TREĆI SVJETSKI RAT: Balon koji je napuhao Wall Street

TREĆI SVJETSKI RAT: Balon koji je napuhao Wall Street

Zalud, korigira sam sebe Fazio, neki ugledni časopisi poput Economista (ne spominje taj izvor autor slučajno jer je u bogatoj novinarskoj karijeri pisao i za Economist) i nakon svega raščlanjuju jesu li financijske inovacije dobre ili loše. A što se tiče Trećeg svjetskog rata autor na početku knjige citira izjavu američkog ministarstva obrane Leona Panette iz 2011. godine kako je napad na Iran pitanje dana, a i ovih dana može se čuti slična prognoza. U središtu njegovih analiza su Barack Obama kao tadašnji čelnik najveće svjetske velesile SAD-a i velika politička nada progresivnog svijeta s kraja prošlog stoljeća i Wall Street kao sjedište financijske moći svijeta, iz kojeg je generirana velika svjetska kriza 2008. i 2009. godine. U prvom dijelu knjige razmatra se odnos Obame i vrha američke i svjetske financijske moći. Fazi vrhove potonje moći locira u banci i globalnoj financijskoj kompaniji Goldman Sachs, sa svojih tridesetak tisuća zaposlenih i tradicijom dugom 143 godine.
HENRY MILLER - ŽIVOT: Pionir seksualne revolucije koji je do kraja nosio imidž pisca što se kupuje ispod pulta

HENRY MILLER - ŽIVOT: Pionir seksualne revolucije koji je do kraja nosio imidž pisca što se kupuje ispod pulta

"Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan", kaže Robert Ferguson autor biografije “Henry Miler – Život”. Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća. Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta.
'KAO DA JE SVE NORMALNO': Dok čekaš sabah sa šejtanom

'KAO DA JE SVE NORMALNO': Dok čekaš sabah sa šejtanom

Duboko ispod tih naslaga priče o Duhu Bosne i Hercegovine, iza te izmaglice nekad Olimpijskog grada, u kojem su sportisti iz cijelog svijeta ostali fascinirani njegovim šarmom, otvara se krater jednog strašnog poraza. Istina, nije još sve izgubljeno, toga će i D. biti svjestan, ali neumitno iščezava i gubi se suštinsko naličje onoga što je nekad oduševljavalo. Tačnije, Duh Bosne i Hercegovine danas postaje incident koji se fetišizira, a suštinski je kenotaf naše propasti. Stoga je bolno istinita rečenica koju D. izgovara nad tim umirućim Duhom. Reći će: “Ako je Duh Bosne i Hercegovine zbog velikog bola poprimio obilježje krvnika, onda je sve izgubljeno.” Priča fotografa Jerkova nam pak sa druge strane pokazuje da je i sama Evropa jednako trula, da se raspada pred prijetnjom novih Kristalnih noći. To, dakako, nije nikakva utjeha, već gorka istina da niko ništa nije naučio na primjeru Bosne i Hercegovine.
NOGOMET I POLITIKA: Poligon za stvaranje moći i punjenje džepova

NOGOMET I POLITIKA: Poligon za stvaranje moći i punjenje džepova

Hrvatska je javnost iščekivala presudu Zdravku Mamiću kao jedan od najbitnijih društvenih događaja što još jednom potvrđuju snagu fenomena zvanog nogomet. Naime, nijedan sport ne izaziva takvu pozornost, osim u slučajevima velikih sportskih rezultata što je periodično, kakvu nogomet izaziva konstantno. O tome je ove godine izdana prilično obuhvatna knjiga splitskog sociologa Dražena Lalića „Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj“ s temeljnom porukom o dezuiluzionizmu autonomije nogometa u području sporta, odnosno o njegovom temeljnom premrežavanju s politikom. Lalić plovi kroz povijesnu isprepletenost tih odnosa, prepoznajući zanimljive povijesne momente poput osnivanja i sukoba navijačkih skupina, utakmice Dinamo – Crvena Zvezda 1990. godine, Tuđmanovog afektiranog pristupa nogometu, oduzimanja naslova Rijeci 1999. godine, pa sve do današnjih dana.
SUTRA ĆEMO: Razgolićavanje od 20:19 do 03:12

