano, ponegdje i suho, jer nesklona je kićenju, stilizacijama, metaforici. Priče iz zbirke „O čemu ne govorimo“, a ima ih šesnaest, sasvim su nalik autoričinim kolumnama i esejistici; njezinim publicističkim tekstovima nalikuju agendom i pristupom, ich formom i stilom, premda se ovdje radi o čistoj književnosti, o fikciji, najčešće bez prefiksa „auto“. Autorica neovisno o žanru ustrajava na svom prepoznatljivom modusu koji priliči više neknjiževnim nego književnim oblicima jer je rudimentaran, katkad do ivice iritacije, gdje se morate zapitati nije li bilo prostora za predanije oblikovanje rečenice. Takvu autorsku odluku, jer evidentno je u pitanju hotimičan postupak, a ne spisateljska nemuštost, možemo tumačiti i afirmativno; uzmimo da autorica ne mari za formu jer nacifranost i površinska dopadljivost bluraju fokus i odvlače pažnju sa suštine.