PROVINCIJA U POZADINI
PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

Cinični osmijeh Mona Lise

ritn by: Ahmed Burić | 12.07.2017.
PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise
Ovdje je način života umjetnika uvijek bio važniji od njegova djela, i to je neosporan znak da se radi o provinciji. U Bosni niko ne valja, ako se negdje vani, a najprije u Beogradu i Zagrebu, ne dokaže da je to tako. A iz Beograda i Zagreba je nemoguće išta dokazati. Pogotovo današnjem Sarajevu u kojem se smjenjuju neobeglučki mentalitet kontrole i neoliberalna pijaca duhovnog nasljeđa. U tome se teško snaći i najvisprenijima. Usud Mersada Berbera tako je očekivan, kad je Sarajevo u pitanju: njegova je umjetnost, izrasla u Sarajevu, možda je u nekom segmentu nadrasla taj grad, ali on sam nikada nije mogao nadrasti sebe iz Sarajeva. Sudbina je nešto drugo, ovo je kob. Oni koji su ga danas htjeli prigrabiti za nacionalnu stvar doživjeli su fijasko, a za izložbu kao da bi bilo bolje da se nikada nije dogodila. Osim, možda, zbog jednog detalja. Zbog osmijeha Mersada Berbera, zbog groteske kojoj se na kraju, nasmijao i sam pokojni umjetnik.

Usud Mersada Berbera tako je očekivan, kad je Sarajevo u pitanju: njegova je umjetnost, izrasla u Sarajevu, možda je u nekom segmentu nadrasla taj grad, ali on sam nikada nije mogao nadrasti sebe iz Sarajeva. Sudbina je nešto drugo, ovo je kob

A nigdje se ne događa često da se mrtvi nasmiju

Majstorove slike nisu ni krenule u grad, povodom izložbe „Mersad Berber: Alegorija Bosne“, a već su krenule špekulacije o mjestu na kojem će se održati velika izložba nakon 50 godina, i ko će sve biti u organizaciji te velike manifestacije, sponzorirane i formirane u duhu sadašnjeg trenutka: pogrešno formatirana, pogrešno postavljena i skandalima začinjena, prva posthumna izložba toga velikog slikara ponovo – nehotice? – otvara pitanje odnosa života i umjetnosti. I Sarajeva i Zagreba. 

Ovaj događaj, prvi je i, valjda, jedini u novijoj povijesti Sarajeva na koji su novinari pozvani, a onda im je, osim ekipama Radio-televizije Bosne i Hercegovine i portala klix.ba uskraćeno praćenje. Uz to, u (što se tiče publike, praznim) prostorijama Bošnjačkog instituta organiziran je u duhu neobošnjačkog voluntarizma, “seminar” o radu ovog umjetnika, čiji organizator Udruženje prijatelja Mersada Berbera, svojim imenom svjedoči o anahronoj čaršijskoj folklornosti tog skupa. 

Sve u svemu, ko god je izbjegao bilo kakvo učešće u toj farsi, osim posjetilaca koji su platili kartu, i kad se sve stišalo otišli pogledati izložbu – sačuvao je nešto od bistrine vlastitog promišljanja. Otići s magarca na konja, da se dohvatimo terena zoološke metaforike, pa i one s Berberovih slika, ponekad nije pobjeda.

Mersad Berber Sarajevo
Oni koji su Berbera htjeli prigrabiti za nacionalnu stvar doživjeli su fijasko (FOTO: radiosarajevo.ba)

Jedna od konstanti djelovanja Mersada Berbera (Bosanski Petrovac 1940. – Zagreb 2012.) bilo je igranje s historicizmom. U likovnu umjetnost ušao je s motivima sa stećaka, stilizacijom renesansnih motiva i stvorio svojevrstan komparativni eklekticizam sa slikama i prizorima iz tadašnje Bosne. Kako je osnovna mentalitetska karakteristika ovog naroda veličanje bolje prošlosti, slikarov talent je apsolutno odgovarao ukusima sredine: on je prvi na velika vrata ušao u bosanske kuće, crtajući upravo njih, njegove slike i grafike krasile su udžbenike, a socijalistički ukus prijemčivosti dobio je idealnog Maestra. 

No, niti su te stvari jednoznačne, niti je moguće naći jednog, pravog Berbera. Sva lica njegove umjetnosti duboko su povezana s nama i budalasto je pričati da su za njegov uspjeh zaslužni Partija i kritičari. Takav kakav jeste bio, Berber je ostavio neizbrisiv trag u umjetnosti Bosne i Hercegovine. Samo što Bosna i Hercegovina, nikakva kakva danas jeste, niti zna što bi s tim, niti je u posljednjih dvadeset godina mogla upriličiti bilo kakav kontekst u kojem bi se njegova djela mogla valjano valorizirati. 

