Jave mi se povremeno neki da mi se pridruže na društvenoj mreži zvanoj Facebook. Ako ih od ranije ne poznajem, uglavnom pogledam zanima li ih umjetnost. Ako im je ona na prvom mjestu, prihvatim ponudu za prijateljstvo, ako ih ne zanima, onda ne znam o čemu bismo. Javio mi se prije neki dan Stjepan Perković. Vidim da je u pitanju slikar, pogledam njegove slike, slike mi lijepe. Sada je moj novi Facebook prijatelj. 

Htio sam vidjeti sve njegove slike, saznati o njemu i njegovom radu. Na stranici posvećenoj profesionalnim likovnim umjetnicima koji žive u Zagrebu čitam: Stjepan Perković rođen 1974. godine u Vitezu, Bosna i Hercegovina. Osoba s invaliditetom, može slikati samo lijevim stopalom. Unatoč cerebralnoj paralizi, vješto se koristi nogama, piše i slika lijevim stopalom. Školovao se u Zagrebu. Slikanjem i pisanjem počinje se baviti 1992. godine u želji da izrazi duh koji ga pokreće. Ilustrirao je sedam knjiga drugih autora – šest zbirki poezije i naslovnicu jednog romana. Od 2001. godine član je međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Diplomirao je slikarstvo na Slobodnoj umjetničkoj akademiji, u klasi profesora Donalda Halla 2007. godine u Splitu. Sudjelovao je u trogodišnjoj slikarskoj radionici, koju je vodio profesor Carmelo Puzzolo.

Kornati kako ih vidi Stjepan Perković

Na istoj stranici čitam i da Stjepan piše poeziju te da je sudionik mnogih likovnih kolonija i radionica, a vodio je i likovno-terapeutske radionice za djecu s posebnim potrebama. Danas se također bavi vođenjem likovnih radionica u vrtićima i osnovnim školama. Svake godine redovito sudjeluje na svibanjskom Festivalu jednakih mogućnosti u Zagrebu. Do sada je imao trinaest samostalnih izložbi, te nekoliko desetaka skupnih. Nagrađivani je umjetnik. Živi i radi u Zagrebu.

Ono što saznajem iz drugih izvora je da je Perković izlagao ponajviše u Zagrebu, a i u Sarajevu, Parizu, New Yorku – njegovih slika ima i blizu mene, u čuvenoj londonskoj galeriji Saatchi – član je međunarodne organizacije koja okuplja umjetnike s invaliditetom, a čije je sjedište u Lithenštajnu. Perković izlaže često, o njegovom radu ima lijepih prikaza eminentnih likovnih kritičara i danas ga možemo smatrati osvjedočenim umjetnikom. On je to postao unatoč svom invaliditetu.

Mnogi misle da je ono što im je priroda podarila normalna stvar, i ne znaju koliko imaju sreće zato što su zdravi, što ih ne napadaju razne bolesti, što imaju svoj dom i koliko-toliko ugodan život. Rijetko pomisle da su sretni. A dovoljno bi bilo zažmiriti pa pomisliti kako je biti slijep, ne micati se, ukočiti i zamisliti kako bi bilo biti paraliziran, pa da osjetimo koliko smo toga dobili na dar i koliko zahvalnosti dugujemo životu. Svaka osoba koja nema ta prirodno dana dobra može iskusiti mnoge nevolje i mora sama uložiti mnogo truda da si osigura neku vrstu normalnog življenja. 

Ribolov Stjepana Perkovića

Razmijenio sam nekoliko poruka sa Stjepanom, pohvalio mu njegov rad, a on mi piše da želi drugima, naročito mladima, skrenuti pažnju na probleme s kojima se sam suočavao, naučiti ih da usvoje i kao normalne prihvate ljude koji imaju određene fizičke probleme i oboljenja, a i da shvate i prihvate rad ljudi koji imaju slična ili ista oboljenja kakva i on ima. 

Mnoge je na ljude oboljele od cerebralne paralize upozorio svojevremeno vrlo uspješni, gledani film „Moje lijevo stopalo“ (1989.), film o irskom piscu i slikaru Christyju Brownu (1932.–1981.), čija je autobiografija, posebno u njegovoj domovini, bila književna senzacija. Po Brownovoj životnoj priči snimljen je ovaj film, a režirao ga je Jim Sheridan. U filmu je Browna maestralno igrao Daniel Day-Lewis, koji se sigurno znao uživjeti u lik koji je tumačio, jer je sve radio baš kao što je to radio i umjetnik kojeg je igrao, živio njegovim načinom života, pa je njegov glumački trud nagrađen Oscarom za najbolju mušku ulogu. Brownovom životu i djelu odala je počast i popularna irska grupa The Pogues pjesmom "Down All the Days", koja je nazvana po jednoj od Brownovih knjiga. 

