Nema nikakve razlike između nacionalističkih laži Dragana Čovića i laži kojima se služe njegovi politički protivnici i zagovornici građanske države. Moguće je manipulacijama i lukavstvom ostvarivati političke ciljeve, ali od toga korist ima samo pojedinac ili mali broj ljudi, a na gubitku je cijelo društvo. Od građanskog koncepta koji zastupaju Komšić, veliki dio bošnjačkih intelektualaca i medija, najveću korist ima Dragan Čović, bivši jugoslavenski apartčik i sadašnji legitimni Hrvat po zanimanju. Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević dobra je vijest za Bosnu i Hercegovinu. Ona poništava lažno predstavljanje i manipulacije s identitetima i upozorava da se na lažima ne može graditi građansko društvo. Građanska BiH nije „umrla“ nakon ove presude, nego je oživljena i oslobođena laži koje joj ne dopuštaju da se gradi na istini.

Geografski i kulturni prostor koji se zvao Jugoslavijom nije poslije Drugog svjetskog rata upamtio žešćeg kritičara i provokativnijeg kolumnista od Igora Mandića. Počeo je pisati već u studentskim danima, odmah zapažen po svojim britkim, duhovitim ali ciničnim tekstovima. Nije izbjegavao ni jednu temu, nije prezao od nasrtaja na neosporne autoritete, nije štedio ni dobre znance, nikada nije odustajao od svojih tvrdnji. I kada bi svi ponavljali i dokazivali jedno, i kada je usvojeno bilo potpuno suprotno, on od svog stava nije odustajao. Jedinstven kritičar čije su kritike često bile više čitane od djela o kojima je pisao. Mandić nije štedio nikoga. Zvali su ga enfant terrible hrvatske kritike. Pa napiše, recimo, da je glazba Čajkovskog staromodni kič, Dobrica Ćosić u svojim djelima nije nacionalist, a Nives Celzijus jest najčitanija i prema tome najpoznatija hrvatska spisateljica.

Ja i moj dida sa Šolte smo sidili na muliću i toćavali smo noge u more. Dida je sa kacavidom popravljao žicu na vrši. Ja sam u žutoj kantici brojao lupare i nanare. Dida je uzdahnijo i rekao je: „Nemoš virovat! Počeće treći svjecki rat, a u nas još nije završija ni drugi!“ Ja sam isto uzdahnijo i vadijo sam veće nanare iz kantice da se osuše na muliću. Dida je rekao: „Ti se praviš da ne čuješ šta ja govorin, a? Jel ti se još po glavi mota ona Tamara iz Begiša?“ Ja sam pitao: „Šta si reka dida?“ Dida je rekao: „Počeće treći svjecki rat, a u nas još nije završija ni drugi! Imaćemo dva rata odjednon, bogte jeba!“ Ja sam pitao: „Kako nije završija drugi, dida?“ Dida je rekao: „A kako je? Jesul partizani pobjedili u ratu? Jesu! A jesul danas ustaše na vlasti? Jesu! Pa jel to normalni završetak rata, molinte lipo?“ Ja sam slegnijo sa ramenima i rekao sam: „Ne znan, dida!“ Dida je rekao: „Samo šta su partizani pobjedili uz pomoć oružane sile" ...

Kada je američka obavještajna služba kasnih 1950-ih otkrila tajni objekt duboko u pustinji, izraelski su dužnosnici lagali američkom veleposlanstvu i tvrdili da je riječ samo o tvornici tekstila. Kada se pokazalo da to nije istina, izraelski su dužnosnici ponudili novo objašnjenje: navodno se radilo isključivo o postrojenju za metalurška istraživanja, koje ne sadrži kemijsko postrojenje za preradu goriva potrebnog za proizvodnju nuklearnog oružja. U prosincu 1960. godine David Ben-Gurion je u govoru u Knesetu, izraelskom parlamentu, otkrio postojanje postrojenja, rekavši da 24-megavatni reaktor u Dimoni neće biti dovršen još četiri godine. Istaknuo je da je "namijenjen isključivo miroljubivim svrhama". Novoizabrani američki predsjednik John F. Kennedy, zabrinut zbog mogućeg širenja nuklearnog oružja, vršio je pritisak na izraelske dužnosnike da dopuste redovite inspekcije postrojenja u Dimoni.