Ovdje, u Sarajevu, je način života umjetnika uvijek bio važniji od njegova djela, i to je neosporan znak da se radi o provinciji. Umjetnikovo, pak, nesnalaženje u bespućima povijesne neozbiljnosti, govori nam i nešto drugo: njegov odlazak u Zagreb i koketiranje s HDZ-ovim režimom koje mu osporavaoci stalno predbacuju, dio je priče da kada odeš, treba otići dovoljno daleko. Jer, što je Zagreb, koji je odabrao za životno stanište i grobno mjesto, više volio Berbera, to ga je Sarajevo sumnjičavije gledalo. A što je on više postajao Zagrepčaninom, to je njegova sarajevskost postajala grotesknijom i očiglednijom. Otići iz duhovne kasabe u duhovnu provinciju, znači reći nešto i o sebi. 

Dojam da su njegova djela nastala krajem šezdesetih u Sarajevu najjače i umjetnički najbolje stvari ne dijele samo oni koji se na ovaj ili onaj način bave umjetnošću, nego je ta stvar vidljiva golim okom. Što su formati bili veći, boje raskošnije, a motivi grandiozniji, izgledalo je da na tim radovima metafizika uzmiče pred raskošnom dekorativnošću. Da, manje je više, ali Berberov antropološki habitus nije mogao prihvatiti da i u životu bude manje. Primivši sve počasti i ugodu života Velikog Umjetnika, on je negdje u dubini morao znati da će njegov “patriotizam” (kao da je to umjetnička disciplina?) uvijek biti pod lupom. A njegova ličnost osporavana. Čak i kad je, prema svjedočenju prijatelja, bivšeg ambasadora BiH u Hrvatskoj, nesebično poklanjao svoje radove i pomagao zemlju iz koje je potekao, i koja je bila njegova inspiracija. 

Sarajevo
U Vijećnici, toj amblematskoj zgradi sarajevske raskoši i propasti, stoji autoportret Mersada Berbera i kao da se zagonetno i začuđujuće smješka (FOTO: Lupiga.Com)

U Bosni je tako: niko ne valja, ako se negdje vani, a najprije u Beogradu i Zagrebu, ne dokaže da je to tako. A iz Beograda i Zagreba je nemoguće išta dokazati. Pogotovo današnjem Sarajevu u kojem se smjenjuju neobeglučki mentalitet kontrole i neoliberalna pijaca duhovnog nasljeđa. U tome se teško snaći i najvisprenijima. 

Berber ovog vremena je Skaka, reći će dosjetka koja današnjeg gradonačelnika, podrijetlom iz berberske porodice, dovodi u rang s velikim umjetnikom, pokazujući koliko su se srozali društveni kriteriji. 

Krajem osamdesetih, nakon što je polako jenjavala moda golfa u garaži i Berbera na zidu, u omladinskim novinama izašao je tekst o privatnom životu Mersada Berbera, začinjen raznim tabloidnim pikanterijama. Nakon toga, podigla se gradska intelektualna krema koja je objavila saopštenje u kojem napis proglašava netačnim i blasfemičnim. To je bio dokaz da su i alternativa i mainstream bili na pogrešnoj strani: prvi na strani tabloidsko-mahalskog čerečenja, a drugi na odbrani društvenog ćudoređa, do kojeg nijedan pravi umjetnik ne drži previše. 

Trideset je godina otad, malo se toga promijenilo. Shvaćamo prekasno, duhovno tromi i kritički zlobni. U Vijećnici, toj amblematskoj zgradi sarajevske raskoši i propasti, stoji autoportret Mersada Berbera i kao da se zagonetno i začuđujuće smješka. Poput Mona Lise. Na njemu je lice umjetnika koji je znao vidjeti ljepšu Bosnu iz prošlosti, ali koje sa sadašnjošću nikada nije znalo valjano deverati. Baš kao što naša sadašnjost ni danas ne zna deverati s umjetnikom koji je raskošno veličao prošlost. 

No, oni koji su ga danas htjeli prigrabiti za nacionalnu stvar doživjeli su fijasko. Uz nekoliko remek djela – to su hommage Gericaultovom Splavu meduze, scenografija za Gammleta, neki rani radovi i duh anticipacije estetike tv-serija o Otomanskoj carevini – koje izložba donosi, za nju kao da bi bilo bolje da se nikada nije dogodila. 

Osim, možda, zbog jednog detalja. Zbog osmijeha Mersada Berbera u Vijećnici. Ni za života, ni poslije smrti Berber nije mogao uživati u svojoj, romantičnoj slici Bosne. Ona nikada nije ni postojala, a današnje vrijeme je najbolji dokaz za to. Alegorija Bosne je tako (p)ostala groteska. Kojoj se, na kraju, nasmijao i sam pokojni umjetnik.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: N1 televizija

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije