Hari je je živio svoj san. Zapamćena je jedna scena iz njegovog filma: njegova mala kćerka Virdžinija, koja je glumila u filmu, kad je vidjela da je Hari „poginuo“, počela je plakati, a Hari je, ležeći na podu, malo podigao glavu i rekao: „Virdžinija, kćeri, to je samo film…“ Kad je puklo u Bijeljini, uspio je da skupi pare i izvuče porodicu. Za sebe nije imao para, pa je ostao. Kasnije, kad su ga zvali da ide, govorio je: „Ne kćeri, ja ću ostati u Bijeljini i čekati pravdu“. Na teror arkanovaca odgovorio je na svoj način. Iznio je pred kuću radio-aparat i pustio, glasno, Radio-Sarajevo. U avliju mu je uskoro uletjela bomba, a zatim su upali specijalci. U kući su našli filmske rekvizite: koltove, vinčesterke, redenike, i, pošto nisu marili za filmsku umjetnost, vezali su Harija, odveli ga u policijsku stanicu i krvnički ga pretukli.

„Pero s onog sveta“, tako se zvala kolumna Petra Lukovića u Feral Tribuneu koja nas je svojim specifičnim autorskim stilom i lucidnošću godinama uveseljavala. Kad je Feral upokojen, Luković se punom snagom dao na e-novine, portal koji je na medijskoj sceni Srbije dugo godina predstavljao jedan od rijetkih glasova razuma. Mnogi će Lukovićevoj uredničkoj politici u jednom periodu naći zamjerke, kao i oni s kojima je „ratovao“, a takvih je nebrojeno, ali zbog e-novina ovaj čovjek i danas prolazi pravi pakao.

Od 13. do 15. prosinca na repertoaru Dokukina KIC je pet filmova nominiranih za ovogodišnje Europske filmske nagrade u kategoriji najboljeg dokumentarca, među njima i kino pretpremijere hitova "Putinovi svjedoci", "Selfie" i "Medena zemlja". U petak od 21 sat prikazuje se subverzivni politički dokumentarac "Putinovi svjedoci" slavnog Vitalija Manskog o Putinovu usponu na moskovsko prijestolje. U najnovijem dokumentarcu Manski se vraća arhivskoj građi koja postaje dragocjen prilog rasvjetljavanju mehanizama koji stoje iza Putinova dolaska na vlast, njegova naglog uspona i dva desetljeća duge vladavine. Tu je i najuspješniji balkanski dokumentarac godine "Medena zemlja" makedonskog redateljskog dvojca Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova o sredovječnoj medarici Hatidži koja živi s bolesnom majkom i pčelama u izoliranom planinskom mjestašcu.

Pismo je bilo adresirano Kolindi, Zoranu i Škori, ali upućeno njihovim glasačima. Jer sve naše strepnje i strahovi, svi naši krediti, računi, opomene, ovrhe, otkazi, stečaji, USKOK-ove istrage, loše umjetne trepavice i suze isplakane za zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske - sve je to, uz dužno poštovanje, mlaka pizdarija prema strepnjama i strahovima udrugara iz Sjene, koji se ni slučajno ne smiju niti razboljeti i uzeti bolovanje, da im sestru, brata ili dijete ne bi odveli i smjestili u jedan od onih domova o kojima ne znate i ne želite znati ništa. Za socijalnu državu Hrvatsku, međutim, obitelji i njegovatelji te djece tek su najjeftinije i najisplativije medicinsko osoblje na svijetu, koje će za cjelodnevnu i cjelonoćnu njegu iz budžeta dobiti tek bijednih dvije i pol hiljade kuna mjesečno: točno, ne morate provjeravati, pola eura po satu.

Ovo je primjer prijateljstva koje ne poznaje razlike i granice - stoji uz kratku amatersku video snimku koju je jučer objavila Radiotelevizija Crne Gore. Na snimci se vide mladi nogometaši Fudbalskog kluba Danilovgrad koji pljeskom pozdravljaju svog momčadskog kolegu koji ne može suzdržati suze. Naime, Sami, dječak iz Irana, uplakani klinac na video snimci, u Danilovgrad, mjesto nadomak Podgorice, s obitelji je stigao prije dvije godine te su kao migranti smješteni u obližnji Centar za azilante Spuž. Sami se ubrzo aktivirao u FK Danilovgrad gdje je stekao brojne prijatelje, a sada s obitelji nastavlja put u neko bolje sutra. Na taj su ga put ispratile momčadske kolege i trener Milorad Šaletić te mu uz tortu priredili oproštaj koji će zasigurno pamtiti cijeli život. U vremenima kada su migranti uglavnom prezreni u ovdašnjim društvima, ova dirljiva priča pokazuje da je ipak moguće prihvatiti različitosti i da je moguća potpuna integracija u društvo.

Posljednji „maloljetni“ Zagreb Film Festival sinoć je završen u službenom dijelu dodjelama nagrada za najbolje filmove prikazane na ovogodišnjem izdanju, sedamnaestom po redu. Pamtit ćemo ga, na sreću, kao najduži ZFF do sada te kao festival na kojem je veliki broj projekcija unaprijed bio rasprodan, ali, nažalost, i kao festival koji se održavao daleko od kina Europa iz kojeg su gradske vlasti „izbacile“ i festival i njegove organizatore, koji osim ZFF-a organiziraju niz zanimljivih programa tijekom cijele godine. Glavnu nagradu u vidu Zlatnih kolica, za najbolje dugometražno ostvarenje, dobio je rumunjsko-srpski film „Ivana Grozna“ u režiji Ivane Mladenović. „Film je inspiriran krizom iz stvarnog života koja mi se dogodila u ljeto 2017. godine. Željeli smo da film ima terapeutski učinak, pa sam pozvala svoje prijatelje i porodicu da još jednom zajedno proživimo te trenutke pred kamerom“, objasnila je Mladenović.