Dokumentarni film „DOM“, intimna priča o sudbini djece iz Doma Bjelave koja su tokom opsade Sarajeva 1992. godine evakuisana u Italiju, svečano je otvorio ovogodišnje Venecijanske noći u okviru prestižnog programa „Dani autora“ („Giornate degli Autori“) na 82. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Debitantski dokumentarni rad reditelja Massimiliana Battistelle kombinuje arhivske snimke i dokumentarne kadrove iz stvarnog života Mirele Hodo, jedne od 66 djece koja su iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama evakuisana u Italiju. Ono što je trebalo biti privremeni boravak pretvorilo se u više od tri decenije života u Italiji, gdje četrdesetogodišnja Mirela danas živi sa svojim partnerom i dvoje djece. Film oživljava Mirelin unutrašnji dijalog tokom njenog emotivnog putovanja u prošlost i potrage za svojim stvarnim identitetom.

Dok još nije postala masovan ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena iz Rame. Nitko ne zna otkada, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolkinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerice i folklorne „besposlice“, a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mûkom múče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada (sve do idiotskih stihova u pjesmuljku Marka Perkovića Thompsona) leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka.

Nisu svi svjesni, vjerujem ni većina, u kakvo su se kolo uhvatili. Pogotovo mladi. Mnogi se osjećaju isključenima, suvišnima, pukom potrošnom robom u ovom kapitalističkom svijetu. Traže zajednicu kojoj mogu pripadati i gdje će se osjećati prihvaćenima. Oni kojima povjeravaju svoje živote, koji bi im trebali ponuditi prostor u kojem će u zajedništvu s drugima sami pronalaziti svoja životna uporišta utemeljena u vjeri u Život, serviraju im mračnu nacističku ideologiju umotanu, ne toliko vješto, u ljubav prema obitelji, domovini i Bogu. Mladi su žrtve egomanijaka kojima je jedino važno da oni budu važni i da imaju auditorij i sljedbenike, što im stalno pojačava osjećaj moći u Crkvi, politici ili društvu općenito. Dok se god ne osvijeste, ostat će puka sredstva jedne opasne manipulacije životom, koja ono duhovno najvažnije pretvara u suprotnost: ljubav prema bližnjemu u strah od bližnjega, empatiju u ravnodušnost ...

„Evakuacija“ dva miliona ljudi iz njihove sopstvene zemlje zahteva dalekosežan plan. I Izrael radi na tome. Prva faza je da se većina njegovih palestinskih žitelja prebaci u neku vrstu koncentracionog logora kako bi „proterivanje“ bilo efikasnije. Da, postoji plan i on je monstruozniji od svega što smo zamišljali. U nekom trenutku neki ljudi su seli i skovali taj plan. Naivno bi bilo pomišljati da se to dogodilo spontano, samo od sebe. Za 50 godina će se otvoriti arhive i znaćemo ko je bio za, a ko protiv. Ko je mislio da bi možda trebalo ostaviti bar jednu bolnicu. Pored oficira i političara, tu su sedeli i inženjeri, arhitekte, demografi, ljudi iz budžetskog sektora. Možda čak i neko iz ministarstva zdravlja. Znaćemo sve za 50 godina. U međuvremenu, šef biroa za evakuaciju Palestinaca Dadi Barnea sprovešće još jednu fazu plana. On je visoki zvaničnik, poslušan i bezličan, nikada nije odbio naredbu. Zvuči poznato?

Nema nikakve razlike između nacionalističkih laži Dragana Čovića i laži kojima se služe njegovi politički protivnici i zagovornici građanske države. Moguće je manipulacijama i lukavstvom ostvarivati političke ciljeve, ali od toga korist ima samo pojedinac ili mali broj ljudi, a na gubitku je cijelo društvo. Od građanskog koncepta koji zastupaju Komšić, veliki dio bošnjačkih intelektualaca i medija, najveću korist ima Dragan Čović, bivši jugoslavenski apartčik i sadašnji legitimni Hrvat po zanimanju. Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević dobra je vijest za Bosnu i Hercegovinu. Ona poništava lažno predstavljanje i manipulacije s identitetima i upozorava da se na lažima ne može graditi građansko društvo. Građanska BiH nije „umrla“ nakon ove presude, nego je oživljena i oslobođena laži koje joj ne dopuštaju da se gradi na istini.

Geografski i kulturni prostor koji se zvao Jugoslavijom nije poslije Drugog svjetskog rata upamtio žešćeg kritičara i provokativnijeg kolumnista od Igora Mandića. Počeo je pisati već u studentskim danima, odmah zapažen po svojim britkim, duhovitim ali ciničnim tekstovima. Nije izbjegavao ni jednu temu, nije prezao od nasrtaja na neosporne autoritete, nije štedio ni dobre znance, nikada nije odustajao od svojih tvrdnji. I kada bi svi ponavljali i dokazivali jedno, i kada je usvojeno bilo potpuno suprotno, on od svog stava nije odustajao. Jedinstven kritičar čije su kritike često bile više čitane od djela o kojima je pisao. Mandić nije štedio nikoga. Zvali su ga enfant terrible hrvatske kritike. Pa napiše, recimo, da je glazba Čajkovskog staromodni kič, Dobrica Ćosić u svojim djelima nije nacionalist, a Nives Celzijus jest najčitanija i prema tome najpoznatija hrvatska spisateljica.