Tatjana Šavorić medicinska je sestra, planinarka i alpinistica koja je odlučila prehodati 1.100 kilometara dugu turističko-planinarsku stazu „Via Adriatica“, koja se proteže od Prevlake nedaleko Dubrovnika do rta Kamenjak kod Pule. Radi se o prvoj hrvatskoj dugometražnoj planinarskoj stazi, koja se i dalje razvija nakon što ju je idejno 2016. godine zamislio i krenuo trasirati pustolov Srećko Vukov. Njezinu razvoju, u organizacijskom smislu, samom trasiranju i širenju priče, najviše pomažu oni koji hodaju po njoj, pa je i ova putopisna knjiga dio te inicijative „utabavanja“ uzdužnomorske planinarske dionice, skraćeno nazvane „VA“. koja podsjeća na sličan projekt nešto starije „Via Dinarice“ (tri staze kroz više balkanskih zemalja), a koja je pak nastala po uzoru na čuvenu „Via Alpinu“ što se prostrla preko Alpi, od Slovenije i Austrije, preko Italije, Lihtenštajna i Njemačke, sve do Švicarske i Francuske.

Kad bih kvalitetu poezije – kao vrijednosnu kategoriju – morala svesti na dvije odlike, bile bi to, pojednostavljeno, originalnost i bešavnost stiha. Prvo se odnosi na iščašenost, iskretanje uvriježenih odnosno otvaranje novih perspektiva. Drugo, bešavnost, teži imitirati neopterećen, ali kohezivan i, najbitnije, praskavi tijek misli. Napokon, takva poezija svakim novim čitanjem koliko učvršćuje toliko i otvara teritorij čitatelju. Druga po redu zbirka pjesama Petre Rosandić, „Pred lavu“ (Durieux, 2019.), spada u opisanu, visokokvalitetnu poeziju. Autorica je inače djelovala kao izvršna urednica online književnog časopisa Kritična masa, a prije ove izdala je zbirku poezije „Ako dugo držiš usta otvorena“ (Presing, Srbija, 2014.). Nastavno na biografsku bilješku koja navodi autoričin interes za kolaž i dizajn, spomenimo i da je Petra Rosandić zaslužna za izgled naslovnice „Pred lavu“.

Zbirka tekstova naslovljena vrlo poetično, prije svega vremenski neodređeno, čak pomalo i prijeteće priložnom oznakom „Sve dok“ (Fraktura, ožujak 2021., uredila Sanja Jovičić), a primijetit ćete, fonetski bliskom riječi svjedok, doista svjedoči o koječemu – o protoku vremena i ideja, o emocionalnim prekidima i društvenim mijenama koje nas lome, a tek poneke iznova oblikuju, o ponavljanim počecima koje, doduše, često ne priželjkujemo, ali kako bilo, valja nam ih vedro prihvatiti. Sve to spletom najprije izuzetno sretnih, a onda silno nesretnih okolnosti iskusio je Predrag Finci (Sarajevo, 1946.), autor ovih relativno kratkih proza, mjestimice zgusnutih, na mahove široko razvedenih i to na ukupno četiristotinjak stranica. Svako je djelo autobiografija, rekao je svojevremeno Finci u jednom intervjuu.

"Ovdje nema ničega osim fijukanja uz vrlo hladno čelo, orošeno kišom što se slijeva na gornju usnu. Ovdje je jednostavno lijepo..." – stihovi su iz nove zbirke poezije Ivice Prtenjače, „Tišina i njezine olovke“, koji mogu poslužiti kao horizont očekivanja budućem čitatelju i kao jedan od ključeva za čitanje pjesama, koje su ranjiva posveta tišini i ljepoti, potrazi za mjestima na kojima bi se mogao pronaći mir i spokoj: između cijevi i kablova svoje sobe, na stijenama uvale, u tuđim kućama, druženju s hobotnicom, krčanju radija, ljetnim podnevima, ljuljanju na smokvi, u vlastitom tijelu; u ovim je pjesmama jednostavno lijepo. Ljepota ima cijenu, baš kao tišina i samoća, zahtijeva čitatelja izoštrenih čula, koji riječ osjeća tijelom, kao i sam pjesnik, čitatelja u tako nepriličnom stanju da ne može izbjeći primiti udarac šake u vlastitu ranu, kao slabo sunce koje nestaje s obzora u pjesmi "Boks".

Navikli smo na analize nakon događaja, navikli na knjige koje govore o prošlom. Knjiga o kojoj je ovdje riječ govori o izuzetno aktualnom problemu, koji je zadesio mnoge zemlje, bezmalo cijeli svijet. Govori o pandemiji koronavirusa, o problemu o kojem se govori i piše mnogo, o kojem imamo mnogo svakojakih informacija, ali jedva poneki ozbiljan teorijski pristup. Hrvoje Jurić se prihvatio tog nezahvalnog zadatka: analizirati fenomen korone. Analizirati problem o kojem „svi sve znaju”, a još nema takvog koji odgovorno, argumentirano, ozbiljno može reći što je zapravo sve problem koji nas je pogodio i kakve sve mogu biti njegove posljedice. Ovo je jedna od prvih knjiga pisanih na hrvatskom jeziku ("Pandemija kao simptom", Biblioteka Mali DAF, uredio Zoran Senta) koja temeljito analizira ovu „kugu našeg doba”.

„Putujuće kazalište“ (V.B.Z., 2020, ur. Drago Glamuzina), peti romaneskni naslov zagrebačkog književnika Zorana Ferića, monumentalna je, no ne i monolitna autofikcionalna saga koja bilježi čitavo 20. stoljeće na području Hrvatske, rubno i Srbije, i to rekonstruirajući biografije triju naraštaja jedne zagrebačke obitelji. Ovaj klasični roman epohe sastoji se od devet fino ulančanih poglavlja s tim da bi poneko od njih lako moglo funkcionirati kao samostalna cjelina, čak kraći roman. Naslov romana višeznačan je, doslovno upućuje na kazališnu trupu koja se pojavljuje u istoimenom poglavlju, a metaforički na putovanje kroz prostor i vrijeme, na povijesnu pozornicu na kojoj se izmjenjuju društvena uređenja i ideologije, melodrama s jedne strane, ratni naturalizam i politički komploti s druge, a u suštini svega, kao i uvijek, eros i tanatos.