SUTRA ĆEMO: Razgolićavanje od 20:19 do 03:12

„Možda je najbolje da se ne viđamo neko vreme“, rečenica koja sugerira kraj, zapravo je rečenica od koje sve počinje, u romanu Bojana Marjanovića „Sutra ćemo“. Tu rečenicu Goranu u 20:19 sati izgovara Sara. Njih su dvoje beogradski tridesetogodišnjaci (njoj je 33, njemu 30) koji, rečeno mislima Sare o njezinim starcima (kad ovi bijahu mladi), još uvijek pokušavaju da se „distanciraju od svega što su ih ceo život učili da treba da budu, i uče da žive u skladu s kartama koje im je život podelio“. Pa tako Goran voli za sebe misliti da je novinar, iako za život zarađuje tezgareći gitarom u kafanama, a piše tek povremeno, volonterski, dok je Sara kancelarijska mišica zaposlena u NGO sektoru, što je ne ispunjava i gdje, naravno, nije ni prijavljena. Od te rečenice izgovorene u 20:19 sati roman se odmata sve do zaključnih 03:12 idućega jutra, a tijekom manje od tih sedam sati pred čitateljem se rasprostiru njihove struje svijesti.
CRVENA VODA: Novi roman Jurice Pavičića jedan je od najboljih trilera hrvatske književnosti

CRVENA VODA: Novi roman Jurice Pavičića jedan je od najboljih trilera hrvatske književnosti

Književna karijera koju Jurica Pavičić vodi paralelno uz onu novinarsku, ali i onu filmsko-kritičarsku, razvija se na najbolji mogući način. Iz knjige u knjigu taj se autor evidentno razvija te se u svakom svome novom oknjiženju trudi (i to uspijeva) izbjeći i ne ponoviti nedostatke koje je kritika primijetila kod prethodnih mu knjiga. Tako je njegov prije tri godine objavljeni roman „Žena s drugog kata“ bio istaknut kao dotadašnji vrhunac njegova opusa, jer u njemu nije bilo nekih boljki njegovih prethodnih romana - nedovoljno profiliranih likova, stilskih nezgrapnosti i jezičke hrapavosti, žurnalističkog diskursa i esejističkih umetaka koji bi roman svojom eksplicitnom društvenom kritičnošću činili prirepkom Pavičićeva novinarskog angažmana. Nijedne od tih manjkavosti nema ni i u Pavičićevu novome romanesknome djelu „Crvena voda“.
VERNON SUBOTEKS: Muzički žileti „Despentes Recordsa“

VERNON SUBOTEKS: Muzički žileti „Despentes Recordsa“

Usporedba s Balzacom stoji - kao da je stari Honoré ušmrkao sve lajne ovog teksta, u istom gradu, u istom "od vrha do dna" svijetu, stoljeće i pol kasnije. Od borbe beskućnika za teritorij u karakaš harmoničnoj formi do animalnog fajta menadžera opijenih moći. "Vernon" nije freska neturističkog Pariza, roman je to o ljudskoj srži, ne samo Parižana, već općenito, onoga što je Balzac imenovao La bête humaine - ljudskom zvijeri. Teško je u sudaru s ovim vlakom napisati klasičnu književnu kritiku. Miješaju mi se reference muzike koju volim, grada koji sam osjetio, jezika kojim baratam i romana koji probija zvučni zid. Virginie je nevina porno glumica. Virginie je dugokosi skinhead. Virginie je empatična brokerica. Virginie je bogati imigrant. Virginie je beskućni kućni ljubimac. Virginie je basistica koja ne svira. Virginie je offline internet junkie. Virginie je Pariz.
SISAK SE USPJEŠNO PRETVARA DA SPAVA: Pjesnik ozbiljnih namjera i nimalo uspavljujuće štivo

SISAK SE USPJEŠNO PRETVARA DA SPAVA: Pjesnik ozbiljnih namjera i nimalo uspavljujuće štivo