Što bi bilo sa ovim i svim onim marginaliziranim ljudima, od slavnog francuskog slikara Henrija de Toulouse-Lautreca do jednako slavnog engleskog znanstvenika Stephena Hawkinga, da nije bilo brige njihovih bližnjih i podrške ljudi koji su prije svega u sebi imali dovoljno plemenitih osjećanja i osjećaja za ranjive, a potom znali prepoznati i talent ovih izuzetno nadarenih, danas slavnih ljudi? I što bi bilo od ovih ljudi da oni sami nisu imali jake vjere i neophodne upornosti? Svaka od osoba sa tjelesnim i zdravstvenim problemima prošla je teške dane, s mukom izborila svoje. To je naročito teško kada osoba s invaliditetom živi među zločestim primitivcima i iskompleksiranim osobama koje su uvijek spremne izrugivati se ranjivima, podcjenjivati slabije i ugroženije, a do „humanizma” im je samo onda kada misle da je ugroženo nešto njihovo. Zato je dobro da Stjepan svoje slikarsko umijeće pokazuje povremeno i školskoj djeci, koja tada mogu sama vidjeti kakva je sve muka, ali i vještina u onome što ovaj slikar radi, pa će to u nekima od njih postati trajna spoznaja i biti djelatno u susretu sa sličnim slučajevima.

Postoje knjige, studije i portali, a i udruženja koja se bave umjetnicima s invaliditetom, postoje i oni koji se bave marginaliziranim grupama i njihovim umjetnicima, a i onima koji su izvan svijeta etabliranih umjetnika profesionalaca. U svim tim udruženjima na djelu je briga o ravnopravnosti, briga o pružanju jednakih šansi (koje bi svi trebali imati), a potom i ukazivanje na dar mnogih koji bi lako mogli ostati neprimijećeni, čak potpuno potisnuti i onemogućeni bez osobne predanosti tih umjetnika i društvene brige o njihovom radu. Usprkos svim mogućim teškoćama i preprekama, ovi ljudi „sa posebnim potrebama” stvaraju. Ako treba opisati vjeru stvaraoca, to je ona koju oni u sebi nose. Na nama je da ih prihvatimo i obratimo dužnu pažnju na njihov rad. A kada vidite slike i crteže Stjepana Perkovića bude odmah jasno koliko oni to zaslužuju. 

Uvala Lučica na Lastovu, Stjepana Perkovića

Iako Stjepan piše i poeziju sebe prvenstveno smatra slikarom. Kada pogledate njegove slike, onda svako s dovoljno osjećaja za likovne umjetnosti može reći „s pravom”. Stjepanove slike imaju crtačku, a pogotovo kolorističku vještinu. To je očito i na slikama koje teže apstrakciji, koje su iskaz njegovih unutarnjih stanja, njegovih osjećanja, a i u njegovom slikanju pejzažā, u kojima opet dominira njegov senzibilitet. Uvijek su na djelu Perkovićevi „Otisci dubine” (tako se zove njegova pjesnička zbirka), uvijek u njegovim slikama dominira njegova glazba boja. Stjepanova sklonost kretnjama iskazuje vedrinu njegova duha, a upotreba boja njegovu emocionalnu ponesenost, njegov stvaralački zanos; njegovi crteži su „poziv na igru”, njegovi oslikani pejzaži, njegova neba vedrina, njegovo slikanje horizonta težnja ka beskonačnom. 

Dojmila me vedrina, obradovala toplina njegovih slika. U njima je toliko nade i vjere u bolji svijet, toliko lijepih osjećanja da i u meni bude optimizam. Ono što susrećemo u Perkovićevim slikama suprotno je stanju njegova tijela, suprotno ljudskoj malodušnosti i stalnom nezadovoljstvu svim i svačim, a drukčije i od svijeta u kojem danas živimo, toliko drukčije da se ovaj gledatelj na trenutak obraduje što svijet postoji. Kada gledam slike Stjepana Perkovića zaboravim kako su nastale i pred sobom imam prije svega djelo slikara. A kada ponovo pomislim na to s kojim naporom i vještinom nastaju njegova djela, kada pomislim da je ovaj umjetnik uložio golem trud i nadvladao svoje tjelesne probleme, bio jači od svojih nevolja, voljom i željom pobijedio svoju bolest, svoju fizičku uvjetovanost i okolnosti, imam još više razloga da cijenim njegov dar i njegova likovna djela.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Stjepan Perković

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.