Poput komunista što su se prilikom smjene epoha preko noći preobukli u nacionaliste i onda se "sjećali" članstva u partiji kao vida neustrašive borbe i nastojanja da se totalitarna organizacija destruira iznutra, nekadašnji Tuđmanov vrtni patuljak – doduše blagoglagoljiv, dotle da je dragom vođi s kazališne pozornice recitirao pjesmice za rođendan – fantazira da je bio borac za slobodu i autonomni kulturni strateg. Srdačan i nepopustljiv zagrljaj umjetnika s vlastodršcem, podjednako ljigav u tisućama svojih izdanja, "upamćen" je kao gard konzistentnog oporbenjaštva. Ne bih se, kažem, miješao da nisam silom uvučen u javno izloženu autobiografsku maštariju. Jer Zlatko je Vitez u ta doba bespomoćno petljao, ne znajući što mu je činiti, a da zadovolji i istinsko vlastohleplje i lažnu demokratičnost. Kako se talože proživljene godine i približava putovanje ka konačnom odredištu, tako buja autofikcija o prkosnome slobodarstvu sluge pokornog.

Moja mama i ja smo bili u gradu. Tamo smo mi na Peristilu vidili one klečavce. Klečavci su barbe koji kleče nasrid Peristila i mole se. Klečavci su u rukama držali krunice i sličice Divice Marije. Ja sam mamu pitao: „Mamac, šta ovi barbe rade?“ Mama je rekla: „Mole se bogu da satare žene!“ Ja sam pitao: „Kako da ih satare?“ Mama je rekla: „Da ne nose suknje iznad kolina! Da se ne šminkaju! Da ne oblače čipkovane ređipete i maje na špaline! Da se ne seksaju pri braka! Da se ne seksaju ni u braku osin kad in muž oće napumpat dite! Da ne smiju ambortirat! Da ne smiju studirat! Da se ne smiju zaposlit! Nego samo stat doma, i rađat, i čuvat dicu, i fregavat kuću, i kuvat mužu obid, i prat mu bičve i šporke mudante… U dvi riči, da žene budu ropkinje muškima!“ Ja sam pitao: „A zašto se ne mole u crkvi, nego su na Peristilu?“ Mama je rekla: „Zato jer pošto je u crkvi ti problem već rješen!"

Blagajnica je rekla: „Okej, šjor, oćemol onda to sve…“ Dida je rekao: „A Tonino mi kaže da san ti maslinik proda za kikiriki! Reka mi je: cukunu glupi, šta nisi iša u općinu i da načelniku par iljada kuna u žep da ti maslinik prinamjeni u građevinsku zonu, pa ga ne bi proda za dvajs iljada kuna, nego za dvista iljada! Kažen ja njemu: pa kako će u Šešuli bit građevinska zona, klipsone, tamo nikad nije bilo ništa osin maslina! Kaže on meni: cukunu glupi, aj samo čekaj da neki krkan tamo digne hotelski risort! Jerbo će načelniku kešnit par iljada kuna u žep! I stvarno, jebate jarac! Ja proda maslinik, a krkan u roku keks posika sva cabla i gradi risort! Pa ko tu koga prca u glavu, reci ti meni!“ Blagajnica je rekla: „Dajte, šjor, nemojte me davit sa ton spikom od stoljeća sedmog! Vidite da je red iza vas!“ Dida je rekao: „Okej, okej, ne tribaš se odma funjit! Iša san ti malo ubit vrime dok kljucaš po kompu…“

Tisuće "pravednika" i "moralista" iz dana u dan na društvenim se mrežama i portalima obračunavaju s ljudima koji se ne mogu braniti, s posebnim naglaskom na Kraljevića kojem kao da je time nacrtana meta na čelu. I ne samo njemu, nego svim transrodnim osobama u Hrvatskoj. Valja otvoreno reći kako su na tom polju zakazali i mainstream mediji, upravo dopuštanjem i neuklanjanjem krajnje ponižavajućih komentara s pozivima na smrtnu kaznu, doživotni zatvor, silovanje. To im je omogućeno novim Zakonom o elektroničkim medijima prema kojem izdavači nisu odgovorni za sadržaj komentara. Komentari znače i klikove, a zna se da se u bespoštednoj borbi za klikove ne biraju sredstva, pa se vode logikom “nismo ludi da ih isključimo i smanjimo si profit”. Jer transrodnost je za prosječnog Hrvata očito zločin veći od upletenosti vrha vlasti u zapošljavanja preko veze u Hrvatskim šumama

Prošlo je već skoro dvije godine, a spomenika nema. Sukus je to slučaja koji nam stiže iz Pozorca, malog mjesta u općini Marina, nedaleko Trogira. Radi se, pretpostavit ćete već, o spomeniku palim borcima Narodnooslobodilačkog rata i žrtvama fašističkog terora. Kako piše Antifašistički vjesnik, spomenik je uklonjen zbog izgradnje dječjeg vrtića, financiranog EU sredstvima za ruralni razvoj (EPFRR). Navodno, privremeno. Spomenik, rad poznatog kipara Ante Ušljebrka, naime, stajao je pored stare zgrade lokalnog doma, izgrađenog dobrovoljnim radom i samodoprinosom mještana, a zbog izgradnje vrtića na toj lokaciji općinska vlast koju predstavlja načelnik Ante Mamut-Batina, predložila je premještanje spomenika. Tako je na obližnjoj lokaciji izgrađeno betonsko postolje na koje je spomenik trebao biti premješten. No, od toga ništa. Vrtić je i službeno otvoren 2021. godine, projekt obnove zaključen, a betonsko postolje i dalje zjapi prazno.

Dijelom ljubavna priča, dijelom kućni film, dijelom acid trip - film Marusje Siroječkovske „Kako spasiti mrtvog prijatelja“ ljubavno je pismo njezinoj srodnoj duši, senzibilnom Kimiju kojeg je život u depresivnoj Rusiji progutao, ali i buntovni vapaj iz srca i posveta cijeloj jednoj utišanoj generaciji. Srodne duše, Marusja i Kimi, par su moskovskih milenijalaca sklonih suicidu, teškim drogama, izmjenama razdoblja euforije i tjeskobe, a sve u atmosferi opresivnog autokratskog režima. Par zajedno provodi čitavu dekadu i bilježi sve što nosi odrastanje u postsovjetskoj Rusiji, a bezuvjetna ljubav ponovno će ih ujediniti kako bi snimili zadnji dramatični čin svojih života i zadržali Kimijev trag makar na pokretnim slikama.Ušutkana režimom “depresivne Federacije” koji postaje sve autokratskiji, 16-godišnja Marusja odlučuje da će to biti njezina posljednja godina na Zemlji i da će i njezin život postati dio statistike suicida.