Možda će se nekom usporedba Stepinca, Rittiga i Markušića učiniti prenategnutom jer je riječ o trojici ljudi koji su posve različitih karaktera, ali, možda bi se ipak iz njihovih karaktera, stavova i života mogla iščitati i tri modela crkvenosti u Katoličkoj crkvi. Alojzije Stepinac je simbol i predstavnik nacionalne, martirske i viktimološke Crkve koja ne prihvaća državu koja svjetonazorski i nacionalno nije njezina i zato sebe vidi isključivo kao žrtvu i radije bira mučeništvo. Svetozar Rittig je kao politički angažirani svećenik simbol i predstavnik onog dijela Katoličke crkve koji se izravno svrstao uz jugoslavensku ideju i antifašistički i narodno-oslobodilački pokret, suprotstavljajući se ustaštvu i vjerujući da je u jugoslavenskoj političkoj zajednici moguće izboriti se i za osobnu slobodu i za slobodu Crkve. Za razliku od njih dvojice fra Josip Markušić je bio protiv ustaške Endehazije i nacističkih i fašističkih režima, ali bio je i svjestan da se ni uz jednu vlast ne treba vezati...

Jugoslavija se budi svaki put kad nam je teško, kada pomislimo da smo sami u nevolji i kada nam susedi pruže ruku i kažu – niste sami. Jeste, čisti kič. Ali, moralno superiorni kič. Gledali smo to, recimo, 2014, kada su na trgu u Skoplju Makedonci donosili i ostavljali pomoć za nastradale u poplavama u Srbiji. Gledali smo to i nedavno, kada su poruke utehe s ove strane Dunava krenule ka Zagrebu postradalom u zemljotresu. Te svojevrsne kanale solidarnosti kopali su i održavali, zajedno sa drugima, a svako na svoj način – i Proeski, Dragojević, Furlan, Balašević. U jugoslovenskoj sapunici, spram opakih negativaca, oni su naši pozitivni superjunaci. Na razornu realnu moć politike, odgovarala je pozitivna simbolična moć popularne kulture. Ishod tog neravnopravnog sukoba morao je biti tragičan: s jedne strane gola sila, s druge strane… Zaista, šta je s druge strane? Nešto pesama, priča, filmova. Ali, takva kakva je, nematerijalna i fluidna, ponekad oskudna u nekim svojim sadržajima, popularna kultura je ipak neuništiva.

Legendarna televizijska serija „Only Fools and Horses“ po prvi puta emitirana je na britanskom BBC-u 1981. godine. Serija je posebno veliku popularnost stekla u Jugoslaviji gdje je prikazivana pod nazivom „Mućke“. Milijuni su pred televizijskim ekranima u noćnom terminu s nestrpljenjem iščekivale nove avanture ekipe iz londonske radničke četvrti Peckham. Derek Delboy Trotter, njegov mlađi brat Rodney, njihov djed, potom Brzi, Boycie, ujak Albert, Mickey Pearce i brojni drugi akteri izazivali su salve smijeha. Ovih dana „Mućke“ su, povodom 40 godina od početka emitiranja, dobile i svoje poštanske markice. Kako izvještava Hina, britanska pošta, Royal Mail, odlučila je izdati ograničenu seriju poštanskih markica na kojima će biti prikazane neke scene i čuveni citati glavnih likova. Royal Mail i inače objavljuje ograničene serije markica s motivima koji su od velikog značaja za povijest Velike Britanije.

Prvih pet-šest godina života, do polaska u školu, s roditeljima sam živio u trošnoj kućici na splitskom Marjanu, posve nesvjestan činjenice da se s druge strane naše guste borove šume, samo pola sata šetnje uz more, krije cijeli jedan veliki grad. Prvi susjedi bili su nam drug Tito - koji je u prekrasnoj maloj uvali odmah ispod naše kućice imao svoj ljetnikovac, gdje su mu dolazili Winston Churchill, Haile Sellasie, Indira Ghandi i ostalo njegovo veliko društvo - te stari Jere, što je živio gore iznad naše kućice, pod strmim liticama Marjana. Jere, Jerko, punim imenom sveti Jeronim, bio je zaštitnik Dalmacije, i zato je valjda imao najljepšu kuću od svih, malu renesansnu crkvicu s kamenom terasom i prekrasnim pogledom na more, u kojoj se pak stalno okupljalo njegovo najbliže društvo: uz prikaz samog Jere, na oltaru su se nalazili i reljefi Djevice Marije i malog Isusa, te Ivana Krstitelja i Ante Pustinjaka.