Treći dio koji nosi naslov kao i sama zbirka počinje “Željeznicom” u kojoj lirski subjekt čeka vlasnik koji kasni 270 minuta, u gradu koji je “govno i koji uopće nije loš”, u gradu u kojem naprosto moraju postojati vlakovi za sve one koji žive među jeftinim kulisama s propalom industrijom, uz vodu, uvijek hladnu, i mutnjikavu. Grad koji se uspješno pretvara da spava boluje od nekoliko bolesti - ignoriranja, izrugivanja i napuštanja, grad je to “u kojemu uvijek nešto promašujemo - ljubav svog života ili onu nestašnu rupicu u koju se umeće pedeseta svjećica na torti” stoga je naslovna pjesma “Sisak se uspješno pretvara da spava” kulminacija autentičnoga, višestruko izmijenjenoga i doživljenoga iskustva grada. Svaki bi “čovjek barem jednom u životu noću trebao isploviti na rijeku” kako bi udahnuo i izdahnuo težinu grada, a onda nehotice laktom okrznuo prolaznike što bi bio povod razgovoru, a možda i akciji.
DETUĐMANIZACIJA: Sve što nam je Ivo Sanader otkrio je to da „nije još vrijeme“

DETUĐMANIZACIJA: Sve što nam je Ivo Sanader otkrio je to da „nije još vrijeme“

U čemu je problem, zašto izlazak memoara političara iz vremena rata, općeg društvenog prijeloma, međunarodnog priznanja države i privatizacije ima potpuno banalan javni učinak? Uzrok tog fenomena osim, uglavnom, čast iznimkama, leži u maksimi kojom u svojim djelima obilaze oko važnih događaja iz novije povijesti kao „mačak oko vruće kaše“. To je ona seriozna „nije još vrijeme da se iznesu svi detalji“ ili još kraće „nije još vrijeme“. To je ono što nam iz HDZ-a govore kad se postavi pitanje normalizacije odnosa na Balkanu, politike HDZ-a u BiH, ili istrage o bogaćenju pri švercu naoružanja za Domovinski rat. Nije vrijeme. Kada će to vrijeme doći, nitko ne zna. Ali je to zgodna izlika HDZ-ovaca koje svrbi ruka i pogoni svijest o vlastitoj važnosti pa pišu i objavljuju memoare, da zaobilaze ili ih obrađuju u stilu zapisnika sa sastanaka, sve one teme koje bi mogle biti interesantne čitateljima koje još zanimaju politika i novija povijest.
MAKSIMUM JATA: Knjiga bez fabule, knjiga stanja, atmosfere i raspoloženja - odreda sivih

MAKSIMUM JATA: Knjiga bez fabule, knjiga stanja, atmosfere i raspoloženja - odreda sivih

Tea Tulić uspješno je prenijela sivilo Rijeke. Kako u deskriptivnim dionicama, tako i tjeskobnim ozračjem knjige koje korespondira ozračju toga grada. Jer Rijeka svakako jest među najsivljim gradovima Hrvatske. I među najprljavijima. Ma koliko mi Riječani šutjeli o tome. „Maksimum jata“ knjiga je prozne poezije tjeskobe. Knjiga neuspješne borbe protiv nemoći. Knjiga o ustajalosti, knjiga o truleži. S dijelovima koji pomiču granice i dotiču emocionalne strune. I dijelovima koji, nažalost, ništa i nikog ne pomiču, niti dotiču, niti spotiču. A i po tome je „Maksimum jata“ odrazom Rijeke. Grada kojem tepaju „da teče“. A mjesto na kojem taj tok prolazi gradom nazivaju „Mrtvim kanalom“. Ukratko, grad paradoksa. A „Maksimum jata“ knjiga je para-doks, knjiga para-dokumentarnosti, knjiga koja poetizira svoju dokumentarnost. I upravo u tim dijelovima je najjača. A u njima kao da se naslućuje da je autorici žao što njezin dojam o svojem gradu nije drukčiji.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije